*Babinjak*

...nisam ja iz generacije hipija...slobodne ljubavi, neobveznog seksa i površnih odnosa.
Zapravo...površnost ni na kojoj razini ne toleriram. Čak ni sebi...

Ja sam iz generacije drugačijih revolucionara...koji prodiru duboko u srž, koji traže, zahtijevaju čistoću misli, srca, djela...transparentnost, čast, odgovornost...iskrenost i odanost.

Mi volimo duboko, odano i odgovorno. Tko izda - pizda. Pizde nemaju vrijednost. Baš nikakvu.

Mi cijenimo kvalitetu.
Kreativnu umjetnost individualizma savršeno uklopljenog u simbiozu sa sebi sličnima.

A ja posebno volim sigurnost.
Biti siguran u osobu hipijevske generacije, za mene je jednako ikonopoklonstvu. Farsa.


ps. Hvala svima na izrazima sućuti :)

Slabo sam noćas spavala….i teško sam ustala. Predozirana kojekakvim mislima…bauljala sam po stanu, spremajući se na posao.
Razmišljala sam o lančanim reakcijama…kako one krenu, kako se šire..i koga sve zahvaćaju. Naravno..u tom kontekstu, na pameti su mi bile nepodopštine iz redova vlastite obitelji…i koliko sam njima zahvaćena ja sama.

Posprejala sam čizmice impregnacijom i ostavila ih da se suše kraj barske stolice. U trenutku kad sam pomislila na sestru i to koliko smo se udaljile, sagnula sam se obuti čizmice ali sam pritom čelom pošteno udarila o rub naslonjača stolice.

Od siline udarca sam zateturala i pala u sjedeći položaj. Điz… ovo će biti vidljiva masnica i kvrga…posred čela. Ma i ta moja sestra…to je jedan vrlo naporan karakter i nepopustljiv u svojim antikonvencijskim manifestima. U tome zbilja pretjeruje do maksimuma. Ona ne ide na vjenčanja i sprovode. Pitam se…hoće li izbjeći i bakin pokop…kad baka umre?

..hm ..baka. Već 3-4 godine je potpuno dementna. Više nas ne raspoznaje…i živi u domu, u nekom svom svijetu. Najčešće se vraća u svoju mladost…i muči muke ondašnjih dana.

Znate li da je moja baka sama naučila pisati? Djevojčice tada nisu baš išle u školu…posebice ako je trebalo pomagati mami u kući..i oko stoke..i njive. Krala je bratove knjige i iz njih učila slova…pisati..čitati.
Nikada nije išla u školu.

U teškim vremenima…kada obitelj nije mogla prehranjivati sve svoje članove, prednost su imala muška djeca…a žensku se slalo u imućne obitelji, najčešće bogatim udovicama na služenje.
Tako je moja baka godine provela kao služavka. Za krevet i hranu.

Cijeloga života s mučninom na licu..prisjećala se jedne Selme, kojoj je služila. Spavala je u nastambi sa stokom i dobivala jedan obrok dnevno. Rižu na mlijeku ili kakvo varivo. Po čitave dane je radila…čistila, prala, kopala, vodila stoku na ispašu, spremala zimnicu…etc….sve dok se nije razboljela i umalo umrla od upale pluća.

Tada se vratila kući kao 'loša' a Selma je zauzvrat uzela njenu sestru.

Bilo je svega u životu moje bake. Ustaša, Domobrana…Partizana..ratova. Pogibije, nestanaka…vojnih nasrtaja i maltretiranja.
Pa i muža pijanca i kurviša…petero djece..od kojih je dvoje do sada već umrlo. A jedno je invalidno. Sama ih je podizala…sama je zarađivala šijući po narudžbi…sama je kuću sagradila…sama se borila. I znala za svaku muževu 'kurvu'…i svaki dinar, koji je na njih potrošio. Ili na alkohol.

Nije moja baka nikada pokazivala emocije. Barem ne one nježne. Njene ruke…bile su tvrde..oštre..hrapave. Njeno lice..kameno….a riječi – ubojite. Ona je život 'odrađivala tehnički'. Ljutila se samo na Srbe, 'komunjare' i Selmu.

Hobija nije imala….osim politikanstva. Al' voljela je sevdah.

Najviše tolerancije i svoje neskrivene pristranosti…pokazivala je samo prema sinovima…a kasnije i prema muškim unucima i praunucima. Ali to je bilo tako…i nikoga nije vrijeđalo…jer ona je u svemu tome bila dosljedna, autentična i transparentna.

Xxx

Bila sam u ludoj strci na poslu. Svi smo. Petak je..i uvijek je petkom tako. Kolega je ljutito prokomentirao da ni jest' nećemo stići danas.

Istovremeno sam dogovarala uvoz…odgovarala na upite, pregovarala o uvjetima za projekt, na kojem radim već mjesec dana…zvone telefoni, blinkaju mailovi…kasnim na sastanak…
A onda zazvoni telefon.
Sestrična zove.
-Pamić…baka je jutros umrla!

Spustila sam se na stolac…i nazvala sestru.
-Bok.
-Bok…
-Ovaj…ako ti već nisu javili…
-Jesu, javili su mi. Znam. – uzdah
-Hoćeš li doći na sprovod?
-Hoću.
-Hoćeš? – uzdahnem.
-Hoću.
-Ok, vidimo se.
-Vidimo se.

