Sa druge strane jastuka...( Atlantika)

 
Htjeo sam ti reci da si velika lazljivica, ali...
Samo sam ti blago dodirnuo prstima usne boje jagoda...
Zamrsio ti kosu punu snjeznih, nevinih pahulja...
Utisnuo poljubac kraj apstraktnog mladeza tu na vratu.
Znao sam da se salis, da ne mislis to ozbiljno,
Ali svaka tvoja sala znala je opako zaboljeti...
Kao plamen Hada koji nas ocekuje, tko zna kad i gdje?
Divno je bilo to setaliste, sto je licilo na svetiliste
Nasih dusa uprljanih grijehom pohlepne strasti...
Drava nabujala i mutna, kao paradna zdrebica,
Odnosila je Lorkine stihove u pohotni zagrljaj Dunava.
Sjeti se da svugdje na svijetu ima mjesta za ljubav,
I u zaboravu i u sjecanju... i u pogledu i u sutanju...
A negdje u zaboravljenom kutu tvoje memorije
Pocelo je da se meskolji prerano probudjeno proljece,
I milion sitnica koje brisu prasinu sa starih razglednica.
Sada vidim koliko nas ima u tom istom kutu sjecanja,
Koliko ludih stvarcica nase buntovnicke mladosti
Si strpala u najljepsu lepezu zaboravljenih osmjeha...
Tek sada shvatam prve jaglace u tvojoj kosi,
Tajni pir mjesecevog ludila u tvojim ocima sanjara...
Uhvatim u dusi davni bljesak tvojih bosih stopala
Kada me tvoja ljubav kao Alkatraz spopala...
A ja htio slobodu poput nabujale rijeke koja nas,
Onako zavjerenicki primala u okrilje trske svojih obala.
Bio je to, sada tek znam, najljepsi san pretocen u javu...
Mada me nikada u zoru nisi ispracala na moja lutanja,
Nisi mi dala ni da ponesem mirise izguzvane postelje...
Nikada mi nisi saputala njezne rijeci na rastanku...
Bila si ekstravagantna i perfidna, jer si znala da u ovoj
Areni zivota, samo najhrabriji gladijatori opstaju...
I zato hvala ti na mojoj povrijedjenoj sujeti...
Postao sam gladijator onog trena na dravskom mostu,
Dok je sunce palilo posljednje vatre, a srebreni most,
Nosio u zadnjoj nadi ocajne usamljenike i koketne
                                                                zaljubljenike...
Dok je prerano probudjeno obecanje proljeca,
Kao jednoooki kiklop zmirkalo iz tvojih ociju boje
Precvjetalih jorgovana nase slavonske mladosti...
Ah ljepota... davno je sve vec postalo Golgota... 

 
Bila  mi  je  sve  sto  more  ima,
moja  bura,  osjeka  i  plima...  sad  nema  nje...
Bila  mi  je  vjerna  kao  rijeka
koju  zedna  zemlja  ceka...  sad  nema  nje...
Bila  mi  je  nevjerna  kosuta,
kad  sam  tu  i  kada  lutam...  sad  nema  nje...
Bila  mi  je  sve  to  sto  ne  mogu
cak  da  povjerim  ni  Bogu...  sad  nema  nje...
Cuvao  sam  postelju  u  travi,
cekao  sam  da  se  javi...  ali  nema  nje...
I  zato  prijatelji  moji,  zapjevajmo  na  sav  glas...
kad  nema  one koju  volim,  samo  pjesma...
samo  pjesma,  samo  pjesma  mi  je  spas...

 
Hocu svoju casu na drvenom stolu,
a ja cu tad uz nju izmisliti drugo...
Zblizimo se opet ko nekad u bolu,
prijatelji gdje ste, ne vidjam vas dugo...
Hocu put do stola od hrastova debla,
da godine vidim njegove i svoje...
Hocu kao nekad, kad si sa mnom zebla,
da razgolim grudi i zagrijem tvoje...
Hocu nocas to sto nemam, to sto samo ti si znala,
hocu svoja dva dragulja, sto su samo meni sjala...
Hocu prije nego svane, da jos jednom tako volim,
pa nek' bole stare rane, kad se jednom tako voli...

