Sezona u paklu

Dobra kada i od roda dobra
dobru kadu sa svih strana prose
A najviše...
jedan stari BOJLER!

OTVOR' PROZOR, MAMICU TI JEBEM
TI S' UNUTRA, A JA VANI ZEBEM

Konačno imam AS-a. Dakle, usudio se petljati i u poeziju u onim svojim "Pričam ti priču" laprdarnim (niukom slučaju lapidarnim) posjetima "Igoru Mandiću na Mjesecu" ( i taj se dao u promet na veliko). Pa je tako zaključio s tamo nekim svojim prijateljem da u citiranoj pjesmi Danijela Dragojevića ima viška riječi i, što je još gore, da taj najveći živući hrvatski pjesnik (nakon smrti Zlatka Tomičića) nešto "sugerira" u vezi crnog kosa koji se "izgleda" (višak) sprema tamo nešto također u vezi rupe na zidu koji dijeli normalne od onih unutra...Otkad to, moj mjesečaru, pjesnici sugeriraju? Najjače pjesničko oružje jest slutnja, taj osjećaj uznemirenog duha koji izmiče svim psihologijskim definicijama i obradama. Kakva sugestija, Aleksandre Karastankoviću, koji navodno znaš Srbina dvaput umrlog...jebote b(r)log!

Gasi svjetlo!
Nije prošlo dugo otkako je neka budala upalila svjetlo, a već se drumovi zaželjeli Turakah!

VRIJEME JE ZA PIČKU

čini se da sam doista
jedan od rijetkih u hrvata
a i šire
koji do dana današnjeg
nije vidio severininu pičku
iako ju je čak i moj sin dilao

nisam vidio ni pičku pičke koju je
fukao pijani ćaća

riječ je o dvjema mladim umjetnicama
jedna je pevaljka druga pjesnikinja
koje neveliko trguju svojim pičkama
i stihovima

i jednoj i drugoj
svakoj u njezinu fahu
ide prilično dobro

jer kurac je ionako samo kurac
ćaćin ili milanov
dok je pička…
jedna veličajna sinegdoha
u hrvatskom jeziku
koja zamjenjuje sve

ona podjednako izluđuje
mjesece oceane
jednostanične organizme
a ni infinitezimalnom računu
se ne piše dobro

Žensko, odviše žensko

Kako je moguće da jedan od najvećih pjesnika žena, Charles Bukowski, kotira u svijesti većine njih kao mizogin? Pa tako što one ustvari većinu stvari ne kuže, ili kuže krivo, ili kuže samo Isusa (od toga jake vajde)...Dakle, u žensko, odviše žensko dalje spadaju: tete u vrtićima, spikerice sportskih vijesti, socijalne radnice (99 % žensko zanimanje), kurve, beračice šparoga, trafikantice, blagajnice, tajnice, podvodadžike, ezotv vračare, kokoši, guske, krave, krmače (kako jedna drugu često časte)...sveta Marija majka božja i Marija Magdalena, Vedrana Rudan i Jadranka Kosor (kao antipodi), Helena Menelajeva, Jovanka Broz, čistačice, sobarice, princeze, kalašture, bogomoljke, matice, kredne stijene infuzorije, jednadžbe s mnoštvom nepoznanica, samohrane majke, crvenkapica, Lucrezia Borgia, Ikača, žensko pismo, muška imena (Ivana, Petra, Josipa, Danijela, Matea...jedino im Posavljaci znaju uzeti mjeru tako što udane žene ne zovu osobnim imenima nego imenima njihovih muževa, svojevrsni oblik posvojne vlastite imenice; Perinica, Luk'nica, Markov'ca...)...to be continued

U međuvremenu je ukinut i krivi navod. A krivi narod? Kad ono on bijaše ukinut? Ne mnogo prije nego su se drumovi zaželjeli Turakah.