Xxx

Vozila sam polako…odsutno. Bez emocija. Sve je povezano….predosjetila sam to jutros. A nisam znala dešifrirati.

Zbogom…staričice moja…
Uz sevdah…

Link

-Nemoj me fotkat' golu….daj…užas! – Dograbim njegovu košulju i nevješto prekrijem ona dva oraščića od cica. Sjetim se da mi ni trbuh nije fotogeničan zbog strija…pa potegnem tu košulju niže.
Zapravo i koljena su mi kvrgava…a košulja premala…i od neugodnjaka se sva zacrvenim , pa dohvatim i jastučić…
Prije nego li sam ga pogodila…čulo se 'škljoc'. Ovjekovječena sam u položaju …koji govori više od tisuću riječi.
A neke od njih opisuju niz zgrčenih mišića, tetiva ..kao i grimasa lica ..s poluzatvorenim očima ,u trenutku kad bacaš jastučić. I jedna mala sisa.
I jedno kvrgavo koljeno.
-Daj dođi ovdje… - podigne plahtu i otkrije dio svog golog tijela..pozivajući na bliskost.

To je najbolji dio. Što bliže tijelima…daleko od pogleda. Sve je puno ljepše kad se 'vidimo' ostalim osjetilima.

xxx

-Može još samo jedna? – upita dok iscrpljeni glasno hvatamo zrak.
-Fotka? …Ma ne dolazi u obzir!...Sad? …Ma neeee – Ni prije ovog 'čina' nisam izgledala dobro..a kamo li nakon!
-Daj ajmo…bit će dobra fotka…vidjet' ćeš! –Uzme mob…podigne ruke visoko iznad nas i začuje se novi 'škljoc'. –Pogledaj…super smo. – pokaže mi fotku.

Stvarno je bila dobra. Nas dvoje..obgrljeni u bjelini posteljine…sjajnih pogleda uperenih u visine. Ok, možda smo svi lijepi…iz ptičje perspektive. Srećom…sve ostaje na mom mobu…i kasnije mogu odlučiti što ću s fotkama. Vjerojatno ću ih obrisati. Hoću sigurno.


xxx


-Pam..jesi pregledala one uzorke za prezentaciju? – pita kolega.
-Jesam…sve sam pofotkala…- odgovorim bezbrižno dok zakopčavam šlic u toaletu.
-Imaš te fotke?
-Imam..u mobu su, možeš si ih proslijediti. – doviknem, prije nego pustim vodu.

Izlazim iz toaleta…a njih trojica bulje u moj mob. Ležerno sjednem za stol preko puta i pričekam da si proslijede fotke.
-Imaš zanimljive fotke Pam. To si nam namjerno dala da pogledamo..ili? – Pita kolega nekim šeretskim osmijehom na licu…a ova dvojica ustuknuše bez riječi.

O čemu priča?...Fotke su sigurno dobre…sve sam ih pregledala i mislim da će biti vrlo korisne. Osim ako….ajme, tad se sjetim!!!
Jeza me prođe čitavim tijelom…a val vrućine nataloži se u glavi…gotovo do sljepila. Koji vrag je sa mnom!? Zar mi se ovo sad zbilja događa!?
Adrenalin straha i užasa..potjera svaki atom mog bića i ja brzinom zvuka otmem svoj mob iz njegovih ruku.
-Daj Pam…pa nije to ništa strašno! Ne mora ti biti bad…pa i ja sam na toj fotki! – reče on pomirljivo.


xxx


Kao da isprva nisam čula sve što je rekao. Možda..jer sam se bavila probavljanjem vlastite sramote. A onda je negdje u zakutku mozga zazvonilo!
'pa i ja sam na toj fotki'…
ha???
Pogledam u ekran….i zaista…nas dvoje, obgrljeni na bijelim plahtama…iz ptičje perspektive.
On?...i ja?? …WTF ???

I tu sam se probudila.

(hvalabogu)

Fakat nikoga nikad nisam pitala kako stoji s padanjem u nesvijest. Zapravo..uopće nemam pojma je li to uobičajena pojava ili sam ja nešto sklonija tom..hm..sindromu.
I tako sam vam ja…nakon bloganja o ljubavi..i onome što ona nije…doslovno pobjegla u vodoravan položaj. Potpuno izmučena nekim čudnim osjećajem u glavi..tijelu…želucu.
Nakon samo nekoliko minuta ležanja..mučnina se pojačavala i ja sam se nekim krivudavim, nestabilnim koracima jedva dovukla do kupaone…u nadi da ću moći..ne znam..povratiti.

Slijedećih....možda sat vremena…u kupaoni se sa mnom odvijala prava mala drama. I borba za život. Nakon lukovitog izbačaja sadržaja mog želuca..krenula je i dijareična rapsodija spašavanja organizma. Uskoro mi je i srce počelo luđački lupati…i osjetila sam nalet neizdržive vrućine. Počela sam sve skidati sa sebe…a koža ispod odjeće…bila je u potpunosti mokra. Gotovo u sekundi.

I taman kad sam pomislila da je ovo sigurno salmonela..ili neko trovanje hranom, koju sam na poslu naručila iz obližnjeg restača…uhvatili me neki trnci. Ubrzo se vidno polje počelo sužavati..i sve više zamijenjivati crnilom. To je bilo od boli u želucu. Znala sam da sad slijedi padanje u nesvijest.

