ima muškaraca koji znaju voljeti!!!!!

Kose rasute po sutonu
mekom,sivom i gustom,uzaludna želja i umorne noći.
Na peronu preznom i pustom
čekam njega koji više nikad neće k meni doći.

Možda bi trebalo da te zamislim
kao dugu skrivenu u oblaku,
da bi zaželjela dubinu tvojih očiju.
Da li da udahnem miris
svježe pokošene trave,
pogledam te
i sa tvojim nasmijanim očima,
prevarim svoje stihove
a onda dozvolim da te odnese tanka nit
sunčevog zalaska.
Da,ipak ću zavoljeti
miris kiše i vjetra
i beskonačnost neiskazanih pejzaža,
a ti ćeš ostati
samo vrijeme,nedovršeno,
prošlo,
vrijeme.

Oprosti što još u srcu te imam,
oprosti što još pod kožom te skrivam.
Oprosti što još u snu dozivam ti ime,
oprosti što ne zaboravih te ove zime.
Oprosti što skriti,još ne mogu suze,
oprosti al još me boli jer druga te uze.
Oprosti što još i sad za tebe pišem,
oposti što samo zbog tebe ja još dišem.

AKO ME POZOVEŠ
IMENOM NJEŽNOSTI
ZABORAVIT ĆU HLADNU NOĆ
MISAO ĆE POTONUTI
I SAN ĆE ME OSTAVITI.
ZAVOLJET ĆU BESKRAJNO
OVU NOĆ I
PRATITI JE POPUT RIJEKE
NA DLANU
ZBOG ZVJEZDANIH POLJA.

ZID OD KOCAKA U MOJOJ MAŠTI
IZA ZIDA ON MOJE MISLI KAO KLIKERE
RAZBACUJE PO PRAŠINI VJEČNOSTI...
RAZBIJENO OGLEDALO...
NEKAD SRETNA DVA BIĆA A SADA STRANCI
PROLAZIMO JEDNO PORED DRUGOG.
NEKAD TAKO BLISKI,
ZVIJEZDE I RUŽE...
SAD TAKO DALEKE U NAŠOJ STVARNOSTI,
DAVNO ZABORAVLJENE USPOMENE,
NEKAD TAKO DRAGE SITNICE...
ZID
OD ŠARENIH KOCAKA U MOJOJ MAŠTI
SAMI SMO GA SAGRADILI A NE MOŽEMO GA SRUŠITI.
KAKVE LI IRONIJE!
ILI MOŽDA NE ŽELIMO?
JEDNOM-PITALA SAM TE,JESI LI SRETAN?
REKAO SI "DA"
A JA SAM SE NASMIJEŠILA I POLJUBILA TE,
NISAM POMISLILA DA LAŽEŠ!
A SADA??
JESI LI SRETAN?
DOK STOJIŠ S DRUGE STRANE ZIDA
OD ŠARENIH KOCAKA U MOJOJ MAŠTI
I SLUŠAŠ OTKUCAJE MOGA SRCA,
UPLAŠENOG SRCA.
JOŠ TE ŽELIM!
PITAŠ LI SE NEKAD "ZAŠTO"?
ZAŠTO JE MORALO BITI TAKO?
ALI SAD JE KASNO DA SE TO PITAMO
ZID JE PREVISOK
MOJE MISLI KAO KLIKERI
RAZBACANE PO PRAŠINI ZABORAVA.
JESI LI ME IKAD VOLIO?
IZMEĐU ŠARENIH KOCAKA U MOJOJ MAŠTI
I KAO DA SE NISMO NIKADA VOLJELI...
NIJE LI TO TUŽNO?

Već mi je suton težak pao na rame,
magla tiho bježi u moj san,
prašinom kovitlaju misli,
zaronile su vode u dlan.
Koja se boja slaže sa srećom
koju iznenadno u prstima znam,
između zvijezda i noći
koliko još svjetlosti mogu da uberem...

