Sezona u paklu

Evo mene i mojega bloga...biraj mala jednog od...a u kurac!

Sekundarne sirovine



Kada sam svojedobno postao kako-tako ostvareni pisac, ljudi bi mi znali doći i „predložiti“, onako pola u šali, pola ozbiljno, da napišem nešto o njima držeći vjerojatno da je njihov život i njihova sudbina u najmanju ruku i literarno zanimljiva, da ne kažem jedinstvena. A obično se radi o običnom ljudskom materijalu koji se dade usporediti sa sličnim materijalom (u bilijunskim znamenkama) pohranjenom u nepreglednim magacinima života. Ona frazetina; O mom životu mogao bi se napisati roman. Hm, o svačijem životu moglo bi se napisati deset, a ne jedan, romana ali...KAKO? Budući da je sadržaj prije forme. Stoga, u većini slučajeva, taj obični ljudski materijal kod promišljanja vlastita života i sudbine biva preplavljen bujicom sadržaja kojega ne uspijeva ukrotiti, kanalizirati, odnosno sustavno analizirati. U krajnjim i ne tako rijetkim slučajevima takve situacije dovode naprosto do gubljenja perspektive i orijentacije, a kao rezultat toga je forma bez sadržaja, odnosno forma kaotičnog sadržaja – ludilo ili shizofrenija! Da bi se ta forma onda sama prihvatila zadatka, u ovom slučaju pisanja. Razlika, neupućeni tvrde, često ne postoji. Mislim, ta razlika između shizofrenije i genijalnosti. A ona itekako postoji i to u – svjesnosti! Genije je svjestan svoga genija koji se odražava u tome da se stvaralac naprosto zna i umije svladavati, dok shizofrenik nije svjestan svoje shizofrenije, a koja mu priječi da do izražaja dođe upravo ta, naoko nevažna, karakteristika – moć svladavanja i time ujedno sagledavanja vlastitog stvaralačkog čina. Pa ipak, ni književnost ni psihologija nisu nikakve znanosti iako i jedna i druga imaju znanost o sebi (tzv. književna znanost i psihijatrija)
Svedeno na razinu „običnih“ pisaca, ali ipak pisaca, njihov pendant su obična piskarala, novinari i kolumnisti.

Sekundarne sirovine I


Davno prije, još dok sam studirao (pravo), promišljajući svijet, opću povijest države i prava i političku ekonomiju, napisao sam sljedeće:

tobože treći svijet

oni koji imaju
ne daju onima koji nemaju
a oni koji nemaju
gledaju da postanu
oni koji imaju
šta tu ima da se sere

Jedino što je „neispravno“ u tom neočekivanom silogizmu historijskog materijalizma jest tek srpski infinitiv, a za to me zabole... (Napomena za Nives: U ovoj rečenici najbolje se vidi razlika u upotrebi nenaglašenog i naglašenog oblika trećeg lica prezenta glagola biti)
Danas, kada je cijela jedna nacija, doduše povijesno neiživljena poput mnogih drugih u užoj i široj okolici, opsjednuta, gotovo omađijana, jednom takvom u osnovi trivijalnom stvari kao što je dnevna politika i njezini (ne)aktualni akteri, biti out (down and out in Croatia?) ravno je, u najmanju ruku, defetizmu, pogotovo ako do vas (još uvijek) drže. Tako mi je, negdje prije, ne tako davno, nekolicina dragih i intimnih ljudi predbacila upravo to; defetizam, šutnju, izmicanje, odmicanje od društenoekonomske zbilje koja je poprimila katastrofične razmjere. Kao, gdje je onaj vulkanski nezaustavljivi, neiscrpni, nepresušni... 27-godišnjak (Gordana)...a ja moram po tko zna koji put ponoviti onu Degasovu o umjetniku u 25-oj i 50-oj. Osim toga, nikada, baš nikada nisam imao ambicija biti vođom bilo čega, čak ni logovca* kamoli kakvoga nedajbože kola. Ali sam ih znao raspaliti po crvenoj njušci tako žestoko da često nisu ni znali odakle je i kakva to vrsta udarca bila. Unatoč tomu i svemu drugom, danas sam deklarirani ultraljevičar i gnostik (dakle oksimoron, moron koji je oksidirao, ha, ha) koji se sprema za putovanje života (J. Amerika, tamo, tamo da ludujem) jer ovo ovdje, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijelom „starom svijetu“ me se više nimalo ne tiče. Ni na kojem planu. Godinama ne čitam tjednike i dnevne novine (nekada sam čitao l'Europeo, Der Spiegel, Times... ), već skoro dvije godine u kući ne držim televizor, internet imam na bonove (što ono bješe flat-rate?, A da, totalna ovisnost!), ali su zato tu ponovno radio i – KNJIGE! I to je to! Dakle, kako se netko od istinske elegancije duha, uopće može dovesti u poziciju da bude usisan u ventilator na kojega se istodobno svi mogući slojevi društva nabacuju drekom. E to, zamjeram onima do kojih sam ja držao. Jer, sasma je razumljivo da se na isti način pjene kumice s placa i: carinici bez svojih švercera, neostvareni izumitelji, ambiciozni seoski učitelji i frustrirane tete u vrtićima, pohlepni doktori i potplaćeni sveučilišni profesori... ali je neshvatlivo i istodobno odurno da se takvim stvarima bave „provjereni“ intelektualci, pisci, znanstvenici... tobože s jedne više razine (svijesti ili javne pozicije?). Onaj komu je polovica dnevne brige sumo hrvač Čobi san, nerast Šećerko, Herr Doktor (tu titulu u Austriji automatski dobije svaki diplomirani profesor književnosti, dakle bez ikakvih postdiplomskih studija) ili bivši ministar murije (Luis de Finne, alias I. Jarnjak. Uzgred, kakva frapantna fizička i profesionalna sličnost) nije ni zaslužio drugo do upravo takvu vladu. A ne, ne! Nećeš muku moju, 'bem ti krušac vruć! To be continued
Logovac: slavonski ples (iz Mađžarske) u kojem su tri partnera; muškarac i dvije žene (snaše, divojke)

