*Babinjak*

....hjoj...ne družim se...nemam prijateljica za babinjak...samo radim i spavam. Nakon ove prve rečenice ću dodati i ovo : fm%g#??1ufhu!!! (to je žešća psovka btw) , koja ide na račun države i politike...jer zbog njih mi je društvo moralo odselit...napustiti domove i ...mene. !

...takoc, sad kad sam to izbacila iz sebe...moram vas nešt' pitati. Vas curke.

- Kad se nađete u vezi (obveznoj ili bezveznoj) imate li osjećaj da činite uslugu muškarcu?

Zadnjih oho-ho godina se tak' osjećam.
Možda zato i nemam potrebu 'imati' nekoga...tražiti, zaljubljivati se, sexati se...Štoviše, kad čujem kako neke žene istinski žele 'biti' s nekim...meni ih zbilja bude žal.

Da se vratim na onaj svoj filing.
Dakle...to se odnosi gotovo na sve sfere bitka udvoje.

Komunikacija - u 99% slučajeva sam elokventnija, razboritija, srdačnija, strpljivija, razumna i logična u odnosu na 'njega' - dakle, činim mu uslugu komunicirajući s njim.

Društvene aktivnosti - u 99% slučajeva sam 'omiljenija' u društvu, prilagođenija, zabavnija, raspoloženija, pristojnija u odnosu na 'njega' - dakle, činim mu uslugu, družeći se s njim.

Poslovni angažman - u 99% slučajeva imam više i svestranije iskustvo, bolje baratam stresom, multitaskingom, vještinama, znanjem i ambicijama u odnosu na 'njega' - dakle, činim mu uslugu, radeći s njim ili bez njega, neovisna sam.

Obiteljske odgovornosti - u 99% slučajeva sam 'primjer' civilizirane osobe s brakom iza sebe, ne glumatam majku godine kao da nikad nitko na svijetu nije imao i nema djece, osim mene...redovito i ugodno održavam ostale obiteljske odnose bez grča...dapače, s užitkom - dakle, činim mu uslugu, ne opterećujući ga svojim mukotrpnim neverending sponama s familijom.

Sex - u 99% slučajeva bolje poznajem njegovo tijelo, potrebe i želje nego on moje, sex nikad ne završi kad ja svršim, nego on, orgazam mi ne fila ego, ne čini me 'ženom' i frajericom u društvu..niti svakodnevni orgazam smatram esencijom preživljavanja udvoje..odnosno - ne ševim se na normu, nego kad se želim zabaviti. NE utažiti nekakvoj potrebi, ZABAVITI. - dakle, činim mu uslugu, redovito se sexajući s njim.

Vjernost - u 99% slučajeva sam vjernija nego 'on' - dakle, činim mu uslugu ne izlažući ga boleštinama, sramoćenju, nepoštovanju i izdaji.

Lova - u 99% slučajeva dopuštam samo da mi plati koju kavu više nego ja njemu. - Dakle, činim mu uslugu, ne opterećujući mu novčanik.

Zdravlje - u 99% slučajeva više brinem o zdravlju nego on, više pazim na hranu, piće i ne jedem 'smeće', redovito provjeravam psihofiziološke vrijednosti, posjećujem zubara i nije mi (nikad) bad naručit se kod doktora, depiliram sve dlake na tijelu osim obrva, kose i trepavica - dakle, činim mu uslugu, ne ugrožavajući njegovo zdravlje.

Osobni afiniteti - u 99% slučajeva imam širi spektar zanimanja nego 'on' - dakle, činim mu uslugu kad s njim dijelim njegovu jedinu strast - nogomet/formula1/šah/maketarstvo..ili štoveć ga pere.

Politika -u 99% slučajeva mi domoljublje, HDZ, Crveni, ZDS, Komunisti-Ustaše...nisu vrhunac 'poznavanja' političkih znanosti - Dakle, činim mu uslugu svojim autentičnim postojanjem i nepripadanjem klanovima, kastama i tuđim idejama.

Životni ciljevi - u 99% slučajeva dobitak na lotu ne bih potrošila na ŽENE i sex.

Dakle...mišamu o kojoj emancipaciji pričamo? Gdje je ta ravnopravnost? U kaj se točno trebam zaljubiti? Izgled? (u 99% slučajeva sam ljepša od 'njega')....a potom voljeti..što? Pa i da sve svedemo na puki interes i razmjenu ponude i potražnje...što ja to točno trebam od njega? Trebam li ja išta od onih njegovih eventualnih 1% ?

I nemojte mi reći 'nisu svi takvi..bla'..jer nisu...znam, uglavnom su varijacije ovih gore postotaka. A čak i kad su (ako su) od svega po onih jedan % , tada su kukavice, mamini sinovi ili 'zauzeti' :)

Zašto želite (u ovim godinama) naći i biti s jednim takvim? Iliti...jesam li ja skroz looda što to ne želim??

Pa...ovako je to bilo jučer..

Stipe: Hej Pam...gdje pijemo kavu?
Ja: Hej...ma na istom mjestu..u isto vrijeme..kao i svaki dan..ha?
Stipe: Ok.

Stipe, Davor, Toni, Žac i ja...svako jutro (ili skoro svako) pijemo zajedničku kavu prije posla. Mi nismo kolege iz iste firme...mi smo kolege po struci iz različitih firmi.
Pomažemo si. Poslovno, informacijama, idejama...razmjenom mišljenja...rješavanjima problema...a ponekad, priznajem..i udruženo 'razbijemo' nelojalnu konkurenciju bilo kome od nas. I mi smo sebi..na neki način..tim. Mali kraljevi svojih malih poslovnih angažmana i veliki stratezi prosječno nebitnih projekata.

Zbilja ne znam koji je vrag u zraku jučer i danas...al' vidim da mnoge 'nešto' fest drma. Pa i mene.
-Ljudi moji...ma špricaju nas! Ziher sam...nismo ni svjesni, špricaju nas koječime! - uvjeravajućim glasom prokomentira Žac.
-A ne znamo ni kaj jedemo...i otkud nam svi ti karcinomi i boleštine. - Nadoveže se Davor.
-Ma boli me ona stvar...sve dok mogu jest', srat i ševit...dobro je! - Toni okrene temu u željenom smjeru..u skladu s većinskim stanjem 'uma' hrvatske nam stvarnosti.

Nekad sam imala volje i energije pobijati i razbijati te i takve dotrajale, zastarjele i ubijbože ofucane stereotipe....al' umori se čovjek s vremenom. Masovnost niskostrasnih plićina naspram mojih željenih ugodnih ideala je jednak omjeru snaga između Don Quijotea i vjetrenača.
Zapravo...ovakav oksimoron te zbilja navede na pomisao da si ti glup...a ne okolina.
Što je u redu. Samo pametni mijenjaju svijet....oni mudriji mijenjaju sebe. (prilagođavaju)
Osobno...rado si priznam da nemam ništ' posebnih vrlina i vještina ni za promijeniti svijet...a bome ni prilagoditi se....i otuda čest osjećaj bespomoćnosti, pasivne agresije...i razbijanja o stijene.