Već mi je suton težak pao na rame,
magla tiho bježi u moj san,
prašinom kovitlaju misli,
zaronile su vode u dlan.
Koja se boja slaže sa srećom
koju iznenadno u prstima znam,
između zvijezda i noći
koliko još svjetlosti mogu da uberem...

dobila sam posao.......

skuhala sam juhicu...kuhala sam je od jutros-bilo 8h kad sam šporet potpalila...goveđa...tko je gladan???

važno je voljeti,
važno je ostati
ovako luckasto zaljubljen
u neuspjelog kandidata za prijateljstvo
i gledati kako donosi kišu
i tišinu.
Važno je biti zaljubljen
i igrati se na posljednjem snijegu
ove zime
i voljeti nekog poznatog
kome znaš tek njegovo ime...

Ja prolazim s tišinom u očima,sa zaboravom koračam i odlazim.Koračam polako i plačem tiho,osobito noću,noću ima mnogo zvijezda i tada sam beskrajno usamljena.
Noćas te tražim u stihovima pjesama,u dugim hladnim noćima.Tražim te...Predamnom obična praznina,predamnom samo tama.I tuga.U mojim očima pauci tkaju tanane niti samoće,i slike duginih boja.Noćas pokušavam da te nađem u kapima kiše,u beskrajnom labirintu mojih uzaludnih želja.
Ne,to nisu sjećanja,niti požutjela slika što leži pod jastukom zaborava.Pitam se gdje je ružmarin koji je tako opojno mirisao i zvona koja su nas ispraćala.Govorio si tada ne odzvanjaju zvona zbogom...i ne ostavljaju tragove sjene u sumraku.
vjerovala sam ti,sve što si govorio ja sam vjerovala...Vjerovala u sve što je bilo tvoje i voljela sve što je bilo tvoje.Lutala sam ulicama tvoga života tražeći prozor u tvoj svijet,da zauvijek gledam tople sjenke u tvojim očima.A nisam znala da sam samo prolaznik....
Zašto si došao večeras?Jesam li te zvala?Ja nikad ne zovem snove,oni dođu sami....
 

željela sam da imaš oči boje mraka.Oči koje bi me gledale i ruke koje bi držale moje ruke.Sve ono što drugi nisu imali htjela sam da imaš ti.
Sama.Sami mi i tama.Sami i jedini.Željela sam da me vodiš mokrim travnjacima,da upijam kišu sa tvojih dlanova.Bosim nogama da te slijedim,zelenim sumrakom da te vežem.
Bili smo jedini koji smo trajali u tami.Jedino smo mi voljeli zeleno i crno i ono što dolazi između.
Otvarala sam vrata samo da mrak može ući u moju sobu,ti si ulazio s njim.
Neka mrak traje samo trenutak.Samo dok te ne nađem.

Ostat ću sam poput jedrenjaka u tihim lukama.Ali imat ću te kao nitko,jer ću znati otići.I sve one tužaljke mora,vjetra,neba,ptica i zvijezda,bit će tvoj prisutan glas,tvoj glas smiren i odsutan.

Volim piti život.Život ne velja ni piti samom.Zar nema nikog tko će piti samnom?Ukotlovljen je mjesec na nebu.On mi našara sjenu i uperi mi je u grudi.Polomiću sebi ruke,jer uvijek lete u zagrljaj.Tvoj...
Prokleto sam stvorena da ništa ne zaboravljam.Uleti mi u život svjetlo jednog drugog svijeta.Krala sam život iz džepa prošlosti,nisu mi nikad sudili za to.Penjem se u ravnodušnost.Gubim srce ali mi je ostalo sjećanje.Bojim se trulih boja jeseni....i kad pada kiša,otvorim prozor jer sam sve više suha zemlja....

Obukla sam noćas haljinu bijelu
i u kosu ivančice sam splela,
razbijenu dušu u dlanove pokupila
i s vjetrom u noć krenula.
Hoću li te sresti na izvoru sjete
kako brišeš  s moga lica suze
u zgrljaj me primaš
a ja se skrivam i plačem ko dijete.