...tako se zove odlično makedonsko crno vino. Inače je to naslov jedne pjesme braće Miladinovci koji su se u nesretnim povijesnim vremenima deklarirali kao Bugari, a skončali su u Otomanskom imperiju. Makedonija je možda najtragičnija balkanska zemlja (samo 600 g. turskog zuluma pa sve do današnje FYROM ili još grotesknije: Bivša jugoslavenska republika kojoj je glavni grad Skopje, samo da se ne spominje makedonsko ime). Tragom nesretne čestitke-bloga "Elokventne" koja je na brzinu pokupila više virusa, worma i spywarea od svekolike child pornjave u cyberbezdanu odlučih napisati koju. Dakle, kako se tu odmah nađoše Srbi, ni krivi ni dužni, osim po dužnosti, nikome nije jasno. Za informaciju, ustaše (ustaši) su postankom,. osnivanjem upravo iz Makedonije, ako je to uopće relavantno u vrijeme božićnog ozračja. Što se tiče ćirilice (jedno od ranih hrvatskih pisama), to je, drage moje oznojene ustašice, ipak samo pismo, pismo kojega dijele različiti narodi i kulture i ništa više. A sam pozdrav ortodoksnih vjernika je kršćanski koliko i svih drugih kršćana. Postoji jedna druga (i čini se jedina) razlika između vjeriispovijesti istočnog i zapadnog zakona (hm, neka mi bude po Vuku). Naime, u činu križanja In nomine patris et filiis...A ta je? Da vas čujem, guske u magli!

Oni su na čelu sa svojim guruom Živoradom Mihajlovićem Slavinskim špartali od Vardara pa do Triglava tragajući za "oslobođenjem". Taj put su bili u Škofijoj Loki i, o četvrt kruha i jednom jogurtu dnevno, "spoznavali" istinu o sebi i svijetu. To privatno imanje u blizini pitoresknog slovenskog gradića bilo je poput Versaillesa; svega čega hoćeš, osim klozeta, ćenife, ne mogu reći zahoda jer to na slovenskom znači "Zapad". Pa su, unatoč oskudnoj, isposničkoj hrani, povremeno morali i njatke. Kad je susjedima svo to "duhovno sranje" dopizdilo, pozabadali so uokolo natpise slijedećeg sadržaja; "Neka vaši fini nebeski duhovi ne seru više po našim zemaljskim travnjacima!"

Došao sam na taj party kao i obično - nepozvan. Sjeo sam do komada koji je sjedio do kraja. Nije me ni pogledala. Nagnuo sam se prema njenom uhu i šapnuo joj - Znam u čemu je tvoj problem. Pogledala me totalno nezainteresirano. "Imaš veliku pičku!" Kad je to sijevnulo, mislim ta šamarčina. Jebi ga, nikada nisam znao što reći ženama.