No...nekim čudom preživjeh do sad nekako...i relativno se prilagodih. Ne zato jer sam mudra....nego zato jer sam umorna. Neznanje iscrpljuje.

- Vi žene ste fakat glupe...i same ste si krive za sranja koja vam se događaju! - Iznervirano će Stipe, odloživši novine na stranu. Ok...u društvu samo ja - žena...i ta poruka 'vi žene' poslana je nepravedno u eter da je valjda, ja sama branim? Potvrdim? Ignoriram? ..ne znam...

- Imaš ti pravo. Zato postojite vi, pametni muškarci da nas spasite od naše vlastite gluposti i sranja. Jel' tak? - nasmijem se...uvjerena da sam pogođenom intonacijom uspjela ublažiti napad i svesti ga na humorističan apsurd. Ali nisam.

Tema je, naravno, bila gospođa Tomašević. Mara Tomašević.
Rezignirano sam slušala svojih 5 kolega po struci, muškaraca...kako žustro komentiraju i nabrajaju sve..SVE njene grijehe. Zapravo...čak mi je i bilo drago što me nisu uspjeli izravno uvući u raspravu...i što sam, bar neko vrijeme uspjela biti usputni promatrač...dovoljno distancirano da si rezimiram njihova razmišljanja.

*čovjek je ostao bez posla i izgubio politički status jer ju je malo primio za nadlaktice
* čovjeka je javno razapela jer je malo šarao/kresao ljubavnicu
* čovjek bi mogao završiti u zatvoru jer ona, kao i sve žene dramatiziraju...a možda i laže da ju je tukao. To vam je uvijek adut protiv muškaraca.

i slično...

Zaključila sam zapravo jednu zanimljivu stvar. Muškarci u mom društvu...neoprostivim grijehom zapravo smatraju njeno povlačenje optužbe.
Iz te spoznaje kreću sve salve napada na nju...prijavila ga, pa povukla optužbu. Razloge nalaze u mnogim potencijalno mogućim objašnjenjima: lagala je, predomislila se jer ga zapravo voli, bolje joj je kad je financira da ne mora radit...

Sve sam to s udaljenosti stanja uma i unutarnjeg mira...slušala...i nastojala uzimati u obzir moguće stvarne, realne razloge zbog kojih tako misle.....a onda sam pogriješila..i rekla: Razumijem ju.

Naravno...pri toj izjavi..ja sam mislila na potpunu nekompetentnost institucija kod nas, pravni aparat, dopuštenost policijskog postupanja...definiranje zakonodavca -prekršaj/kazneno djelo...pritisak okoline, popriličnu primitivnost društva, dogme...političku moć..korupciji...međuljudskoj otuđenosti...socijalnoj skrbi...sporosti sustava...i ekonomskoj situaciji...
ali..prekasno je bilo povući izrečeno.

- Sama si ga je izabrala. Općenito si same birate frajere i čija je to onda odgovornost? - pita mene Stipe.
-Dakle, smatraš da smo odgovorni za tuđa ponašanja? - pitam smireno.
-Pa nisam vam ja birao frajere!
- Koja osoba bi IZABRALA nasilje nad sobom? Ili..kako ja mogu biti odgovorna za npr. TVOJE ponašanje?
To su isto bila pogrešna pitanja..znam. Kao što znam da neću dobiti adekvatan odgovor ..čija se osnova zasniva na izvoru općeg, kolektivnog ...naučenog, baštinjenog ..cipelarenja žrtve.

- Vi nećete siromaha, koji je miran i pristojan..vi biste frajera s lovom ... barabu koji se razmeće..i onda se čudite kad vas prebije. Uostalom...zašto ga nije ostavila kad ju je prvi put udario?
- Možda zato što većina žena, žrtve obiteljskog nasilja nema podršku, osjeća strah, stigmu i boji se za budućnost...sebe i djece. Možda zato što misli da je bezbolnije ako 'izdrži' i otrpi sama...nego da je zgazi cijelo selo, država, pravosuđe i njegova osveta jer se usudila 'ikad' pobuniti!?

- Pam...evo ti Davora...prije samo mjesec dana....bili smo na fešti...i organizirani bus nas je vozio doma. Frajer je sat vremena udarao ženu u busu. Upozoravali smo ga...nije prestajao. Dopizdilo nam je i razgulili smo ga. Došla policija...sve nas strpala u maricu. 6 sati smo bili na ispitivanju....žena je rekla da ju ovaj nije ni taknuo. Davor i ja dobili prijave za tjelesne ozlijede i frajer nas tuži..traži odštetu. Slijedeći put ..kad vidim da frajer tuče ženu negdje...samo ću se okrenuti na drugu stranu i boli me ku*ac!

-I po cijenu da je pred tvojim očima ubije?
-DA! - obojica u isti glas.
-Dakle...cijena ženina života vrijedi manje od kazne za tjelesne ozljede? - pitam zaprepašteno.
-Same si određujete cijenu...svaki put kad povučete optužbe, predomislite se..i ostanete s takvim tipovima!

- Same ste izabrale! - Vrlo uvjereno..doda Davor.

I..znate što? Bez obzira na količinu primitivizma...činjenično su u pravu. I razumijem ih. Baš kao što razumijem i zlostavljane žene...koje ZNAJU da pored 'odabranih' zlostavljača..postoje i ovi drugi, koji okreću glavu i neće pomoći..jer se ne žele miješati..jer ih ne zanima tvoj problem toliko, da bi sebi stvorili problem.

I tako u krug.
Kriv je netko drugi.

A ja si ozbiljno mislim nabaviti...utoku.

...Nije ovo filozofski blog dubokog mislioca (mislilaca/mislitelja...hahah)...nego me zanima je li mi iskrica već zaokružila jubilarku.

Al' kad sam već tu...pokušat ću ispričati jednu situaciju.

Naime....
nas petero...igralo je poker.
Igra je trajala 10 sati. (okokokok...bili su praznici) i nije bilo online. Totalno za pravo..uživo i stvarno.

Svi smo krenuli s istom količinom love (žetona) u 'novčanicima' i svi su igru poznavali. Osim mene.
Ja nikad nisam igrala poker. (znam samo šnaps i remi)

Kako je to meni sve bilo vrlo zabavno i novo...naravno, kao i svakog početnika, pratila me sreća i pobjeđivala sam iz runde u rundu.
Ostalima sam išla na živce svojim...(po njihovu) nepromišljenim ulozima, blefovima...riskantnim potezima i tako to. Stalno su prigovarali...a ja sam vrlo prpošno uživala u pobjedama.

U nekom trenutku...'hunch' sam zamijenila 'razmišljanjem'. Svoje prijatelje, okupljene oko ovog pokeraškog stola smatram vrlo odgovornim i pametnim ljudima. Staloženim i mudrim. Njihove odluke (onako..životne) su vrlo smislene..i imaju redom glavu i rep. Vjerojatno po istom principu pristupaju i ovoj igri. Pametno, suzdržano...promišljeno, ne riskirajući previše.