Irren ist menslich, sagte der Igel und stieg der Klobuerste aus!

Ne krasti petkom po trgovačkim centrima, a nedjeljom ne razgovarati sa ženskim osobama koje nose muška imena, a ako na Valentinovo budete pisali glupe blogove, na dan vjenčanja vaše kćeri ili sina dobit ćete disentheriu obstr.

...čuvajte se žena s muškim imenima! Npri.: Josipa, Petra, Ivana, Martina, Kristina, VALENTINA...Severina

Na um mi pade "dalmatinska ćakula" i sva ta vika oko nje. Kad ih čovjek sluša i gleda sa strane, rekao bi da se radi i Stentorovoj galami pod Trojom, otvaranju "Sedmog pečata" ili jerihonskim trubljama, a ono ništa...obični "Harley Davidson", koji ni u trećoj brzini ne postiže ama baš ništa, a svudilj galami...

Princ


U noći između 12. i 13. veljače, prije četrdeset godina nađen je, obješen o nekakvo smiješno malo drvo ispred jedne krčme u Šestinama, Princ Poezije kojega je na koncu ipak ubila „prejaka reč“, a nakon što je shvatio da „sloboda ne ume da peva kao što su sužnji pevali o njoj“. Taj „kradljiivac vatre“ koji je vjerovao u „poreklo nade“ i poslije čijih riječi su se „zvezde rasprskavale nad glavom kao metafore“, dok su poslije onoga kojemu je tako naivno „pevao“ misleći da ovaj uistinu „venčava Šumadiju i Zagorje, padale jedino glave i to u ime „zvezda - petokraka“... taj adorant ohridskih trubadura i hromog vuka pao je ustvari doslovce pokošen Poezijom („na obične reči više nemam pravo“). Samo četrdeset godina, a koliko eona varijabilnih binarnih emocija u tzv. virtualnom svijetu, koji je ama baš sve, samo ne virtualan (čedan). I što se dogodilo? Upravo suprotno Prinčevu proročanstvu da „će poeziju svi pisati“ jer takvo nešto kao što je bila poezija u Brankovu viđenja svijeta i čovjeka, već neko vrijeme odiše tek zadahom samrtničke postelje. A sloboda? To tek je slijepi putnik bez puta što tamom svojom beznadno luta. Sloboda je kada narod mlati narod u ime naroda. Po leđima ili novčarki. U čemu je razlika? Zbogom, dosta!

A NE SAMO NJIMA!

...u vezi "googlehupfa"; nitko nije izguglao "kuglof". A to je to! Uz malo jezičnih začina.

Što je to "googlehupf"?

...na usta jedne Židovke; Hm, njemački, to je konjski jezik! Engleski?! Fajn, najs, vajt, bljutiful...Talijanski!? Lijepo, ali samo kada govore polako. A poljski?! Ne pepši Petše, pepšem vapša, bo možeš pšepešits, vapša pepšem! Iliti u prijevodu: Ne papri Petre paprom prasetinu jer možeš prasetinu prepaprit'...ili tako nekako!

Pravoj mački veljača je cijele godine! Allora, durante tutte le quattro stagioni...scoppa!

Und mein Stamm sind jene Asara, welche sterben wenn sie lieben!

Djeca mi se zovu David Emanuel (22 g.) i Sara (17). Neki dan će Sara meni onako neobavezno, usput: "David ima dva imendana....a ja nijedan!" Malčice se zamislim, da mi što nedajbože ne predbacuje oko izbora imena, a onda ispalim "Pa što! Nemam ni ja!" (Milan).