*Babinjak*

I tak...nemam ništ posebno za reći...osim - uživala sam u svemu što su nam pokazali,
uživala sam u lijepoj igri nogometa,
u timskom duhu naočigled prezentiranom,
u organizaciji, veličini i izgledu ruskih stadiona,
u brojnim navijačima iz cijelog svijeta..koji si mogu priuštiti ovakve spektakle..
u raznim prikazima igre, pojedinaca..igrača velikih i malih...
u himnama, fotoreporterima, brojnoj djeci uz igrače, ili onoj koja su držala one rastegnute zastave...
uživah u show-u dostojnom svjetske razine...

U suzama...i veselju ..izazvanih zbog drugih (ne zbog mene i mojih)..

To je ta energija, globalna...koja spaja ljude...
To je ta igra...koja iz svih (ma gdje bili na kugli zemaljskoj) izmamljuje jednake osjećaje
Igra - zbog koje znamo da smo jednaka bića..koja imaju želje, snove, koja plaču i koja se vesele..

I ne, ne osjećam pripadnost repki, ali mi je toplo u srcu što je zasluženo dobila ovacije, podršku i doček tolikog broja građana
Ne osjećam pripadnost zastavi - ona je obilježje granica, okvira i režima - ali crveno-bijele kockice su brend i lijepo je bilo promatrati kako se gradila ta prepoznatljivot
I ne...nemam ni kompleks 'male zemlje', koju su veliki napokon primjetili - zadovoljstvo mi je što su mladi nogometaši svojom igrom potpuno osvojili moju pažnju
I najzad...mene ne predstavlja ni Kolinda, ni Plenković, ni Tomson , ni Grdović ...kao ni poklici 'u boj'...u ovoj nogometnoj priči. Mene u svemu tome predstavlja moja ljubav prema igri nogometa na svjetskom turniru, baš kao i Formula1 ili Rally. I tako će i ostati.

Ma gdje bila na kugli zemaljskoj :)

Jučer sam gledala film o Peleu.

Zapravo...oduvijek sam uživala u pričama o ljudima, koji su iz ništavila, jadnih ili neobećavajućih okolnosti...postigli potpuni preokret, stvorili sebi bolji život...izdigli se iznad blata...i ono najvažnije...čvrsto odlučili biti ono osjećaju da jesu!

I tako ta priča o Peleu...ima isti tijek. Siromaštvo..ismijavanja...depra...nesigurnost...unutarnje borbe...upornost....dokazivanja...bla. I stigne nagrada.

Tako nekako izgledaju sve priče.
I Modrić...i Suba...itd...svi s istom pričom.

Naravno...ne odnosi se to samo na nogometni svijet. Takve priče su okosnica gotovo svih uspješnih, slavnih i upamćenih pojedinaca.

Ipak...s vremenom ti malo na jetricu dođu sve te pričice...koje, hoćeš-nećeš...sad već postaju klišej.
Ali ne i recept.

Jer..što je s onima s iste startne pozicije...a nisu 'daleko' dogurali?
Što s onima, kojima je sve postajalo još gore?
Ili onima..koji su ostali neprimjećeni, obični...?

Kažu da svatko ima neki talent.
Jesu li ovi uspješni odmah bili svjesni svog talenta?
Da li ovi ostali nisu?

A što ako nemamo nikakav talent? Osuđeni smo na ..običnost?
Možda klinci iz dobrostojećih...uglednih..i dobrih obitelji nemaju šansu postići velike stvari...jer...za to nemaju ni potrebu.
Čiji je život...po tom pitanju smisleniji onda?

Kako biti ono što jesi...ako fakat ne znaš što si?

Ili....ako ćemo iskreno....kaj bu sa mnom...ako priznam da ono što jesam je : ne baš pametna, bez talenta...pomalo (ili malo više) lijena...češće nego rijeđe bezidejna....a bome i ne baš uvijek dosljedno uporna? Više sam ko PALE (sam na svijetu)...

Mislim...ono...hitno trebam nekakav talent...jer treba platit režije, stavit hranu na stol...a tko zna kakva bu..i da li bu penzija!!!

Kakve vi talente imate?

Dakle…napokon sam imala čitava četiri dana samo za svoje vlastite misli.
Fakat mislim da je za rezimiranje i evaluaciju života…potrebno zadovoljiti neke 'estetske formalnosti'.
Npr. nemreš počet razmišljat o svom životu na način da se pitaš kamo vodi, gdje si do sad bio…što je bilo dobro..što treba mijenjati..bla….ako trenutno sjediš na wc školjki. Ili si baš porezal nokte na nogama..pa ajd' usput i da promisliš o tim bitnim stvarima. Ili dok stojiš u redu na blagajni.

To je glupo. I nije uopće slikovito za priču. Ili barem sjećanje.

Dakle, trebaš neku cosmo atmosferu. Ili nešt' poput filmskih scena..posebno dekoriranih za to…recimo uz značajnu glazbenu podlogu…koja dramatično mijenja ritam i zvuk..tik pred glavnu spoznaju..ili zaključak.
Tako sam i ja imala scenografiju…( u skladu s mogućnostima) koja odgovara trenutku.

Rano jutro. Sunce tek izlazi…trava na nasipu je rosna…a potok pospano žubori.. (ha? Kužite..?) U najdražoj mekanoj vesti..razvučenih rukava…sa šalicom tople kave u ruci, nađoh udobno mjesto za sjesti..na jednom starom panju.

Pogled uputih u daljinu…i prepustih se sjećanjima. Misli su ubrzo preuzele kontrolu..i pred očima su se odjednom pojavljivale slike i filmići (video-klipovi) prošlosti. Bilo je tu svega. Lice mi se smiješilo…bila sam zadovoljna.

Uglavnom…sve sam dobro napravila. Čak i one stvari, za koje bi prosječan promatrač mogao smisliti kakvu kritiku…ja znam da su bile dobre. Jer bih opet tako. Što znači da sam i tada…dobro odlučila..i da i danas stojim iza tih odluka. Pa čak i one..kad sam cijelu plaću potrošila na super look za spoj na slijepo. Koji je bio fijasko. Hahaha….ali danas imam fora uspomenu.

I onda kad sam proživjela pravu adrenalinsku avanturu i bila oduševljena vlastitim sposobnostima što sam vješto ukrala parfem ..tamo negdje kod Nice. U tvornici. Uzorak, za koji sam poslije shvatila da su bili besplatni. Hahah…ali danas imam super uspomenu.

Ma i kad sam htjela prestati živjeti…jer sam vlastitim primjerom htjela dokazati da ljudi ponegdje i ponekome fakat ne valjaju. Da se nešto mora promijeniti. Da je svijet predivno mjesto..a ljudi ti, koji čine razliku. Da smo svi odgovorni. Za sebe i za one..oko nas. Ali danas imam spoznaju..na kojoj sam zahvalna.