Moje..već dobro naučeno ponašanje u slučajevima nesvjestice je postavljanje tijela u položaj, koji me prilikom gubitka svijesti neće izložiti nepotrebnom ozlijeđivanju. Npr. Glave..kojekakvih lomova…pa čak i gubitka zraka.
I tako ja zadnjim atomima snage..bez ikakvog vida…spustim svoje tijelešce na pod i naslonim se na zid. Zadnja misao..bila je …rakija!

Kuiš ti to! Rakija.
Dakle..ni vikanje u pomoć..ni pomisao o mobitelu..zvanju hitne..djece..bivšeg muža..nekoga. Ne. Rakija.
S tom mišlju sam se i osvijestila.
Pitala sam se jesam li onu domaću rakiju…što mi gospon Danilo poklonio dok sam bila u Istri…ostala negdje u uredu…ili sam je ipak donijela doma.
Ako je slamonela…nema boljeg lijeka od rakije. Mora biti čista…i ne smije biti slatka. Dva-tri gutljaja po tri-četiri puta dnevno..i za 24h si ko nov. Naravno..uz dvopek..ili samo čaj. Bez šećera.

Kad sam četveronoške dospjela do kuhinje…jer ustajanje nije išlo…. nije jer je pozivalo na novu nesvjesticu…mojoj stravi došao je kraj. Rakija je bila tu.

Uglavnom…rakija pomaže da izbacite sve te vragove iz tijela promptnom brzinom…ali i fino pobije svu gamad. Bile one bakterije ili virusi.

Cijeli petak sam preležala. Potpuno iscrpljena. Nisam imala snage ni govoriti. Popila sam dva čaja…pojela jednu bananu i dvije kriškice dvopeka.
Danas sam ko beba.
Dobro..malo slaba…ali ok.

I imam 2 kile manje 

Uglavnom…da se vratim na nesvjesticu…npr. Ustanem li prenaglo – nesvijest. Vidim li nešto što ne mogu percipirati – nesvijest. Boli raznih vrsta – nesvijest. Čak i odlazak ginekologu – nesvijest. Zapravo…danima bih mogla nabrajati količinu onesvješćivanja u svom životu…i tek mi sad palo na pamet pitati…ima li tko sličnu manifestaciju isključivanja iz stvarnosti? …I tako čestu?

…napokon su stale te proljetne kiše i zasjalo je malo sunca, pa je baba Mara izašla na livadu ubrati nešto svježe, mlade koprive za čaj. Svojim široko razmaknutim , u ox savinutim, nabijenim nogama..gegala se poput pingvina…hvatajući dah , držeći se rukom za potpuno obješene grudi. Ispod marame….slabovidnim očima žmirkala je pregledavajući stabljike pred sobom.

-Marooo !!! Gdje mi je sjekira..vrag je odnio!? – s praga kuće vikne Jozo.

Trebalo bi nacijepati drva za ogrijev…i Jozo se te obveze želio riješiti što prije, jer ako opet počne padati kiša ..neće mu se dati izaći iz kuće.
Mara ne čuje dobro…a Jozo više nema kapaciteta glasno vikati. Kuži on da ga Mara ne čuje..pa se počeše po svojoj ćelavoj glavi, prošaranoj tamnim mrljama i staračkim pjegama….pa se dosjeti kako bi Maru možda mogao dozvati zviždukom.
Ali neće zvižduk preko tankih, borama raspucalih usana…jer nema dovoljno zuba da naprave otpor zraku.
Ne živcira se Jozo više, doći će Mara kad dođe. Pa će je onda pitat'.
Okrenu se polako..držeći se jednom rukom za štok…a drugom ispruženom prema naprijed – zbog ravnoteže, pa kratkim koracima ocupka do kuhinje. Išao bi Jozo puno brže, al bole jaja…nešto s prostatom i tako to..pa ne može.

Kad je Mara napokon stigla…Jozo zaboravio što je htio, no nije ni važno…jer se nešto zamislio i pogled mu odluta nekamo kroz prozor.

U trenutku kad je Mara Šaronji dobacila komad slanine..pa ga istjerala iz kuhinje…Jozo se trgne pa ko' iz topa pita: Maro, jel' voliš ti Šaronju?
Mara bez gotovo ikakve reakcije odgovori – Volim.
A jel' voliš ti mene, moja Maro? – nastavi Jozo očekujući da će ga Mara sad poslati u vražju mater.
-Volim. – reče Mara, istim tonom kao što voli i Šaronju.

-A…kad si me zavoljela? – zamisli se Jozo.
-Ne sjećam se više Jozo…aj sad makni noge da prođem! – Mara će nezainteresirano.

Jozo malo promisli…pomakne noge u stranu…pa prateći Maru pogledom kako se gega po kuhinji..krene objašnjavati: Znaš Maro…kad si cura bila, imala si te obline, ono..prave za fino uhvatit' u ruke…a i drska si bila, vražja. Ajme kako bi mi krv ključala od tebe! ..Ja sam znao da moraš bit' moja…a i volio sam te ..ma bio lud od ljubavi! …Znaš li ti to..moja Maro!?

-Aha. – promrmlja Mara…a Jozo nastavi: Jel'da smo se pravo voljeli ? – Malo se nasmiješi …pa i glavom zavrti zbog prisjećanja…
-E moj Jozo, nije ti to ljubav! – odjednom Mara pokaže interes.
-Kako nije? – zbuni se Jozo.
- Svašta ti je to…uzbuđenje, ludost i navika…al' ljubav nije! – Mara otpije malo mlijeka iz boce..kako bi provjerila da se nije ukiselilo.
- A ma je. Sve je to ljubav! – Jozo će pomirljivo.
-A Anica? – zadovoljno će Mara, kao da točno zna razliku.
-E nemoj sad Anicu spominjat'…to je nešto drugo! – uzruja se Jozo.

