Sezona u paklu

Neku noć sanjao Josefa Ratzingera od kongregacije i vjere u nezamislivo radosnom izdanju. Njega, koji uvijek izgleda smrtno zabrinut i uplašen (Za koga?). Taj Petrov regent doista je čudan svat, sušta suprotnost svom prethodniku. On uvijek gleda ispod očiju i taj strah, taj nemir u njegovim očima ne sluti nimalo na dobro. Zna li on Tajnu i Vrijeme kad se Tajna ima otkriti, sedmi pečat otvoriti, a Knjigu konačno zatvoriti? Ako zna, zašto je ne podijeli „urbi et orbi“, a ne ovako? Nije to u redu jer, ako je i od njega, previše je. Evo npr. Ja! Ja znam da će uskoro smak svijeta, sudnji dan, tj. fajront! Kud koji, mili moji, crno-bijelo a u boji...i nitko se sem njega ne boji. Tako otprilike stvar stoji...dok smeđi patuljak kaput nam kroji. A ja...nikad mirniji. I kad Sunce iskrvari, i kad siđe s uma, neke noći usred Mliječnog druma...pjevat će Poezija! Zato se ja ne bojim ničega, ni Svetog oca pogleda, ni Dana mi sudnjega. Jer Ja ne postoji. Postojim samo ja, bez svoga Ja. Tako mi ja pomogao!

Animal farm

Ta navučenost na dnevnu politiku; od babe Joke do Dragutina Lesara, od sindikalnih paranoika do akademika, od šustera do ambasadora, od kurvi i pedera do časnih sestara i, sukladno tome, od lopova do popova, to je već odavna završilo na patologiji, a odande, kao što je znano, nema povratka, nema (nam) pomoći. To je nešto poput „najvažnije sporedne stvari na svijetu“ u koju se svi kuže...kao. A to kuženje je na razini Marinog razumijevanja sferičnosti (zakrivljenosti) muškog spolnog organa. O tome svi znaju sve, svi znaju odgovore na svih fajvdablju, svi se pjene, psuju i reže na režim, a nitko da bar onom stvari mrdne. Jebem vam mater pokislu! Samo kevćete iz svojih zapećaka, ali da bi tko ugrizao, ujeo...odalamio po njušci...recimo Šeksa! Da, baš njega! Zato što upravo on ima tu idealnu njušku za estetsku intervenciju ojađenom šljakerskom šakom! Ajoooooj! Ni da bi, ni čut! I tako jedni drugima povlađuju u svom jadu i očaju, ne razumijevajući da time zapravo gube one posljednje atome snage koja bi im itekako dobrodošla za coup de grâce toj animal farm na kojoj već toliko godina (cijela jedna SMS generacija) vlada Nerast Dobra stranka utjelovljen u liku koji je spreman, ako treba, i samoga sebe proglasiti za ratnog zločinca i onda to staviti u prambulu Ustava kao moralnu vertikalu...dok vi gledate Big brother, Farmu, Elf lejle ve lejle...najbolje godine kraj vas prolaze...stoko hrvatska!

Kad sam se prijavljivao u Medicinu rada objasnilo mi da u slučaju ozljede na poslu, ili na putu do posla imam pravo na 100% bolovanje. Pitam ih kako bih se ja to mogao ozljediti na poslu; eventualno da mi prst zaglavi u tipkovnici, što je dakako nemoguće. Prije je takvo što možda i bilo moguće (stari pisaći strojevi s taipkama na federe). Onda se sjetih “Montypajtonovaca“ i onog skeča sa sinom koji se „snašao“ kao rudar, a staroga „jebe“ piščev grč. Što se tiče ozljede na putu do radnog mjesta, to je još manje moguće; šrajbtiš mi se nalazie odmah do ležaja tako da na posao putujem tako što ustanem, napravim dva koraka i klik! Aaaa, ne više, my dear John B.! Hit the road Jack!

Miss Piggy

Napokon sam odlučio preletjeti i te SMS novine. Zašto SMS? Pa zato što su članci u tim novinama te dužine. Kad tamo – ONA! Poznata spisateljica koja je između ostalog napisala autobiografiju u kojoj je priznala (autobiografija je priznavanje, otkrivanje nevažnog e da bi se sa sobom, mimo ispovjedaonice, psihijatrijskog kauča ili noćnih mora, ono najskrovitije, najmučnije i najopskurnije „prošvercalo“ Sv. Petru) kako je muž njezine najbolje prijateljice njihovoj zajedničkoj prijateljici poslao MMS na kojoj su on i njegova erekcija... u kupaonici, dok ona sprema ručak, jebote! A ovdje - Miss Piggy, kao đoja (kobajagi), odgovara na pisma čitatelja (čit. mjom samom) u formi „nothing times nothing in the middle of nowhere and nothing“. Ta literarna prostitucija ekvidistanca je onoj pravoj – ŠTAJGERICA!

