Koji naslov?

http://www.youtube.com/watch?v=IumNe7guYXs

Ja nemam nigdje nikog.To nije realnost, ali je urezano u moju svijest kao najjači osjećaj otkad živim sama, i prekriva sve druge tragove svjetlosti koji sinu uzgred , tek kao nemoćne tanke munje, guta ih kao ogroman debeli oblak.
Ja imam blog. Ni tamo ne vole tužne ni očajne. Ja ne mogu svoj očaj transponirati u stih, priču ili note ili boje. Valjda je to osobina čistog očaja. Dok ležim , moja je nutrina otvorena i prazna kao hladni krater koji je svu svoju utrobu izbacio - i bijes vatre i kamenja i pepela i dima, nije ostalo ništa. Ogromna, preduboka rupa, dno joj ne možeš ni naslutiti. Praznina zjapi iz moje utrobe, hladna, gola. Otvorena sam, ali nemam više što izbaciti, baš ničega više nema. Nijedna večer nije dovoljno dobra za suicid ( ljepše zvuči strana riječ ). Mogu popiti tabletu i smiriti se, mogu ih popiti jako puno i prestati biti očajna. Zauvijek i konačno. Nadam se da poslije toga nema više ničega.
Sinula mi popodne odnekud slika tvog golog tijela, opuštenog, zadovoljenog, tvoje lice s osmijehom, slika tako rijetka, odavno zaboravljena. Zašto te nisam , zašto te odavno ne mogu voljeti. Ni ne mislim kako si i što si ugrabio od užitaka u životu gdje mene nije bilo. Da li si znao dobiti nešto vrjednije od pijanih prijateljstava. Mislim da jesi. Bože, koliko sam ti smetala.
Ni mislila nisam o tebi, sve ovo vrijeme bez tebe. Da jesam, možda bih došla, možda bi imalo više smisla da sam te zatukla, da čamim u zatvoru, možda bi sve ovo tada imalo nekog smisla.
Tolike godine uzalud. Ovako – nema. Ostaje samo još druga opcija – ubiti sebe. Mene. Ja. Ja - sputana zvjerka, sto godina u rešetkama, ni krik nisam ispustila. Ni ljudski ni zvjerski. Sad sve zbroji. Ne da se to zbrojiti. Kolike sam stranice ispisala svih ovih godina da te ispljunem, u kapljicama krvavog iskašljaja kao zli tumor iz pluća koji se nesnosno sporo širi, ali je stalno tu i neće nestati i neće da me ubije.
            Da , srela sam je nekidan, pod kišobranom, pješačila je sat vremena iz svog sela. Zar toga još ima? Ima, izgleda. Pitala sam za sina - već mu je trideset. Nigdje nikad nije radio, oduvijek je bolovao od teške astme. A on? On, pijani gad koji ju je cijelog života mučio, gad je umro. Najprije su mu amputirali obje noge. I to je preživjela . Mala nepismena žena pod kišobranom. Dobili su njegovu penziju – tisuću kuna. Ali tek kad je napunila pedeset. Do tada su živjeli, kaže, od krave. Prodali su kravu i čekali penziju.Ne, nemaju zemlje.Nemaju više ni krave.
Ona me se sjeća. Ona nikad nije, svih ovih godina, prošla kraj mene, a da nije zastala i upitala: kako ste. Kristina. Netko joj je dao ime Kristina. Nije joj palo na pamet da traži socijalnu pomoć. Da ne poznam Kristinu, ne bih vjerovala. Djetinje plave oči i lice koje se polako pretvara u osušenu jabučicu. Lice naviklo da moli.Molećivi poluosmijeh. Koju je moju davnu riječ zapamtila? Navikla na poniznost, manje na lijepu riječ.
I Kristina bi umrla u mom srcu kad bi mene nestalo.
 

Banalne riječi. Birane riječi. Prostačke riječi. Prepisane riječi. Slova, znakovi, slike umjesto   lica, tijela, dodira, glasa. Riječi za suze, sreću, dosadu, ljutnju…….nevidljivih ljudi. Kad nas već nitko ne vidi, neka nas čita. Piši da te vidim. Još jedna opsjena. Zavaravanje da nismo sami. Zašto bismo pisali kad bismo imali nekoga tko nas želi slušati? Čuti baš ovo, sad, ovdje. Ili bilo kad. Mogli bismo pisati  dnevnik, zaključati ga, šifrirati. I ostati sami, bez iluzija. Mogli bismo…ionako kad se svjetlo monitora ugasi ne ostaje nitko.

Žao mi je
što vjetar nije ubojica
i što je grom tako plah;
u oluji nema stare groze
a plamen više nije orijaš
i sprovod boga prolazi ko prosjak
kraj plećatih brana
gdje šumi sveta voda u kanalima.
 
Žao mi je izgubljenog straha
propalog u zemlju, među mrtve.
Žao mi je moje kolibe i moje krune.
Sablast je to što nas muči
lošom jezom
bez tajne i bez mraka za sanje.
 
V.K.

Čitavu noć, kažu
slavuj pjevat mari
kap krvi iz kljuna
dok mu ne udari
Ja
da svoju ljubav
mogu ispjevati
ne bih mario pojuć
zadnju kaplju dati.