Mara nije navaljivala…bavila se svojim poslom..ali Jozo se zamislio.

-Ma slušaj Maro…Anica je mojoj duši draga uvijek. Ali tebe sam oženio. – reče Jozo..pa mu se i samom učini da ipak postoji razlika. Mara i dalje šuti…kao da ga pušta da se muči.
- Anica me sto puta naljutila…ne bih s njom jedan dan mogao živjeti…ali je nekako posebna, ne znam ja šta je to..al' ljubav nije. Amen. – Zaključi Jozo.
Mara i dalje ne govori ništa.

Sad i Jozo šuti. Razmišlja.
-Nema te žene s kojom bih mogao živjeti ..osim s tobom. To ti je ljubav Maro moja. Ljubav. – nastavi objašnjavati.
-Al' da si me i ti ljutila, jesi. Ipak…više si mi bila dobra nego loša. Jer sam te volio! – dosjeti se Jozo.

Nakon koje minute…doda: Ma i sad te volim. …Ma nikad te nitko nije ni volio više od mene.

-I ti si meni bio dobar. I kad si jebav'o okolo..i kad si pio..i psovao…i djecu nam pravio ..dobar si bio. – zaključi ona ni da trepne.
-A ma jebav'o…pio…ti sad kao da sam zločinac bio! Nisi ti ništa znala i ništa tebi nije falilo! – uzrujano rukom obriše brk.
-Tako je Jozo..ljubav je to. – naceri se ona..baš onako kako se sve krezube bakice znaju nacerit' i pritom biti slatko simpatične.

Mara je odgegala u šupu nacijepati drva…a Jozo je zamišljeno ostao sjediti pored peći u kuhinji. Misli mu odlutaše daleko…tamo negdje prema Anici. Lice mu se ozari…pobjegne mu smješak…pa sebi u bradu šapne – Ah šta ti je ljubav…!

Nakon što je nacijepala drva..Mara uzme sjekiru i nježno je objesi o klin. Bješe to sjekira koju im Vinko davno darovao. Prstima lagano prijeđe po njoj..kao da je miluje..pa uzdahne – Ah…šta ti je ljubav, moj Vinko!

...koja je tajna vrhunskih ljubavnika?

..ne onaj vinski...već perceptivni..

Neispavana sam...
Hladno je u pm...i dani su fakat ružni za pop...sivi.

Volja me na kapaljku održava svjesnom.

Čekam....uglavnom stalno neki quratz čekam...
Od čekanja se ful naživciram....jer se osjećam bespomoćno.
Onda me taj šut ljutnje tjera u pronalazak alternativnih rješenja...

Pa na njih gubim vrijeme...dok..jel' čekam.

I dok se svime time okupiram...kao iz jurećeg vlaka tužnjikavo promatram grad u kojem sam planirala zastati..
Grad bajki, utopija,ideala...s nazivima ulica prema kreativnim idejama onih, koji smišljaju bulšitove poput 'Udri brigu na veselje'...i slično.

Odsjela bih ja u tom gradu....ma i stanovala čak...
samo dok ..evo ovo...dok ono...čim...bla...
Zapravo i na taj grad čekam....i čekam..

Dobro..ponekad si kupim razglednicu distrakcija....pa zaboravim na čekanje.
I srećku lutrije snova ponekad odigram...

Ali..većinu vremena...sam umorna.
Od čekanja.

Nego...jel' vama bed namignuti nekom nepoznatom?

...pokušavam napisati nešt' PAMetno...

al' ne ide. Iako se fakat jako trudim.
Glupa sam. I nemo'š ti tu ništa.

I čime sad iskompenzirati glupost?

Znam štrikati, vesti, heklati i šivati.
Pečem i fine kolače.
A tek palačinke!
I kruh...

Jbmu...jel' vrijedi to kaj?
'Oćete se sad družit sa mnom?
Prihvatiti me?
I govoriti mi da sam super...iako sam glupa?

Mogli biste.
Poglećte čime sam ja to sve iskompenzirala! Nije to za bacit...halooo?

..kaj je petek :))

Nego...znate one dosadne, naporne...iritantne forwarduše koje ljudi šalju mailom, sms-om..wapp-om i sl? E baš te!
Jedno vrijeme vladala epidemija tih (često nepismenih) poruka..koje onda moraš proslijediti na milju adresa...inače će ti se nešt' prestrašno dogoditi. Naravno...ako ih ipak proslijediš toliko puta...onda preko noći..ili za tri dana, dva mjeseca..ili kad već...ostvaruju se svi tvoji snovi, želje...dobiješ jackpot, zaprosi te dečko, postaneš Miss...ili nešt' tak...'naj' :)

I onda ANERAK (Da..da...ONA) nešt takvo proslijedi meni!
Ja...naravno, kao izraz svog nezadovoljstva...to isto lijepo pasivno-agresivno proslijedim svima koje znam ... jer mi je jasno da bu ih to raspizdilo..i da će mi morati poslati nazad...iz pristojnosti.

Prva tura je odmah vratila...a moj frendić mi je počel vraćati prije 15 minuta.
I još vraća! hahhahahahah
Sad mi mob blinka svakih par sekundi! Imam ih već skoro 100 :)

(kao da mi nešt želi poručiti...ahhaha)
Kajaznam...možda se umori do ponoći! Ha?