A zašto samo ja ovo zbilja doživljavam samo igrom, zabavom...i 'poligonom' za riskantne poteze...kockanje!? Hm..kako ja sad razmišljam o njima...možda i oni razmišljaju o meni..i zaključuju: gle je kak' je neobuzdana..srlja...previše riskira...kao da sutra ne postoji...bla.
I tu mene uhvati neka inhibicija.

Maknem ja svoj djetinjasti cerek s face...složim ozbiljni poker face...buljim u karte...razmišljam...premišljam se...predviđam karte, brojim..računam...Check-iram (preskačem uloge)...ono..PAZIM jbt!!

I izgubim ja tako par rundi. ( poslije kojih sam skužila da se može dobit i na boju...i skale..čovječe, prije nego odustaneš jer čuvaš lovu).
U nekom trenutku sam zbilja mislila da vrijedi igrati na All in..jer sam imala tris aševa. Poslije je ispalo da netko ima poker kraljeva...i ja izgubila sve. Ispala.

Dobro...ta je situacija bila edukativna...jer je moj sin (koji je s nama igrao) zavapio : Ajme mama...sve si izgubila!!!
Na što sam ja vrlo 'majčinski promišljeno' odgovorila : Nema veze, to je igra! Ako znam pobijediti, moram znati i izgubiti!

Svidjela mi se njegova reakcija - Bravo mama, lijepo si ovo rekla. (iako...iskreno, uopće nisam imala filing usklađen sa svojim izjavama...al' šta'š...moraš mislit na mlađariju, na kojoj svijet ostaje)

Uglavnom...dok nismo dobili krajnjeg pobjednika, igra je (poslije mog ispadanja) trajala još 5 sati. Tih pet sati iskoristila sam za seriju koju pratim, pečenje kokica i natakanje cuge igračima...igru s macama, rašpanje noktiju i čitanje fb objava.

Eh sad...moj zaključak bi bio - tko ne riskira, možda pobijedi...a tko riskira - ima vremena za više sadržaja :))))

Jel'da je ovo baš mudro?
Je.
Ok..bitno da ja kužim blagodati svojih razmišljanja:)

...baš mi je fora ovo rezimiranje sebe i svog života..onak na kraju godine.
Možda bi to trebalo uvesti kao poseban dan u godini...kao Svi sveti...ili Dan šećeraša, Noć vještica...i sl.
Na taj dan bismo se prisjećali nas. Sebe samih. Što bi bilo skroz ok...s obzirom na to koliko ljudi na sebe zaboravlja...ili još gore, baš nikad ne analiziraju svoje postupke, razmišljanja, karakter...ne vrše nikakvu mentalnu higijenu.

Ne peru se duhovno.
Pa malo ..ili puno...đikiju..heh

Evo, prošla ponoć...pa predlažem da to bude 30.12. svake godine.

Kod mene ove godine (za kraj) nešto drugačiji rezime. A to je isto ok...jer ako je sve uvijek isto..znači da ne napredujemo.

I tak..
Kajaznam...ne idem u pemziju...trebam još 20 godina delat. Ne zbog sebe, već da osiguram nekom sadašnjem umirovljeniku mirovinu. Za mene i tak ne bude...kak se čini.
Al' nema veze...altruistični smo...i tuđa dobrobit nam je važnija od nas samih.

heh...

aono...imam samo skoro 4 banke...i do sad sam već milju puta pomislila da sam se naživjela. Što se mene ticalo, mogla sam odapet - odmah.
Trenutno ne mislim tako...imam još neke planove baš baš. Poslije toga, brijem da bih opet mogla. Odapet. Hehe...bumo vidjeli.

Uglavnom...nemam neki spektakularni rezime svoje prošlosti. Samo par natuknica i zaključak da sam baš strašna ženska. Odlična sam, fakat jesam. Vrh. A to zaključujem jer sam se do sada nagledala i 'nauživala' fakat, zaista..i ono zbilja glupih ljudi za ne vjerovat.
hahhahaha

iznimno glupih.

Tak da...nemrem si ne reći - Pam, genijalna si.
I to je to.

Mislila sam još nešt malo produmat o ovdašnjoj vječnoj temi - uparivanja...i poručiti vam da mi vas je nekad zbilja žao, nekad uopće nije..nekad mi je smiješno...a nekad bome i gnjusno...al' ionak znamo da nikog ne zanima naše mišljenje i da svi imaju svoja. El tak? ..Zato ću prepisati ulomak iz teksta 'Ciganin, al' najljepši' Kristiana Novaka...i istoimene predstave, Buljanove režije..

' Očajnici zavole druge očajnike, osvetnici zavole nešto čime mogu upravljati, cinici zavole nešto što im ne može nanijeti bol. A oni koji žele živjeti? Oni zavole ono što nipošto ne smiju..'

Svrstajte se sami...
Ja sam među cinicima :)

cmmmok

Ja se zbilja veselim Božiću. Sve ove godine. Osim jedne…one tamo, prije dvije godine…ali ta je generalno bila dno (cijela godina) pa ni Božić nije mogao biti bolji. Razlozi mom veselju su…zbilja 'praktični'…i ako će nekome biti lakše, mogla bih reći – sebični.

Za vrijeme Božićnih blagdana, lijepo je dobiti božićnicu…kaj je – je. Osim toga..u ovo vrijeme ljudi su baš nekak mirniji, dobrohotniji…i raspoloženiji. Poneki su čak i ful humani…(ono..ako nikad..onda bar za blagdane)…i zbilja je ugodno obitavati među njima dok su takva raspoloženja.
Al'..da budem skroz iskrena – slobodni dani…eeeeee…to je filing nad filinzima. Ove godine 4 dana. I ne, nije isto kad uzmeš godišnji…poanta je potpuno free danima…za koje ništ ne trebaš žrtvovati.

Ok..tu je i fina klopica…iako već godinama racionalno baratam planovima za blagdanski menu i gnušam se pretjerivanja. Zapravo…jedino pretjerivanje za blagdane priznam u cijelodnevnom boravku na ležaju u pidžami…uz filmski maraton.

I to sam si baš priuštila.

Al' tu su i čestitari. Nadrealna skupina ljudi …koju bi čovjek u dokolici..čak mogao proučavati. Onak..antropološki.
Meni su top primjeci oni koji ti u nekoj predblagdanskoj komunikaciji prvi krenu s : Ako se ne vidimo …želim ti sretan Božić! …A znaju da ćemo se do Badnjaka ziher vidjeti još par puta. Onaj zadnji dan..pred Božić…još jednom ti značajno čestitaju uz stisak ruke i pregršt uzvišenih želja za svu bližu i daljnju rodbinu.
Na sam Badnjak …za svaki slučaj, pošalju vrlo romantični mail…s najblještavijom sličkom bajkovito ukrašene jelke.
A onda osvane i Božićno jutro. Tad krenu nove ture čestitki. A kako Božić odmiče kraju…ili već zađe u Štefanje…stižu Božićne čestitke u obliku humorističnih gifova, jingleova ili meme-ova.

Eh…kad prođu ona četiri predivna, lijena blagdanska dana…i vratiš se na posao…maratonci trče počasni krug. Sad ste se napokon opet susreli uživo nakon Božića..i važno je da ti pečatiraju svoju Božićnu čestitku..nekim najsrdačnijim cmakanjem obraza..onak, bar po dvaput u svaki obraz.