KorumpCIA


Prvi posjet Sjedinjenim Američkim Državama trajao je svega mjesec dana (Chicago, Millwakey, Newyork; svaki grad po deset dana) Ali, to su bili gradovi u kojima Bukowski nikada nije značajnije boravio. Inače, cijeli posjet bio je švicarski programiran i uštogljen da je jedva čekao da se dočepa stare, dobre, tople guzice Europe, odnosno njezina šupka – Balkana. Nekako u to vrijeme nabasao je na spomenutog pisca koji, sudeći po njegovu isključivo autobiografskom pisanju, i nije bio neki globetrotter, štoviše, trtao je od običnog odlaska na picnic izvan losangeleske asfaltne džungle. Onda mu je odlučio napisati pismo (rukom) i poslati u LA (poste restante). Rečeno učinjeno. Tada je još uvijek naivno mislio da svaki poštanski službenik u LA zna za svoga slavnog kolegu dok je ovaj u kasna popodneva i rana predvečerja ispijao svoju žestoku medicinu u društvu lokalnog sluma i lumpenintelektualaca kupujući ih (njihovu indiferentnu i nedostojnu pažnju) s nekoliko rundi zarađenih na konjskim utrkama ili od honorara rijetkih časopisa koji bi objavili njegove „erekcije, ejakulacije...i obično ludilo“. Oni bi zauzvrat ispijali ta pića i rijetko, jako rijetko, uzvraćali istom mjerom.
Takvom praksom bavili su se i mnogi naši pisci (dupelisci) iz treće s(m)jene tako što bi u ranu zoru, zoru, zoru...u najtužnije vrijeme za sve narode svijeta (vrijeme od zatvaranja do prvih jutarnjih otvaranja gostionica), očajnički vrebali očajnike iz treće (smjene) i još veće očajnike iz prve pred vratima tih zatvorenih gostionica e da bi s njima dijelili radost i bol udarničke stvaralačke snage jednih i drugih puta trećih...na treću! Našlo bi se tu i akademika, a kada bi koji put znalo doći i do intervencije narodne milicije (jer, zaboga, i akademici se znaju napiti i onda „srati“, uglavnom krezavim konobaricama s brojnim diplomama pod jastukom u svojim podstanarskim sobicama), to „akademik“ bi prilikom utvrđivanja identiteta sjedalo snagom dvostrukog šamara (u ovom slučaju) dvostrukoj budali. Ali, kako se radilo o vremenu kada se političare cijenilo, a milicije bojalo, stvar bi se obično izgladila ponekim „slučajno“ zaostalim primjerkom davno požutjele i usput nezapažene zbirke pjesama...dakako s posvetom, nadnevnkom, mjestom i potpisom autora. Korumpcija, lipi moji, u po bijele zore u tako jednoj uzvišenoj ljudskoj situaciji kao što je lirska. A da neće Mate svog Jozu za vlakovođu u brzom vozu!
Tako su svojedobno, s razlogom ili bez, u zatvorenim krugovima jedni drugima dijelili nagrade, bez obzira na quorum u povjerenstvima, po principu taliona; ja tebi, ti meni! A kad je ponestalo i nagrada i autora podjednako (baš kao svojedobno banova i kraljeva kod vraćanja naziva ulicama i trgovima pa su u spašavanje nacionalnog obraza u pomoć priskočile kurve; slučaj madame Ruže u Vinkovcima – ono, nije mito i korupcija, već mit i prostitucija!), počelo je s raspisivanjem kojekakvih nagrada i natječaja u svim mogućim tiskovinama, na portalima i mrežama, pri kojekakvim udrugama i zakladama, kavanama i mjesnim zajednicama...za mlade i stare, djecu i mladež, za žene i popove, straight & gay, transgranično i ex-republično...etc. Dakle, u općoj poplavi festivala, natječaja i parada kratkih priča pojavio se i onaj od eunuške nevladine udruge (čit. u druge, odnosno u značenju drugima se petljati u život) Transparency International Hrvatska na temu „korupcija“. S ciljem da po tko zna koji put pisci vade (valjda) vruće kestenje iz pakla. Prvo su pozvani poznati, a zatim i oni manje poznati kao i svi drugi (bez svoje udruge) koji se bave pisanjem da kažu koju o ovoj rak-rani svih društava i sistema od cara Ašoke, preko Hamurabija i Džingis-kana, kralja Sunca i korzikanskog monstruma do „Čeličnog“, „Thulavog“ i „Bjelosvjetskog“ visokog stila za kojega