Zapravo...moja frustracija je nestala...kao rukom odnošena...onog trena kad sam shvatila da je nekoga isfrustriralo (očito) više!!
Hahhaha...osjećam se ko' Zagorka. Može meni jedno oko...ak' susjedu iskopaš oba!!!
A možda mi je to od ovog čaja kaj mi je krelec dal :)

...osjećaj da sam fakat SVE iskomentirala!

I sad mi glupo ponavljat se.
A nisam se ni zeru predomislila baš o ničemu :/


ps. Htjela bih pažnjom uzvratiti na pažnju...al' se bojim da nisam dobro upamtila. Ispravite me ako griješim...no čini mi se da je lanči danas slavila (ili slavi) promociju svog sina! I ako je tako...ja im čestitam oboma!

pps. ima dana kad bih voljela (sa)znati budućnost!

:)

..pa kae vama?

ja se osjećam kao da sam upravo dobila nogu!

A bilo nam je bajno dok je trajalo. Dobro...svaki odnos ima uspona i padova....ali navikli smo jedni na druge.
I tko će sad fulavat 'ceo' fudbal' ?
Tko će 'prepričavat' Anića?
Citirat Dedića, Rudanicu i Index.hr ?
Tko će selfat plavi tepisić i bijele pločice?
Tko će nam najiskrenije reći što misli o nama? I sebi? U odnosu na nas.

'No pasaran' će samo Edo Majka spominjati...onak..'an ženeral' ...

Ostadosmo bez žene, majke, kraljice....Hrvatice..slovenskog porijekla...Zagrepčanke, pulskih korjena...vodenjačice, škorpionskog podznaka...ljubavne abecede muževa i ljubavnika...

Meni ovo mjesto više neće biti isto!
I ja protestiram!

...ma ne znam. Neke stvari su apsolutno ispod pojasa.

hehhehe...i tamo bi trebale i ostati ako idu javno. :)

U 'posebnim' slučajevima, rekla bi Fata da je poželjno preko pojasa.

:)

Iliti ..lako je u ludari biti iznad svih. I to zato što tamo, baš svi..imaju istu tu misao.
Vi ste ludi, ja sam normalan – pomislio je Đuro.
I Maša.
I Vesna. I Dragec…Krešo, Jelena,Davor, Iva, Zdenka…Robi, Igor…Andrea, Jasmina … Goga, Pero…i svi redom.

Tako su jednog jutra, prije doručka…Maša i Vesna kartale belu. Recimo da je to bilo nešto najnormalnije u odnosu na sve ono ludo oko njih. Bar su tako njih dvije mislile. Sve dok u dnevnu sobu nije ušao Đuro glasno se podrignuvši.
-Kakav idiot! – prokomentira Maša ..namjerno podebljana glasa kako bi izazvala Đurinu reakciju.
Vesna se kritički nacerila. S visoka.

-Kae polovnjače? Nejebica? Nemrete spavat pa kartate u 7 u jutro? – Posprdno će Đuro.

Vesna se na 'polovnjače' odmah uzrujala…a Maša na 'nejebicu'…pa su simultano, nekontrolirano..i onak malo kreštavo krenule u 'osvetu'.
-Stari prdonjo, bila bi tebi dobra i polovnjača da te koja hoće!
-Đuro dozvolit ću ti da izliječiš moju nejebicu – možeš mi popušit!
…i još bar 20-ak sličnih nacifranih rečenica …izgovorile su Vesna i Maša u obranu svoje časti i Đurina poraza.

Možda bi na tome ostalo…da je Đuro prešutio. Ili da su normalni. Ili da Vesna nije spomenula 'zmajeve'…

-Kaj ti vidiš zmajeve? – začuđeno pita Dragec..pored kojeg si je Đuro već sjeo.
Sada su svi šutke zurili u Đuru.
Ovdje ionako svi o svima sve znaju.

Svi znaju da je Maša alkoholizirana bipolarka..češće manična nego letargična. Vesna je paranoična lezbijka, zaljubljena u imaginarnu Natašu, koju samo ona viđa posvuda a onda ima ispade bijesa na ostale što tu istu Natašu 'namjerno' skrivaju od nje.
Dragec je depresivac kojeg su skinuli s vješala i doveli ovdje. Jelena je suicidalna školarka s poremećajem prilagodbe.
Krešo je neshvaćeni umjetnik, nesretnih okolnosti..i još nesretnijih ideja, sklon narkomaniji. Davor je podvojena ličnost. Češće se osjeća kao žena, nego kao muškarac. Iva je promiskuitetna s vječitom patnjom i vječito neodgovorenim pitanjem – zašto..o zašto se moram toliko ševit?
Zdenka se boji da bu poludjela. I čini to svakih par minuta. Zatim prestravljeno prilazi ljudima i govori im da se boji da bu poludjela.
Robi je najveći frajer. On je bio u Americi i zna SVE. Igor je prošao SVA hrvatska ratišta, ali ne boluje od PTSP-a, njega je bog osobno poslao da uspostavi 'ispravan' društveni poredak. Ako treba..i silom.
Andrea NIJE ovdje jer je luda, nego su je 'greškom' ovdje zatvorili. Ona samo ima epilepsiju…a inače je prezabavna kad popije. Zato stalno želi biti..'zabavna'.
Jasmina je ovdje zbog teške traume. Bivši dečko joj je prijetio pištoljem, pa ona sada ima strahove i nemre spavat. A i odvjetnik joj je rekao da je 'bolje' da bude malo tu.
Goga je sveta. Ona blagoslivlja ljude, krsti i daje im oproste od grijeha. Razgovara s Gospom i bori se protiv Sotone.
Pero je svima objasnio da je jako pametan, načitan i da kuži mnoge stvari bolje od svih…ali su mu smjestili. Zato je tu. Da je sjekirom razbio cijelu kuću svojih roditelja…je laž.
Uglavnom….sve se zna. Osim zašto je Đuro ovdje.
Jer Đuro se ne druži….Đuro fura svoju furku..uglavnom neku samotnu. Kavica, pljugica…novinice..i tu i tamo koja posprdna spuštalica ostalima.
Zato…kad je Dragec pitao – Kaj ti vidiš zmajeve? – svi su s nestrpljivim iščekivanjem zurili u Đuru…vapeći za odgovorom koji će napokon otkriti zašto je Đuro ovdje.

