Letim, zivim, ljubim jos i sad

...i sada sam sretan.  :)))

Danas je tocno deset godina, odkako je preminuo jedan covjek, koji je u svome zivotu ucinio mnogo dobra. Bio je Hrvat i onda, kada je to bilo tesko i jako pogubno - jedan veliki skromni Hrvat.
To spominjem, ne stoga, sto je to bila njegova najvaznija osobina, nego stoga, sto mu je bilo drago biti Hrvatom.
Njegova rodbina je od davnina bila prozeta hrvatstvom, no niko nije poput njega uspijevao tako lijepo spojiti ljudskost - ljubav prema ljudima, sa ljubavlju prema domovini i porijeklu.
Nije bilo u njemu niti trunka one bahate, i samozadovoljne samozaljubljenosti velikih samozvanih "hrvatina".
Ne. On je volio ljude - onako nenametljivo, skromno, a istovremeno sa toliko mnogo ustrajnosti, pa i prodornosti, da ga je posvuda pratila izvjesna aura, koja je u ljudima budila novu plemenitost - uvijek iznova.
Danas je deset godina - vec...
Na njegovoj sahrani mi je njegov sin tiho i jos sa suzama u ocima spomenuo, kako je tek sada zapravo postao svjestan, kako nas je sve svakodnevnica uzela pod svoje i kako se sve vise udaljavamo jedni od drugih i kako zapravo isuvise malo vremena provodimo, sa ljudima, koji su nam dragi.
Te rijeci mi zadnjih dana ne izlaze iz glave.

Lutam tudjim blogovima - ovim listovima samoce i tuge, okruzen uzburkanim srcima zaljubljenih, ostavljenih, iznevjerenih, zaboravljenih i onih, koji se ipak jos necemu nadaju.
Hodam uspravno, ponosito. Nosim svoj nick i on nosi mene - kroz zivot, kroz noc.
Osvrnem se tek tu i tamo jos - ponekad njezno, a ponekad i oholo.
Volim te rijeci, iza kojih se kriju tek - ljudi. Volim tu patnju, koja nas cini ovakvima, kakvi jesmo - ljudskima.
Lutam tudjim blogovima - koracam sam. Znam, da sam u dobrom drustvu. Tu je i mome srcu mjesto.



Ovisnost o internetu, blogu i iskrici?

Ne. Tek potreba, za malo nepatvorene ljudskosti...

U igri ljubavi nije gubitnik onaj ko izgubi partnera i ostane sam. Gubitnik je samo onaj, ko zaboravi, iznevjeri i na kraju izgubi vlastiti osjecaj naklonosti prema partneru - onaj ko izgubi ljubav.

Tuzna si i sama si. U daljini tesko bruji veliki grad. Ovdje u tihom predgradju, polako gasnu svjetla. Tek tu i tamo poneki prozor jos svijetli prigusenim plavicastim sjajem - to susjedi jos gledaju posljednje vijesti ili neku jeftinu sapunicu.
Dah ti je tezak i usporen. Osjecas...ne...ti znas, da vise nemas snage dovrsiti zapoceto. A nemir ti ne da zaspati...pocinuti i odahnuti.
Danas si opet bezbrojne uzdahe muskarcima izmamila, njihovu zudnju i mastu zagolicala, pa opet, nakon svega - ti ostajes sama...pred praznim ekranom - sa tugom u mislima...sjecanjem na neka ljepsa vremena.
A ja, pisem ova slova, ove rijeci...ostavljam tragove, kako bih spasio ovu njeznost, koju osjecam prema tebi.
Pisem, da ne bih vristao...do bola.
"Najljepsa si!"
"Najdraza si!"
"Jedina si...koja srecu zasluzuje!"
Tvoj krevet je hladan, a ti zudis za vatrom...vatrom ljubavi...jedne i jedine, najvece, iskrene, nepatvorene.
Zeljela bi, da te neko zagrli...da budes samo necija i jedina.
Ne. On te nije volio. Nije to znao, ili nije umjeo. Jednostavno - on nije...nikada.
Ja bih te volio, ljubio, grlio. Ja bih...
Hajde sada na pocinak. Sutra je novi dan - nova sreca i jos samo malo tuge. Obrisi tu posljednju suzicu sa obraza. Nije tvoje lice stvoreno za plakanje. Nisi ti rodjena za tugovanje.
Na kraju svake ljubavi ostaje tek jedna...posljednja suza...i mir. Oprostaj je ono sto nam daje snagu. Oprosti njemu. Oprosti sebi...i...oprosti meni, sto ti naklonost pruzam, iako je ne zelis u ovom trenu.
Tuzna si i sama si. U daljini tesko bruji veliki grad. Ovdje u tihom predgradju, polako gasnu svjetla. I, poneka zvijezda treperi u beskraju. Nasmijesi se. Budi sretna, barem toliko, koliko ti ja to zelim...draga...najdraza.