su, uzgred, mnogi gore navedeni bili obični sezonci. I sad, kad je demokracija, zajedno sa slobodom napokon stigla, a da pisce nitko ništa nije pitao, odjednom ih se pita o čemu se zapravo radi i usput im se nudi za nagradu baš ono što je predmet njihova angažmana – bezočna i podmukla podvala (čit. mito), Jer, nakon što ovi nabaljezgaju stotine tisuća i milijuna „characters with spaces“, naručitelji će mirne duše moći odahnuti i nastaviti po svome; eto, lijepo smo vas zvali da svjedočite, a vi ste zajebali stvar tako što ste se prodali za šaku eura i himalaju sujete. Jer, to što vi nazivate pjevanjem, to su pasje modulacije i mačje derača...kakva sloboda i demokracija!
Tako su i njega jedne davne godine, godine (live aid for Africa) kupili za „ukoričenje“ jednog običnog prstohvata lirike uz kondiciju (čit. ucjenu) da prizna da nije skrivao drogu u staroj crkvi. Zanijekavši to s takvom odlučnošću da bi se i Cleve Baxter (otac polygrafa) zacrvenio poput hrvatskog Boga rata, odškrinuo je mala vrata još jednoj u nizu uobičajenih hrvatskih književnih laži. Bio je to početak jednog divnog (ne)prijateljstva, tamo negdje na izvoru jako jako privlačne rječice. Doduše, Fritzu je bilo nešto gadnije onomad kad su ga istodobno „muvali“ i Dido i Đido. Mitnica negdje na Gvozdu, za najvećeg ikada rođenog koji, gle čuda, bješe Slovenac i k tomu još komunist. Kad su mu ponudili sve i kada je to sve i prigrabio, napisao je poznati ljubljanski redundantni referat o nepoznatom pomoću mutnog…puta x…i tako sve tamo do 1918. Dalje ni makac. Za kuvertu koju je primio odužio se tek s nekoliko redaka o tome kako i u socijalizmu ispadaju zubi i propadaju brakovi. Pih! Drekom na ventilator u ulozi zvučnika (glasnogovornika).
Pa i ovaj „natječaj“ Transparency International Hrvatska obična je kuvertina piscima koji ne znaju ni kamo sa sobom, kamoli da kažu nešto pametno drugima o njihovim putovima. Jer hrvatski pisci su vrlo transparentno šutjeli čak i kad se količina granata ispaljenih na Vukovar odavna brojala u tisućama dnevno. Osim jednoga, dvojice. Ali, taj je piscem proglašen post mortem. Onoga drugoga koji je to već bio i koji je uz to bio na najboljem putu da postane jednak najvećima, danas kao da nije ni bilo…Što se dogodilo s nevelikom rukopisnom ostavštinom Renea Matoušeka? Kako je moguće da jedan takav neupitan talent bude u rekordnom roku gotovo potpuno zaboravljen, prešućen, pometen pod tepih inače prilično transparentne povijesti domovinskog poraća.
A onda mu je sinulo. Ponudit će mito Švedskoj Akademiji za Nobelovu nagradu u formi sinopsisa nedovršenog remek-djela. Zauzvrat bi Akademija njemu isplatila avans od buduće Nagrade, a od kojega bi on mogao mirno živjeti i još mirnije stvarati sve do svršetka započetog djela ili, u međuvremenu, vremena, tj. svijeta. Plan je uistinu genijalan…nedostaje još samo sinopsis, a sinoptička prognoza vremena nije nimalo genijalna. Jer, što ako se uskoro zbude „što biti ne može“? Naime, da se čovječanstvo preobrati i tako skrene putanju „odmetnutog smeđeg nevaljalka“ u pravcu, recimo, malih zelenih? I kakav bi to svijet uopće bio…bez laži, prijevare, zavisti, zlobe…kuge, gladi, rata i…mita u Hrvata?
Dakle, podmititi svemir nečim takvim kao što je dobrota (što je svojevrsni paradoks jer ona upravo isključuje „osnovno sredstvo za rad“, tj. mito, u tom procesu) e da bi se eventualno smilovao vrsti ravno je izgledima ideje Transparency International Hrvatska da pomoću onih koji mute svoje vode da bi izgledale dublje rasvijetli ekonomski i etički mrak u koji se tako razdragano zaputilo hrvatsko stado sitnog zuba (Ili je riječ o jatu…gusaka?) nakon što je neka budala upalila svjetlo. Uh! Koja deklinacija Sjevernog pola, haplotip eu 9, Higgsov bozon i probušeni ozon! Se ih bum tužil! Strassbourgu!