Ipak…postoje tri stvari koje sam do sada (čitav život) željela…a nikad nisam dovoljno 'uspjela' u životu…da to i ostvarim.

1) Vlastiti vrt..u vlastitom dvorištu.
2) Veliki bračni krevet, samo za mene..s najboljim madracem na svijetu.
3) Pravu ljubav.

I tak…još nisam odustala od madraca!

Nema predaje!

A i sunce je već izašlo, kava se ohladila…potok je počeo smrditi…i pozadina mi se našpranjila na panju.

ps. ali...potražit ću i drugo mišljenje.
:)

Iliti proces.

Puno toga se skupilo što želim izreći..izbaciti..profiltrirati…i stvarno ne znam od čega početi, ne znam ni kako sve složiti u smisleni koncept. Jedino što sa sigurnošću znam je da ništa ne znam.

Oh kako mi nedostaju vremena kad sam se sramila neznanja…kad sam silno tražila, učila,čitala…pamtila…secirala..bla…i bila uvjerena da ću u svakoj situaciji znati toliko…da bude barem dovoljno.

Zatim su došla ova vremena, u kojima želim oslobođenje…slobodu od 'znanja'..i 'pravo' na neznanje. Želim samo slijegati ramenima i na sve odgovarati 'ne znam'. Mogla bih pritom iscenirati presladak osmijeh…ili mrvu naglasiti onu stoljećima uvriježenu 'glupavu ženstvenost' kojom se pravim glupa, nesposobna, jadna…i beskrajno zahvalna i za najneznatniju pomoć nekog jednako tako debilnog muškarca koji će činiti stvari umjesto i za mene, samo zato jer je je**ni psiho koji si hrani ego jeftinim 'divljenjem' neke ženske…ili još žešći psiho, koji će si filati ego time što će za sitnu uslugu ševiti taj dan.

(sorry na izrazima….ali kunem se da se cenzuriram najviše što u ovom trenutku mogu)

Stvarno i iskreno neznanje je tako jednostavno…i tako ljekovito. Što više 'ne znaš'…to manje 'moraš'…i ono najvažnije…ljudi oko tebe vjeruju da ni 'ne možeš'. I tada ništa ne očekuju od tebe. Tada si…slobodan.

U teoriji.
Mojoj teoriji.
Tako ja zamišljam da je onima, koji ne znaju, ne mogu..i ne moraju.

Ali jbmu…nije li krajnje bezobrazno..i beskrupulozno…živjeti na taj manipulativni način. Ono..kad znaš i možeš…a glumiš da si glup…samo zato da ne 'moraš'…. Radiš to samo zato jer te rajca vlastita manipulacija, kojom si natjerao nekog drugog da čini nešto umjesto i za tebe. Je li moguće da si sam sebi visoko u očima, kad izvodiš takve trikove…da te slika o vlastitoj veličini i sposobnosti glumatanja narajca toliko da se jedino tako možeš poševit s osobm, koja ti čini te usluge. Jebote…iz sažaljenja!!? Jer misli da si glup/a.

I zašto ja imam problem s time?
(jel'da je ovo najpametnije pitanje!?)

Vidite… ja sam žena. I gotovo ništa ne znam. Što me stavlja u poziciju uvriježenih obrazaca 'rodno' uvjetovanih uloga. U kojima ja samo vidim ograničenja i nepravdu. A nikako benefite i korist.
(eto..toliko sam glupa)

I onda ja živim s logikom, koja kaže : Zahvaljujući predivnim ljudima, koji su osmislili alate, strojeve, slova, knjige…zakone, lijekove…i da ne nabrajam sve te divne stvari…lako upotrebljive širokim masama….
..onda najmanje što mogu učiniti je naučiti kako se koriste sve te stvari.
Kužite?
Netko je nešto osmislio da nam svima olakša život! Pa nije li onda u redu da mi to i koristimo? Čisto sumnjam da je promjena žarulje osmišljena samo Đuru, Peru i Marka….koja onda ostatak svijeta mora tlačit da im promijeni žarulju. Isto je i s gumicama na cijevima…osiguračima…maljanjem zidova…košnjom trave…etc..

Ako nešto ne znamo..ili ne možemo…tada zamolimo druge za pomoć, a na usluzi ljubazno zahvalimo..ili platimo NOVCEM. U nadasve banalnim situacijama..NAUČIMO to slijedeći put SAMI napraviti.

Stoga…ako smo, kao društvo zaključili da žena može naučiti voziti auto, položiti vozačke ispite….onda se s PRAVOM očekuje da bilo koja osoba, koja upravlja vozilom i uključena je u promet…ZNA pravila! Pa čak i ona, koja se odnose na eventualnu nezgodu. Jer…jebote…učiš to u autoškoli!!!
Čak i da si zaboravio što treba…majkumu…21.stoljeće je i ziher sam da imaš pametni telefon kojim možeš izguglat prometna pravila!

A gdje je problem?

U ženama.

Ne ženama poput mene, kojima je neugodno ne znati…kojima je neugodno ne moći…i kojima je neugodno manipulirati drugima…..nego onim ženama, koje zbilja vjeruju da je lakše zadići noge, nego pročitati tri reda preko gugla!!

Te žene sjebavaju stvar svima.
I drugim ženama ..a i muškarcima.
One su te…koje šalju morbidne poruke…i zbunjuju svijet.

Ima i podvrsta.
One koje tobože ne trebaju usluge...sve znaju i mogu…al' samo navodno traže 'kurac'. Doslovno. Tim riječima.
One i umru uvjerene da su svojim međunožjem manipulirale da bi se narajcale. Zapravo..njih ne rajca stvarno 'kurac'….nego vlastita slika svoje jebeno neodoljive veličine…računajući na to da će…(jadno ) muško samo to i željeti. Te su posebna vrsta mrziteljica muškaraca.

Iako obje vrste ..zapravo obezvređuju muškarca u tri pm.
Ljudi…te vas žene smatraju glupanima niže klase, majmunima i magarcima…koji rade sve za bananu ili mrkvu.

I ono….što to zbilja čini 'mojim problemom' je činjenica da žive pun kufer dugo. Sve nadžive te svoje muške.
Zašto?
Zato kaj su se jebeno cijeli život štedjele. One se ne živciraju. Uopće. One imaju pi*ku…i sisu..i znaju da buju time platile da se netko drugi živcira, da netko drugi 'misli'..da netko drugi savija kičmu.

