ima muškaraca koji znaju voljeti!!!!!

....proje par dana čitam-ima sve,kuću,novac,divnu ženu,ljubav....ali ga nešto kopa,ne da mu mira....kaže,život je prekratak i misli da nešto propušta....avanturu-preljub.....i šta sad.......pustitida život \"prođe u ništa\"jer smo propustili puno toga......????
svakako ćemo propustiti puno toga.....zašto onda ne probati sve,i drogu,i prostituciju,i krađu,i zatvor i......ima toga puno za isprobati.....
ako se želi od života učiniti sr.nje.....to nije ni malo teško.....

Jesu li se jutros ptice na odlazak spremile
i kao vječiti putnici na daleki put krenule,
dal je to jutro svanulo jer i ti moraš poći
i negdje dalje u novi zagrljaj nekome doći?
Te kapi rose što jutros na zemlju padoše
jesu li to suze....
i dal to nebo plače
za nama jer smo si ruke izgubili u noći....

povjerenje....može li se ponovo steći ako se jednom izgubi?

Flert.avantura preljub....kakva je razlika između njih i šta od toga bi oprostili......i zašto bi oprostili a zašto ne???

Kažu da je potrebno malo za sreću i da nam to malo uvijek nedostaje.....a možda to malo i imamo ali ga nismo svjesni......

Imam te ili te nemam....
na tren pomislim da si tu,
da u mom si dahu dah
i u otkucaju srca otkucaj....
pomislim da svoje srce
za moje vežeš,
i svoje misli u moje stapaš....
za tren osjetim čaroliju
kako tijelom se razlijeva,
kako sreću po duši prosipa....
a onda se sreća raspline
i nestane kao jutarnja rosa
kad je poljubi sunce,
u tijelo se čežnja uvuče
i strah saplete srce i dušu,
na oko suzu navuče
jer zna da te nema....
 
 

Kad jutro svane bez tvog zagrljaja
kao da je sunce još u mraku
i kao da je negdje izgubilo svoju toplinu,
a ja izgubljena hodam po tami
tražeći poznate ruke da mi pokažu put.
I uvijek me spase te snažne ruke
iz hladne tame i puta bez cilja,
te ruke što daju mi sigurnost i
sigurno vode uvijek u novi dan.
Ali ovo moje ludo srce u strahu je
i kao da ne zna naći put iz tame
jer šta ako sutra tih ruku ne bude bilo,
i ja zauvijek ostanem lutati u tami....

...oprosti...ta tako mala riječ koju tako teško kažemo....zašto??jer nismo svjesni da smo nekog povrijedili pa nemamo potrebu tražiti oprost....ili....ili smo preponosni to reći...ili???možda postoje i neki drugi razlozi.....
...kako vjerovati kad se jednom u nekog razočaraš???kad taj netko učini nešto što ti se ne sviđa???kako znati da je oprošteno ono što smo učinili i tražili oprost....
....koliko je snage u tom oprostu???

da li je pametno tražiti objašnjenje....ili kad dođe taj trenutak da znaš da se nešto događa,jednostravno odeš....ako se trudiš popraviti sve,dovesti u stanje prije,koliko gubiš poštovanje u očima onog tko možda ne želi da se situacija popravi....ili taj netko taj trud cijeni i smatra još jednim pokazateljem osjećaja....

Pred tebe stavljam srce svoje
jer ono je više tvoje nego moje,
i dušu svoju pred tebe prostirem
ogoljenu kao tek rođeno dijete.
Sve što je,
i što u srcu mome živi ,traje
i sniva,
ime je tvoje i
ova pjesma što o ljubavi piše.
I kao znamen na dušu
lik tvoj urezani,
ostaje kao spomen za vječnost
za ljubav što zauvijek
traje....

Kad bi u moje oko pogledao čiju dušu
u njima bi našao,moju ili svoju...
jer u moju si dušu svoj pečat utisnuo
neizbrisiv i trajan,i vječan kao vrijeme.....
A kad bi moje srce dotaknuo
da li bi jecaj u njemu oslobodio,
ili bi te preplašio
 vrisak koji bi tu našao,
obojan tvojim imenom....
Jer u svakom dijelu mene
postoji i dio tebe,
i kao biće jedno nas dvoje
dijelimo ovaj dah života....
 

Kad voliš,voliš svim srcem ako to uspiješ doživjeti....koliko puta sam mislila,volim...a kad sam njega prvi put vidjela znala sam da je on moja polovica.....i nije mi važno što oni koji to nikad ne upoznaše osuđuju moju bol i osjećaje....ne umiru svi od tuge kad izgube voljene osobe,samo oni koji vole,istinski vole....
.....cijeli život bi dala za te dvije i pol godine s njim....

Osjećam kako se tijelo bori,drhti i u groznici je,ali pomoći nema jer je srce i duša mrtvo....a tijelo bez njih ne može preživjeti....i kažu-nastavi dalje....kuda dalje,kad ne postoji
..ti si moja duša i srce,dio mene u svakoj kapi krvi,bez tebe je sve mrtvo...ja sam mrtva,a još je živo samo tijelo koje polako umire....

Dani kao godine...dok sam te očekivala,a vratio si se i donio tugu u oko...bol u srce.....mogu li naći riječi da kažem koliko mi je teško zbog svega.....i postoje li riječi kojima možeš opisati umiranje a svaki udisaj je proklet jer produži bol....
....oprosti mi....

Pomislim sinoć kako sve ovo vrijeme koje provodim s tobom nije učinilo ono što kažu-da s vremenom prolazi sve,i strast i ljubav....jer ja osjećam da to vrijeme koje je prošlo učinilo je samo to da ta ljubav ojača,da strast postane nešto drugo,još jače od toga a u isto vrijeme postane potreba kao i zrak koji udišemo....i znam da uz sve moje mane i nesavršenosti ljubi me kao što i ja ljubim njega takav kakav je,jer da je i malo drugačiji možda ga ne bi toliko voljela.....
zašto me sad uhvatila nostalgija??jer se nećemo vidjeti 10 dana,dugih 10 dana,a te usne želim na svijima svakoga dana...