I taman kad pomisliš da si ovogodišnju (tor)turu primanja i davanja čestitki i ljubakanja uspješno izdržala…stiže Nova godina !!!

(a odmah potom, nekima od nas i ročkas)
Previše je to ljudi moji…previše …

Uopće se ne mogu sjetiti kakva sam bila prije. Puno prije. Prije..recimo 15 ili 20 godina. Uopće se ne poznajem tih godina…ali se zato sjećam svakog događaja, što je tko rekao ili napravio..i kako se to odražavalo na mene.

Danas mi se ..kao zaključak o toj misli nametnula ideja kako sada jako dobro poznajem sebe…ali mnoge događaje, ljude…a posebno što je tko rekao…često zaboravim.

No…život mi redovno servira situacije, zbog kojih moram revidirati zaključke, resetirati se na 'tvorničke' postavke pa onako zbunjeno…ispaljeno kao iz topa u nepoznato prostranstvo, sve moram ponovo proučiti, donijeti neke druge zaključke…ili barem si pokušati objasniti zašto je nešto takvo kakvo je.
Da, ja si uvijek sve volim objasniti. Kad nemam objašnjenje…nesigurna sam.

I tako je dan počeo baš ležerno. Nije mi čak ni bilo hladno…a bilo je. Hladno. Od samog jutra, u mislima sam fokusirana na jedan iščekivani poziv. Zapravo, očekujem ga još od ponedjeljka. Izostao je svih ovih dana…pa je mogućnost da se napokon dogodi u četvrtak sve veća. I to me veselilo.

Ono što sam namjeravala u međuvremenu samo 'odraditi'…pretvorilo se u triler, kakav moj mozak nikad, baš nikad nije izrežirao…i bome, shvatila sam to izdajom vlastitog uma. ( i sad je na stand by…pa si ništ' nemrem objasnit)

Ta kava…koju sam došla 'odraditi'.

Ne volim ga. Uopće mi nije drag….dapače, što ga duže poznajem, više me iritira. Davno sam ga svrstala u grupu bezveznih muškaraca. Uostalom, nekoliko je već puta opravdao moje nenaklono mišljenje o njemu. Ukratko – ušminkani mamlaz bez ikakvog intelektualnog pokrića. Nesposoban za ikakav suvisli razgovor o bilo kojoj temi..površan, plitak….običan.

Imaš ti koga u Šibeniku?
U nekoj milisekundi sam jedva doživjela pitanje…shvativši da ga uopće nisam slušala i da sam bila zaokupljena kojekakvim mislima..o koječemu bitnijem. Bitnijem od ove kave sad. Doduše…pitala sam se što li je sve uopće rekao, dok sam se izvještačeno pravila da slušam. Ono..kimanje glavom, namješten usrdni osmijeh i poneki 'da, da…ili aha' u intervalima.

Imam…zašto?

Ni sama ne znam kako sam uopće sposobna voditi razgovor u kojem psihički i mentalno ne sudjelujem. Ne znam ni zašto sam pitala 'zašto'…kad nisam bila u stanju slušati razloge, niti se natjerati na mrvu koncentracije slušanja.

Primjetila sam neku čudnu crtu … vodoravnu boru na korjenu njegova nosa. Kao da je netko nacrtao razdjelnik između njegova čela , obrva i ostatka lica. Mislim da sam negdje pročitala da baš ta crta pokazuje neki seksualni problem kod ljudi. To je ziher bilo neko alternativno proricanje boleština. Ili japansko….tko će znat…al' eto, ja sam to zapamtila.

Kažu drugi da je zgodan. Kajakaš..s ogromnim leđima i snažnim rukama. Visok….prodornog pogleda, uspravnog držanja..i općenito markantnijeg izgleda. A vidiš ti to…moguće je (prema onom što sam pročitala) da ima seksualnih problema.
Možda ima problema s erekcijom. Mada…ako je sportaš i živi..kao..zdravo, to bi baš bio peh. Hm…možda zapravo ima nekakav bolestan fetiš. To je. Sigurna sam da je nešt takvo. Možda je grubijan, koji uživa u zlostavljanju svojih partnerica…ili možda čak suprotno….
Heh…možda je od onih, kao ovdje s iskrice, što vole lizat čizme i čistit po kući dok ih ti..ne znam..bičuješ…

Hm..mogao bi biti takav. Nije rijetka pojava da su ljudi vrlo dualni u slici sebe prema svijetu..i u onoj za doma, u intimi.

Eh…zaista se ne sjećam sebe od prije…ali mislim da sam imala period života kad mi je neka lajt verzija sado-mazo bila privlačna. Kao da sam malo uživala nanositi bol…i osjetiti bol. Uh…je li ovo neko suočavanje sa duhovima prošlosti…svečano priznanje sebi – da, Pam..nisi baš med i mlijeko.

U slijedećem trenutku smo životinjski trgali odjeću sa sebe u wc-u kafića. Taj brdovit muškarac sa širokim leđima..podsjećao me na Hulka. Iskonska sirova snaga …koju želim zauzdati…iscrpiti…pokoriti…ne znam, izmožditi. Želim da padne na koljena bez grama energije…zadihan i iscrpljen. Zabijam nokte duboko u njegovu kožu…volim miris krvi, grizem mu usne…čupam mu kosu…uzimam mu život svojim dahom, glasom..tijelom….

Možeš li to istražiti i javiti mi?

Đizus…čula sam ovo. Čula sam ovo pitanje..i u nevjerici buljila u njega, zatečena onime što se upravo dogodilo. Ja nisam normalna. Ovo mi se nikad…ali nikad nije dogodilo. Dobro…barem ne zadnjih oho-ho godina. Ja ne 'brijem' takve gluposti…a posebno ne usred razgovora. Osim toga…potpuno sam aseksualna već neko vrijeme..i seksualno me baš nitko ne privlači. Koji se vrag upravo dogodio s mojim razumom? Je li on mogao skužiti da ja upravo opako i bezobrazno zalazim u njegovu intimu..dok sjedimo za stolom kafića i pijemo kavu?.. I dok mi nešto govori..što uopće ne slušam?

..Ovaj..što želiš da istražim?
-Pa to u Šibeniku…s tim ljudima koje znaš…!?
..Svakako, javim ti.

Otišao je dalje svojim poslom, taj ušminkani mamlaz, kojeg ne volim, nije mi drag..i iritira me.
A ja nemam pojma što treba istražiti u Šibeniku.
I nemam pojma što je ono bilo…ni zašto.

Ostatak dana sam na godišnjem.
Nii poziv nije stigao.

Glup dan.

Kad bih mogla, upoznala bih cijeli cjelcati svijet.

Koliko god godina i kilometara ostavila iza sebe, uvijek se nađe neka cestica, put…krajolik koji još nisam vidjela. A vidjela sam svašta.