I ne želim pitati 'zašto ja' ?? …Ili…tvrditi da život nije pravedan…ali trenutno apsolutno NE ZNAM kako naučiti pokretati tijelo, koje ne sluša naredbe…
Kako otvoriti bocu s vodom..ili jogurt…a da nekoga ne zamolim.
I NE ZNAM kako odgovoriti na pitanje: Znači sad ništa ne osjećaš? Ni seks?
I NE ZNAM gdje su nestali svi oni, koji su mi udvarali … ili mi bili prijatelji….a sada nemaju vremena učiniti toliko za mene da me prevezu negdje….ili barem pošalju sms: kako se držiš?
I ONE koje su na sva zvona vikale: Javi ako kaj trebaš! …a potom 'baš sad ne mogu' jer moraju nešto svojim 'muškima' skuhati, oprati..popušiti..i sl.
I NE ZNAM što odgovoriti kad kažu : Ali IZGLEDAŠ dobro!

Ne znam ništa od ovoga svega…
…i još sam žena…
I stvarno ne mogu…(ne manipuliram)

I ne 'plaćam' u naturi…

Baš vam hvala bitches!

Na kraju uvijek razmišljaš o početku.
Vrlo smislena rečenica.

Bit će da pokriva onaj osjećaj u kojem ti pred smrt prelete slike čitavog života…

No dobro…nije drama…ni teatralnost u pitanju, nego sam nekako trebala započeti post.
To što sada tipkam…to je za mene veliki, sretan trenutak. Tim više što mnogih takvih prije…baš nikada nisam bila svjesna.

A kako je došlo do ove malecke velike sreće?
Heh…

Forsala sam se…nisam se štedila…donosila sam velike i važne odluke, grabila sam…živcirala se oko svega. Ono…do gluparija kako postoje nepismeni novinari, spore i nezainteresirane službenice na šalterima, pravnici koji ne poznaju zakon…vjernici bez duha…radnici bez staža…penzići bez mirovina…žene bez samopoštovanja, muškarci bez pameti…angažirani pomagači bez empatije…susjedi s kompromitirajućim sadržajima na svojim računalima..etc..

Toliko toksina oko mene..a ja želim..moram..trebam…izdržati, održati i nastaviti činiti razliku. To je bio moj moto.
I ne znam što je prije postalo dominantnije….bol ili umor. Ponekad mi se čini da sam oduvijek umorna…ili da me sve oduvijek boli.

Čak i kad sam zbilja pomislila da me zdrmao infarkt…'odgodila' sam taj problem zbog poslovnih obveza. Zapravo…dugo sam vjerovala da sam svom tijelu ja gazda…i ako ja smatram da ono može, treba i mora…onda mora. Svoje sitne žalopojke…koje mi je upućivalo, nonšalantno sam ignorirala. Moj duh, intelekt i ideje su itekako važnije i vrednije od puke somatizacije.

Tijelo sam nosila kao odijelo. Čak ni kao klasična ženskica koja odijelca licka, glanca, namače kremama..polira i zateže koječime…i posebno sprema na pijedestalno mjesto u ormaru. Kako rekoh..ono služi meni..ne ja njemu.

I onda svane jedno obično nedjeljno jutro.
Probudim se..i ustanem na DESNU nogu…a ona ne radi. Ništa. Potpuna obamrlost s tek nešto trnaca.
U roku od dva sata..isto se dogodilo s čitavom desnom stranom tijela.

Ok..pozvati hitnu lijevom rukom nije neki strašan bed….ali u vrlo kratkom roku shvatiš čemu ti sve služe ruke i noge. Ok…meni je najteže pal odlazak na toalet. Jbt…koliko ti udova treba da obaviš nuždu i posthigijenu nakon nužde!??

I tak..u hitnoj ti je istovremeno i zanimljivo i užasno što nemaš pojma kaj reći doktorima…a isto tako…ni oni tebi. Jer …kako koju pretragu obavljaju pa stignu PERFEKTNI nalazi..istovremeno si ponosan kaj imaš 4 banke…živiš u ovoj ludari od društva i države…a nemaš ni šećer..ni kolesterol..ni infarkt..ni tumor na mozgu…a i pluća su ti odlična iako pušiš…hormoni ti u balansu…probava ko urica, urin bistar i čist…bla…..a istovremeno zapadaš u agoniju pitanja: dobro..koji K mi onda JE???

Ja sam željela svoju ruku nazad. Ok..i nogu…al' ruku više. Desna ruka mi je sve.
Molim vas potpišite pristanak za hospitalizaciju! – reče mlada..prekrasna doktorica..sva zabrinuta i skrbna oko mene i mog 'stanja'.
Mislim da je taj trenutak za mene bio slamajući. Tad sam osjetila najstvarniji strah..paniku..i šok. Ne mogu se potpisati. Ni lijevom.

Nekoliko dana ležanja u bolnici…proživjela sam pravu malu katarzu. Znam da sam promišljala o koječemu…i znam da sam se frustrirala koječime…od okoline…'prijatelja' koji to i nisu…funkcioniranja sustava putem rodijačkih veza..što me stavljalo na marginu manjina u vlastitom gradu….

Sve dok na magnetskoj tehničar nije prozborio na divnom starom zagrebačkom dijalektu.

Ok…sad znam da su to sve distraktivne senzacije…koje je moj mozak konstruirao da bi sebe, mene…a možda i moje tijelo zaštitio od stresa.

Zagrepčanac i ja smo ljubazno popričali…i oboje se složili da je pravo čudo u Zagrebu naći nekoga tko govori ..hm…hrvatski. Doduše…drugi bahati..'uvozni' tehničar je posprdno komentirao : Ma jel'…kol'ko vas ima? Dvoje? Ne'š ti!

Nije me to uopće raspizdilo. Iskreno…bolio me kiki kaj on melje….jer ja sam se na trenutak napokon osjećala sigurno, zaštićeno…čak do te mjere da sam bila uvjerena da ni MR neće pokazati neki drek zbog kojeg nemam udove….i da bu do jutra sve prošlo.

Al' nije bilo tak.
MR je pokazal lezije na leđnj moždini..akutne. I nešto protruzije.
Ok…taj dan sam guglala 'lezije'.
Mislim…halooo…kakve veze takva nekakva riječ uopće ima sa mnom? No…i to sam kasnije prihvatila – moje tijelo očito ima neke svoje brije…i nije baš potpuno lojalno.

Onda su me bockali…stalno i opet. Zatim je sve počelo boljeti za dvije-tri oktave više…
Ležala sam nepokretna….buljeći u bocu nečega iznad moje glave…cijevčice..flastere i koješta….a sve o čemu sam razmišljala je : kako..i kad je sve počelo!?

Je li ovo kraj?
Ovako ću završiti?
Kao invalid…sve dok i poslijednji mišić ne otkaže?
Koji shit…! Pa to uopće nisam planirala!!!

