Sezona u paklu

Jedina lanena, volim te sakam te...

...Zec – Ted Hughes


Ima nečeg sablasnog u vezi sa zecom: kad su
Jednog sa mraza uneli u toplu sobu, u istom času
Pretvori se u kršnu ženu koja ukućane bajkama zasu

U zeca – čak i kad je kućno mezimče – vrlo je jaka bazda
Udarac mu je kao u vola, leđa napeta vazda
A u snu kad zapleše, lebdi između muzike i zvezda

Veštica gola, dok vrti kolutove, liči na gegavog zeca
Koji kruži oko kuće poput punog Meseca
I viri, buljook, kroz ponoćni prozor iza kojeg spavaju deca

Ima kod zeca nečeg što me plaši, ko kad se sretnem s ludakom
Koji je pobegao iz bolnice, pa u pidžami klima sokakom
Trgnem se, kao kad se sretnem s verskim zanesenjakom

Nećete učiniti ništa nažao zecu ako ste ga bare jednom čuli kako grca
To je cvil majke, i bebe; igla što te kroz uvo pravo u mozak seca
Setiš li se zečjeg cijuka, ta će te igla ubosti usred srca

I to je to!

Bila tu jedna maloprije s nekim fotografijama "u gaća, bez gaća" i nestade je. Di si, đava te lipi!

Ukrali mi facu na "faci"! Judi moji, meneka tamoke više naja!

I ja je isprid sviju pozivam na dejt!

...dajte pičke ako boga znate

Face, booka i bijes (revolucija)



Ne radi li se ipak o „kultu amatera“ (420 characters)?. A tek ako „zacvrkuću“ i oni još epileptičniji, pardon, eliptičniji (160 characters)...ajooooj! Onaj legendarni ženski uzdah na macho-repanje „guzice i sise“. Jer,



oni koji imaju

ne daju onima koji nemaju

a oni koji nemaju

gledaju da postanu

oni koji imaju

dok u kući gdje blistaju stvari

čovjeku je teško zablistati

šta se tu ima više srati



(revolucije, demokracije, erekcije, ejakulacije...

iz zbirki „Bitka za pomrčičnu Sunca“ i „Vatikanska knjiga mrtvih“)



„Demokracija. To je kad narod mlati narod u ime naroda“. (Oscar Wilde, „Socijalizam i ljudsdka duša“)



Hrvati su historijski „neiživljen“ narod. To je naprosto tako, a Marx neka se okreće u grobu koliko hoće. Ali, tko je narod? Nije li narod (općenito) ona ista amorfno-bezlična masa koja je onomad pred zbunjenim Pilatom urlala: „Pusti Barabu! Pusti Barabu! Ovoga daj, mamicu mu njegovu!“

Dakle, tko je onda taj koji će konačno vladi (državi) uputiti onu Kennedyjevu, ali u izvrnutoj verziji; Kad ćeš više ti učiniti nešto za nas umjesto da se pitaš što mi možemo učiniti za tebe i kad ćeš ,uostalom, više, ako ne izvršiti kolektivni sepuku (lijevo, desno, gore i gotovo), ono bar, poput časnih Kozaka, kolektivno se baciti u Savu (i Dravu)? Pa nek se onda hrvatskom Mezopotamijom (Slavonija) ori; Teci Sava, Drava teci...da svoj izrod Hrvat gubi (napokon).

Nikada vam neću reći, a bili ste tako blizu!

- Šta da ti kažem stari, ona moja ovaj put je zbrisala sa sakupljačem starina!
- I, šta je u tome loše - čudi se prijatelj.
- Daj, nemoj zajebavat'!
- Budi sretan jer je konačno našla pravu budalu...koja misli da je našla pravi raritet!

Koja je pjesma bila neslužbena "Lili Marlen" u NDH? A nije "Čoban tjera ovčice", nego njojzi vrlo slična: i napjevom, i tekstom, i osjećajnošću...

Idemo dalje! Dakle, koja je pjesma bila neslužbena ustaška "Lili Marlen"? Da malo poguram, reći ću samo da se radi o "sevdalinki".

Koja je pjesma bila neslužbena ustaška "Lili Marlen"?

E tu tek ništa nije jasno; Bandiću "kaj" ili Johnnyju "bre"?

Satan Panonski i njegove legije!

