Letim, zivim, ljubim jos i sad

Ti trazis nekoga, ciji ce zagrljaj biti cvrst - nekoga, na koga ces se moci uvijek osloniti, a ja trazim nekoga, u cijem cu zagrljaju potonuti, rastopiti se - stopiti se i samo jos bez tijela slobodno u vremenu i prostoru postojati...

Vjerujem, da bih o tvojim poljupcima jako brzo postao ovistan. Iz isustva znam, kako je to jako nezdravo - mislim - biti ovistan. No od necega se mora i umrijeti - pa onda - zasto ne i od ovisnosti o tvojim poljupcima.
Ma da. Necu se vise bojati. Bit cu hrabar. Idem te sada poljubiti, pa cu onda barem znati kakva me strasna sudbina ceka.
("strasna" - hihihihihi - ponekad je zanimljivo pisati ovako bez kvacica)  ;)))

Cudno se osjecam ovih dana i cudne mi misli prolaze glavom.
Nepovjerljiv sam prema njeznosti, koju osjecam prema tebi, a jos sam i mnogo nepovjerljiviji naspram tvoje zaljubljenosti prema meni.
Stara je to igra, koju igram sam sa sobom: kada mogu - onda ne bih, ali kad ne mogu - onda bih izgorio od zelje da barem malo, barem na tren mogu voljeti i nesputano sretan biti.
Reci mi da sam lud. Reci mi, da ce tvoja ljubav trajati zauvijek i barem jos jedan vijek nakon toga.Reci mi tek - da me volis...iskreno...bez pitanja...i bez razmisljanja.Nije bitno zasto...utjesi me nocas.
Nikada ti necu biti vjeran. Nikada. Mozda cak ni sada.Pa ipak - reci mi, da me volis, kao sto nikada nisi i kao sto nikada neces.Cak i kada ti se bezobrazno i hladno nasmijem u lice - reci mi, da me volis ovakvog kakav jesam.
Nepovjerljiv sam prema njeznosti, koju osjecam prema tebi.
Ta ljubav mi nudi krila, a za uzvrat bi mi oduzela slobodu...voljeo bih samo tebe - i nikoga, nikada vise...
Cudno se osjecam ovih dana i mnoge mi misli prolaze glavom.Istina je - nocas se ne usudim voljeti samoga sebe...i zasto bih.Utjesi me. Uvjeri me poljupcem. Ukradi mi zadnju sumnju i baci je u vjetar.Ucini me ponovno covjekom.
Nocas se ne usudim - biti to sto jesam...Tako sam sitan pod svodom nebeskim, a toliko bezgranican u ljubavi.
Predajem ti se. Predajem ti se, kako bih te uzeo. Istina je. Nikada ti necu biti vjeran drug. Nikada. Mozda cak ni sada.Pa ipak - reci mi, da me volis, kao sto nikada nisi i kao sto nikada neces.
Ucini me boljim...ucini me ponovno ljudskim bicem. Reci mi...

dvotacka pa zatvorena zagrada - kraj svakog lijepog sms-a
Tako je nekako krenula jos jedna prica, koja se pretvarala od poruke, do poruke u sve vatreniju prepisku. dvotacka pa zatvorena zagrada
Dobro vecer dvotacka pa zatvorena zagrada
Kako si? dvotacka pa zatvorena zagrada
Mislim na tebe - mislio sam cijeli dan na tebe. dvotacka pa zatvorena zagrada
Nedostajala si mi. dvotacka pa zatvorena zagrada
Tvoje rijeci mi gode... dvotacka pa zatvorena zagrada
...
...
Pozelio sam te dvotacka pa zatvorena zagrada
...
Sanjao sam te. dvotacka pa zatvorena zagrada
...
 
Gugutanje potvrdjivano iznova sa ta dva znaka: dvotacka pa zatvorena zagrada...
O, kako mi samo nedostaje, kada ta dva znaka ne procitam u tvojoj poruci...i...koliko sam samo sretan, kada mi sa njima signaliziras, kako si i ti nasmijesena i sretna, dok "pricas" samnom...razmjenjujes misli...osjecaje...naklonost...mozda i ljubav. Ta dva znaka dobivaju posebno mjesto u mome zivotu...posebno znacajno mjesto - u mome zivotu.
Da. Sada mogu razumjeti onog arapa, koji je smatrao kako je dovoljno jasna njegova poruka zeni, koju je zelio napustiti i poslao joj sms-poruku:
"Odricem te se.Odricem te se.Odricem te se. :)"
Osjecaj srece - sveden na dvotacku i zatvorenu zagradu...ili pak nesreca - prikrivena sa tako malo...fizicka razdvojenost medju nama...nepremostivo rastojanje...kod tebe sat otkucava drugacije minute...sunce te grije, dok kod mene kisa pada...dvotacka pa zatvorena zagrada
Dobro sam...koliko to bez tebe mogu biti...dvotacka pa zatvorena zagrada
...ali mi je to na kraju ipak premalo...
dvotacka pa zatvorena zagrada - pocetak svake virtualne ljubavi.