Samo za "pevaljku" iz ćoška i njezine (ljiga)nge!

Mene Peve po Iskrici ganja;
Ajde Johne, aj me lizni
Ajme Peve viš da sam na Prizmi

Satan Panonski i njegove legije!

Prošlo je već podosta vremena (cijela jedna SMS generacija) od misterioznog odlaska najpoznatijeg podanika Kneza svijeta iz ovih krajeva. Bizarna smrt (službena verzija) kao da je bila logičan nastavak niza bizarnosti kojima je obilovao život Ivice Čuljka. O njemu i njegovu životu (ne toliko o djelu) pisao sam u knjizi Priče iz rukava kao i skromni In memoriam u ondašnjem ratnom biltenu 109. brigade. Bili smo vršnjaci i «školski» do polovice 2. razreda gimnazije, kada se on iz svoje cerićke preriferije odmetnuo u nešto bližu, gradsku i zabrijao na punk do jaja, a i šire, doslovce, kako uostalom i sam kazuje u svojim «oštrim» pjesmama i prozama ilistriranim još oštrijim potezima (njegove ilustracije kao da su rađene nožem i žiletom). Jedna od tih ranih bizarnosti bilo je njegovo poznavanje (kod prof. Salaja) svih glavnih gradova svih ondašnjih država svijeta i svih predsjednika tih država. Enciklopedija uzaludnog znanja, baza suvišnih podataka, što li. Ne znam kakvim je još «znanjima» i podacima baratao, no činjenica jest da sam ja za maturski rad iz prevođenja (engleski) imao nekakav članak iz NME upravo o punku. Koliko se sjećam, uskoro je Satanov imenjak (Johnny Rotten,), ujedno i alfa, ali ne i omega punk pokreta, na žalost ili na sreću, digao ruke od svega, shvativši na vrijeme tko se sve ukrcao u taj vlak bez voznog reda i konduktera, i zauvijek otišao. Na sreću, stvar su na najartificijelniji mogući način, uvjetno rečeno, spasili momci iz nezaboravnog i nenadmašnog Clasha, a svoj obol cijeloj stvari dao je nevjerojatni Neil Young spjevavši jedan od najljepših hommagea svih vremena (King is gone but he's not forgotten/ this is the story of Johnny Rotten...). Ono što je Ivica kasnije radio u glazbenom smislu, nije me zanimalo. Kako rekoh, već sam pisao o njegovim čudnovatim putovima satanskim koji su ga, između ostalog, jedne večeri odveli na koncert Meri Cetinić??????!!!!!! Još jednom - MERI CETINIĆ! Iz smrdljivih balegara drito u središte novosagrađenog provincijalnog šminkeraja, u hotel «Slavonija». I onda taj homocid! Da ponovim! Što je uopće tamo radio i što je tražio na takvom jednom mjestu i «eventu» rebel takvog formata i svjetonazora? Poslije će, do kraja života, nijekati bilo kakvu krivicu, urlajući na vlast, sustav i nepravdu sudnice. «Ratnička pjesma» na početku knjige Mentalni ranjenik i Tema SUDNICA na kraju iste svjedoče o tom na sav glas «vapijućeg u ludnici». Ne bih ja o tome, tek da se ovom prilikom prisjetim Nietzschea i njegova upozorenja svim potencijalnim ubojicama «da dobro razmisle prije samog čina neće li objekt svoga homocida ustvari ovjekovječiti...u sebi». Kažem, na te njegove autodestruktivne perfomancee nisam odlazio budući da sam se u to vrijeme i sam počeo motati oko književnosti, čitajući Kafku, Camusa, Sartrea, Bibliju, Engelsa...Sreli smo se samo jednom nakratko, 1985. ili 1986. na željezničkom kolodvoru. Rekao mi je da je čuo da i ja pišem «nekakve pjesmice». Zazvučalo mi je to onda nekako «von oben» (iako to u njegovu slučaju, barem fizički, nikako nije bilo moguće). Sjećam se da sam pomislio kako bi se o tome tko ustvari piše pjesmice, a tko ono drugo, tj. poeziju, moglo nadugo i naširoko, no odmah zatim mi je izrecitirao svog Beduina - «Svatko ima svoju kuću/Netko vilu, netko jahtu/a ja samo plahtu/ja sam beduin». Pri tom se uistinu zaogrnuo nekakvom bijelom tkaninom i otišao. Bio je to pravi mali perfomance za «kolegu» iz gimnazije. I to je sve što se tiče mog odnosa s njim.
Tek kasnije mi je u ruke došla knjiga Mentalni ranjenik čiji me sadržaj ponukao da svoju skicu za portret naslovim sa Stotine očajnih i nijedna ljubavna. Ono o čemu piše Ivica Čuljak prilično je skučen izbor tema iz neposrednog života budući da literarnih gotovo da i nema. Istodobno, ono što odmah pada u oči jest da snaga izraza bitno zaostaje za željom da se bude provokativan, destruktivan, šokantan, a cijena toga u, artističkom smislu, je prilično visoka. Stilski i izražajno većinom su to neuglađene, nervozne i «proste» pjesmice autora koji je iz Rimbaudova naredbe-manifesta – Rastrojstvo svih čula - izvukao maksimum tako da za umjetnost nije, čini se, ostalo ništa ili tek tu i tamo ponešto. Međutim, ilustracije, crteži u knjizi su priča za sebe. Riječ je o vrsnim minijaturama koje balansiraju između figurativnosti i simbolike i svakako bi još veću pozornost izazvale i izvan literarnog konteksta. Ovako, one su tek u službi teksta kojega prate, no istodobno daleko više od puke ilustracije, službene pratnje. Riječ je naime, bez obzira ne sve ono znano i neznano vezano uz ovu dokraja (ne)ostvarenu ličnost, o, kako rekoh, pravim malim, samostojnim remek djelima grafike. Mislim da ova strana Satana Panonskog zaslužuje adekvatnu revalorizaciju. U gradu inflacijskog slikarstva to ne bi trebalo predstavljati problem. Inače će se do besmisla protezati i nadograđivati mit o Satanu (neprijatelj) kao čovjeku koji se svojim likom i djelom obrušio na potrošene društvene vrijednosti i establishment, a ovaj ga za uzvrat maksimalno ignorirao. Stoga ne čudi što je i dan danas, skupa sa svojom maloljetnom legijom fanova kojima bi većini mogao biti sredovječni otac, ostao po strani, tek tu i tamo medijski okrznut (nasuprot «Šokici» koja je svoj posao obavila temeljito i do kraja), nezaboravljen, ali nepriznat.
A ta nekritička masa teenagera koja još uvijek razbija glavu (doslovce, flašama žuje i karlovcačkog; zar nisu čuli za Q-pack) pokušavajući dokučiti o čemu se radi jedina je realna slika onoga što je još ostalo od Satana i nekad uzavrelog, a zatim ocvalog i na koncu prerano uvenulog jorgovana. Doista što rade, što misle, što slušaju i što čitaju njihovi roditelji i profesori? Kako su prokleto u pravu bili Clash kad su pjevali «Ne zanima me što bogati rade, kuda idu i kakve razgovore vode»!
Bilo kako mu drago, još uvijek nismo ništa čuli o kakvom posmrtnom odlikovanju, niti za «diverzije» u domovinskom ratu, niti za subverzije u (sub)kulturi! Dotle, ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj, ma šta to značilo.

