Koji naslov?

http://www.youtube.com/watch?v=jzp5fQFJKPg

I kad bih te sad na ulici srela
ne bih te primijetila
naravno
a kamoli prepoznala
a kamoli naslutila :
to si ti.
Iako zagledam lica
muškaraca znatiželjno
- prepoznat ću tvoje oči.
Samo tako može biti, nikako drukčije.
Za drugo više nemamo vremena.
Prolaze dani, to se ne događa.
Pred san i poslije buđenja
ponovno se pitam :
čemu onda ovo vrijeme čekanja
ako nikad i nećeš doći.
Teško se s tim mirim
i ispuštam dan po dan iz ruke
kao golubove s dlana
da mi odlete
i ne vrate se.

http://www.youtube.com/watch?v=prxuww16Ako

Fino kuham, fino pečem kolače, kad pofarbam kosu i našminkam se čist sam ok, umjereno pametna,umjereno  uredna, mogu i smršavit.......samo me za sve to treba motivirat..... 

Zaustavi moje vrijeme kraj sebe.
Ne daj da me odnese
ni onda kad počnem trgati okove
i otimati se za bezglavim bijegom.
Opet ću zaboraviti da su svi bjegovi uzaludni.
Opet ću trčati bez daha, grabiti daljine,
bacajući usput želje i sjećanja kraj ceste
kao suvišan teret
po kojeg ću se kad-tad vratiti
još teža, još tužnija
i golim rukama razmicati prašinu
gladnija od ptica, žednija od vode.
 

Odvratno je. Dogodi se kao preko noći. Ili u samo par dana. Odrasteš. U nekih drugih par dana ili preko jedne druge noći, nedugo poslije , ostariš. Ništa od jučer više ne postoji. Netko tko je stajao u pozadini, zbog koga si se osjećao mladim, odjednom nestaje ili jednostavno prestane biti zaštita. Stupovi, temelji na kojima si sagradio sav svoj svijet, postaju preslabi, nemoćni da te podupiru. Jednostavno nekud otplove, propadnu. Osjećaš kako onaj mali komad zemlje, na kome si crtao sve što ti treba, ostaje lebdjeti negdje u zraku, slobodno, bez potpornja, nekontrolirano. Iščupani zemljani otok kojemu korijeni vise naživo raskinuti, suvišni, s nakupinama zemlje, i plove nesuvislo zrakom. Nema vidljivih granica, ne mjeriš više vrijeme po onima koji su ih postavljali , po njihovim licima i borama, sam postaješ mjerač i mjerilo. Jer oni su stali, a ti moraš dalje. Oni ne idu naprijed, samo čekaju. Suvišni su svijetu , a tebi nedostaju. A i sam si u međuvremenu nekome pomogao graditi zemljani otok i pustio ga da se odvoji, odlebdi, bez tebe, sam, daleko, u ruke vjetrova. Poželiš da se vratiš, prizemljiš, budeš opet jedinstveni dio neke cjeline koje dotad nisi ni bio svjestan, a ne može se. Otplovio si predaleko, previsoko, tvoj maleni zemljani otok pluta u bezgraničnom praznom prostoru.  

Joj, što sam lijena ujutro! A nekad sam bila jutarnji tip.Sad nisam ni jutarnji ni večernji, a skoro ni dnevni! Koji vrag...???

Hajde, budi kralj
pa me nikada ne ostavljaj
teško je krpati ispočetka život svoj
previše tuge iza mene bilo je
bilo je
 
Stavi mi ruke na bokove
nosi me ispod kože da ti budem blizu
digni me do svemira
ljubi mekim usnama
da ti opet budem ona najdraža
 
Sa tobom spremna sam na sve
godine čekanja, samoće i još više
i na svaku nedjelju
što mi tugu donosi
jer kralj mog života si ti
jer kralj ljubavi si ti…
 

Jedva sam dočekala sakrit se u kući.Nisam mogla izdržati tugu, ljubomoru, zavist, očaj. Strahovito sam se zaželjela nečije ljubavi.Baš danas! Hodala sam gradom, nadajući se – netko će naići, nečiji pogled, nečije oči koje bih mogla poželjeti.Nada je preblaga riječ! Danas kad svi slave ljubav u ludom pokladnom veselju, danas sam najteža, najranjivija, najbolnija. Mladost smije slaviti ljubav danas. Moj odraz u staklu, s toliko tragova patnje koji se ničim više ne mogu sakriti, s tom tugom u očima, ubija silnu želju za radošću, svaku nadu.Veselje danas nije za mene. Možda u neke druge dane, danas ne. Sebična sam? Ovaj tužni izraz lica, danas tako neprikladan, nestat će, ali tajna tuga u srcu ostat će.Neka je barem danas ne vide.
Prespavat ću ostatak ovog dana. Dobri mi snovi! Ne, bolje bez snova!

Listam svoja sjećanja
stakla lipih boja….
živin u svom svitu
u skrovištu od pakla
gledam ljude di trče
a nijedan se nije maka
I pisma pišem često,
a nikad ih ne šaljem……
…jer u njima piše uvik isto
- da je kasno
i da se kajen…..

Opet samotna večer. Rođendan kod prijateljice. Sve je ugodno, puno smijeha, prisno i opušteno, a ipak...kao da nisam prisutna.Svaka se od njih vraća  ili ostaje s nekim, netko ih čeka.Ja se vraćam kompu i iskrici.Kao i uvijek. I kao i uvijek - nitko za riječ izmijeniti.Tišina.
 

U meni više nema ljubavi.
Nikakve.
I sve su stvari samo ono što jesu
ogoljene do kostura.
u svojoj hladnoj biti.
Sa svega su  spali mirisi, boje, okusi,
sve čime su ih prekrivali slojevi preduga sjećanja.
I vid je jasniji.
Besmisleno je pitati se sad
je li ovako bolje za mene.
I je li ovo smrt ili prosvjetljenje.

Tija bi te zaboravit
al' ne mogu
nikada.
Jer je tvoja grešna duša
sarce moje varala.
Bog neka ti prosti grijehe
što si mene varala,
al', nevirna dragana,
ne dao ti Bog vako
nikada.
Tija bi te zaboravit
al' ne mogu
nikada.
Bog neka ti prosti grijehe
što si mene varala.
Nevirna dragana,
ne dao ti Bog vako
nikada.

da rijeka teče;
Nek stupi jedan
koji neće
i neka neće.

vrištim. Bezglasno.Odbijam ovu rutinu. Ne mogu više. Neću! Vrištim, danima, tjednima, mjesecima. Obveze. Ne smiju se zanemariti, gdje ti je savjest, samilost, ljubav, milosrđe, to su tvoji najbliži, tvoja krv, bespomoćni, nemoćni, imaju samo tebe. A ja ipak vrištim u sebi, skrivam se kad plačem. Luđački želim pobjeći.Uzalud ponavljam: ne mogu više. Bezglasni vrisak i nije vrisak.Ne smijem pobjeći. I da imam kamo.Kao što nemam. Niti na jedan dan.
Ne opterećujte se, obrisat ću ovo.