Ovaj petak je bio baš po mom ukusu. Prvo zato kaj je petak…a onda zato kaj je prvi u mjesecu. Prvog u mjesecu volim si dati oduška od stizanja rokova, realizacija…ovog-onog. Prvi u mjesecu…nekako govori da ima još vremena.

A kad čovjek ima vremena, može malo prekopati vlastiti interijer…ili tuđi eksterijer. Heh….u prijevodu – besposlen pop i jariće krsti.

Tako sam i ja danas pokrstila …doduše ne jariće, ali neke druge životinjice. I to čak ne prave.
Kad kažem pokrstila…više mislim kao 'ne suzdržavam se 'mišljenja'.

A budimo iskreni…suzdržati se od mišljenja..moraju samo oni, koji imaju nekog prečeg interesa. Ja u ovom slučaju nemam. Tako da…dadoh si oduška.

Naime…svi mi imamo neka (ne)utemeljena mišljenja, koja smo stvorili iz pitajboga kojih razloga…i baš su nam ok…baš nam se sviđaju…i baš nam ne pada na pamet odustati od njih.
Tako ja npr. iz nekog razloga 'mislim' da ljudi koji nose crvene komade odjeće…zapravo pate od nedostatka seksualnosti. Ono..kompenzacija.
Ili…kao moj susjed Franc, koji misli da smo 'mi' žene s mačkama…uvrnute čudakinje. I tako…

No…kružeći danas raznolikim krajolicima…ležerno, bez žurbe..cca 60-ak na sat…počela sam stvarati 'mišljenje' o ljudima koji …ono..zbilja imaju vrtne patuljke.
Jesu li vrtni patuljci ukras…ili 'pomaknut' osjećaj za lijepo? Jesu li oni bajkoviti..ili jezivi?...U kojem slučaju..i zašto bih ja imala vrtne patuljke….ikad?
Iako sam isprva stvorila mišljenje da ljudi s vrtnim patuljcima, kao likovima iz bajke, žele kompenzirati neku mračnu stranu vlastite stvarnosti…kasnije sam bila milostivija. Možda su ipak samo veseljaci…ili dječje vrckavi.

Mračnjaci…koji kompenziraju bome štošta…po mom mišljenju, kasnije su tu titulu dobili oni s kipićima lavova i ptičurina na ogradama, ulaznim vratima i posvuda, gdje se nešt' takvo moglo nakalemit.
Oni su mi top dana najlošijeg 'mišljenja'.
Zaista si nisam mogla zamisliti neki suvisli razlog zakaj bi netko to stavljao posvuda okolo..tamo gdje živi. Jedino možda…ak' im kum, stric..ili djed štanca te kipove…a dal im je imanje, pa da ga ne uvrijede. Al' čisto sumnjam da je to razlog toliko učestaloj pojavi.

Najzad…kultura raznih 'raca, racaka i gusak/a' ispisanih po cesti…kućama..i tablama, uljepšala mi je dan. Iako moje 'mišljenje' da je to blentava tradicija ne dozvoljava da sebe i nekog svog ikad vidim u takvom nečem…moram priznati da je sama pojava da rikneš od smijeha. Jer zapravo sažaljevaš jadničke, koji su se upravo oracili..ili ogusili.

Znači..osim kaj ti je doma došlo novorođenče..cijelo selo ti navali na vrata. Ta ista vrata (i sva ostala, koja imaš) ti iskelje medom…a potom ti po svom tom medu…istresu tone perja. Super ti je..npr. još ak' imaš i živicu…eeeeeeee…tad si ziher da ćeš perja imati posvuda slijedeće dvije-tri godine.

Uglavnom…možeš ti imati prekrasnu okućnicu s vrtnim patuljcima..i lijevanim lavovima i ptičurinama…al' ak' dobiješ dijete…sve to ti ubrzo postane teško ruglo smeća…koje ćeš još duuugo čistiti.

Ili je možda neprivlačnija činjenica da ti selo dijete naziva racom ili guskom..u startu..ono..nit krivo, nit dužno..a već etiketa!?

Subota, rano maglovito jutro..pola sedam na satu, izlazim nečujno iz stana. Čini mi se da su u mom kvartu svi auti na parkiralištu. Kažem, čini mi se…jer ih ne raspoznajem, ne znam kome pripadaju…ni koliko ih je. Zaključak donosim odokativno…prema broju praznih parkirnih mjesta..i umišljajem da nitko ne radi subotom.

A radi. Znam da radi…jer upravo krećem po uslugu onih, koji rade subotom.
Znam ja da je ovih dana 'ludnica'…ali pretpostavila sam da ako dođem dovoljno rano, da ću prije biti gotova.

Stižem pred vulkanizersku radnju a tamo već tri kolone od po 15 vozila. Omg. A nisu još ni otvorili. Ok, već sam čula priče da se čeka i po 5 sati…ali svejedno stajem na začelje kolone, s namjerom da to danas obavim.

I tako sam čekala. Sjedeći u autu i malo buljila okolo. Ono..klasika, snimaš ljude oko sebe i pitaš se kakve su njihove životne priče. Konstruiraš scenarije u glavi na osnovu pretpostavki…i gradiš 'mišljenje'. Neki ti se ne sviđaju..neki su ti miliji. Tamo negdje ispred mene, vidjela sam 'dedu' u Škodi, nosio je šešir. Hahaha
Ne znam jeste li čuli za tu usmenu predaju : Čuvaj se deda sa šeširom u Škodi. To su najlošiji vozači. Nasmijala sam se sebi u bradu…oni zbilja postoje.

Neki tip iz plavog BMW terenca…s Momo felgama, nervozno je šetuckao oko vozila glasno razgovarajući na mobitel. Kasnije se nepristojno pregurao za tri mjesta.
Neki su odustajali i napuštali kolonu…a neki su međusobno čavrljali, pokazivali što imaju pod haubama…komentirali gume, ovjese..pogone, modele i iskustva. Neki su postavljali bezbroj pitanja djelatnicima, koji su bome ove demontaže radili na štopericu.

Ipak…koliko god se 'baviš' promatranjem..i razradom svakog detalja koji te okružuje…pa čak i da si turbo maštovit…shvatiš da si sve to aspolvirao unutar 20-ak minuta. I što dalje? A još si tu..i još čekaš.

Ubrzo sam posegnula za mobitelom.
Zovem.
Hej sine…kaj ima? –Mama..osam je sati…nema ništa, SPAVAM!!! …ah…ok, aj' bok!
Ovaj performans me malo zaskočio…jer zaista, kaj raditi tak rano. U subotu. Dok čekaš u autu…a ne smiješ otići, jer će se drugi pregurati na tvoje mjesto. Da, ljudi to rade. Takvi smo.

Srećom..sjetila sam se frenda koji radi subotom…sigurno je budan.
Hej..kaj ima? … Ok..s ovim pozivom sam saznala da je slomio nogu, seli u Irsku i da mu je umrla mama. Jbg…nismo se dugo čuli.