Opaaaa! Kakav kseroperiod, bez ijednog retka. Opet se pilo...suludo, krvavo i uludo ili obrnutim redoslijedom, ovdje u provincijskoj noći koja prekriva sve; od borealne do astralne svjetlosti, od mudraca do pijanice s pijace, od edel kurtizane do blagajnice koja kućni budžet popunjava s 200 € debelog, ćelavog šefa...ovdje više ništa ne uspijeva, čak ni sušičava sutonska poezija, kamoli otmjeni, dobrostojeći flaneur, ovdje se više ni najtrezniji ne može napisati suvislu rečenicu, a stimulansi poput demokracije, samostalnosti, ulaska u EU (s kojim haplotipom; eu 9 ili 17?) Četvrte internacionale, otkačenosti Huga Chaveza, odavno su nadlajani kravim, suludim lavežom.
Da, Degas, u potpunosti si u pravu; kako biti umjetnik u 50-oj? Pogotovo kad su sve sinekure popunjene ili zamandaljene za njihove, a bez ikakve zasluge „minulog rada“. Te spodobe koje se prepoznaju čak i po boji novčarke, kamoli po nijansi boje carskog mesa, spodobe koje se bez ikakva prava, naprosto nekom neshvatljivom karmičkom greškom, svrstavaju u ljudsku vrstu, čovječanstvo, te spodobe svojim „likom i djelom“ takvim magnetizmom privlače „odmetnutog smeđeg nevaljalka“ da je to jedina izvjesna stvar u svijetu koji se sve namršteniji budi i, k tomu još, od nas ište suze. E pa, kad je tako, beviaaaamo!

