Koji naslov?

Izgleda da i to treba biti ponekad. Kad te prijatelji samo rijetko nazovu, ili nikako, a vremena za susret nikako da se nađe. Zar se boje da će slušati moje kukanje i pokvariti si raspoloženje...možda.Ili se kriju jer su mi zatajili nešto što su svi znali osim mene? Tko želi susret s jednim životom koji se upravo raspada, zapravo već se raspao, iako ne znaju da ja opet, istina polako, skupljam komadiće i lijepim, lijepim....Prijatelji bivši, gorak osmijeh, ali - i bez vas ću moći! Ostajte u prošlosti.

Jebate ( sorry, ne mogu mekše), koji slogan izmisli ministar turizma! Ma taj zbilja zasluži svoju plaću! I sva njegova svita! I nije ga sram. 
"Primjera radi, u Srbiji će se hrvatsku turistička ponuda oglašavati pod sloganom: 'Tako lepa, a tako blizu' " - sad ne znam da l' da plačem ili...???

prije rekli da ploviš morem i ribu loviš
i da tvoj brod zna svratiti i u ovu luku koju si odavno napustio
bila bih sve ove godine nasmiješena stajala na rivi i motrila plave daljine
bila bih sve ove godine stajala na obali i čekala ribarice
i radovala se kočama što se približavaju s večeri i za tamnog mora
i onima koje zateknem u luci za ranog sunčanog jutra
s kašetama punim nemirnih srdela što zabljesnu ljuskama
zagledala bih koščate, suncem opaljene ljude u žutim kabanicama
zavirivala pod kapuljače užurbanih lica što nestaju pod palubom
s osmijehom ih pratila i s nadom ispraćala, sigurna da jednom moraš doći
Možda sam te već mogla vidjeti,
možda bi me se sjetio poslije svih tih godina
možda bi nam se pogledi prepoznali jer
osmijeh kao tvoj nigdje više ne postoji
i tako rado bih ga opet srela
…ah, što mi nisu prije rekli!

Voljeli se dvoje mladih
šest mjeseci i godinu
kad su htjeli da se uzmu
da se uzmu aman, aman
dušmani im ne dadoše.
 
Razboli se lijepa Fatma
jedinica u majke
poželjela žute dunje
žute dunje aman, aman
žute dunje iz Stambola.
 
Ode dragi da donese
žute dunje carigradske
al' ga nema tri godine
tri godine aman, aman
nit' se javlja niti dolazi
 
Dođe dragi sa dunjama
nađe Fatmu na nosilima
dvjesta dajem spustite je
trista dajem otkrijte je
da još jednom Fatmu ljubim ja…

Nije što se meni odlazi, već rijeka tako teče
duboka, moćna , pogubna možda.
To što me sad sasvim mirno ljulja
uz krošnjastu snenu obalu
na mojoj trapavoj , nezgrapnoj splavi,
od grubih debala neotesanih neravno sklepanih,
ne znači da sam sigurna
jer sasvim sam u njenoj vlasti
vesla mi je odnijela ( čini se da me to i ne brine)
a tok mi je njen sasvim neznan
pojma nemam gdje su brzaci,
a gdje vodopadi i podvodne hridi.
Znam samo da ona upravlja mojom splavi
i da me odnosi, a nije da sam odlučila otići.
Zato u tihom toku sanjam flanelaste snove
sanjam anđele čuvare u raznim ljudskim likovima
griju me iz sna u san u koji se prelijevam
kao kad se okreneš s boka na bok noću
u toplini djetinjeg kreveta
sigurna, zauvijek zaštićena.

Koliko gorčine čovjek može progutati? Dokle treba bitke voditi? I onda kad više nemaš ni volje ni snage ni mržnje ni bijesa. Ali imaš motiv: preživljavanje, golo, materijalno. Sve drugo je porušeno - i ponos i vjera u božju i ljudsku pravdu i laž u kojoj si živio skoro cijeli život - da si bio voljen.Što ostaje čovjeku kad ga život tako ogoli i oguli?

Nešto se ipak riješilo pa mi se čini da se i sve ostalo može, samo kad bih oblikovala svoju želju tako da zaista meni donese dobro. Jutrom imam potrebu toliko toga izbaciti iz sebe. Noćas nisam darivana lijepim snom kao proteklih noći.To se moj jadni id bio sažalio nada mnom i pleo nježne sne pune ljubavi i milosti već nekoliko noći. Da se probudim s nadom da se sve može promijeniti, dogoditi.Jer budna ne vjerujem. A jutros se opet budim sama, sa svim prokletstvima, psovkama i ružnim riječima koje su mi pale na glavu.Budim se usred smeća. I nema dobrih riječi. Nema veze, zagnjurit ću u ovu nedjelju bez loših misli.Već ću smisliti nešto čime ću ih gađati kad se nezvane stvore.

Ne osjećam ništa.Ne razumijem riječi.Masa molećih glasova stvara buku.Nerazumljivo.Nema milosti.Nema radosti.Niti jedne zalutale zrake.