Na ovome svijetu je samo promjena trajna. Nista ne traje vjecno, niti ljubav, niti prijateljstvo, niti ja sam...
Zivot me vodi uvijek dalje - donosi mi nove ljude, nove tuge i novu srecu.Uvijek se iznova nadam partnerici sa kojom bih mogao ostariti...nadam se nekome, ko ce se zajedno sa mnom mijenjati, stariti, sazrijevati...
A znam, da takav neko ne postoji! To je tek iluzija moga odgoja - iluzija nase krscanske civilizacije i bezbrojnih prica o "sretnim" i "nesretnim" partnerstvima, koje su roditelji i rodbina prenijeli na mene, njihovi roditelji na njih i tako vec milenijima sa koljena na koljeno. Pokusavam nesto nauciti - biti pametniji, ne ponavljati greske - kako bih ipak tu krhku srecu zadobio i sacuvao - kako bih bolnu i neugodnu samocu izbjegao...
Tuga, patnja bol - cemu sve to???
Sretni su oni, koji ne misle, ne preispituju, ne postavljaju sebi besmislena pitanja bez odgovora...svi mi ostali smo kockari, koji pokusavaju nadmudriti zivot, ugrabiti mrvicu srece - vise no sto nam je sudjeno ili nego sto mozemo... 
Zaboravio sam zaista misliti svojom glavom, osjecati svojim srcem, djelovati vlastitim tijelom. Drugi mi moraju reci, da li je partnerica zaista "u redu". Drugi su me naucili, da biti napusten znaci "izgubiti" - biti "gubitnik". Drugi mi objasnjavaju, da moram "trpiti" i moram se "strpiti", ako partnerica i dalje tjera "po svome"...
Rastrzan izmedju savjeta i uputa o sreci, zaboravih zivjeti vlastiti zivot.
Zapravo niti ne postoji "najbolji" put do srece i ljubavi. Ne postoji svarni cilj - odnosno sam put jeste cilj. Ne postoji niko, ko je "zaduzen", ili "odgovoran", ili pak "zasluzan" za moju srecu, osim mene samoga...ovdje i sada!  ;)))
 

...ali se pri tome uvijek osjecam bogovski. :)))

Nogomet - to nije tek pitanje zivota i smrti - to je ipak nesto vise...

Zaljubljen sam bio, volio, na krilima ljubavi sam cijelim svijetom letio. Velike sam planove kovao - do zvijezda mi je bilo lako doci u svakome trenu.
Volio sam. Volio bih valjda i sada jos uvijek voljeti, ali vise ne volim.
Vise me ne nose krila ljubavi. Korak mi je opet mucno tezak i kratak - kao poslije teske bolesti - kao kod umornoga starca. Ne letim vise.
Krila su mi bila tek na kratko posudjena - to sam tek mnogo kasnije razumjeo.
Krila ljubavi nam uvijek bivaju tek na kratko posudjena, ali mi zelimo uvijek vise, barem jos malo...malkice... jos samo do slijedece zvjezdice. Ponovno pozelim vrisnuti: "Ma, pusti me da poletim samo jos na tren. NEEEEEE! Ne otimaj mi krila... Bez njih cu ostati tu gdje jesam. Pasti cu na tlo, poput sjemenke maslacka. Nosit ce me bujice svojim tokovima. Gristi ce me zvjeri. Gazit ce me ko stigne. Ne oduzimaj mi krila - krila moje ljubavi. Bez njih ostat cu nevoljen i sam." 
Nisam nevoljen. Nisam sam. Ali, krila ljubavi bih tako rado ponovno rasirio i svijet novom ljubavi obasjao. (Eh da - i poneku zvjezdicu bih jos rado pomilovao.)   ;)))
 
 

U gustoj zelenoj krosnji
ptice pjevaju jos
tiho - pred pocinak.

Kada lijepe rijeci u meni utihnu, tek tada cu osjetiti, koliko sam usamljen.
Stoga, ne spominjite mi tuzne rijeci. Ne pricajte mi tuzne price. Jer, ako lijepe rijeci u meni utihnu, necu niti sebe, niti druge voljeti.