Dnevnice i putni troškovi









Prvi tekst u «Hrvatski rukopis» poslao sam u rukopisu, doslovce, budući da sam pisaći stroj u onim ratnim gužvama negdje zagubio. I urednik to objavi. Prijehavši u Zagreb izbjeglištva svega rad/ na facu iz Večernjeg naletio sam tad/ strijele moćne pisaće pomračile mi um/bez milosti me kurve naskukale na...jebi ga, ne ide dalje. Bilo kako mu drago, tip je bio posve ok. Ono, počeli smo surađivati, tj. on je počeo objavljivati moje tekstove. Kada bih navratio k njemu u redakciju, na stolu bi bila jedna od dvije moguće kombinacije; rakija i marlboro ili pak whisky (chivas) i opatija.
Sjedjeli smo tako sami za našim stolom uz jednu od tih kombinacija, razgovarali i pili. Ma, kurac smo razgovarali! Svejedno, u jednom trenutku suradnica ga je obavjestila da «ima telefon». Urednik ju je pitao tko je. Matko Peić, odgovorila je. Recite mu neka pričeka, razgovaram s, dakle samnom!
U jesen '92. zaputio sam se s ratnim drugom u neuspjelu berbu jabuka u Italiju. Priču o tome objavio je već u slijedećem broju. Bila je to prva prava luzerska (po)ratna priča napisana i objavljena u Hrvatskoj, na bivši Dan republike (sic!). Međutim, kada pisac pravi priču, a ne - piše, ili fingira, ili što već, dakle, kada pravi priču, onda je to uvijek neverending story. Tako je bilo i ovaj put. «Sažalivši» se nad mojom sudbinom, uredio je kod svog urednika da se meni na konto objavljene priče isplate dnevnice i putni troškovi. Honorar obaška. Rekao mi je mrtav ozbiljan da odem u tu i tu prostoriju gdje me čeka omotnica s novcem. Bila je to uistinu pristojna svota koja je uvelike premašivala uložena sredstva.
A kada je zatražio još i honorar za svog budućeg kućnog pisca, bila je to kap koja je prelila čašu gnjeva redakcijskih moćnika i…gotovo, gotovo.

Žene se još uvijek okreću zamnom, ali ne više "tako mahnito da im otpadaju glave s ramena" (Vatikanska knjiga mrtvih). Pogledati profil koji će danas high midniglt biti erased.

...u govnu se govno stani
vas si govnen, moj kneže usrani...
na besmisleni blog tamo nekog umnoženog u sebe sama

ZAŠTO VOLIM TITA III... (za Sašu Broz)



DoK je bio živ

nisu smjeli ni pisnuti

sada kao nešto dižu glas

a ne smiju mu se ni na grob...jelte

jer je tamo postavio stražu

I mrtav je bolji od njih



ZAŠTO VOLIM TITA II



davno prije

dok sam još bio dječak

TITO je dolazio u vinkovce

trideset tisuća ljudi žena i djece

došlo je na perone

da pozdravi najmilijeg gosta

igralo se pjevalo bacalo cvijeće

u zraku se osjećalo ogromno uzbuđenje

i ja sam bio strašno uzbuđen

u jednom trenutku poželio sam

biti TITO



ZAŠTO VOLIM TITA I



...i TITO je bio kockar

stavio je sve na narod i

DOBIO

aleksandar veliki napoleon hitler...

bili su za njega obični

SEZONCI

kockari

Bila je tako lijepa
A ja sam bio lud
Ona je znala što hoće
Ja nisam imao kud

Ona je igrala malo
Crveno, crno, passé, manque
Ja sam igrao zero
I dobivao šank

Kocka je opet bačena
još čujem njezin zvon
Zalud se luda nada
valja mi prijeć' rubikon


Nudio sam joj ljubav
Sebe i svog srca žar
Al' sam igrao zero
I nismo postali par

Na kraju postadoh pjesnik
Bez sjaja i bez novca
Ona je znala što hoće
Znala je da sam ovca

Porijeklo žene
Jebo ne jebo pički vrijeme prolazi!

Tek sam danas doznao da je umro. Evo jedne legendarne...

Uvozio BP vibrafon iz Nizozemske, onomad, u Jugu. Na carini reklo: Otvaraj! Otvorio. Carinici u čudu bleje. Šta je ovo. Zagledaju, obilaze i (ne) krste se. Odluče pozvati šefa smjene jer...nema druge. Doš'o šef, pogledao "ujdurmu", zatim svoje djelatnike i zaključio (odlučio): Roštilj! !I tako sam prošao lišo...zahvaljujući odluci vlade Milke Planinc da se ne plaća carinska pristojba na ugostiteljsku opremu, a u svrhu stimuliranja malog i srednjeg ugostiteljskog poduzetništva; zaključio je BP.

...što bi rekao...ona budaletina Šeks - Pija, ne pija...virova, ne virova, duši vrime prolazi!