To me malo potreslo…pa sam mislila da bih se trebala okaniti zivkanja. Sjetih se da sam u jednom bircu bila oduševljena glazbom s radia Enter..i odlučim ga potražiti. Inače, već dugo ne slušam ništ dok vozim. I tražim ja tako. Nisam ni znala da ima pun kufer radio postaja…a bome ni da ona radio Marija još postoji..ehehhe.
Uglavnom, nađem ja Enter…al ga ne znam spremiti. Postiskala sve gumbiće..i ništa. Pa sam počela kopati po autu da nađem knjižicu s uputama. To je potrajalo.
Nisam je našla…ali sam skužila da imam skriveni pretinac u autu, za koji nisam znala. Otvara se iznad instrument ploče..i unutra stane dost sitnica. Fora.

Našla sam i karte za današnju rukometnu tekmu, na koje sam zaboravila.
Odmah sam ih uslikala i poslala na viber i wapp svima, za koje sam mislila da bi htjeli ići.
U međuvremenu sam zaboravila na spremanje radio postaje…kao i to da se upute mogu izguglati.

U nekom trenutku, nakon par pomicanja kolone, nazvao me kolega po struci.
Kaj ima? – Ništ' čekam u koloni na izmjenu guma. –hahaha Pam..i ja. Gdje si? .. Na kraju je ispalo da smo u istoj koloni…i da je iza mene svega par vozila.

To je zapravo bilo super…jer sam ja pazila na oba vozila, dok nam je on išao po kave.
Magla se u međuvremenu podigla…i gotovo su svi bili van svojih vozila i međusobno čavrljali.
Zaboravila sam reći da sam našla i nekakvu strugalicu..s kojom mi je kolega maknuo jedan okorjeli ptičji drekec s krova automobila.

Za sat vremena..počeli su stizati upiti za karte.
Miting je bio u koloni pred vulkanizerom…a svatko je zauzvrat trebao nešto donijeti. Tako smo kolega i ja imali peciva, sokove, grickalice i čokolade…a i društvo.

Komentirali smo dedu u Škodi…iz puno previše manevara je ušao u box, legenda je potvrđena. Tip iz BMW-a se posvađao s dvojicom, kojima je uzeo mjesto. Pale su teške uvrede i prijetnje. Mislili smo da će izbiti šora..ali nije. Tip se vratio u svoj BMW i poslije više nije izlazio. Jedna dugonoga crnka u minici je dobila prednost, pustili je kavaliri…i tako.

Kaj da velim…
Gotova sam bila u pola jedan. Cca šest sati za izmjenu seta guma.

Naravoučenje: Tko čeka, može se udebljati ili ostati gladan. Tko čeka, može izgubiti ili pronaći frenda. Tko čeka može saznati/pronaći nešto zanimljivo..ili zaboraviti nešto.

Zaključak : Čekanje nije ni dobro ni loše. Ljudi su ti, koji čekanju daju polaritet.

Margaret Thatcher je, među svojim ostalim briljantnim izjavama, rekla i ovo: Ako želiš da se nešto čuje, pitaj muškarca...a ako želiš da se nešto napravi, pitaj ženu!

Iako našim društvom poprilično vlada mizoginija...i ova izjava bi prosječnom neukom pučaninu mogla zvučati uvredljivo (ukoliko je muškarac)...ona zapravo pokazuje koliko važni smo svi. Koliko smo jednako potrebni društvu, pa i sebi samima...kao i koliko svih naših vrijednosti, znanja i prirođenosti možemo kvalitetno iskoristiti ako se uvažavamo. Ako smo tim.

Obično kad želim riješiti neku nedoumicu ili problem, a svjesna sam da mi ideje ne naviru iz razloga što zapnem u istom krugu razmišljanja/obrazaca....tada malo proguglam 'osobite' ljude i istražim na koji način razmišljaju.
Tako sam nabasala i na ovu izjavu Čelične lady.

Naime...imala sam inovativnu ideju, razrađenu do detalja...koju sam pokušala predstaviti svom timu. Naišla sam na otpor..negodovanje ..čak i odmahivanje rukama. Ubrrzo sam shvatila da problem nije neizvedivost mojeg plana..već njihova inertnost i nedostatak volje da se angažiraju ni mrvu više, nego li do sada. Ukratko..ljudi često grčevito odbijaju promjene, pa čak i onda kad im one donose boljitak.

Primjenila sam ovu izjavu u svom slučaju.

Jedan od kolega uživa status osobe, koja izaziva nekakvo strahopoštovanje. Trebalo mi je samo pola sata njegovog vremena da mu nasamo prezentiram plan. Što sam više ulazila u problematiku i nudila rješenja...to je više uviđao korist i dobrobit po sve nas. Sve je shvatio i vidio smisao u tome. To je bilo dovoljno.

Na slijedećem timskom sastanku svi smo pričali...svi smo argumentirali svoje razloge za i protiv plana. Kolega nas je šutke promatrao dobrih 40-ak minuta.
Neki su već gubili živce i pale su neke neumjesne riječi. Bilo je i podsmjeha..nadglasavanja...

A onda je kolega ustao i rekao: Do sad sam ja slušao sve vas...a sad ćete vi mene. Njegov glas je dubok, jak i ozbiljan...njegovo držanje je samouvjereno i stasito. Održao je monolog...kojeg nisam u stanju sad prepričati...ali bio je apsolutno motivacijski. Svakom je skrenuo pažnju na bit našeg posla...i kud vodi sadašnje stanje.
Uz apsolutnu pozornost svih prisutnih...izložio je moj plan ..pa rekla bih..kao 'sveto pismo'.

Kad je završio...muk je trajao par sekundi....a nakon toga svi su krenuli s podpitanjima..zainteresirani za detalje, nudeći na raspolaganje svoj doprinos.

Što reći...plan - usvojen.
S 1.studenog zadovoljno smo gledali prve pokazatelje napretka...otkako radimo na nov način.

Rekla bih...primjenjivo u svim sferama. Zato su različitosti bitne. Ne smijemo ih odbacivati..jer tako nazadujemo. Pametnije je istražiti što različitost nudi..i kako njome nadopuniti svoje nedostatke.

Nitko nije apsolutno potpun, sveznajuć, moćan i snažan....ako je sam.

...heh...krenem ja guglat Iskonove ponude...i ukucam 'isk'..kad ono gugla predloži Iskricu. Jaoooo...đe me nađeee :)

I tak.

Pa sam malo čituckala. Čini mi se da 'smo' se svi malo umorili jedni od drugih.
Uglavnom...nadam se da ste dobro...i da je ovdje stanje 'pod kontrolom' :))

Osim službenih mailova i pokojeg fejs komentara, ja ne pišem ništ'. Trenutno uopće nisam ziher jel' mi to ok..ili nije. Nije da mi fali....a opet , budi uspomene na duuugo razdoblje života.

Sve u svemu...ide zima...možda se opet zavučemo u tople pokrivače zanimljivih tekstova..i pod okriljem snježnih večernjih sati ispijemo koju 'mudru' ..s dna iskričave šalice :))

Mašem:)

(skoro napisala Lp)
ahhhah
ajd'...imajte se...:)

Kako dresirati psa?
Najbolje je kad je skroz mlad..iako nije nemoguće i onda kad ostari. Sve je..zapravo u tehnici i upornosti, dosljednosti dresera. A tko je dreser? Osoba s idejom. Nekom osobnom idejom o nečemu što bi želio da njegov pas čini. Najčešće na zapovijed.