"Sve velike ljubavi su tuzne..." - no ostaje nam jos nesto malo zivota i izmedju njih...stoga - nasmijesi se i zivi svoj zivot. Proslost se ne vraca, a buducnost jos nije stigla.
Nasmijesi se i ucini za pocetak samo jednu osobu sretnom, kako bi ona ucinila i ostatak svijeta sretnim - pocni od sebe.  :)))

Bez daha sam ostao. Nije to bio "Poljubac" - onaj pravi - filmski... Ne. To je bio tek jedan ...ljubac - onako, kao u prolazu, kao u trku ukraden sa njezinih usana. Moji hormoni su vec bili na putu prema glavi. Trebalo je vec doci do onog lijepog pomracenja uma, kada srce krene brze kucati, kada razum signalizira: "Opa. Ti si se ozbiljno zaljubio..." - ili nesto kao: "...ovo bi moglo biti ozbiljno..." i sve te sitnice, koje poslije slijede...mozda bih osjetio i kako ona mene zeli (znas ono - kada ona bedrima pridje malo blize dok me vatreno ljubi)...
Ali ne. Bio je to tek jedan ...ljubac. Ukraden u vremenu i prostoru...nekako neprikladan, a opet sa zarkim nestrpljenjem iscekivan...
Moji hormoni su zbunjeno jos kolali mojim tijelom poslije toga i pitali se: "Sta se desilo? Je li to ovaj nas mulac opet nesto zabrljao???" Bili su ostavljeni bez cilja, negdje na pola puta do glave i...sto sad? Joj kako su bili bijesni poslije. uffffff
Ma ne. Nisam nista zabrljao. Jednostavno nije bilo vremena za nesto vise. U tom trenu nije moglo biti vise. Barem vjerujem cvrsto u to...Ipak sam ja dobro odgojen... 
Moji hormoni su jos uvijek bijesni na mene. Prestali su samnom pricati. Zamukli su i kaznjavaju me "oduzimanjem naklonosti" i beskrajnom teskom sutnjom. A svaki put, kada krenem ponovno razmisljati o tom ...ljubcu - jednom i do sada jedinom, onda krenu optuzbe na moj racun: KRETENU JEDAN!...ZASTO NISI OVO... ILI ZASTO NISI ONO...MULCINO JEDNA...Tako se oni nadamnom bijesno istresaju. 
Eh, da sam samo bio pametan, pa da sam je tu na licu mjesta zgrabio i rekao: "Ti si samo moja i moja ces ostati. Nikada vise se neces od mene odmicati." Nista vise i nista manje...ali nisam joj to rekao...bio sam "dobro odgojen"... i sad je vec odavno prosao vlak...
Rekla mi je jednom ljupko, kada sam joj poslije onako u vjecitom trku kroz moj kaoticni dan tipkao sms i pri tom ispustio natipkati "Po..." i poslao samo jedan "...ljubac", kako i ona voli to tako zvati. Nasmijesio sam se sjetno. Dijele nas svjetovi. Njezin je lijep - prelijep. Moj je...ne znam...Bez nje nekako tuzan.
Treba mi jedan njezin ...ljubac.