Nick London
Baš da vidim, pomisli i ode na izmjenu profila. Nema jednostavnijeg načina za promjenu spola i identiteta. Iz Osijeka je klikom preselio u Zagreb, od društvenog, a i šire, potrošača alkohola (nick: John_Barleycorn) postao je single, straight woman (zadržavši nick), 31 g...a od iskrivljenog odraza u zrcalu postao je iznadprosječna brineta i filmska zvijezda.
Uslijedila je najezda virtualnih virova na novog člana. Cyberlovers drže da su novi članovi, tj. članice (budući da su lovina uglavnom žene) lakši plijen od starih članova-opajdara, premazanih svim virtualnim uljima. Jedan je bio naročito brzopotezan. Nakon uvodnog kratkog predstavljnja s: Hej, kako si?, slijedilo je nešto najromantičnije što je ikada pročita(o)la: Da se nađemo negdje na kavi? Evo ovce za nikakve novce, potegne iz boce, hukne u jagodice i korakne u cyber bezdan.
- Može.
- A gdje?
- Vidi ovako. Kreni sedamnaesticom od «Vjesnika» prema Banskim dvorima. I nemoj gledati kroz prozor, ni lijevo ni desno.
- Dobro. Kud onda?
- Na Trgu Republike uzmi fijaker koji vozi osobno ban i reci mu da te vozi u restoran «Slavonac» u Trnju.
- Čekaj, kako ću to sve zapamtiti?
- Ako hoćeš do zvijezda, moraš gaziti po Trnju...Nego, jesi na lapu?
- Jesam.
- Dakle, kad dođeš do restorana «Slavonac»...
- Da, i onda?
- U međuvremenu bih ti savjetovala da na laptop privežeš nekakav remen kako bi ga mogao objesiti oko vrata i tako se, poput imotskih torbara, kretati Zagrebom.
- Hm, kako ću pričvrstiti remen?
- Najbolji za to ti je quickstick. Pouzdano podnosi i veća opterećenja.
- Dobro, i kad dođem do «Slavonca»...
- E, tamo naruči šaku čvaraka iz dunst-flaše i...u petak skreni lijevo.
Zatim John_ Barleycorn ponovno ode na izmjenu profila i vrati se prijašnjem. Opet je bio onaj koji, da bi ispunio dnevnu zapovijed svoga autora (tisuću riječi dnevno), svaki dan, sve dok ne isprazni bocu Ballantine'sa (zamjenski nick) cyberdelirično tipka s deset prstiju naslijepo, često obnevidio, svoju gorku medicinu.