Do kakvih ideja dolaze dreseri? Neki žele da pas donosi papuče, novine…uzicu. Neki žele da pas na zapovijed laje, reži..pa i ujeda. Ok, znamo da i mnogima pada na pamet da bi bilo zgodno da njegov pas bude krvoločan na zapovijed i bori se protiv drugog psa. Ono..do smrti.
Neki žele da pas pleše, pjeva…skače na jednoj nozi, prevrće se..izvodi salto u zraku…otvara vrata, vrši nuždu u wc školjku..i ne znam…kuha kavu!!??

Kužimo li point?
Dakle, sve to..ideja je dreserova. Ne pseća. Nije se pas toga dosjetio sam pa uvježbavao.
Nametnuto mu je.
Bila je to tuđa ideja….a ta ideja je tehnikom upornosti implementirana u pseći perceptivni sklop i postala dio njegove regularne kognicije.

Ne znam kako vama..ali meni već sada žao pasa. Zašto? Jer su manipulirani za tuđi gušt…a znamo da ideja ..ajme..može biti svakakvih.

Hm…kad sam bila klinka..ono, skroz mala, moj kognitivno-perceptivni sklop gradili su mi roditelji, okolina…svatko tko me dosljedno i uporno (tehnikom ponavljanja, kazni i nagrada) usmjeravao u smjer kojim želi da ja idem.

Zamišljam si trenutak u kojem sjedim na podu igrajući se nekim igračkama ispred sebe…i pogledam u baku a ona sjeda za stol, ispred nje je jelo…Čini nekakve pokrete rukom. m iče usnama tiho. Pokušavam imitirati pokret. Pogleda me i toplo se nasmiješi…oduševljena što sam baš taj pokret pokušala imitirati.
Njeno lice bilo je predivno…u njenom pogledu izražavala se sva sila odobravanja..i ja sam taj trenutak duboko spremila u sjećanje kao pozitivno.
Nakon što mi je nekoliko puta pomogla uvježbati taj pokret, moja dresura bila je zacementirana gotovo za čitav život. Taj je pokret rukom postao moja neizostavna navika…točno uvjetovana konkretnom okolnošću – prije jela. Nikada u nizu od gotovo 20-ak godina se nisam pitala zašto to radim, koji je smisao..pozadina, namjera..!?
Vidite…ja se čak i danas uhvatim kako se nesvjesno prekrižim prije jela.
Danas…nakon niza novih godina u kojima sam ipak uspjela postaviti sebi pitanje značaja te radnje i koliko je ona dio mog identiteta…i je li uopće!? Nakon što sam potrošila godine na jednako uporno, koncentrirano i dosljedno odvikavanje od te navike.

Isto je s puštanjem vode nakon nužde, pranjem ruku, vezanjem cipela, pranjem zubi..bla…koje su nas naučili. Jednom kad ti padne na pamet propitati sve te radnje koje gotovo nesvjesno radimo…donosimo zaključke o ispravnosti/isplativosti/ugode/objektivne razložnosti i tada ih percipiramo kao smislene ili ne.

Onog trena kada u križanju prije jela nisam mogla pronaći smisao…krenulo je moje odvikavanje.

Što želim reći?
Mojoj baki taj čin možda ima ugodnog smisla, meni nema.
Da li bih ja sad trebala izdresirati nju da se prestane križati?
Ili bilo koga drugoga?

Kužite?
U tome leži poanta liberalizma, poštivanja manjina, poštivanje različitosti…a samim time i temelj suzbijanja nasilnog ponašanja prema drugima (dresure).

U svijetu odraslih (starih pasa ) dresura bi se trebala primjenjivati samo onda kada prijašnje dresure odražavaju stav nečije poremećene ideje.

Dakle…ako smo generacije odgajali da je 'spol' ono što nas definira kao žene i muškarce…a uviđamo da to ipak nije tako, vrijeme je da promijenimo ideologiju bivšeg dresera.

Jer…ljudi se rađaju i kao dvospolci..kao i suprotnog spola od onog koji osjećaju čitavim svojim integritetom kao svoj identitet. Govorim o transrodnim osobama.
Nedavno je internetom kružila nova snimka kamenovanja (do smrti) transrodne žene.
Dakle…muškarci rođeni s penisom i osjećanjem kao muškarci su odlučili brutalno ubiti…ej UBITI ..osobu koja se rodila s penisom, ali je živjela i osjećala se kao žena.

Što mislimo o njihovoj dresuri?
Možemo li shvatiti (kada ipak propitamo nametnute navike) da ljudi mogu biti rođeni s penisom ili vaginom..ili s oba organa, zatim da mogu imati 'spolnu orijentaciju' u nekoliko smjerova! Varijacija je toliko da osnovne podjele na 'spol' fakat nemaju smisla. Osim ugodnog za pojednice (kao mojoj baki križanje).
'ajmo bit pametni..pa zaključiti da je 'rod' najbolja alternativa za definiranje razlika a koje pojedinci mogu samostalno odabrati. Bez dresure.
Čim to učinimo, moći ćemo i ratificirati 'istanbulsku konvenciju' u Hrvatskoj..pa se pokrenuti u smjeru činjenja nečeg BOLJEG za sve nas, za društvo…za LJUDE!

...čitam jutros svoj novogodišnji popis targeta za 2017. godinu.

Iss...ja sam svoj vlastiti tiranin.
I sad već kasnim s prve dvije točke 'to do' u 17-oj.

Uglavnom...
evo...subota je, sve po planu.
Ustala u 7, obavila šoping, presvukla posteljinu i stavila veš prat.

Kad popijem kavicu i izblogam sve kaj mi je na pameti...radit ću slane rolade.
Jedna bu crvena (s ajvarom)..a druga bijela (s jogurtom)... na biskvite mislim.
Punit ću ih vrhnjem, majonezom, krastavcima, paprikama, vlascem, dimnjenom vratinom i mozzarellom.
Bit će to fini zalogajčići kroz dan.
Možda skuham i koje jaje ..pa dodam hren umak.

Koga briga? ahhaha Znam, znam.

Blebećem...i odgađam angažman oko 2. točke - Ostaviti se bloga i iskrice.
A inače nemam problem s donošenjem radikalnih odluka.

Sada mi sve duže i duže treba 'do ubrzanja'...i postizanja 'radne temperature' po pitanju mog ..nekad buldožerskog manifesta akcija.

Možda bi bilo motivirajuće dobit' kakvu otpremninu za staž ovdje. Od 2003.
Al' ne ide to tako.
Nije ovo biznis.
Više je ko' brak.
Sam uđeš u to...i zadržiš se koliko ide.
Osim ako dobiješ izgon...al' to vrijedi samo za 'nevaljale'.
I onda se jedno jutro probudiš..i pomisliš - nisam se štedila, dala sam puno od sebe...a sad više nemam kaj dat'....i poželiš - razvod.
Ne zato kaj si dobrodušno samokritičan pa želiš svoje mjesto ustupiti mlađima, entuzijastičnijima ...nego zato kaj misliš da ti više ne bu zabavno ako i kad se prestaneš truditi.