Danas sam po ko zna koji puta imao prilike razgovarati sa zenom, koja je bila silovana - nekoliko puta. Lijepa...samo zato sto je bila lijepa. To iskustvo nije preboljela...potisnula je i sjecanje na te dozivljaje. Potisnula ih je duboko u podsvijest. Toliko duboko, da ih je vec i zaboravila. Nije se imala kome povjeriti. Nije se imala kome pozaliti. Nije imala nikoga, ko bi je mogao utjesiti, reci joj, da svijet nije samo pun opakosti, zla i bola. Nije imala...
Dugo je nosila bol - tu otrovnu ranu na srcu. Bol je sazrijevala dugo u njoj. Sazrijevala i pretvarala se u strah. Svemocni strah, cije porijeklo nije vise mogla niti nazrijeti. Naumoljivi strah pred zivotom, pred ljudima, pred vlastitom nedovoljnosti i nemoci.
Kad joj je sve postalo previse, vise se nije mogla suzdrzavati. Pritisak je bio preveliki. Razum joj je otisao k vragu. Poludila je. Lakse joj je bilo biti luda, nego preboljeti i prevladati strah. Zavrsila je u ludnici, kao mnoge zene sa slicnim iskustvima. Dobila je lijekove, koji su joj pomogli malo ublaziti strah. Trazila je kroz terapiju puteve, do "normalnog" zivota i tek tu se pocela konacno prisjecati davno zaboravljenog uzasa, koji je morala prezivjeti. Uzasa, koji su joj ucinili drugi ljudi - muskarci...surovi, nemilosrdni, grubi...besmisleno grubi i opaki.
Zasto? - pitala se uvijek iznova. Zasto su je tako zlostavljali? Pitala se i pita se jos uvijek...Svaka zrtva pokusava razumjeti svoga zlostavljaca i satire sebe, trazeci odgovor, na to besmisleno pitanje - razlog za jedan tako besmisleni cin.
Ljudi smo - govorimo sebi ponosito. Ljudi smo - mi smo kruna prirodnoga poretka.
Muka mi je od tog licemjerja.
Slusajuci njenu pricu i trazeci rijeci, koje joj mogu zivot ponovno uciniti zivljenja vrijednim, sam se neprekidno pitao: Koliko zena vec poznajem, ne znajuci kakvo su zlo pretrpjele - zena, koje su zlo pretrpjele i hodaju svijetom, ne sjecajuci prezivljenoga - ne primjecujuci zlocudnu bol i strah, koji njihovom dusom vec dugo vremena rovare...sve dok ne izbiju na povrsinu u obliku bolesti, beskrajne mrznje ili eksplozije, koja razara okolinu, porodicu, potomstvo...
Strah me je od neizgovorenoga bola, od neumoljivoga straha, koji izjeda dusu. Strah me je od sutnje, koja bol tek prikriva, ne dopustajuci rani da zacijeli...strah me je od bijesa nemocnih zrtava, ciju bol niko ne zeli vidjeti.
Stoga ponavljam rijeci, koje svakome zlostavljacu treba ponoviti: "Sto ucinis najmanjem medju nama, to ucinio si meni!"

"Voda koja mirno protjece, nosi ljude dalje." Ovu mudrost starih splavara sam procitao jucer u mjesecnom casopisu mog autokluba, pa su mi pale na pamet i Balaseviceve rijeci: "Sve ide i sve tece - covjece..."Nekako su mi se same od sebe nadovezale misli: "Ako se ne drzimo zajedno, izgubit cemo se u nepredvidivome toku ove rijeke zivota."
Poznajes li taj strah - da ces izgubiti nekoga, ko ti je tek postao drag???
Zasto te uopste takvo nesto pitam? Naravno da poznajes. Poznaje ga svako dijete. To je strah, koji nosimo od rodjenja u sebi.To je nasa pra-trauma iz djetinjstva.
S vremenom "gubimo" drage ljude - uvijek iznova...ostajemo "sami", dok ponovno ne pronadjemo "nekoga". Neumoljivome zubu vremena se ne moze oduprijeti niti jedna veza - niti jedan par.
Odat cu ti jedini ispravan nacin, kako prebroditi taj strah - tu vjecitu i neutazivu "glad" za sigurnosti majcinske utrobe: Prestani traziti iskrenu srecu u jednoj i jedinoj "velikoj ljubavi" prema samo jednom ljudskom bicu. Tu ces je mozda jednom i pronaci, ali tek nakratko. Umjesto toga, uci se voljeti svakoga, pa i sebe - jer majcina utroba ti je ovaj cijeli svijet i svako ce ti rado ponuditi svoju mrvicu istine i iskrene srece.
 

Upravo sam ugledao dvije zvjezdice na nebu.
Dogovarale su se, kako da te nasmiju, dok spavas. :)))

Usunjala se tiho u moj zivot. Naoko neugledna...tiha i necujna. Zarobila mi je misli - zarobila mi je osjecaje. Treptala je okicama, dok sam joj se nehotice predavao...beskrajno predavao.
Kao da nije sa ovoga svijeta i kao da joj tu nije mjesto...daleka, nedostizna, nedokuciva. Kao da se sve to ne desava njoj, kao da moji snovi ne leze pod njenim nogama. Kao da je moje misli ne prate, kud god posla. Treptala je, pomalo zbunjeno.
A ja - poput deckica - prepun zivota, treperio sam od uzbudjenja.
Imati...nju imati...samo nju...barem na tren...i potom umrijeti...sretan. Bila je to jedina misao, jedina potreba, jedina zelja - izvor jedine vatre u srcu.
Kratki osmijeh na njenome licu i hladne rijeci na njenim usnama. "Ne, ne - nisam ja za tebe."
Ne. Zavodjenje mi nije jaca strana...nikada nije ni bilo.
Na kraju krajeva, pitam se uvijek iznova: Zasto bih zavodio, kada vec volim???