Đuro je napokon pogledao u Drageca…pa nešto tišim, ali opravdavajućim glasom odgovorio protupitanjem: Kao da ih ti ne vidiš? …

Tajac je trajao punih 10 sekundi…a onda je dnevnu sobu proparao gromoglasan prasak smijeha! Svi, baš svi su se smijali širom iskeženih zuba…a neki su se i previjali od smijeha..držeći se za trbuh.
To je bio Đurin kraj. Diskreditiran je zauvijek.
Sva krinka nedodirljivog samotnjaka..pala je u vodu. Đuro je postao luda, koja vidi zmajeve.

No…kolektivna zabava u ludari nikad ne potraje dugo. Možda zato što joj se nitko ne usudi prepustiti bez stavljanja svojeg osobnog tereta u prvi plan.
Zato je Vesna odmah zaurlala – Šta lažeš? Kakvi zmajevi? Ti pričaš o mojoj Nataši. Nju viđaš…a meni nećeš priznat. Govno jedno..misliš da ne znam da me samo želiš isprovocirati s tim zmajevima!?

Na to Pero okrene očima i pomisli kako je Vesna teška moronka pa joj fino objasni : Daj ti lezbača začepi više s tom Natašom, ideš mi nakurac…ne vrti se svijet oko tebe!

U tom trenutku Zdenka zavrišti – Isuse, ovako ću i ja završit ako poludim! Ajme..ja se stvarno bojim da bum ovak poludjela!!
I Jelena se nadovezala – pa mi svi već jesmo ludi…ne znam zašto su me uopće spašavali kad sam prerezala žile!

Igor se sad jako naživcirao i zaderao se iz sveg glasa: Majku vam jebem debilnu…vi ste razmaženi kreteni koji nemaju pametnijeg posla nego zajebavat narod i državu…Cuclate državnu sisu ovdje na sigurnom i prenemažete se ko pederčine! Za glavu vas sve treba skratit!
Pritom je nogom odbacio stolicu, koja je tresnula o zid.

Tu su svi malo umuknuli…od straha….ali ne zadugo, jer je Robi, 'Kapetan Amerika' imao 'mišljenje' – Da je ova država uređena kao Amerika, onda bi svi ovi ljudi ovdje imali bolju skrb. Ja sam vidio u Americi….

Prije nego li je završio svoju američku usporedbu…posred njuške opalila ga je Dragecova šaka. Opet su svi ostali u čudu…i dok se Kapetan Amerika previjao na podu…Dragec se ozario sav ponosan na sebe..pa rekao: Oduvijek sam želio ovo napraviti nekome tko me živcira! Mislim da više nisam depresivan!
Jasmina je plačući otrčala u svoju sobu. Ona ne može gledati nasilje….a Goga je kleknula pored Kapetana Amerike i svima poručila: Ljudi..ovo Sotona radi od vas! Gospa mi je rekla da vam poručim kako nije kasno da se promijenite! Još uvijek se možete preobratiti!

Epileptična Andrea odjednom se počela nekontrolirano preglasno smijati. Zapravo histerično. Pritom je imala nekakav zgrčen izraz lica…zarumenila se…a potom se srušila.

Bipolarna Maša, na terapiji litijem…vrisnula je : Ajme…Andrea! Pomozite joj…ja idem po tehničeare! …a onda krenula puževim korakom…nogom pred nogu…pokočena i usporena, baš kao netko..koga od manije spašavaju litijem.

Ta scena je bila ful zanimljiva neshvaćenom umjetniku Kreši…pa se dosjetio prikladne pjesme…i počeo recitirati : Da mi je i dolinom smrti poći…ničeg ja se ne bojim….sve dok drugi padaju…a ja živ i zdrav stojim!

Iva je na trenutak prestala gristi nokte i okrenula se prema Kreši…pa prepuna svog promiskuitetnog pogleda …dobaci – Krešo…hoćeš doći u moju sobu..izrecitirati mi još nešto?

Davor je to čuo…pa nervozno izustio – Žene!! …a potom njišući guzom, uvrijeđeno odšetao niz hodnik. Oni koji su ga pogledima otpratili…mučili su se dešifriranjem je li to rekao kao žena..ili kao muškarac!?