Prošlo je već podosta vremena (cijela jedna SMS generacija) od misterioznog odlaska najpoznatijeg podanika Kneza svijeta iz ovih krajeva. Bizarna smrt (službena verzija) kao da je bila logičan nastavak niza bizarnosti kojima je obilovao život Ivice Čuljka. O njemu i njegovu životu (ne toliko o djelu) pisao sam u knjizi Priče iz rukava kao i skromni In memoriam u ondašnjem ratnom biltenu 109. brigade. Bili smo vršnjaci i «školski» do polovice 2. razreda gimnazije, kada se on iz svoje cerićke preriferije odmetnuo u nešto bližu, gradsku i zabrijao na punk do jaja, a i šire, doslovce, kako uostalom i sam kazuje u svojim «oštrim» pjesmama i prozama ilistriranim još oštrijim potezima (njegove ilustracije kao da su rađene nožem i žiletom). Jedna od tih ranih bizarnosti bilo je njegovo poznavanje (kod prof. Salaja) svih glavnih gradova svih ondašnjih država svijeta i svih predsjednika tih država. Enciklopedija uzaludnog znanja, baza suvišnih podataka, što li. Ne znam kakvim je još «znanjima» i podacima baratao, no činjenica jest da sam ja za maturski rad iz prevođenja (engleski) imao nekakav članak iz NME upravo o punku. Koliko se sjećam, uskoro je Satanov imenjak (Johnny Rotten,), ujedno i alfa, ali ne i omega punk pokreta, na žalost ili na sreću, digao ruke od svega, shvativši na vrijeme tko se sve ukrcao u taj vlak bez voznog reda i konduktera, i zauvijek otišao. Na sreću, stvar su na najartificijelniji mogući način, uvjetno rečeno, spasili momci iz nezaboravnog i nenadmašnog Clasha, a svoj obol cijeloj stvari dao je nevjerojatni Neil Young spjevavši jedan od najljepših hommagea svih vremena (King is gone but he's not forgotten/ this is the story of Johnny Rotten...). Ono što je Ivica kasnije radio u glazbenom smislu, nije me zanimalo. Kako rekoh, već sam pisao o njegovim čudnovatim putovima satanskim koji su ga, između ostalog, jedne večeri odveli na koncert Meri Cetinić??????!!!!!! Još jednom - MERI CETINIĆ! Iz smrdljivih balegara drito u središte novosagrađenog provincijalnog šminkeraja, u hotel «Slavonija». I onda taj homocid! Da ponovim! Što je uopće tamo radio i što je tražio na takvom jednom mjestu i «eventu» rebel takvog formata i svjetonazora? Poslije će, do kraja života, nijekati bilo kakvu krivicu, urlajući na vlast, sustav i nepravdu sudnice. «Ratnička pjesma» na početku knjige Mentalni ranjenik i Tema SUDNICA na kraju iste svjedoče o tom na sav glas «vapijućeg u ludnici». Ne bih ja o tome, tek da se ovom prilikom prisjetim Nietzschea i njegova upozorenja svim potencijalnim ubojicama «da dobro razmisle prije samog čina neće li objekt svoga homocida ustvari ovjekovječiti...u sebi». Kažem, na te njegove autodestruktivne perfomancee nisam odlazio budući da sam se u to vrijeme i sam počeo motati oko književnosti, čitajući Kafku, Camusa, Sartrea, Bibliju, Engelsa...Sreli smo se samo jednom nakratko, 1985. ili 1986. na željezničkom kolodvoru. Rekao mi je da je čuo da i ja pišem «nekakve pjesmice». Zazvučalo mi je to onda nekako «von oben» (iako to u njegovu slučaju, barem fizički, nikako nije bilo moguće). Sjećam se da sam pomislio kako bi se o tome tko ustvari piše pjesmice, a tko ono drugo, tj. poeziju, moglo nadugo i naširoko, no odmah zatim mi je izrecitirao svog Beduina - «Svatko ima svoju kuću/Netko vilu, netko jahtu/a ja samo plahtu/ja sam beduin». Pri tom se uistinu zaogrnuo nekakvom bijelom tkaninom i otišao. Bio je to pravi mali perfomance za «kolegu» iz gimnazije. I to je sve što se tiče mog odnosa s njim.
Tek kasnije mi je u ruke došla knjiga Mentalni ranjenik čiji me sadržaj ponukao da svoju skicu za portret naslovim sa Stotine očajnih i nijedna ljubavna. Ono o čemu piše Ivica Čuljak prilično je skučen izbor tema iz neposrednog života budući da literarnih gotovo da i nema. Istodobno, ono što odmah pada u oči jest da snaga izraza bitno zaostaje za željom da se bude provokativan, destruktivan, šokantan, a cijena toga u, artističkom smislu, je prilično visoka. Stilski i izražajno većinom su to neuglađene, nervozne i «proste» pjesmice autora koji je iz Rimbaudova naredbe-manifesta – Rastrojstvo svih čula - izvukao maksimum tako da za umjetnost nije, čini se, ostalo ništa ili tek tu i tamo ponešto. Međutim, ilustracije, crteži u knjizi su priča za sebe. Riječ je o vrsnim minijaturama koje balansiraju između figurativnosti i simbolike i svakako bi još veću pozornost izazvale i izvan literarnog konteksta. Ovako, one su tek u službi teksta kojega prate, no istodobno daleko više od puke ilustracije, službene pratnje. Riječ je naime, bez obzira ne sve ono znano i neznano vezano uz ovu dokraja (ne)ostvarenu ličnost, o, kako rekoh, pravim malim, samostojnim remek djelima grafike. Mislim da ova strana Satana Panonskog zaslužuje adekvatnu revalorizaciju. U gradu inflacijskog slikarstva to ne bi trebalo predstavljati problem. Inače će se do besmisla protezati i nadograđivati mit o Satanu (neprijatelj) kao čovjeku koji se svojim likom i djelom obrušio na potrošene društvene vrijednosti i establishment, a ovaj ga za uzvrat maksimalno ignorirao. Stoga ne čudi što je i dan danas, skupa sa svojom maloljetnom legijom fanova kojima bi većini mogao biti sredovječni otac, ostao po strani, tek tu i tamo medijski okrznut (nasuprot «Šokici» koja je svoj posao obavila temeljito i do kraja), nezaboravljen, ali nepriznat.
A ta nekritička masa teenagera koja još uvijek razbija glavu (doslovce, flašama žuje i karlovcačkog; zar nisu čuli za Q-pack) pokušavajući dokučiti o čemu se radi jedina je realna slika onoga što je još ostalo od Satana i nekad uzavrelog, a zatim ocvalog i na koncu prerano uvenulog jorgovana. Doista što rade, što misle, što slušaju i što čitaju njihovi roditelji i profesori? Kako su prokleto u pravu bili Clash kad su pjevali «Ne zanima me što bogati rade, kuda idu i kakve razgovore vode»!
Bilo kako mu drago, još uvijek nismo ništa čuli o kakvom posmrtnom odlikovanju, niti za «diverzije» u domovinskom ratu, niti za subverzije u (sub)kulturi! Dotle, ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj, ma šta to značilo.