Ooo..planovi moji.
Mislim da su me planovi održali fokusiranom na ozdravljenje.
Prvi s liste odnosio se na cigaretu.
Opet je mozak preuzeo inicijativu. Skompal se s tetom čistačicom. Ona je dolazila 3 puta dnevno obrisati pod u mojoj sobi. Svaki put bi usput ponijela i kavu. Zatim bi me na 'princezi' odgurala u wc…i s puno razumijevanja i podrške pričekala da zapalim i popijem kavu.

Kakvi su to sretni trenutci bili za mene.
Svaka joj hvala i čast!

U međuvremenu sam dobivala terapiju. Pulsna terapija kortikosteroidima. – Dakle…prvi put sam čula za to….ali sam željela zvučati znalački..pa sam pitala postoji li alternativa. Ne.
Ne?
Ne.
OK.
Poslije sam i to guglala….pa se uspaničila jer gugla je izbacivala neke omjere ..koji su fakat bili jaaaako mali u odnosu na ono kaj ja dobivam.
Ali…nema alternative.

Od terapije do izlaska iz bolnice…vratila mi se noga….ali je utrnula i lijeva ruka….bol je trostruko jača…a ja uglavnom izgledam kao bure.
Zapravo…zaista imam moon face…koji gugla isto spominje.

A moje ruke? Pitam ja…
Stišči lopticu…šaljem te u toplice….za 2-3 tjedna..moguće je da će sve vratiti i do 80%.

A ja…evo…nakon 3 dana tipkam blog. S dva prsta. Ali tipkam.
Razmišljam o bitnim stvarima – napisat ću pismo Bandiću i zamoliti ga fontanu u kvartu. Nije fer da nemamo ni jednu.
Jer prema sadašnjem poretku stvari prioriteta…moja statistika kaže:
Planova: 100
Ideja: 50
Godina: 40
Dijagnoza: G35
Invalidnost: 25%
Staža za odradit : 15
Godina kraće živjeti : 10
Fontana : 0 ( NULA )

Voljela bih jednu Neptunovu…
Fontanu..

Koliko zapravo možemo prihvatiti laži? …Točnije pitanje bi bilo ' koliko laži stane u naš tank'? Često se volim poigrati realitetnim usporedbama…no, trenutno sam prilično 'na rezervi' pa ne očekujem neko briljiranje od sebe. Nemojte ni vi…lagano ću…

Hm…simbolično..'na rezervi'…

Namjera mi je bila usporediti nas s automobilima. Svaki od nas ima spremnik određena volumena za gorivo (ili bateriju). Znamo da neki imaju veće , neki manje spremnike…da se pogon još dijeli i na vrste goriva…etc….

Kod ovog dijela znam da mi usporedba nije baš naj…jer, laži nisu naše gorivo…naš pokretni pogon…pa kad se istroši, dolazimo po još..i opet…i plaćamo to..i trebamo to…jer nas, eto….to fura nekamo.

A opet….ima li logičnosti (doduše oksimoronske) usporediti tankiranje lažima za furanje dalje!?

Ponekad mi se čini da pojedine laže jednostavno trebam. Iako znam da su laži. I dolazim po njih opetovano. Kao da sam npr. dizelaš..i dolazim po svoj dizel.
Ponekad mi se čini da uopće nisam konstruirana tako da bih trebala tank za laži…i svaka 'utočena'…mi načini skupu štetu…jer sam npr. električna. Čak ne ni hibrid. Čista struja, koja nema veze s gorivom.

Doduše…najčešće mi se čini da ipak imam neku menzuricu s gornjom max oznakom do koje mogu primiti laži. Bile one benzinske, dizelske..ili struja…. Ovisi koji sam motor.

No…ipak…mislim da postoje određene laži, koje moj motor ne može sagorjeti. Kao kad npr. u dizelaša uliješ benzin…ili obrnuto.
Kod takvih zatrokiram, zblesiram se..počnem se tresti…svi ventili i filteri mi se zaštopaju..i ja …umrem.

Ne mogu dalje.
Ne-mo-gu!

I tak…
Ništ' bitno…
Samo sam htjela 'negdje' pročistit filtere i napisati nešt' kaj bih najrađe izrekla povišenim tonom…određenoj osobi u lice..poput ' 'Nabijem te, govno lažljivo…sad'ćeš pocicat sva ta sranja kojima me filaš preko svih mogućih baždara!!!''

Uhhh…fijuuuu
Blaženi Internet…

Ps. Na rezervi sam, sutra po novo 'tankanje' ….:(

--Saudijska Arabija, dozvolit će ženama polaganje vozačke dozvole!

''Neki su govorili kako je neprimjereno u saudijskoj kulturi za žene da voze ili da muškarci ne bi znali kako da se ponašaju pokraj žena u automobilima. ''

''Mnogi su isticali kako bi to dovelo to promiskuiteta i kraha institucije saudijske obitelji. Jedan je islamski svećenik čak tvrdio kako upravljanje automobilom šteti jajnicima.''

''Unatoč zaokretu u odnosu prema ženama, odluka još neće stupiti na snagu iz razloga što ne postoji infrastruktura za žene vozače. Naime, policija će morati naučiti kako se ophoditi prema ženama u društvu u kojem rijetko dolazi do interakcije muškaraca i žena, osim ako nisu u rodbinskoj vezi.''

Nekad se ... i najobičniji, prosječni čovjek pita...tko je, kada...i pobogu zašto...muškarcima dozvolio da odu ovoliko daleko?
Je li ovo...i pojave slične ovoj...nešto što možemo izdvojiti kao vrhunaravna intelektualna, znanstvena i inteligentna nadmoć nad ...ubogim, kržljavim i bogu nepriznatim ženskim stvorom?

Je li ovo rapsodija pameti i veličine muškaraca?
Ej....stvarno smo dozvolili da ove budaletine vladaju svijetom!

Ja mislim da svijetu treba jedan dobar revanš u obliku nemilosrdnog matrijarhata..
ono...ideš ulicom i vidiš muško...dovikneš mu nešto ljigavo na račun njegova pimpeka...pa mu objasniš što bi mu sve radila..tako da shvati svu ponižavajuću poruku koja ga ide...jer je muško...

možda da ih mahom pošaljemo na burzu...jer su muškarci...i jer samim time ne vrijede puno. Možda ako su prestari (npr.35)...
Ove do 35...ako su zgodni...i voljni radit 'prekovremeno'...njima možemo dati poslove...za kakve su žene inače, debelo plaćenije.

Trebalo bi i naučit muškarce da šute dok žene pričaju....a posebno ih kažnjavati ako se usude spočitavati nešto svojoj ženi.
Zabraniti im sportska natjecanja...i stvarno ukinuti floskulu da su dobri kuhari. Pa znamo da samo žena može biti vrhunska kuharica.

Muškarac, koji do 30-te nema ni jedno dijete...treba proći kuru duhovne obnove na skupovima 'molitelja'....a oni, koji misle imati djece...nek ne traže posao...ili neka budu spremni na otkaz, jer poslodavcima ne trebaju 'roditelji'...već radnici.