I tako ja
subota
ulica
ljudi
stari
ružni
debeli
tužni
neko vrijeme
poluoblačno
neko more sivo
tuđa mi tuga
uz moju korača
na štapove se oslanja
nabadaju iskrivljene noge
staračke ispred mene
ali gaze
da li se samo ja pitam:
kamo?

Dovraga, trebala sam odmah znati :
sve će poći krivo
i sve će tako ostati
mislila sam : za muku ću bit nagrađena,
poslije mraka ide svjetlost,
mogu ja trpjeti
- ali nije bilo tako.
Svjetlost je bila negdje
al ja sam ostala zarobljena u mraku.
Želja nije bila dovoljna jaka, valjda
ili sam od tame oslijepila
i nisam ni slutila izlaza.
Glazba je varala dušu slatkom nadom:
dobro negdje postoji, naći ću ga
ili će ono do mene doći.
Tko me navukao da otvorim oči
nit je život san,
nit je san život.
Prekasno je.

na dan ponosa, straha, tuge, ljubavi, ushićenosti i zahvalnosti, zbog naših vitezova, zbog tih divnih mladih lica u maglenim Ledererovim praskozorjima. Hrvatski branitelji, vi koji ste ostali mali obični ljudi, vi koji ste zauvijek ostali na bojišnici, vi koji nosite rane na tijelu i duši, NIKAD NEĆETE BITI ZABORAVLJENI.
Hvala vam

Neću te tješit, stara moja
ti i ja ne moramo puno pričati
ti se još možda nadaš, možda još sanjaš
ja sam skeptična za obje
Netko je tako htio
a mi se nismo znale usprotiviti
nismo mogle?
Netko je moćniji od naše volje i naših želja
čemu se protiviti
Pijemo kavu, a što ću ti pričat, sve je isto,
probala si, sve znaš.
Ni meni se više ne priča.
Bilo je bolje dok smo mogle muku pretvarat u sprdnju
i smijat se, smijat se….do suza
Bojim se da je tebi gore nego meni,
ali to me ne tješi
i ne mogu ti pomoći
pa sam dvostruko tužna.
Za ovim stolom ti i ja kao da smo same na svijetu
ne, nije nam krivo što drugi žive možda bolje
drugi nas se odavno ne tiču.
Ponekad jedna izusti čežnju za bijegom
ali ona se raspline čim se izgovori
- možda bi bilo još gore..kako je krenulo..
Stara, niš od toga, love nema, a da se prodajemo
hahaha, ostarile smo, kasno smo se sjetile, jebiga!
Da barem nismo zapele u ovoj pripizdini…
Ne svađamo se više ni tko će platit kavu
smijemo se, tko ima-štedi
Drži se, stara moja, čujemo se

Ostala je zatočena u nekom drugom trajanju
zar ne ostaju sve naše slike, svi trenutci negdje u svemiru
lutajući sa svjetlom
tko zna gdje se sad sastaju slike njene prošlosti
kao bljeskovi
fotografije bačene u vjetar vječnosti, beskraja
tako želi raspršiti prošlost
ili se nada da ona još negdje postoji
Zna da je osuđena na kružni tok, na gravitaciju
da li je kretanje naprijed uistinu to
jer ona bi natrag
tamo gdje je sve imalo smisao
ili joj se samo tako činilo
Stvari su tako materijalne i nijeme i nepomične
i ta njena soba kao da se više ne kreće s ostatkom ove kugle
sadašnjost je postala fotografija
zaustavljena slika u kojoj je zarobljena

Promiču sati, minute, dani. Stalno žalim za izgubljenim vremenom, minutama koje su upravo prošle, stalno žurim da ih pretvorim u neki čin, radnju, smisao, da imam kontrolu, da znam u što sam potrošila današnje sate. Ne mislim na prošlost. Čemu. Ona više ne postoji. Ali kako zadržati sadašnjost i osmisliti je. Otići u trgovinu, skuhati ručak na vrijeme ( koje sama sebi određujem) odraditi sve što se mora, a onda – vrijeme i dalje prolazi, neispunjeno, a ja nervozna i nemoćna sjedim pred monitorom i žderem se! Iza svega toga krije se nešto što ne mogu shvatiti ni razriješiti. Da li je to od samoće?
Istovremeno, umorna sam od svih uloga u ovom teatru , umorila sam se biti kćer, majka. Ulogu supruge sam skinula s repertoara, htjela bih i druge. Ionako su sve postale sporedne.

Sutra će te ponit njih šest među ruke,
mater će naricat, teško brecat bilo,
finili su ćaća tvoji trud i muke,
kamena će ploča pokrit tvoje tilo.
 
Dušu s razumi smokve i rogača,
ka svoj i naš život pristave si zida,
sutra će te odvest okle se ne vraća,
a vrh stola prazna ostat će katrida.
 
Rodilo je zlatom sve ča god si taka,
nek ti na sve vike zemlja bude laka,
pokrila te ploča sad smo mi na tratu,
triba nan odradit život ka žurnatu.
 
Istrajat će tilo dat se neće stina,
a i ti s nama i neka te nima.
 
( Jakša Fiamengo )