ima muškaraca koji znaju voljeti!!!!!

Ti koji kradeš noću moje srce
i ulaziš potiho u snove moje,
ti koji donosiš nemirni vjetar
i kapi kiše,znaj-to srce nije tvoje!!
Odlazi što dalje u tamnu noć
sobom ponesi sve naše snove,
sve poljupce i zagrljaje
jer s tobom ja neću više poć.

Kroz noć se jecaj gubi
i suze nestaju niz lice,
ta bol što dotiče tijelo
srce je razbito što ljubi.
Skupljam komadiće rasute
na dlanove hladne svoje,
posrčuči idem i s vjetrom se borim
dok tražim u tami lice tvoje.

HLADNO JUTRO OVILO ME SVOJIM RUKAMA
SVOJIM HLADNIM DAHOM LJUBILO PO OBRAZIMA.
I MAGLA JE KROZ KOSU MI SAPLITALA ROSU
DOK JE VJETAR PLESAO PO MOJIM KOSTIMA.
U SRCE SE STUDEN KAO LOPOV UVUKLA
U LED GA OKOVALA I U PONOR POVUKLA.
SKLAPAM OČI UMORNE I TEŠKE
IZDAJE ME SNAGA I NAPUŠTA NADA
SAMO JOŠ USNE ŠAPUĆU TI IME.
 

mrzim ovaj dan....toliko te učini jadnim,zato što si sam....i nemaš nikoga tko bi ti donio jednu malu ružu....zašto slaviti ljubav???ljubav treba živjeti svaki dan...ovi što slave jednom godišnje,niti ne znaju šta je ljubav uistinu...

Udišem svježu,tihu noć....
volim proljeće,
mislim,
proljeće mlado i mirisno,
budi me zovom da počnem
ispočetka....
Varka i nada svake godine.
Jer početka nema.
Uzalud hodam i trošim vrijeme
što se ne da potrošiti.
Nikoga nema i ja stojim
sitna u prostoru što se zatvara,
obuzeta tjeskobama koje nosi
moja ispaćena duša.
Bez jecaja i bez glasa
suze se slijevaju i ostavljaju
ljepljivi trag.
Ja sam kao svijeća što gasne
u očima pokojnika...

Stojim sama na kraju priče,
i nikoga nema,ni nas nema više.
U daljinu  prazno gledam,
suze pogled mute,i očaju se ne dam.
Kamo da krenem,kamo da pođem,
na raskršću putokaza nema,
u krug se vrtim,uvijek na isto dođem.
Samo samoću na istom mjestu nađem,
i uvijek istu,duboku i tamnu,
zagrlim me odmah kao prijateljicu znanu.

Raširi prste svojih dlanova
pokaži meku ruku
spremnu da prihvati moje suze,
da obriše moje obraze.
Pruži samo malo svoje šutnje,
samo malo pogleda svoga
u moje oči,
samo malo topline
u zagrljaju svome.
Pokušaj uliti nadu u moju dušu
ja želim vjerovati
u tebe.
 

KAŽEM SI,NEĆU TE MOLITI
DA ME VOLIŠ,
NEĆU PLAKATI I NEĆU ŽALITI.
NEĆU TE DOZIVATI
DA ME LJUBIŠ,
NEĆU PREKLINJATI I NEĆU TUGOVATI.
NEĆU TE SANJATI
DA ME MILUJEŠ,
I NEĆU TE ŽELJETI I NEĆU BOLOVATI.
KAŽEM SI,NEĆU TI DOPUSTITI
DA ME PRIVUČEŠ
SVOJIM OČIMA I USNAMA.
NEĆU TI PRIĆI,I NEĆU TE SANJATI,
NEĆU TE VOLJETI
SAMO ĆU TE ČEKATI...

DA BI ČOVJEK OZDRAVIO OD OTROVA BOLI,NEOPHODNO JE DA  GA POPUT CJEPIVA,UZIMA POMALO SVAKI DAN!!

Ti si mi donio tugu
i u oku suzu,
srce si mi poljupcima
zarobio,
a dušu na dlanovima
sobom odnio.
Svake noći u zvijezde
gledam,
tvojoj slici da pobjegne
u zaborav,ja ne dam,
sa suzom u oku
dočekam
svitanje,
jesi li još tu-glasno
izgovorim u vjetar pitanje.
A vjetar šuti i suze
sa lica mi briše,
jecaj što razlomi mi
grudi,
odnese daleko i
postane sve tiši...
 

Noć u moju sobu ulazi
miris tvoje kose k meni donosi,
ko lopov se šulja
k meni sjena tvoja
usne mi ljubi strasno i
miluje mi tijelo ruka tvoja.
Ko mjesečina zvijezde
skrivam te ispod rasute kose,
besramno ti nudim tijelo,
usnama te zovem
ko cvijet kapljica rose.
Noćas budi moje bilo,
budi uzdah čežnje u grudima mojim,
budi ludi vjetar i nemirno more,
noćas pleši samnom ples ljubavni,
dopusti mi noćas u zagrljaju tvom
da opet postojim... 
 
 
 
 

Veliki pozdrav svima kojimA  se nisam stigla jutros javiti,a koji su pročitali moj jutarnji trenutak inspiracije...BRZO SAM POBJEGLA DANAS JER SAM IMALA ZAKAZAN GOD PREGLED KOD DR GINEKOLOGA...I VELI ON MENI-GĐO,NISTE VIŠE MLADI???Aloooo!!!Joj,rekao mi je nešto novo....!!!Kak je taj moj dr pažljiv....sve u svemu,zaključujem-možeš sačuvati limariju,ali motor kad prijeđe kilometražu....hmmmm...:-))

Kad jutrom sunce poljubi svitanje
i zvijezde zgasnu na rubu neba,
u haljini bijeloj,s vjencem od ruža
koračam bosa u susret tebi,
dok stopala mi ljubi jutarnja rosa.
Na dlanu nosim nježnost i toplinu,
poljupce čežnje i morsku dubinu
što skriva ju srce u grudima mojim,
koračam polako i plačem tiho
sretna da i ovaj put
srest ću se na granici svitanja
s tvojim dragim likom.

Prstima ti prelazim
preko usana,
tople su,
poželjne su.
Osjećam da još si tu
pod mojim prstima,
u mojim mislima.
Došla sam ti opet jutros,
da nestanem sa snovima.
Došla sam baciti uspomene,
jednu po jednu,
kao kamenje u more
ostavit ih za sobom.
Još si uvijek tu
u srcu,
i još me usne k tebi vuku
i dodiri tvoji još mi puno znače.
 

Svatko se jednom u životu mora prestati kotrljati po proplancima izigravajući tratinčicu.A kad nisi tratinčica,nema ni proplanaka.A tamo nema lutanja,bezbrižnog tumaranja,lijepo se hoda,šeta,možeš sjesti na klupicu ako se umoriš,nikako ne na travu,to se ne radi,a osim toga trava je obično vlažna i možeš se prehladiti.Naravno,mnogo je ljepše na proplancima nego u gradskim parkovima ali....ne može se cijeli život provesti na livadama....I jednoga dana kad se tako pogledaš u ogledalu,shvatiš da si odrastao...da više nikad nećeš biti tratinčica...