 
Pohlepno i njezno, ponekad namjerno i neizbjezno,
ljubili smo se na oknima zimskog sutona,
milovali smo se okrajkom grijesnih zelja.
Jos uvijek smo generacija koja izazovno koketira
izmedju revdacije i transcendentalne meditacije...
jos uvijek te volim, a ipak ti lucidno kazem: "Idi".
Idi i ne placi... jer cudne su staze nezavrsenih ljubavi,
pune srece, suza, cvijeca, osmijeha, melanhonlije...
idi i ne okreci se... jer ovo je sad jednosmjerna cesta.
Neces me vise vidjeti u praskozorju nasih sastanaka,
neces me pronaci pod uzdahtalim kestenima ljeta,
idi i zaboravi samo moje ime, ali sacuvaj rasute rime.
Jer buducnost donosi proslost, to je taj most,
taj zacarani krug sto vraca nostalgicna sjecanja,
i ako ubijes jednu ljubav moras zivjeti za drugu.
Necu te sjecati na dane kojih vise nema i neku tugu,
necu te prekorijevati za tvoj molecivi sapat sanjara,
jer daleki su i nepoznati putevi Gospodnji...
Mozda osvojis upraznjeni pijedastal necije ljubavi,
ali ne zaboravi da postoje i ocaji, i suze, i ponori...
i da svaki dan donosi nove izazove izmjesanih emocija.
I ja sam okrenuo novu stranicu zivota zapadno od raja,
prethodna je ostala napola prazna, nedorecena do kraja
i sa tvojim mirisima koze, slovima, tragovima...
I zato te molim da zaboravis pokisle plocnike
i nase setnje od strepnje do nadanja, i natrag...
jer davno je u nama vjetar kisnim kapima zatro trag.
I ne dolazi na stanicu sa mramornim kolosjecima nade,
sa kojih si me ispracala u dalek svijet nebrojeno puta,
da sa zeljom ocekujes dolazak nekog vlaka proslosti...
Zapamti... ona se vraca samo u tvojoj memoriji,
samo ponekad kao zvijezde kad umiru u tvom nemiru,
samo ponekad kao prvi svici zaiskri u tvom sjecanju.

 
Uplakano nebo je umivalo zapusteno lice ulice,
a kapi kise su kucale na zatvorena vrata moje samoce.
Osjecao sam se kao ratnik porazene vojske
izgubljen u sudbini svoga apokalipstickog sunca.
Iako sam se otisnuo u svijet da pomirim srecu i tugu,
nisam uspio da otkrijem sintezu ljubavi i mrznje.
Srecu sam gledao samo kroz tudje prizme smijeha,
na mojim oknima radosti slivale su se suze tuge.
U sebi sam nosio modru buru svoga neba,
samocu ociju nomada i manire vagabunda.
Ipak sam plakao za pregazenim psom lutalicom,
jer i on je imao dio moje provincijske duse, lutanja.
A onda slucajan susret sa njom, titraj u srcu...
nesto cudno u pogledima... gromovi i munje u glavi.
Bilo je dovoljno da niz senzualne usne vjestice
prevali pocetna slova svog ekstravagantnog imena...
pa da zatvori sve latice cvjetovima samoce,
pa da sa mojih prozora srece zauvijek otjera suze...
 

 
Kome mogu reci ove noci da mi jesen stize,
da u srcu nemiri se rode, uvijek kada ljeto ode...
Koga mogu sresti sam na cesti kad se kise spuste,
tko to svira, tko to nema mira, ove noci puste...
Zalud trazim neke davne slike kojih vise nema,
jesen je u ovoj praznoj sobi, dok se kisa sprema...
Kome mogu reci ove noci da mi jesen stize,
nikog nema da me pita, zasto ljetu casu dizem...
Ona nocas nece doci, nece doci nikad vise,
znam da negdje u samoci ona zadnje pismo pise...
I da zasja nocno sunce, i da vatrom bljesnu oci,
ona nece cuti srce, ona nocas nece doci...

 
Ako si ti imala tako malo srce,
jedva vidljivo kroz prizmu mikroskopa...
Kakav sam ja onda kardiolog,
ako sam ga otkrio bez najmodernije tehnologije?
Kakav sam tek kirurg, koji je izvrsio
bezbolnu transplataciju ljubavi u njemu?
Vidim da buja i raste do neslucenih razmjera,
Cekajuci obecanje proljeca i neke zapadne laste...