Najzad…pojeo se doručak, pa i ručak….i večera. Naša mala zajednica polako je napuštala dnevnu sobu…i odlazila na počinak…ili po nesanicu..zmajeve, Nataše..Gospe…Amerike..i tko zna što sve ne. Kad su si redom zaželjeli lake noći…i mirne snove…dnevna soba ispisala je još jednu recku na zidu. Preživjeli smo još jedan dan. Još jedan korak bliže k ozdravljenju.

Novo jutro..dočekat će Maša i Vesna. Kartajući belu.
Ušetat će Đuro….a one će mu dobaciti – Đuro…pazi zmaj!...Pa se ceriti na svoju urnebesnu foru.
Đuro će im odbrusiti – Pazi nejebica!
One će se uvrijediti..pa će mu svašta reći…

Dalje znate…

Ps. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna…
Pps. Priča se temelji na istinitom događaju…
Ppps. Uopće nije inspirirana iskričinim weblogom

Bilješka pisca : Majkemi !

..iliti političko-ekonomski razvoj jednog zagrebačkog djetinjstva..

Bilo je to na današnji dan,davnog ljeta gospodnjeg.. oko 30 metara prije nove here.
Zapravo zime. Ne ljeta.
Na livadi kod 'here'.
Hera je bila nadstrešnica susjedove šupe, koja se spuštala duboko na livadu…kršeći pritom valjda sve moguće katastarske granice. I zaštite od ozljeda. I estetske.

Ali hera, kako smo je zvali zbog kosine, je nama klincima iz prve i druge ulice, bila omiljeno okupljalište zimi. Sa here su se izvodile najspektakularnije sanjkaške… (ili one na vreći…pa i običnoj dupadi)...vratolomije.
Na heri su se lomile noge, ruke, zubi …a bome se i krvarilo ispod razderanih skafandera o oštre rubove hrđom propalog lima.

Nekoliko zima nekoliko generacija uživalo je u okupljanju, korištenju i stvaranju uspomena na heri. Mi, klinci iz prve i druge ulice. Od dvije.

A onda je stari Jura..jednog proljeća ..srušio heru. Pričalo se da ga je netko tužio zbog uzurpiranja javne površine…ili zbog ozljeda…ili tko zna zbog čega.
No toga dana…musavih lica i nijemih pogleda…stajali smo u nekom prirodno formiranom čoporu.. mi, klinci iz prve i druge ulice…promatrajući kako nam ubijaju 'zajednicu'.
Bio je to najtužniji dan u povijesti kvarta. Dan kada je umro 'komunizam'.

Nova hera sagrađena je u gabaritima. I nije imala kosinu. Niti se više moglo do nje.
Slijedeće zime smo bili toliko očajni i izgubljeni da smo se međusobno počeli tući i smišljati si spletke. Opet smo se ozljeđivali..i krvarilo se….ali sada jedni od drugih…i bez osjećaja veselja.
Zbog silne agresije, nastale u kvartu….Mariov tata (iz druge ulice) je obećao izgraditi nekakvu drvenu instalaciju na livadi…a koja će zimi služiti za igru. Ljeti za skejtove i role.

To se uopće nije dogodilo…pa se Žera iz naše, prve ulice, dosjetio sjajne ideje. Iskopat ćemo bunker. Ljeti će nam biti okupljalište i baza hlada….a iskopano brdo zemlje zimi će biti skakaonica.

Čitavu jesen smo kopali. Mi iz prve ulice. Dolazili smo s motikama, lopatama, štihačama..krampovima… A klinci iz druge ulice su nam se rugali. Zato smo ih morali par puta premlatiti.
Kako je bunker dobivao formu..a i buduća skakaonica, jaz između prve i druge ulice…postajao je sve veći. Oni jednostavno nisu mogli prihvatiti novi poredak. Mi smo izgradili bunker, mi smo izgradili skakaonicu..i zato je to naše…i zato to samo mi možemo koristiti. Tako je nastao kapitalizam.

Te zime…klinci iz druge ulice dolazili su na livadu, 30 metara prije nove here i ni pedalj dalje…gdje je bila naša baza. A mi smo organizirano čuvali svoju imovinu. Trudili smo se silno uživati u snježnim radostima skakanja i spustova s brdašca, čak toliko usiljeno i glasnih vriskova da bismo i samima sebi išli na živce. No, bilo je važno očitati lekciju drugašima jer nisu sudjelovali u gradnji. I zato što su se rugali.
Najgore je bilo kad su drugaši spojili sanjke u kolonu..pa ih privezali za četiri šarplaninca tete Marice iz prve ulice. Vukli su ih po čitavoj livadi..i bilo im je sjajno. Cerekali su se..prevrtali…vriskali…uživali…psi su jurili….a mi smo to morali šutke promatrati.
Nije imalo smisla pridružiti im se. To bi bila izdaja. Trebalo je ostati dosljedan u uvjerenju da smo mi povlaštena..uspješna i bogata elita iz prve ulice. A oni luzeri, koji nemaju ništa. Jer su lijeni. I zavidni.

Niz ideja, koje su im padale na pamet…sve nas je više iritirao. Poput one…kad su sagradili ledenicu od snježnih kocki. Ili ekstra velikog snješka…ili kad su dofurali one drvene kašete pa poredali u krug..i u sredini zapalili vatru. Zbog toga su ostajali dugo vani. Jer su pričali..i pjevali…i bilo im je toplo.

A mi to sve nismo mogli iz dva razloga. Jer nismo imali dovoljno prostora…i jer bi imitiranje pokazalo slabost. Mi smo morali ostati vjerni svojoj tradiciji na koju oni nemaju pravo. Jer su odmetnici. Mi smo bili 'vjernici' a oni ateisti.