I tak...mogao bi novi matrijarhat biti i brutalniji....u stilu onih spaljivanja, kamenovanja i sl. Pa ti budi glup...odn.muškarac. !!

:)

ps. ...kad ćete platiti dug?

Stiki me 'izula iz cipela' svojim jednostavnim, otvorenim…šarmantnim i vrlo uspješnim traženjem pažnje. To se tak dela. I to treba naučit, ljudi moji.

Čak brijem da sam jednom uspjela zaći u tu fazu lakog i jednostavnog definiranja svojih potreba – trebam to, daj mi.Pliz. Važno je ljubazno zamoliti …

A onda sam odustala nakon kaj su drugi odbijali udovoljiti mi. Pfff…ego mi ni dal' da ustrajem na traženju…pa sam prestala moljakat. Zapravo…počela sam ignorirati sve one potrebe, za koje trebam druge ljude. Ono…uzdaj se u se….
Valjda sam tašta u pm…

Uglavnom…nakon godinu-dvije…kao da sam malo revidirala te svoje reducirane stavove..pa sam si nedavno razmišljala kako bi bilo moooožda ok, kad bih si uspjela dogovoriti, al' baš dogovoriti neku štaku. Ne prijelaz..ne most…nego štaku.
Na par mjeseci.
Čisto da iskoračim iz rutine.
Rutine, koja je postala teret. I stres.

I tako sam ja sebi zamislila da bi mi možda bilo dobro imati 'frenda' koji bi ..lažno ili iskreno (zabole me) meni pružao pažnju onakvu kakva mi ponekad treba. Poput podrške u stilu..možeš ti to..ti si super…vjerujem u tebe..nitko nije kao ti..bla (da ne pretjeram…ali i pretjerivanje se podrazumijeva)…Zatim, kad mi zatreba..da bude dobro uho…i da ne oskudjeva pametnim savjetima…da se jednom tjedno podružimo na kavi, koncertu, večeri ili derneku…i jednom tjedno poševimo onak kao da sam ja nešto naaaajbolje kaj mu se dogodilo.

Eto.
Jel' to previše za odglumit?
Ja mislim da nije.
Ziher sam da se može.
Jer..ako mogu ja..može svatko.

I tako…nakon što sam definirala taj eventualni deal (spremna sam i ugovor složit)…zaključih da to nemre biti netko nov. Zašto? Zato jer netko nov…nemre to sve polovit…treba me poznavat…a upoznavanje bi uzelo previše vremena i angažmana. A i nemreš s nepoznatom osobom bit baš baš izričit. Nepristojno je.
I zbilja nemam živaca bit fleksibilna.

Baš dok sam dumala o toj ideji..eto poruke jednog potencijalnog. Doduše bivšeg. Zapravo…bivšeg u masu navrata…ali baš zato idealnog. Već znaš kako sve počinje i kako završava…tak da sklopit deal…ne bi trebalo biti problem.

On je fora…iz razloga što mi je komunikacija s njim vrlo zabavna. Zapravo…ako me išta i privlačilo k njemu..bila je to spika. Inteligentni humor…sposobnost brzog razmišljanja i rečenične forme od kojih imaš filing da si na high-rangeru u negom luniću. Fizički mi također paše.

Mana mu je kaj ne traje dugo. Ispuca sav taj potencijal brzo…umori se..i postane naporan. (Prokleta djevica)…
I velim ja njemu lijepo da se možemo družit dva-tri mjeseca…pod mojim uvjetima. Dakle..definitivno mi mora prvenstveno bit frend…da bi mogao s razumijevanjem ispuniti svoje dužnosti prema meni, a koje (gore navedeno) tražim.

Veli on da ne trebamo bit frendovi da bismo se ševili.
Eto budale.

Takvi mahom misle da seksom pružaju čuda neviđena ženama…i da je to dovoljno. Ne frende…nije. I nikad neće biti. Ja sam bolja…i ziher sam da ti dobiš više u tom slučaju. Ja želim revanš. Moramo biti jednaki. Dakle..ja tebi seks…ti meni seks i pažnju. Tad smo egal.
I ništ'…velim ja njemu nek si uzme vremena za razmišljanje…i procjenu uklapa li se ili ne.

U međuvremenu…zbog godišta moje proizvodnje, karaktera i ostalih mana/vrlina….opere me totalni poslovni stres…i nađem se zbilja u predinfarktnom stanju. Danas.
Ne pretjerujem, majkemi.

Sve simptome sam imala. Bol i tremor mišića donje usne. Osjećaj hladnoće i trnaca u rukama…pritisak u prsima..i malaksalost.
Doma dođoh ko' iscijeđena krpa.

Osobama poput mene…ostatak dana može se manifestirati kao dumanje o tome kaj se sve događa, kako to riješiti…buljiti u mailove, tablice…razmišljanje o krivim ili pravim koracima..bla…..ili zabrijati na hipohondriju i smišljati opaki plan uzimanja godišnjeg odmora, bolovanja ili kakvog drugog (opravdanog) bijega.
Familija, kućni ljubimci i filmovi (ili tamanjenje hrane) obično padaju u drugi plan.

Dakle…distrakcija od svega toga je…prijateljsko lice, koje je spremno nacrtat se kao podrška, nabrojat više od 6 tvojih iznimnih kvaliteta…zanemarit sav svoj (ne)problematičan život i posvetit se tebi..ono..ful..na sat-dva.
Pa jbmu…nije to tak strašno. Poslije dobiješ seks. Ako sve dobro prođe. Vrlo jednostavno.

I tako ja fino krenem sa svojim 'rasterećivanjem' …a moj potencijalni veli: Ajme…danas te baš pere, grozna si kad si takva! Aj' kad dođeš k sebi, idemo na kavu.

O majmune kratkovidni, upravo si ispal iz ždrijeba.
Morala sam ga otpilit.

I pazi sad ironije…. Nazovem stvarnog frenda…i velim: Ak me rokne kakav infarkt…molim te udomi moje mace.
A moj stvarni frend (zabavni blizanac) odmah nudi pomoć..hoće doći…hoće da odemo na cugu…pita kaj se dogodilo. Pažljivo posluša sva moja nabrajanja..a potom me nahvali tak uvjerljivo, da se čovjek pita kako do sad već svijet nije prepoznao da sam rudnik zlata?
Nakon cca 15 minuta čavrljanja…krenule su i doskočice..i smijeh..i boja u lice…toplina u ekstremitetima…radost…

Al'…život je mučki provokator. I tog krasnog čovjeka…zamota u neprivlačnu vanjštinu. I ne možeš…jednostavno ne ide…
I bude ti žal išta uzeti od njega…tražiti bilo što, jer…on nije 'štaka' s kakvom sklapaš deal o međusobnoj razmjeni tjelesnih tekućina.
Dapače, osjećaš se posrano jer imaš osjećaj da fakat niste egal…jer ti dobivaš više.