Zato što oni koji imaju ne daju onima koji nemaju. A oni koji nemaju gledaju da postanu oni koji imaju. Tako da nikada nikakav "Neue Ordnung" nije bio moguć niti će biti. Toliko za ovu i slijedeće dvije godine koliko nam je još ostalo. Ne želim nikome sreću ni zdravlje, tek blagostanje, ha, ha!

...uuuuuuuuuuuu...pa kaže... Barbra Streisand! Onih dvanaest taksativno pobrojanih "u" je od Boney M, but who the fuck is Barbra Streisand?

Ancient rock

Antikvarijat nosača zvuka „Ancient rock“ nalazio se na zagrebačkom Pigalu (Gajeva) na broju xp, između buregdžinice „Zeus“ i salona ljepote „Hera“. Vlasnik, prodavač, otirač i probirač svojih mušterija imao je i malu nezavisnu nakladničku tvrtku istoimenog naziva. Bio je to, što reći, freak iz My generation, pjesme preteče svekolikog evanđelja rock nereda (punk).
Te večeri baš je gledao nešto apsolutno bezvezno kroz izlog radnje gotovo ne primjećujući ulične dame bez kamelija i bisernih naušnica koje su neumorno špartale gore-dolje kad u radnju uđe odnekud mu poznata faca.
- Long live rock'n'roll – pozdravi s rukom alla Napoleon ili alla Franjo Tuđman, pomisli gazda, bilo kako bilo alal mu vjera.
- Hey, hey, my, my… – otpjevuši.
Odnekud poznata faca se nasmije i pomisli da ipak nije pogriješio odlučivši se posjetiti ovaj neobični dućan i njegova apsolutnog vlasnika koji je, koliko maloprije, baš to i bio… gledajući nešto apsolutno…
- Vi objavljujete obrade pjesama i albuma drevnog rocka – upita ga s neobičnim akcentom s obzirom na svoj fenotip, pojavu i najavu. Naime, zvučao je apsolutno južno, ali zapadno južno, ne istočno. Koji je sad ovo vrag, pomisli apsolutni vlasnik. Nije li to onaj, ma da on je, sto posto. Lice, perika, visina, tj. nizina, odjeća.
- Uglavnom, odnosno isključivo – izgovori podozrivo gazda gledajući ga ispod oka, a svisoka.
- Odlično! Pretpostavljam da znate tko sam ja i što sam do sada objavio. Međutim, ja vam nudim jedan projekt, antirock šok-projekt kojim jamčim trostruku platinastu prodaju – sevdalinke, starogradske i tzv. narodnjake, ali ne ma koje, nego one prave, napredne!
Vlasnik ga je sada promatrao još podozrivije stvarajući u svijesti prve obrise skice ovog čudnog svata.
- Interesantno – umetne s vidnim nestrpljenjem – nastavite.
- Dakle, bit ću posve otvoren. Album bi se zvao „70 i 2 dana“, po poznatoj sevdalinki, ali furioso, che crescendo…Dio caro…Tu ga je već uhvatilo, taj zanos, furija ideje projekta – Iz dišpeta, samo iz dišpeta, a i vendette, ako hoćete…zajapurila se odnekud mu poznata faca – neće mene nitko ucjenjivati, mamicu im njihovu kriptoustašku! Znam ja tko stoji iza svega toga. Dva milijuna, dva milijuna maraka da bi me opet „vrtili“ na svojim domoljubnim krugovalnim radio postajama – prezrivo i s gađenjem ispuca to što ga je snašlo.
Vlasnik, prodavač, otirač i probirač svojih klijenata osjeti isprva blagu, a odmah zatim priličnu nelagodu u abdomenalnoj transvezali želudac-jetra s naglaskom na žučnjaku. Šta hoće taj umišljeni „najsjajniji triler kojega je Elton John ikada čuo“, onomad, na Sarajevskoj zimskoj olimpijadi. I šta izvodi s dim dalmoškim akcentom. Vrag bi ga znao, vidio ga je glumiti u nekim srpskim serijama-komedijama. Da ga ne zajebava. Odluči igrati njegovu igru.
- A zašto vi ne biste obradili vaše hitove…na engleskom. Meni se čini da bi vaša balada „Come to me to get old together“ bila ravna rock revoluciji.
Odnekud poznata faca se najedamput trgne , ukoči, zatim polako krene prema prolazu pulta sijevajući očima.
- Ha, ha! Duhovito, jako duhovito! Jaaaaako duhovito!
Vidjevši što bi moglo ispasti od triplatinastog projekta, vlasnik spusti pokretni most pulta i učvrsti ga malom rezom. Zatim brzinom munje kojom je Jimmy Page grmio u daljini (Whole lotta love) šmugne u prostoriju koja se nalazila pozadi i vrati se istom tom brzinom s albumom „Heroj ulice“ u jednoj ruci i s još uvijek podgrijanim burekom iz „Zeusa“ u drugoj. Podigne obje ruke s pripadajućim oružjem u njima i zagalami:
- Ti i ja, mi smo korak sad od zla! Ako, dakle, učinite taj zloćudni korak i pokušate učiniti ono što ste naumili, tako mi Zeusa i kravooke Here, taj tupe ću vam otfikariti jednim potezom ove sirpite, a preostalu mesečinu, mesečinu joj, joj naglancati istom!