Ajme, ća je lipo ovdi. :))))))))))))
Joj, kako je lijepo u ovom realnome životu. Ma ljudi, da vi to znate, ne bi uopšte nikada više sjeli za kompjuter.
Ma idite svi vanka....
HAJDE VAN!!!! ODMAH!!!!
Odoh i ja, još malo uživati u ovom suncu i moru i ljepoti...
Hajde bok i čitamo se neki drugi puta....  ;)))))))))
 
 

Dragi moji, drage moje,
odoh malo na odmor, pa cu potom jos nekoliko tjedana biti offline.
More me zooooooveeeeeee.  :)))))))))))))))))))))))
Ako slucajno nekome ipak budem nedostajao - hihihihihi - neka mi se javi, a ostalima zelim dobar provod i puno iskrica. **********

Zaspat cu. Umoran od svega, sto sam cinio u proslosti. Zaboravit cu gdje sam i ko sam. Moje lice, jos obasjano posljednjim zrakama sunca bit ce mirno i opusteno. Mozda mi poneki smijesak proleti usnama...sjecanja, na lijepe trenutke, kojih je u mome zivotu ponovno sve vise.
Prikrasti ces se tiho na prstima, pogledati me preplavljena njeznoscu i na tren - samo na tren ces zaboraviti ko si i gdje si. Postojat ce jos samo tvoj pogled usmjeren na moje lice - pogled prepun naklonosti i bezrezervne predanosti.
Tvoja ruka ce poci sama put moga lica, put moga obraza. Nece te biti stid, sto me konacno milujes. Nece te muciti nikakva sumnja, da je to sto cinis jedino - zaista jedino sto je jos ispravno i dobro na ovome svijetu.
Poput andjela, koji je konacno pronasao izvor mira i srece usred kaosa svakodnevnice, milovat ces me - njezno i pozudno.
Dosao sam tebi - da ti se predam...da se predam tvojoj njeznoj ruci, tvome srcu - tebi. Pomirisi moju kosu, moju put. Udahni duboko i zaboravi sve patnje, sve brige svakodnevnice, svaku nedoumicu. Tu sam - samo za tebe.
Osjetit ces, kako toplina struji tvojim tijelom - toplina tvoje ljudskosti, tvoje zenstvenosti - snagu tvoje vlastite neobuzdane tjelesnosti. Pozeljet ces mi pokloniti poljubac, koji traje vjecnost...poljubac koji traje i nikada ne prestaje.
Dodirnut ces mi lice njezno, poljubiti zbunjeno moj obraz...krenuti prema mojim usnama - i stati...
Znam, da me zelis. Znas, da me imas...
Da li ces se uspjeti otrgnuti svemu sto te vezuje i postati zauvijek moja?
Udisat ces moj dah. Udisat cu tvoj dah. Postojat ce samo jos jedna misao - samo jos jedna zelja. Ljubiti, kao da sutra nikada nece doci. Ljubiti te usne. Utaziti tu zedj, koja svakim poljupcem sve jaca biva.
...
Zaspat cu. Umoran od svega, sto sam cinio u proslosti. Zaboravit cu gdje sam i ko sam. Moje lice, jos obasjano posljednjim zrakama sunca bit ce mirno i opusteno. Mozda mi poneki smijesak proleti usnama...sjecanja, na lijepe trenutke, kojih je u mome zivotu sve vise.
Promeskoljit ces se uz mene, sretna u mome zagljaju. Nase zajednicko sutra ce biti ljepse...

