Koji naslov?

Neću više pisat blog, neću se više dopisivat, pun mi je kufer nickova od 24, 27, 25 godina, zadnji koji je imao nešto soli u glavi i primjereni broj godina ( ako nije lagao!) napisao mi je da - previše pričam, previše kompliciram i donosim krive zaključke...a uglavnom smo se zezali....also, nije ovo za mene....ionako i ovo pišem sama sebi:((
Neprilagođena

Ponekad na trenutak osjetim prazninu
s moje lijeve strane.
Samo ponekad, iznenada shvatim
tu bi trebao biti netko
koga nema
odavno ga nema
Da li je tu itko nekad bio
kad se više ne sjećam tko,
da nije , ne bih imala osjećaj da nedostaje
Praznino bivša, sadašnja
ili buduća
ne prepoznajem te
samo ponekad osjetim da si tu
s moje lijeve strane.

http://www.youtube.com/watch?v=x5cCWbzz15c

http://www.youtube.com/watch?v=T91kazhMT2E&feature=related
 

Dok kasna noćna ura bati s kampanela
U prsi tisno, jedva se diše
Ja opet vidin jedno dite srid tinela
Od srca kida i pismu piše
Jedna zvizda ća je pala
Dušu čistu mu je takla
On će slipo da je slidi
Sve do raja il' do pakla...
I svitli, svitli jedan prozor kraj đardina
A iza škura još korde zvone
I jeca, jeca ona ista mandolina
"kasna je ura" - mater ga zove
I svitli, svitli jedan prozor moga grada
Dok od lipote srce se cipa
I neka leti nebu ova serenada
Adio moja mladosti lipa
Dok kasna noćna ura bati s kampanela
Pijana luna s neba se smije
Ja opet vidin jedno dite srid tinela
A ništa nije, nije ka prije
Jedna zvizda ća je pala
Dušu čistu mu je takla
On će slipo da je slidi
Od te noći iza cakla...
 
I svitli svitli, i svitli svitli prozor kraj đardina
 

možda je i moguće....buditi se opet uz neko muško biće, da pokrivač na mene namiče i s mene smiče, vidjeti osmijeh u prvom jutarnjem pogledu, il lice što mirno sanja, a ne budi ružna sjećanja, možda je još i moguće biti nekom najvažniji na svijetu, dosegnuti s nekim isti mir, izgovoriti neko muško ime sa slatkoćom na nepcu, zadrhtati s mišlju o njemu i ....što sve još ne. Nekom moru obala biti i ..ponovno sniti:)

http://www.youtube.com/watch?v=LjzkFOA1mhM&feature=related

Da ne čujem tišinu, pustim glazbu.Ali ta što me privlači, depresivna je.Da ne vidim prazninu, buljim u monitor.Plitko ispod te lažne površine – suze. Cijelo veliko more.Plavo.Boje nade.A gadi mi se patetika. Ne mogu probiti zidove svakodnevice.Jer sam zaboravila što želim.Gasim glazbu.Čujem ptice.Nije dovoljno.Nemir je glasniji. Ne mogu se isplakati. Zatrpala sam sobu sitnicama. Kako sumanuto.Stvaraš ugođaj topline, punine. U sobi. U želucu. Popuniti sve praznine.Stvarima. Tišine - zvukovima.Emocije nedostaju.To ti je jasno, ali bježiš od te misli jer za njih nema surogata.Pa ih tražiš, između ostalog i ovdje, na Iskrici.Najprije sam se zasitila jalovih poruka. Sad i bloga. Treba li se naviknuti na tišinu?  

Sunce, sunce, sunce……šetnja uz more…plavo, zeleno. žuto, bljeskovi svjetlosti u šljunku, bjeličasti otoci…
A ja bih sad svukla ovu kožu, izvila ruke u krila i poletjela…da mogu!

Vjernima i nevjernima! Novu nadu bolesnima, tužnima i nevoljnima!

Baš su mi tijesni zidovi večeras, što bi rekla Nina. Dobre stvari redovito su za druge, al zato me sranja nikad ne zaobilaze. Pa dobro, jel to moguće? I samo nek mi netko još spomene da svatko dobije onoliki križ koliki može nositi. Ja neću više. I zašto sve stvari što se dan bliži kraju postaju sve teže i bezizlaznije. I smije li čovjek kad mu teret postane nesnosan odbaciti sve moralne obzire i obveze da bi se spasio.
 

Ugasi ljubav u meni
nek me nitko ne prepozna
poslije tebe ni na tren
Ako tebi ne stoje ruke moje
zašto bi onda nekog drugog grlille
Teško mi pada tišina
i sve teže podnosim samoću i bol
Nijedan drugi ne zna ljubit
ovo moje ludilo
 
Odavno me
lomi u duši ova bol
sa tobom sam,
a dobro znam da nisi moj
odavno te imam , a čini se
da te gubim puno brže nego prije
zar da opet jači mi se vratiš
i pobjediš me
 
I kad te pitaju svi što je ostalo od nas
 molim te ne puštaj glas
kad nisi uspio ti, u ime ljubavi sačuvati nas
Odavno me
lomi u duši ova bol
sa tobom sam,
a dobro znam da nisi moj
odavno te imam , a čini se
da te gubim puno brže nego prije
zar da opet jači mi se vratiš
i pobjediš me
Zar da opet jači mi se vratiš
i pobjediš me
 
.....ovo je bolje slušati nego čitati, istina

U meni praznine
u tebi punine.
Dok moj vid tiho gasne,
ti budi vidovita.
Glas iz mene sve mukliji
ti zazvoni glasno, zvučno.
Dok klizim polako natraške
niz padinu sjećanja,
ti kreni snažno, čvrstim korakom,
uspravnih prsiju naprijed,
ka svojim usponima.
Postat ću prijatelj svojim prazninama,
samo nek tebe punine ispune
i ostanu u tebi dovijeka.

Predugo sam ovdje. I kad ne nalazim ništa i kad se ne uklapam . Valjda se tako navikneš na neki kafić, iako ja mijenjam kafiće, ali, doduše teško mijenjam navike. Ipak, mislim da je dosta i ovoga.

Idem popit jedan antidepresiv.Kolko ima tih  benih praznika više!