Koji naslov?

Pa nije me bilo ovdje jako dugo i sad me primila nostalgija, jebemu, pa falite mi! A neću tu plaćat šta već treba, hm, pa se ne mogu ni s kim dopisivati.... šteta, šteta.... pusa znanima i neznanima! Ma baš mi žao....

http://www.youtube.com/watch?v=WWjXfOKaPO8&feature=related

......a šta terapija...zračili me 4 puta, prozražili me hahaaa, sad
san fino friška:)))..a šalim se, šta ću, još samo 29 puta
tj. 29 radnih dana..e to je koma najveća, ko će to izdržat u
jebenom pansionu, prastaroj gradusini kraj Onkologije s još 7
baba, ko da smo gubavci, a ljube moja, kako je ovaj život grub.
Za sad mi je dobro po terapiji, još me nisu jako zapekli, samo
se malo crveni, al zato iman tetovažu - svu me iscrtali, hoće
li bit dobro do kraja, ne zna se.....a meni se čini ko da bi
bila puno bolje da me više ostave s miron ti pizdunski doktori
i njihove hitlerovske terapije mater im njihovu da im! em su me
rezali pa su me trovali pa me sad još i prže, ma pitam se malo
jesmo li mi svi ludi kad ovo prihvaćamo, ma da bar znan da ću
umrit, ne bi se više dala, slabo ti ja vjerujen u te njihove
metode stare 50 godina jebate! A kažu, nije dobro kad se ne
vjeruje, a ti mene znaš kakva san zajebana, ja ne vjerujen,
meni je to sve pizarija, a da l' ću živit ili umrit to je samo
pusta lutrija. Ma sritan je ko o tome ništa ne zna.
Ajde, nemoj me zaboravit dok se ne vratin:)

http://www.youtube.com/watch?v=DaofwkWx22o

I neka je mir i spokoj u vašim srcima i vašim domovima!

I kad bih sad rezimirala kao što imam potrebu…..Ćelava sam, imam hrpu godina, sama sam, nemam podršku obitelji, djeca su negdje drugdje, kad se pogledam u zrcalo vidim najgoru verziju sebe koju ne bih mogla ni zamisliti i zbilja se teško pomiriti s tim, po cijele dane se borim čas s mučninom čas s proljevima, cigareta mi ne ide, ali nemam ništa drugo, imam TV da ne bude muk i da zurim kad sam umorna…a subotnje je veče opet tu, daj se pusti malo snu….i da, i sada, ovakva, poslije svega, s mukama kemoterapije, s užasom ženske ćelavosti, ostavimo prijetnju smrti, na nju ne mislim, mislim kako i dalje ona neka mlada i lijepa žena u meni, koju više ne vidim u zrcalu, stidljivo, gotovo bogohulno…. želi ljubav. Skoro je groteskno to i pomisliti, a ipak tako je prirodno, ne u teoriji, u ovome što sad živim. Ne želim misliti da neću imati za to vremena. I to je to : nada. Ona je zbilja najuporniji dio čovjeka, najtvrdoglaviji, najžilaviji. Mjesece još moram izdržati. Tijelo možda hoće, ali ne znam hoće li živci. Najprije ti tresnu dijagnozu bez zadrške, bez emocija, bez ikakve boje. Svijet stane. Najjača emocija je ipak tuga. Tuga kojoj ne možeš odrediti jedan razlog. Tuga zbog svijeta, čovjeka, života kakav jest. Iskonska tuga. Traje danima, ne boli, samo te stalno prati. Imaš užasnu potrebu da sve bude kao prije…. Pa svaku stvar u stanu vraćaš na njeno staro mjesto. To jedino možeš. Onda dolazi strah i kirurgija. Više nisi ista. Skupljaš se dugo, svjesna da si sad manje žena, zauvijek. Onda počinje kemoterapija. Kosa otpadne u nekoliko dana. Prvi put vidiš oblik svoje glave, bijelo, golo vlasište i …to više nisi ti. I definitivno više ne izgledaš kao žena, a i iznutra se nešto jako mijenja. Zaboravljaš spol, više nikud ne pripadaš, jer oni kojima sad pripadaš nerado se druže.
Bojiš se čuti da onaj drugi ima bolje izglede od tebe, ali jednako se bojiš čuti i da ima gore. Život je izvan tvoje sobe.  Posjećuješ ga kao gost, površno. Tvoj je svijet zipiran u tvoju sobu. Život čeka. Ti čekaš, ali više nisi siguran da ćeš se vratiti, ni kako, ni kada. Najviše te brine : kako? Više nisi isti ili ista, svejedno je. Čini mi se da će to biti trajno.
Dalo bi se više i opširnije, ali…za sve treba imati malo volje. I brzo je iskoristiti kad naiđe. Jer prečesto odlazi.