"...poslije ove igre, kad me slome...kad me mirno slome.
I mislio sam da se zvijeri boje, ove vatre, koja trag mi prati...i to sam mislio.
A sada nosim, kako mi ga skroje. Po meni se nista nece zvati...po meni se nista nece zvati.
Prijatelji bivsi - prijatelji buduci, pamtite me po pjesmama mojim...pamtite me po pjesmama mojim."
Evo gledao sam veceras na tv-u nekakvu reportazu o basnoslovno bogatim ljudima, kako se "provode" u Nici i Cannes-u. Reporterka je sa bolesnim strahopostovanjem nabrajala koliko su kostale pojedine krpice i sitnice, koje su bogatasi i njihove dokone supruge placali za bezvezarije - za stvari, koje zapravo niti ne mogu koristiti, jer su skoro neprekidno obavijeni izmaglicom alkoholnih isparavanja i kojekakvih medikamenata ili droga...Neprekidno su u stresu, da li posjeduju dovoljno, da li su prikladno obuceni i sta ti ja znam...
Pomislih na tren rezignirano: "Nikada ja necu imati te ogromne sume novca. Niti ja, niti bilo ko, koga poznajem."
hehehehe
Ali ja ne bih bio Stari-Korijen, kada ne bih znao, da se sreca zapravo krije negdje drugdje. Sjetih se svjeze ulovljenih lignjica, prastarog rostilja, koji je zahrdjao i mjestimicno vec probusen od bezbrojnih rostiljanja - na kome je moj pokojni ujko raspaljivao zar. Eh, koliko nam je taj stari zahrdjali komad lima srece i gusta u zivotu priustio. Sve zlato ovog svijeta mi to ne bi nadoknadilo.
Sjetim se pogleda na Korculu i okolne otoke, sunce, more, ljetnu sparinu i zrikavce. Sjetim se nekih dragih ljudi, zbog kojih sam sretan bio.
To je sreca i to je bogatstvo. Ljudi koje volis oko tebe - to je najvece blago. Meni povrh toga ne treba nista vise. Eto, zato mirna srca pjevusim u sebi: "I ostat cu samo crna tacka..." ali prije toga cu ipak jos malo uzivati u sreci ovoga svijeta. A za poslije - ne marim.  :))))
Moje rijeci, kojima izrazavam moju naklonost vama, moji dragi i dobri ljudi - te rijeci su moje najvece blago. Zato - pamtite me po pjesmama mojim.  * * * * * * * * *

Konacno imam novi stan.

Vrijeme mi je poci dalje u novi zivot - odvojiti se od moje "bivse" i traziti sebi neku novu "buducu".

Rado bih sve jednostavno ostavio iza sebe i krenuo, no to ne ide...barem ne vise i ne kod mene.

Sakupilo se mnogo toga, sto mi je u zadnjih 13 godina bilo vrijedno, drago ili cak sveto.
Mnogo toga...mnogo i previse.

Sada poput marljivoga mrava nosim mrvicu po mrvicu moga dosadasnjeg zivota u novi stan. Svaka mrvica je barem deset kila teska i moram je iznijeti na cetvrti sprat (bez lifta) - a mrvica ima bezbroj.

Evo gledam vec tvoje lice, kako mi sa podrugljivim smijeskom govoris: "A zasto si upravo TU trazio stan? Mogao si i negdje drugdje uzeti sebi stan - barem sa liftom."

Nisam! Nisam niti htjeo, niti sam do sada nasao nesto bolje. Neka - nosit cu polako i dalje mrvicu, po mrvicu - na cetvrti sprat, ali ce to biti moj dom, moja loga, moje utociste i moj raj.

Selim se polako. Ponekad imam osjecaj, kao da me mojih bezbroj mrvica pokapaju pod sobom, no borim se hrabro. Stenjem i pusem dok se penjem prema gore. I upravo na zadnjim stepenicama pomislim: "Eh sada cu napraviti malu pauzu." Utoliko stignem gore, odlozim teret, okrenem se na peti i krenem ponovno prema dole, preskacuci po dvije stepenice odjednom, da pokupim slijedecu mrvicu. Na pola puta mi sijevne kroz glavu: "Zapravo si se htjeo odmoriti." No, sila teze me vuce nadole - tu me vec ceka slijedeca "mrvica".

Ma, to je samo jedan dio moje tuzne price.
Ono, sto mi jos vise snagu krade je pakovanje tih mojih "mrvica". Svaka sitnica, svaki papiric, svaka krpica je dio nekakvih uspomena. Pomislim ponekad, kako sam zapravo zivio sasvim dobro. Toliko dobro, da mi je zapravo bilo PRE-dobro.

Ne. To vise nisam bio ja. Razmazen, lijen i trom - to vise nisam bio ja. Poput poslovicnog bubrega u loju pulsirao sam sve tromije, poduzimao sve manje, a zivot je strujao neuhvatljivom brzinom pored mene.

Morao sam se osloboditi iz tog naizgled zlatnog kaveza. Morao sam izaci iz te veze - iz tog braka.

Morao sam - radi sebe.

Rado bih zapravo krenuo u nesto sasvim novo, ali to sto imam, to me i dalje vezuje. Gledam to brdo bezveznih i zapravo nepotrebnih sitnica - moje "blago" - i mislim se ponosito: "Imetak obavezuje."

Ma, nije to onaj pravi "imetak" - pravo bogatstvo.
To su tek bezvezne tricarije, jedino jos meni vrijedne - ali i to je nesto - moj imetak.