Otvorio sam oci. Smijesak mi se stvorio na licu. Onaj zadovoljni smijesak, kada znas, da na ovome svijetu postoje ljudi, kojima si drag...jako drag.
To je onaj sigurni znak, da sam u proslosti ipak nesto dobro ucinio i da cu barem u bliskoj buducnosti moci uzivati u naklonosti meni dragih ljudi. :)))
Ustao sam se i kao prvo sam pomislio na one puse i poljupce, koje sam sinoc virtualno primio. Moj osmijeh je postao jos malo siri.
Onako, vise za sebe pomislim: "Zaista, ono sto u sebi njegujem, to i raste. Voli i sebe i svijet. Voli i sebe u ovome svijetu, pa ce i drugi ljudi tebe voljeti. Barem  malo. Tek toliko, koliko ti treba, da budes sretan."
Hvala vam!

Ovo je jedna lijepa vecer, nakon jos jednog dugog dana.
Polako se spustam. Slijecem u mirnu luku, nakon burnog leta, nakon uspona i padova, koje mi je donijeo ovaj dan.
Uzivao sam u suncu, koje sada vec negdje daleko, neke druge ljude budi. Dobro jutro vam zelim, tamo na drugom kraju svijeta.
Posaljite mi jedan poljubac. Neka me probudi sutra, kada mi sunce ponovo proviri kroz prozor.
Ptice su utihnule. Na obzorju je jos samo mali trag nebeskog plavetnila. Grad se priprema, za jos jednu noc, punu ludosti, igre, nesputane putenosti...toplo je...suknjice su postale kratke preko noci...muski pogledi su zesci...
Pasti ce neki novi poljupci, na neke nove usnice. Ljubavi stare i nove ce obecavati neku novu srecu. A ova kugla, na kojoj zivimo, se vrti kao da ju se to nista ne tice.
Pozelio bih, zaustaviti sve na tren i viknuti: VOLIM! VOLIM TE SVIJETE  LUDI!
Kao da bi to nesto promijenilo u ovoj noci koja polako, necujno dolazi. Kazem samo tiho - onako, vise za sebe: volim, volim te svijete ludi.

Sretan sam, toliko, koliko ne ovisim o drugima. No, moja ljubav me tjera u ovisnost o tebi. Moja potreba za ljubavi me cini sputanim, nespretnim, slabim.
Kada sam sam, cinim sve sto hocu...i sve mogu uciniti...samo nebo mi je granica. Kada tebe ljubim, ti si moje nebo.
Cim otvorim oci, ugledam svijet. A svijet mi se smjeska vragolasto...zavodljivo...privlaci me, doziva. Kada ugledam tebe, nasmijesim se vragolasto...zavodljivo...rado bih te k meni privukao, da budes moj cijeli svijet i da budem tvoj cijeli svijet.
Kada sklopim oci i osluhnem, cujem pjesmu ptica, razgovor, sum vjetra, brujanje motora u daljini. Kada zacujem tvoj glas, usne mi se razvuku u osmijeh, srce mi zaigra i sve drugo oko mene postaje nebitno - nestane...
Miris socne prirode, koja se u proljece budi, me ispunjava srecom i zivotom. Kada ga udahnem, kao da malo jos porastem...osjetim u tom trenu, koliko mnogo sam i ja dio te prirode, pun energije, zeljan rasta, nemiran. Kada udahnem reski i i njezni miris tvoje kose, tvoga vrata, tebe - ostane mi samo jedna misao jos u glavi...imati, tebe moram imati!
Sretan sam...toliko, koliko ne ovisim o tebi...dok god me ne volis i ne grlis i ne ljubis. Sretan sam, kada me poljubis, kada si samo moja i kada sam ja - samo tvoj.
 

...pa po lojtrici dol'...
Tako nekako i moje raspolozenje ovih dana.
Radost i tuga se smjenjuju...brzinom misli...a misli se roje, kovitlaju...i tuzne i lijepe...svacije i nicije...neuhvatljive i naizgled samo moje...razigrano raspojasane i dosadno trome...
Svako od nas nosi svoje breme, svoj kriz, ili pak krizic i paketic. Tako i ja...
Konobar, daj jos jednu casu tuge, da isperem grlo, pa da prkosno zapjevam onu staru zajebantsku pjesmu, koju su nasi stari pjevali, kada nisu znali dalje:
"Pa po lojtrici gor', pa po lojtrici dol'..."
Tako se djeca prave, tako se zivot zivi - pijano i jebeno.