Naravoučenje – uzdaj se u se….i čekaj infarkt.

...prije dosta godina, a nakon kaj mi je trener suptilno rekao da je vrijeme da malca šaljem samog na trening, sjedila sam tako jednu večer, čekajući da se vrati. S treninga jel'.

A njega nema.
Nema ga sat vremena.
Pa ga zovem na mob. Isključen.
Pa zovem trenera. Kaže - odavno ih pustio doma.

Pa sjedam u auto i đir po kvartu.
Pa pješke po parkovima i zamračenim puteljcima.
Pa opet doma.
A njega nema.

U glavi izvrtim sve moguće grozne i neizrecive scenarije...
Najzad, nazovem frenda murjaka, koji pošalje dvije patrole u potragu.

Sjedim na stubištu zgrade, očajna, prestravljena...čekam, ne znam kud sa sobom...

Zvoni mob. Zove frend.
Našli ga.
On i neki mali, ganjaju loptu na školskom igralištu.
Issati....

I tak...
jutros mu velim da posebno pazi u prometu...ceste su skliske...zanemari zeleno svijetlo na semaforu ili svoju prednost..jer auti danas ne mogu samo tako stati. Oprez, oprez...oprez. Odmah poslije škole doma. Nazovi me, ako će trebati doći po tebe.
Ok.

Škola završila u 19h
U 19:30 ga zovem, ne javlja se.
Zovem do 20h.
Šaljem poruke.
Zovem bivšeg...ni njemu se nije javio.
Zovem rasku, kaže pustila ih čak i ranije.
Zovem mu frendove...nitko ne zna gdje je.
Jedan mali veli - možda je s curom. (aj ti sad znaj koja je ta...)

Zovem opet, mob isključen.
Sjedam u auto...i opet đir...
Ulazim u birc pored škole...sviraju cajke...balavci po ćoškovima cugaju pivo i puše.
Neki mali sa šiškama prek jednog oka..i hrpom bubuljica prestravljeno pogleda u mene...pa u svoju ekipu - znači sad sam skoro umro..mislio sam da mi je ovo stara!

Ulazim u drugi birc...dva brkata i škembasta tipa na šanku..i jedva punoljetna konobarica.
Strava.
Vozim uokolo polako.
Zovem sve koje znam..i oni zovu dalje.
Gubim živce...i odlučim opet zvati frenda murjaka...kad ugledam svog junaka kako prpošno korača nogostupom i pijucka Coca Colu.
Stajem..palim 4 blinka...zaustavljam promet...trubim.
Ulazi princ fino u auto...i s onom ljubavničkom šljivom na vratu...onako raskopčane jakne i bez šala...da se vidi...raskesi se : Boook mamitos...otkud ti!?

Issati...

Da imam živaca...danas bi mi se svi polomili...
majkemi

Eno ga sad...za kaznu nam svima lašti cipele....i pizdek to dela pjevušeći...(i šalje selfije curi dok to radi)
..tko će to izdržat...!?

:/

...nekad sam točno znala službeno nazivlje...a bome i stručno objašnjenje specifičnosti izražavanja, kod opisivanja neke..npr. pojave ili situacije...
...ali...danas mi se i moždani antifriz smrznuo...

a i ponekad si dopuštam NE saznavati..NE provjeravati..NE istraživati. Kao sad.
..i uživati u blaženom neznanju...

Dakle...ta izražavanja pri opisu..

Primjer: nečije oči

Neki ljudi...reći će : ima ledene oči, isprazna pogleda...ili duboke oči...prodorna/topla pogleda..
Neki će ljudi reći : miluje me pogledom tim slatkim očima....ili bičuje me očima , tim gorkim pogledom..
Neki bi rekli : iz tih očiju svirala je najnježnija simfonija...ili gromoglasno je bubnjalo iz tih očiju...
Možda : Sve dugine boje slile su se iz tih očiju....ili u tom pogledu nema ničeg osim mrklog mraka..
Ili čak : ...taj pogled miriši na dobro...ili nešto smrdi u tom pogledu...
Kužite poantu?

Ono što svojim postojanjem najviše osjećamo...doživljavamo...time se služimo i u percepciji .

Netko je vrlo vizualan tip....i bolje će mu 'leći' prostorni ili opisi u bojama.
Netko je vrlo osjetilni tip...i bolje će razumjeti opise vezane uz tjelesne podražaje

Zapravo...prilično sam sigurna da postoji i treća grupacija....osim ako nije riječ o podtipovima.

Uglavnom...znam po sebi : sve što mi stvara prostorno-osjetilne asocijacije...doživim bolje...od onih slušno-vizualnih. Dapače...kad mi netko ljepotu prepričava u bojama...iritira me.
Posebice kad mi glazbu opisuje kroz kolor kartu!?? (koje se čak..paradoksalno kod nas, još nazivaju i ton-kartama)

Ali..ofc. ... različitosti ima toliko među nama...da je zapravo nemoguće pojmiti sreću....u kojoj naiđemo na osobu, koja nam je podudarna u više od 5-6 karakteristika.

I tak...
da mi je baš ovo bila glavna tema za blog...i nije, ali ima li smisla pisati o tome koliko je vani hladno....i na koji način napraviti usporedbu?
Pingvini padaju u nesvijest?
Udari vjetra 'sviraju' piskutave note?
Hladnoća 'grize' za obraze?
...prodire u kosti?...
Bjelina pahulja ..briše boje grada....?
...stvara ljubičaste obraze?

ahhhh

...ne znam, nikad se nisam zaljubila u 'zlatnog' muškarca...ni u 'Acqua di Gio' muškarca....bome ni u 'Tenor' muškarca....
...moji su za mene uvijek nekako bili ..'duboki'...'čvrsti'...'lepršavi'...ili 'jaki'...

Pod kaj to spada?

Trenutno bi pasal neki 'topli'...:P iliti HOT

...aono...ima li 'pravijeg' mjesta za biti blue, od ovog!?

Ne znam kaj je u zraku (osim snježnih pahulja i hladnog vjetrića)...a možda je i do planetarnog poretka..a možda sasvim nešto treće, što se odnosi na godište naše Zemlje.

Tko zna što znači kad je Zemlja ovoliko stara. Možda je u fazi odumiranja, stvrdnjavanja...hlađenja... Možda to sve nema nikakve veze...jer nešto drugo sada slijedi...kao kad imaš npr. godinu dana...pa ti zubi rastu...ili 14 pa ti dlačice rastu...etc. Možda tako Zemlja dostiže neku 'dob' za nešto.