 
Kazi mi kako ti je ime... kako se sapce... kako pise?
Kazi mi sto ti vjetar nosi... o cemu pricaju ti kise?
Kazi mi gdje te mogu naci, kada se trave zorom plave?
Kazi mi koliko ti znaci, ova ljubav od snova i jave?
Ne boj se... meni mozes reci kamo te zvijezde nocu vode
Bez tebe vracaju se rijeci, bez tebe nemirne su vode...
Kazi mi kako da te zovem... proljecem, ljetom ili samo
                                                               cvijetom?
Kazi mi kako da te zovem... ljubavi svojom ili cijelim
                                                                svijetom?
Kazi mi kako da te zovem... sad kada vise nemam
                                                           drugog puta?
Kazi mi kako da te zovem... sad kad je srce prestalo
                                                                  da luta...

 
Nikada nisam volio ici sam kroz zivot...
a nebrojeno puta sam morao da se borim sam
sa poludjelim vjetrovima prosloga i ovoga vijeka.
Prezirem milostinju svake vrste
i nikada je nisam uzimao...
Divno... umirem osjecanjima,
a nikom dug ne moram da vracam.
Ali trazim da vrate na umiveno lice svakodnevnice
osmjehe, sunce i ljubav.
Ne za mene...
za mene je mozda vec kasno.
Trazim za one,
sto dolazeci donose mladost i iluzije,
jer ne zelim da idu mojim stopama tuge.

 
Kakav je kontrast taj zivot. Cudna je to stvar... nedefinisana. Na jednoj strani peron i ja, na drugoj strani zena koju sam volio... ili mozda lazem, mozda je jos uvijek volim samo ne smijem to sebi da priznam. A izmedju nas ponor godina i dvije suprotne intonacije zivota. Povrsno smo se znali iz slucajnih susrete, konvencionalnih razgovora... A onda obostranom "slucajnom namjerom" sam saznao sve o njoj ili sam mislio da sam saznao... Koliko ironije apsurdnosti u noj, jer sam znao da voli cvijece, a ipak ga je kupovala na trgovima i svojim korodiranim novcem placala njegovu smrt. Ne znam zasto su moje retoricne misli gajile iluzije prema njenoj ljepoti i subjektivnoj izdiferenciranosti.
  Volio sam je mada nikad nije potpuno uzvracala ljubav... ili mi se tako cinilo. Njena arhitektonska gracioznost i spektar raskosi njene puti, bacale su oko sebe etericnu poeziju neke davne ljubavi, ispricane tendenciozno da ostave dojam na mene. I uspjela je u tome... tada se otkrila sustina njene avangardne licnosti, razotkrio imperijalizam njenih cula, idejno nalicje bespuca metafizike njenih osjecaja... Iskristalisane rijeci bile su samo dekadentna introspekcija njenog iracionalnog bitisanja. Vjesto je satkala pejzaz u kome je bila subjekat. Ali ipak mi je otkrila dusu u jednom rastrzanom komadu nostalgije, kada je destruktivnost savladala. I nisam je krivio sto je bila kraljica, a ja pijun u njenim rukama. Ne naprotiv, tada sam je volio jos vise... volio do ludila.
  Zaboravila je bila u tim trenucima destrukcije, najvazniju komponentu zivota... zaboravila je da rat na sahovskoj tabli zivota dobijaju pijuni, a ne kraljica. Pocela je zanovijetati raskalasenoscu svojih ideala na prekretnici mog zivota, da bi me zatim odgurnula od sebe kao bezvrijednu stvar. Od tada u meni zive samo djelici mozaika zvanog ljepota nase ljubavi. Sve osim te ljepote, kao najsublimnijeg oblika zivota, je odavno nestalo iz moje memorije, kao slucajni prolaznici pred veliku jesenju oluju...
  I nisam je zamrzio... i nisam svojoj tuzi nadjenuo njeno ime... Naprotiv... Danas kada stojim na peronu, na drugoj strani zivota od nje, jos uvijek je volim... i samo treba prijeci taj brisani prostor vremena sto nas dijeli, tih par koraka nedoumice... ali nema povratka, osjecanja ne lazu kao ljudi, nismo mi nikada bili iz istog romana. A u meni, kao nedorecen epilog, stoji saznanje da me je indentificirala sa sjenkama njenih ranijih ljubavi. Koji zivotni okvir sa skicama za neponovljivi D-mol... ili mi se cini?