U tom času, tko zna zašto, da li zbog iznenadnog straha da ga mogućeg takvog rastupeisanog netko, tko bi mogao slučajno naići, zauvijek „snimi“ i, poput proljetnog lahora, rasćarlija širom svijeta istinu o blistavoj karijeri skrivanoj ispod devinjskih čekinja i naprednih narodnjačkih nota, da li zbog uznemirujućeg pogleda na omot omraženog mu banda tek odnekud poznata faca se zaustavi i pomirljivo diže ruke u zrak, ne onako Hände hoch, ali dopola.
- Dobro, dobro! Ja sad shvaćam da ste vi shvatili da ja tjeram šegu s vama, ali zamijeniti me s onim pederovim trilerom, trilerom od pedera, pederskim trilerom…to je za mene u onoj nanosekundi bilo tako, tako, ne znam, uh…No, nema veze…
U posvemašnjoj uzrujanosti krene atavistički prstima prema kosi da njima prođe kroz nju, ali se u posljednjem trenutku „predomisli“ i zaustavi dlan u visini čela, na trenutak se tobože zamisli, a onda se lupne po čelu ostavivši ćelu i brigu o njoj za drugi put.
- Pa da, kako se toga ranije nisam sjetio. Onaj moj hit (pjevuši) tanananananana, nanananana… mogao bih to obraditi, recimo, na njemačkom. Njemačka je naš prirodni saveznik i ne bi bilo zgorega nekako joj se odužiti za sve što je učinila i čini za nas. Ponovno zapjevuši Ich libe eine Frau/ amschönste von alle…un so weiter.
Vlasnik ga gleda mutno i nedorečeno očito ne znajući što i kako dalje. Odnese hladno i podgrijano oružje u prostoriju iza i vrati se s uzdignutim kažiprstom desne ruke, spreman da objavi ideju desetljeća, kad u tom trenutku u radnju uđe visoka brineta, rockerica narodnog imena i epski dugačkih nogu, u usponu koja je, unatoč beskompromisnom rockerskom imageu i ressentimentu, uporno odbijala odbaciti taj (ob)lik svog krštenog imena i zamijeniti ga onim angliziranim, celebreted by „Skitnice“, najvećom rock'n'roll bandom na svijetu…a možda i šire. Bila je to ljubav na prvi pogled.
Jedno vrijeme duo „Anđeo i Duša“ žario je i palio stageovima olinjale cro estrade mega hitom „Morgen ich will zu dir kommen…“ sve dok se jednoga dana nije dogodilo nešto što će dodatno uzdrmati ioanko rasklimanu karijeru odnekud poznate face.
A u vrijeme kreativnog lutanja ili, bolje reći, bauljanja odnekud poznate face heroj ulice domoljubno se pretvorio u dobrog vojaka Švejka (Mi smo Česi, mi smo Česi…) i, debelo podmazan, na gusju, od gange koja je uporno pokušavala biti bećarac (a treba samo promijeniti napjev) ispjevao, odjeven u špenzlu, najljigaviji među najljigavijim, lirski pamflet domovinskom ratu i njegovim istinskim herojima… bojišnice, ne ulice; …lupi petama(pokorno javljam) i reci evo sve za Hrvatsku! Kakav mulj…na ljutu ranu…
- Slučilo se da je tog jesenjeg popodneva, negdje između ićindije i akšama, lutajući u potrazi za izgubljenim sevdahom, odnekud poznata faca odlučila pokušati ponovno, kod vlasnika „Ancient rocka“, pa kud puklo. Pigale je bio pust, a budući da se nije radilo o Zrinjevcu i njegovim platanama koje listaju, nije bilo nikakve šanse poneku lijepu ženu sresti, eventualno kakvu con la borsa rossa… Što se tiče onoga dobro jesti, Zeusov burek mu je prošli put zamalo „došao glave“. Iz tih misli trgne ga nečiji mazni glas:
- Ciao bello!
Podigne glavu i pred sobom ugleda anđela…pravog pravcatog anđela…crvenu boršu nije umah zamijetio.
- Čekaš nekoga ili flanerišeš? – koketno će anđeo.
- Molim, ne razumijem. Šta? Flaa…
- Ma nije važno, nego da me odvedeš negde da nešto čalabrcnemo, a posle ćemo da vidimo. Nisam skupa. Može i ovde, kod „Zeusa“, na burek.
Odnekud poznatu facu stade oblivati hladan-topao znoj najprije ispod „kose“, a onda po cijelom tijelu. Poče se nervozno okretati oko sebe da vidi nema li koga tko bi ga mogao vidjeti s ovom tu…U trenutku kad je pokušao dati petama vjetra, anđeo ga zgrabi za ruku i snažno privuče k sebi. I to je bilo dovoljno…za brojne stranice i minute kojih su vlasnici oni koji… ipak samo odgađaju vlastite brojne stranice i minute jer…na ovom svijetu stalna samo hijena jest…
A u još jednom međuvremenu najsjajniji triler kojega je Elton John ikada čuo skinuo je višedecenijski svrbež s tintare i tako poprilično osvježio ustajalu karijeru tamo daleko dočim je njegov zapadnojužni dvojnik taj i takav coup de grâce odlučio odgoditi do daljnjeg. Jer, on se najozbilnije nada i vjeruje da će do tada uspjeti (pre)živjeti od pikantnih začina iz autobiografije koju piše u tajnosti…s dva prsta… a bianco…