Sretan Božić, narode iskrijanerski!

Noćas u moj san, bolan i nemiran nijedno sjećanje, nijedna bajka, nijedna boja neće ući. Možda samo zatutnji gruba psovka kao daleka grmljavina ili me zagrli strah sa svojih stotinu igličastih prstiju. Samo neka me ne probudi.San bez snova. San - zaborav.

Daleko od toga da još mislim na tebe. Ipak, ponekad, zapravo rijetko, izađem iz svog samačkog, staračkog ili opet djevojačkog stana i uskočim u nečiji tuđi život , na par tramvajskih stanica vožnje, trajem u tom tuđem životu i saživim se s njim potpuno, ali na kratko. Tek što se otvore vrata tramvaja, osjetim kako mi nedostaje jedna polovica srca, života, tijela. Nedostaje  trajno, konačno i nepopravljivo. Ni tad ne želim misliti na tebe, niti vjerovati da si ti to što mi nedostaje. To je samo polovica mog srca koje je nekad nekoga voljelo, a otad, nisam više cjelovita. Fali mi samo cijela  jedna strana mene. Uđem tako sa pola sebe u prazan stan , vidim polovicu svog lika, lijevu obično, u staklu vitrine, gledam TV s pola lica i trudim se živjeti tako zanemarujući dijelove koji mi nedostaju.
Ipak, ne pišem ovo zbog onih koji će čitati, već zbog tebe.Bit će da sam te nekoć ipak voljela.

Eh, da, još mi tu i tamo neki mladac ponudi goli seks, drugačijih poruka nema više, presušile skroz, pa jebemu, di su ti zreli muški? Mislim, pa barem oni koji već imaju problema s disfunkcijom, je li....???
 

Prečesto otvaram ovu stranicu. Poruke su rijetke i neplodne, nemotivirajuće čak i za ugodnu zafrkanciju. Ostao je samo jedan virtualni prijatelj s kojim više ne znam što bih pričala. Previše smo slični. Drugi su odavno otišli.A ja sam ipak još tu. Zašto? Izbjegavam misliti o tome. Sve sam više nezainteresirana. I svako otvaranje kad ne nađem niti jednu poruku osvješćuje i drži stalno budnom spoznaju da sam sama i usamljena.To mi ne donosi ni radost ni opuštanje ni olakšanje.Naprotiv. Zašto si onda to radim? Zašto ostajem? Mazohizam? Ili.....što?

imati nekoga na svojoj strani, napokon

Usamljena sam. I bojim se da će tako ostati. Predugo. Možda zauvijek. Zaboravila sam sanjati, zaboravila sam i željeti ljubav.A ne može se ne željeti ljubav "...jer već sam mogla, ljubavi ( u originalu: živote moj,ali Vesna bi oprostila ) bez tebe, ali ne bez ovog traganja za tobom."
 
"Duša se moja sjeća tvog lica
 mada te oči još nisu srele.
 Idem i zagledam lica ljudska,
 i tražim te,tražim, toliko te tražim
 da te već valjda i ne umijem naći
 
 I možda sam davno kraj tebe prošla
 na kakvom trgu,u gužvi perona,
 mudro te pustiv da zauvijek prođeš,
 jer već sam mogla, živote moj, bez tebe,
 ali ne bez ovog traganja za tobom."
Vesna K.

http://www.youtube.com/watch?v=A4iW0tRHnIo
http://www.youtube.com/watch?v=DEPek6mwFKs&feature=related
Uživajte!

kako mi moja samoća odmah postane lagodna, ugodna i komotna čim mi netko zaprijeti spojem na neviđeno! Kako je dobro biti doma, s mirom, bez nervoze, straha od razočaranja, sumanutih očekivanja i bespotrebnog opterećivanja! Pitam se: što muškarci očekuju kad zakažu takav spoj - neku fatalnu ženu u crvenom od koje će im zastati dah ili zadrhtati određeni centralni dio tijela? Kako sniziti razinu očekivanja na nešto realno, životno i stvarno. Osobito kad probireš po Iskrici. Teško i nikako. Valjda sudim po sebi:( Čak i kad prethodno dobijem sličicu, opet se nadam: možda nije fotogeničan...i vrag mi ne da mira. Definitivno odustajem, nisam ja za tu rabotu, valjda ću umrijeti sama uhuhuhuuuuuuuu:(((