No..kako su draži i privlačnost slobodne zabave puno slađi od ortodoksne uspostave nekakvog uokvirenog obrasca…među nama su počele trzavice. Svakodnevno je netko poželio prijeći na drugu stranu. Zato je morao dobiti batine. Najzad smo se svi međusobno pomlatili …da bismo na kraju odlučili glasovanjem promijeniti ovu učmalost i pokušali se pomiriti s drugašima. Većina je bila za suradnju.
Tako je nastala demokracija.

Naravno da je problem bio moliti drugaše za pomirenje…jer bi to bilo ravno priznanju da su pobijedili. Trebalo je osmisliti način na koji ćemo se udružiti.
Organizirali smo natjecanje u skoku….skupili smo nešto love od džeparaca i kupili smo Bajaderu. Onu veliku. To je bila glavna nagrada.
Mali Kiki bio je zadužen razglasiti po drugoj ulici da se i oni mogu natjecati..ako daju par kuna (ili dinara, ne sjećam se). Time smo pokrili sve troškove, vratili sebi džeparce, pridobili ih da dođu k nama i usput se..jel' pomirili. Bio je to prvi biznis koji smo ostvarili na temeljima našeg kapitala.

Kasnije je svatko mogao nešto donijeti…ili predložiti..pa smo to kupovali. A i međusobno prodavali. Naša livada…postala je pravo malo slobodno tržište.

No..kako to obično biva…neki nisu imali što donijeti…niti novaca za kupiti. Neki nisu bili uspješni na natjecanjima…neki su bili neugledni i nepopularni…a kasnije se opet stvarao jaz po staroj podjeli na prvu i drugu ulicu. Tome se pridodao i jaz između djevojčica i dječaka….pa sve do toga čiji tata….

Kad pogledaš…u tom slobodnom, demokratskom kapitalizmu..svi su naizgled imali jednake šanse…jednake šanse za istaknuti se kao pojedinci. A kad smo postali pojedinci…oni koji su bili uspješniji ili imali više…željeli su da tako i ostane. Jer ..bože moj…ako nemaš 'goreg' od sebe…onda nisi 'bolji'. Njima je odgovaralo da na livadi budu svi…ali da se zna tko je faca.

Oni, koji su plivali nekom zlatnom sredinom…njima je smetala sve veća mržnja između faca i luzera…i oni su stalno ukazivali na toleranciju i uvažavanje. Oni su oformili liberalizam.

A luzeri? Luzerima se sve više dizao tlak. Nemaju ništa, neprihvaćeni su…omalovažavani su…etc. Bilo im je zlo svakodnevno gledati preseravanja elite…a znajući da ne mogu do nje..jer nemaju kako ni s čim. Zato su tajno organizirali opću makljažu. Pozvali su i ekipu iz susjednog kvarta…pa preko noći zatrpali bunker, razrovali brijeg…i s palicama i šibljem dočekali nas na livadi.

Toga dana na livadi kod here, na današnji dan…šora je počela bez riječi. Jauci su parali zrak…čuli su se tanki zvižduci šiblja i tupi udarci nekakvih kolaca i letava. Šorali smo se svi. Na kraju se svatko tukao sa svakim. U nekom trenutku nije bilo važno na kojoj si strani..nego da ne dobiješ previše batina…a ipak uspiješ dobro namlatiti nekog drugog.

Ok..neki su morali doma…jer je bila večera..ili su ih starci zvali….neki su pobjegli…neke se nosilo doma….ali stvar je bila takva …da su luzeri pobijedili. I pobjedom postavili nova pravila korištenja livade. Tako je ..ironično…marksizam srušio kapitalizam.

Zaista..nakon te bitke kod here…svi su nekako s više poštovanja dolazili na livadu. Svi su željeli biti fini jedni prema drugima..da se nedajbože ne zamjere kome…pa su se ustupala mjesta, sanjke…guralo se ili vuklo mlađe, sporije ili nevješte. Natjecateljske parade su se organizirale čisto simbolično…bez pobjednika, bez 'boljih'..bez 'luzera'…. A i zadržala se dobra tradicija paljenja vatre i pjevanja, pričanja kaubojskih priča i horor scena iz filmova. Nove ideje su se prihvaćale..čak i kad su bile glupe..ali svi, baš svi…su sudjelovali u sprovođenju . Zajednički su se razvijale strategije…i pazilo da nitko ne ponese veći teret nego može izdržati.
Bio je to jedan sinergijski društveni poredak novog naziva. Ugodan svima…jer svi su se zabavljali.

Zadnji put, kad sam boravila na toj livadi kod here…ostavila sam trag anđeoskih krila u snijegu…prije nego li su ga isprale kiše..i otopilo sunce. Prije nego li sam odselila u drugi grad…prije nego li je livada kod here postala parking trgovačkog lanca domaćeg 'kapitalca'…imperijalca.

Nemam mira....želim nešto učiniti s kosom. Malu promjenicu.
Zato sam se malo poigrala idejama ..i najzad sve svela na ove dvije.

I sad ne mogu odlučiti.

Naravno...nakon nekih 18 kombinacija...više nisam objektivna kaj bi mi bolje pasalo.
Zato...otvaram glasovanje :)

Ajte...pomagajte !

pramenovi?

ili šiške...

kaj je bolje?