To nešto...volim misliti da osjećaju svi. Iako znam da nije tako. Mnogi ništ' ne osjećaju. Baš ništa. Ponekad me obuzme izražajna srdžba zbog toga. I nije stvar moje nesposobnosti razumijevanja...nego puke NEželje! (valjda postoji takva riječ?)
Neželja. Ne želim i neću razumjeti, niti koristiti tamo neke socijalne vještine, da bih shvatila živući ljudski oblik usmjeren na čistu, puku, prostu fizikaliju. Ne u ovom stoljeću. Ne.

'U se, na se i poda se' smisao življenja...toliko mi je trećerazredan oblik života, da bih (ozbiljno) na vrlo okrutan način, takve lišila prava na korištenje ovog našeg zajedničkog Zemljanog prostora.
I opsovala bih nešto ružno i ljuto.
I lice bi mi poprimilo grimastičan oblik.

Jednako bih nemilosrdna bila i prema onima, koji usiljeno iz petnih žila ..tobože radosno i ispunjeno svršavaju na izlazak sunca, šareni cvijetić i bijeli oblak. Ono...stvarno?
E pa reći ću vam nešto o tim senzacijama, koje ste odjednom otkrili!

Sunce izlazi i zalazi već milijardama godina
Cvijeće je šareno otprilike isto toliko dugo
Oblaci se na nebu pojavljuju otkako je atmosfere

i ovim drugima ću isto nešto reći:

Otkako je ljudi na Zemlji
do dana današnjeg redovno se 'jebavaju' i razmnožavaju
jedu...i/ili žderu
odijevaju se i griju..

Dakle, ako vam je sve ovo smisao postojanja...e pa niste otkrili toplu vodu,niste ni malo inovativni, niste kreativni. Uludo trošite zrak, nepotrebno postojite ... tratite živote i ...uglavnom nazadni ste. Nekakva ste inačica starih vulgarisa.

Osim par pojedinaca kroz povijest, posebno nadahnutih..čije svrhe postojanja i danas osjećamo (znanstvenici, medicinari, učenjaci dubokih spoznaja)...mi ostali...obični smo indolentni dupe-glavci, nikakvih sposobnosti, nikakvih vještina...ispraznih razmišljanja.
I to je činjenica.

A namnožili se.
Zemlja nas trpi. I plače.
Možda zapravo umire od smijeha...
Može nas biti sram.

Htjedoh reći...da u danima poput ovog, osjećam neutaživu potrebu porazgovarati s nekim ...tko je izvan svih (gore nabrojanih) ustaljenih okvira. S nekim tko traga...tko zna put...tko nije kao svi...tko je puno puno veći. Veći od mene.
Netko..tko mi može reći više, drugačije...smislenije...možda i besmislenije..ali uvjerljivije.
Netko...tko ostavlja trag.

Netko....neobičan.
Netko , tko nije tako....ne znam...samo čovjek.
Netko ..tko je preko svih granica i okvira puno ..puno više od čovjeka.

Netko...vanserijski.

Kome moja/naša običnost .. ne bi tako teško padala, kao meni.

U danima poput ovog, voljela bih da nisam 'ljud'...
U danima poput ovog, voljela bih da znam živjeti ono što želim biti.

- netko nov.

...Dobih promaknuće, ali ne i povišicu.

Fakat se previše kasni s tom ratifikacijom Istanbulske.
Ostarit ću, čekajući pravdu. :)

Al' oke...recimo da mi egzistencija fakat nije važna. Ono...mogu ja i smanjit obroke s dva na jedan dnevno. (dobro je za liniju)...ali, mišamu...kak' ću si dečka naći takva potplaćena!??

Kaj da si on misli o meni..ako radim (i snosim odgovornost) poslove generalnog izvršnog direktora, na funkciji voditelja regije...a s plaćom ..ne znam, komercijaliste!?
Pa mislil si bu da sam glupa.

A glupe žene ne ženiš.
Osim ak' nemaju velike sise.
A ja nemam.

Kak da mu objasnim zašt nemam puno vremena za njega, i da moram putovati, sastančiti, imati puuno telefonskih kontakata i biti dostupna drugima...a sve to mu ne mogu kompenzirati kakvom šuškom da si kupi lijepi par cipela...parfem, oblekicu...ili ne znam..auto!?

Evo...to zbilja nije u redu.
Zašt' da doma čisti, pegla...kuha....veseli mi se, a ja nemam ni da mu bar režije platim!?

Pa dokle ljudi ovako....dokle!?

…kakva pospana subota, milina.
Mailovi iz nekog razloga danas ne odlaze…

Bila sam nekog 'točkastog' raspoloženja do maloprije. Stvarno sam teško dočekala vikend. Tjedan je bio naporan.
Jedan od onih u kojem si (i stvarno jesi) mislima, djelom i koracima puno ispred onih, koje na tom putu čekaš. Svašta me snašlo zadnjih dana…od tuđe inertnosti , bahatosti, nesporazuma..pa i prijetnji…sve do kajli i koječega …čega se ljudi znaju dosjetiti kad štite svoju ili ne kapiraju tvoju ambiciju.
Zapravo…čitav tjedan sam se pitala zašto mi se sve to događa? Zašto (opet) frustracije drugih ljudi ja saniram, amortiziram..i najzad ..dostojanstveno podnosim, ne dozvoljavajući si pucanje po šavovima.

I pročitam ja tako vegin post i mislim si…da, meni ima smisla to što kaže. Meni ima smisla i to da ja svoje samokontrolirajuće i prilagođavajuće gabarite sasvim razumno koristim. Da, koristim….jer su mi alati, kojima čuvam/branim svoju 'različitost' od konvencija, učmalosti nametnutih..a beskorisnih mainstreamova. To što sam JA, zovem slobodom…koliko to ona može biti. Na žalost, meni je nemoguće zadržati tu slobodu baš u SVIM segmentima života….a ponajviše zato jer nisam toliko moćna u SVIM situacijama da bih si mogla priuštiti stav: Prilagodite se meni!
Negdje postoje moćniji od nas ….veći, snažniji, važniji…neke od njih baš trebamo, a oni možda ne trebaju nas.

To je Coco dobro izrekla. Ponekad rolamo uloge. Neki kreativniji među nama, sposobniji su igrati uloge šireg spektra…što je zaista, po mom viđenju, jedna vrsta slobode.
No, još je jednu stvar dobro rekla…ma kako snažni veliki i moćni bili…održava nas prihvaćanje. Ne znam za druge, ali meni je dovoljno da me razumije i prihvaća makar i samo jedna osoba, i ja se zbog toga osjećam snažnije.
Iako često imam osjećaj da furam apsolutno solo mimo svih..i ne očekujem ni razumijevanje ni podršku ni prihvaćanje.