A jednom ti zbilja dođe u životu da se prestaneš truditi uporno i s istim žarom delati ono kaj delaš već pun kufer vremena.

I onda se razvedeš.
Sporazumno.
I nemaš više 'tuđe' prezime.

I dobiš osjećaj sebe...koju ne šeraš više okolo.
Imaš je onako...sebično za sebe.

:))

...kako ono ide poem about work??

coffee
blah blah blah
drive home
wine


ahahahha

slična bi mogla biti i o iskrici.
S dodatkom još jednog reda 'blah blah blah' nakon 'drive home'...:)))

Hjoj...petaaak !
U ovom tjednu...još sam nešt spoznala o sebi.
Izgleda da...iz nekog razloga...moram imati nekakvog rivala, nemezu...nešt takvo...da bi se moj vječito aktivni mentalni sklop imao čime zamarati.


Uglavnom, majkumu....sve je počelo zbog graha.
Zapravo..počelo je puno prije...i ja sam to primjetila (jer uvijek primjetim te sitne pizdarije)...ali sam ignorirala.

Imam kolegu, koji je mali perfidni dikatator. heheh
On inače sve uvijek najbolje zna. On je ..naravno..i najvrijedniji čovjek naše firme...samo to još nitko ne zna. Ali doći će njegovo vrijeme. :)
On 'jedini' vodi brigu o svemu.
On je i najštedljiviji, najpažljiviji, najuredniji...i uvijek zna što gazda voli.

ahahahhaa...
sorry..pobjeglo mi..

..nego...znate one ljude..koji usred bitnih događanja..u kojima svi potežu 110% svojih snaga, vještina i znanja,.krenu se baviti nekim potpuno trivijalnim stvarima..poput pražnjenja koševa, pranja podova...i kajaznam...wc školjke. Al' bitna stvar u tom big deal performansu je glasno uzdisanje. Ono...koje treba SVIMA objasniti kako je dotičnom upravo sad teško i naporno..jer, eto...nitko drugi to sad nije i neće...nego on!

hahahahah
sorry...morala sam opet.

Nedavno je drugi kolega..iz zafrkancije rekao : Ti bi Pam nama mogla fino skuhati lonac graha...da imamo nešt na žlicu pojest ponekad.

I tako sam ja...također iz zafrkancije skuhala grah.
lzlazim iz auta...i nosim lončinu sa cca 6 litara graha. U isto vrijeme..mali diktator izlazi iz auta i nosi lonac...graha.
-Kaj to nosiš Pam? - stane ko' ukopan.
-Grah! Rekli ste da 'oćete grah...i voila..eto ga!!! - nacerim se.
Mali diktator okrene očima...i veli da je on..ON donio grah!
To valjda treba značiti da je jasno ko dan, da moj grah ne budemo papali.

Neš' ti! Who cares? Bacit ćemo ga i bok. Ionak nisam luda za grahom. Ničijim. Pa ni svojim.

Al' taj dan je došao diša.
- Jeste li gladni? Da naručimo nešto? - pita diša u nekom trenutku.
Na to treći kolega ispriča smiješnu situaciju u kojoj smo mali diktator i ja donijeli po lonac graha ..isti dan.
-Onda ćemo jesti grah! - veli diša.

Eeeh...zemlja se raspukla, nebo proparale munje i gromovi..onog trenutka kad je diša, buljeći u lonce..izabrao moj grah. Dakle...možda ne toliko prije...ali TADA sam malom diktatoru postala neprijatelj broj jedan!
Na njegovom licu ..iz aviona se mogao pročitati bijes...i strah da su dišini 'analni putevi' zauvijek zatvorili vrata malom diktatoru.

hhahhaha
jbg

Do petka ....mali diktator mi je posprdno dobacio dvije-tri kritike...onako s visoka, da mi pokaže tko je ovdje glavna faca.
Bilo mi ga žal. Sigurno se grozno osjeća. Zamisli da ti se sruši svijet zbog ... tuđeg graha. To je..ne znam...neizdrživa bol...agonija...i ziher sam...debeli korak u ozbiljnu depresiju. :)

A onda je preskočil svoje ovlasti ..i išel se petljati u moj posel.
Mislim da mi je htio malo diktirati u mojoj domeni.

I tak..
Sad ću ga zrokat!
:DD

ps. kaj nije sladak ovaj dečec...kako izgovara: 'If I could spend the rest of my life with my PEOPOOL, I would do it OVEW and OVEW again''

hahha...predobro :)

Link

' mizogino kastrirano govno' ....

ja sam se ovome tak slatko nasmijala...
poznavajući ančicu...ona je to izrazila bez puno afektiranja, uzrujavanja i naglašavanja. Onak..čisto i jednostavno...kao kad ti veli da si ..glup :)


i tak...
ma koliko žene često bile dehumanizirane od strane društva, obitelji, partnera, prijatelja..rodbine, nepoznatih osoba...i stavljane u nepovoljne položaje, ponižavane, vrijeđane...mi nikako da shvatimo da one nisu na zadnjem mjestu.

Na zadnjem mjestu su dječica.
Nepoštivana, nemoćna...obespravljena.

Ima li išta odvratnije, ružnije i smrdljivije od odrasle osobe (preko 50) , deklariranog vjernika, koji prenosi i navodno živi božju riječ....a nevinu dječicu naziva 'kopile' !????

Kakav to teško i trajno poremećeni zombi, monstrum ..trebaš biti da ikome na svijetu...a kamo li malim anđelima tak nešt' kažeš?
Ne znam...al' nekak mi se čini da trebaš biti zadnji gnjus za tak nešto.

A opet....i ti imaš pravo na život. Čak postoje i sirotice ... dovoljno same sebi nevrijedne, pomoću kojih se uspiješ i razmnožiti. !!!

hahah...ne znam čuvaš li se švedskih zakona, ali u HR zatvorima ti 'dečki' najviše vole zlostavljače djece :)

...konfuzija misli...od koje patim već dva-tri dana...me redovito podsjeća, na nikad shvaćeni jazz.
Previše instrumenata, previše različitih a neusklađenih zvukova..na jednom mjestu. U isto vrijeme.

Kao kiselo zelje s malinama....ili sladoled s majonezom.
I svašta nešto takvo.

- i pun mi kufer teorija velikog praska i zakrivljenosti prostora, vremena i umova...crnih rupa i gravitacija. Zračenja i jednadžbi...relativnosti, apsolutnosti i ostalih velikih razmišljanja o nebitnim stvarima..iz dokolice.

Da je Ajnštajn živjel u HR..u današnje vrijeme...ne bi mu trebale jednadžbe za dokazivanje apsolutne gluposti, relativnog prosperiteta, iskrivljenosti stvarnosti u vremenu i prostoru. I kako bi zračio depresijom...a veliki prasak, čuo bi se samo kod konačnog propadanja u crnu rupu.


ps. 'centrifugiram' nataloženi bijes.

Inače sam skroz ok...i vidjela sam sunce jutros...i tak :)


Link