Tako je proteklog tjedna, jedna kolegica…upućena u skoro sva zbivanja, koja su me zadesila…rekla: I ti na sve smireno reagiraš i trudiš se i dalje!? Pa ja bih ubila nekog…ako ništa drugo 'jebala' bih im majku!
Nisam ziher je li to podrška, prihvaćanje ili sl. ali meni je bila potvrda. Potvrda dvije bitne stvari. Prvo, netko zaista razumije da to što se događa, van je pameti…i drugo, primjećeno je da na to reagiram upravo onako, kako želim reagirati. Onako..u skladu sa sobom. Da nisam načela šavove svoje 'slobode' u kojoj nema tuđinaca, zaraženih virusom ugrožavajuće uvriježenosti.

A ljubav?
Heh'… ljubav nema ništa s tim.
Ili ima sve.
Diskutabilno je.

Ps. nego…i ja sam privatno ozbiljno zagrezla u 'promjene' koje mislim da trebam. I one se događaju. Svima nama. Poput vlakova…u koje se ukrcaš ili propustiš.

...Mislim si ja...(pazivši da nisam u PMS-u) da zapravo možda ne bi bilo loše ovim PMS-ofobima dozvoliti da se razmašu s tom teorijom. Ono...da odrade čitav marketing, pa da recimo i u Ustav uđe (putem nekog referenduma, koji može Markićka organizirati) da su žene za vrijeme PMS-a čudo jedno necivilizirano, neuračunljivo i još štošta grozno nerazumno.

Zašt' bi to bilo dobro?

Pa vidi ovako, čim uđe u Ustav...eto ti milju i nešt zakona. Zamislimo Zakon o radu npr : Ne moš' ženi dat otkaz dok je u PMS-u, jer bi te mogla ucmekati.
Ženama u PMS-u se moraju osigurati PLAĆENI slobodni dani.
Može i benificirani na PMS dane.

Zatim obiteljski : Žena u PMS-u smije istući muža. I svekrvu.
Svekrve ne mogu biti u PMS-u, pa su krive ako izazivaju snahu s PMS-om.
Žene u PMS-u imaju pravo na besplatan vrtić i organizirano čuvanje djece, zbog njihove sigurnosti.
Žene u PMS-u imaju pravo na naknadu za PMS - kako bi ga što lakše prebrodile posjetom npr. nekom spa tretmanu, masaži ili sl.
Žena koja za vrijeme PMS-a prevari muža, nije preljubnica.

Zakon o obveznim odnosima:
Žena u PMS-u ne mora platiti kaznu za parkiranje, parking općenito, sudske pristojbe, javnobilježničke usluge, poštarinu, avio takse...i npr. jedan tank goriva. ..ratu kredita..(hm...ideje mi se samo nižu)
Ako ženi slijedi isplata plaće za vrijeme PMS-a, oslobođena je poreza i prireza.
Za vrijeme PMS-a , žena može u pola cijene šopingirati....i online.

Kazneni:
Žena , koja je usmrtila ili teško ozlijedila drugu osobu, kriva je dok joj se ne dokaže PMS. (wow)
Ako je žena otuđila, uništila ili trajno izgubila neku vrijednosnicu, neće biti zakonski progonjena, ako je u trenutku otuđenja, uništavanja ili gubljenja iste bila u PMS-u.
Ako za vrijeme PMS-a žena izražava govor mržnje, potiče na nasilje i/ili je i sama nasilna, građani imaju za obvezu mirno udaljiti se i ne reagirati. (oujeee )
Ako je društvo, obitelj ili poslodavac kojoj ženi u PMS-u naložio neku radnju suprotnu njenim PMS-pravima, ima joj nadoknaditi štetu u materijalnom i nematerijalnom iznosu.

....

joj...mogla bih do sutra....

samo ako 'prođe' to da žene nisu s ovog planeta kad su u PMS-u...

:)

to mislim na vas blogere...

i zbilja mi pomalo falite (nedostajete)...
Zašto?

Zato što ... iako 'smo' svi ovdje pomalo usporili, ipak čvrsto držite do vlastitih uvjerenja i uvijek ste spremni na obranu od 'gluposti'...bila ona to ili ne. I ja vas zato volim. Zbilja volim.

Žal mi je samo kaj više nismo u tajmingu za blog-chat...pa komentare, bez dijaloga, pročitam par dana kasnije.
Moj zadnji post je, zbog vaših komentara, meni došao ko' fina konstruktivna kavica s frendicom. Vi mi nesebično dajete ono, bez čega svako toliko ostanem - vjere, spoznaje, uvida i ideja.

Ma ljubim vas zbog toga.

Mnoge moje dileme, muke...pa i nerazriješene probleme, vi ste odagnali. To je ta snaga 'višeumlja' koja čini razliku.

I tak...
mislim da sam shvatila svoj problem.
Ne želim biti povrijeđena, ne želim se (opet) razočarati, biti izdana ili u bitnom trenutku prepuštena samoj sebi....pa sam iz toga stvorila inačicu života, prema kojoj ni ne dovodim sebe u potencijalno sličnu situaciju. Naučila sam 'vjerovati' samo sebi..i pronašla užitak u tome, opravdavajući ga tuđim 'manama'.

(bit će da me život negdje, po tom pitanju, fest zašamaral...pa sam si zapamtila) hehehhe

No, vi..vi i dalje vjerujete, volite, nadate se...heroji ste koji uporno ustaju i nastavljaju 'borbu' ...
ZATO ste divni...i ja to zbilja mislim. Mislim i da mogu učiti od vas.
(ako ova plavuša uopće može naučiti iz tuđih iskustava)

Kako bilo...netko je primjetio da volim sebe...i volim. To sam isto naučila s vremenom. Voleći sebe, na način kojim mislim da mi je ok...valjda očekujem da me i ostali tako vole.
A oni ponekad neće ..pa neće, mišamu.
I onda si ja mislim...:pa ne moraš, ti si na gubitku! (tako nas uče mame, frendice i knjige za samopomoć :P

heh...a netko je vrlo simpatično rekao da vjerojatno (99%) zvocam - nabijam na nos koliko sam super..u odnosu na....hehhee, zbilja sam se nasmijala od srca. Odličan komentar.
Iako vjerujem da sam cijepljena i od zvocanja....nikad ne znaš, trebalo bi pitati one s kojima komuniciram.

Uglavnom...evo...iznašla sam način. Pronašla sam ključ. Udat ću se..i voljeti 'u dobru i zlu' ...onoga, koji mi kaže da se zaljubio u moj um...a ne izgled.
Mislim da je to 'penicilin' za moj unutarnji 'strah' :)

ps. ako se to dogodi...obećajem da ću vam tu stalno piskarati pjesmice, keljiti sličke srdašca, cvijeća i ..ne znam...komentirati 'protivno' savkoj onoj koja ikad napiše da su SVI muški...užas. Ili..ne znam, svinje! (bože 'prosti)

:)

Tekmaaaaaaaaa......
cmok