 
Sjecate se... govorila je malo o ljubavi,
kao po sjecanju, iz lose procitanih knjiga...
Voljela me...? Ili mozda i nije...?
Isto je... Ma bas me briga..
Brojevi... od jedan do trideset se samo broje
k'o godine njene na dlanu.
Ponedjeljak, pa srijeda, petak...
Kazem ti, sve se ponavlja... isto je...
samo mi se cini da je negdje izostao pocetak.
Ljubila me prokleto strasno
i usne, k'o jagode, plasile se necega vise...
I bilo je... a i nije...
Toliko toga ne moze da se odbroji...
od jedan do trideset, ni da se napise.
Krivila je vec do pola ispravljene Drine...
A ljubila me tako njezno kao da kapljicu vode sise,
sutra se pravila blesava...
Doslo mi da je oteram u tri materine...
i mrzio sam je k'o srijedu i petak, i jos toga je bilo.
Ne smijem o tome, i ovo je mnogo...
za pricu kojoj nedostaje pocetak.
Bila mi je i drug... i jesen... i snovi... i java...
ponekad bila je i nesto vise.
Ucinilo mi se da me malcice voli...
stvarno, nije mi zao ako ode, nece da boli...
Ostace slike, ime, sjecanja, kojestarije...
A bila mi je toliko toga... I jeste... I nije...
ma neka ode... svejedno mi je...
Majke mi, kunem se za laz...
jer jedna suza ima neku cudnu draz
odlaska u prici, sto na druge ne lici,
samo po tome sto joj nedostaje pocetak...

 
Nikada i nista necu da ti kazem vise...
Rijec mi postoji dok se ne napise...
poslije se brise.
Ni za koga ne zelim da govorim jace od tame.
Dosla si ili nisi? Isto je... "briga me"...
Proslo je i vise ne boli.
Ako zelis da jos lazem, samo izvoli.
Lagala je prokleto dobro,
pricala obicno, bez ljubavnih preplitaja.
Dvije, tri recenice... nikad do kraja...
Ostao sam zbunjen negdje na sredini...
Nesto cvrsce od rijeci nas spaja... Ili mi se cini?
Bila mi je sreca.
Bila mi je od svih velikih - najveca. Pomalo trava...
Ljubio sam je dok je iz ociju prosipala pijesak.
Znao sam da me zavitlava...
I odjednom smo imali isuvise prstiju???
Pogledi nam se svezali??? Opasno narasla voda???
I zalud smo se na prste peli,
s' dopola praznog, otpola potopljenog zivotnog broda.
A smijala se tako da sam djavo bi je znao kako...
I sta sam ono htio?
Da li da placem? Ili mi se spava?
U otkosima jutra vlaznog od kise...
jedan pogled za sjecanje, drugi za nikad vise.
A pijesak je bio? Ili mozda trava?

 
Tebi zeljove, sto zaboravise te                                                  
zadnja seoska kola u malenom gradu...
u ime tvog pseceg bola
poklanjam ovu baladu.
I tebi Joska Jesenjin,
sto tako divno pisao si o psima,
poklanjam ovu baladu
jer imao si bijesna psa u grudima.
Dan koji nema imena vise
zagubio se negdje u dnu nas,
na njegovo nebo modro od kise
lajase tuzno seoski pas.
Cekalo pseto tuzno i smjerno
da gospodar njegov ljetinu proda,
cekalo pseto gladno i vjerno
iz sela dalekog tri dana hoda.
A onda slucajno jedna dama,
pudlicu provela zutih grudi...
za njima drijema memljiva skrama...
lajahu psi, al' bogme i ljudi.
Zanesen osmjehom pogleda njenog
njusilo pseto stope gdje je prosla ona,
i umjesto njuskice i dodira snenog,
oglasise se sa katedrale vecernja zvona.
U ocima mu tuga sinu
i dan polako minu za okolna brda,
ona je zaspala na toplu kaminu,
a on kraj kamena mokra i tvrda.
Kola su njegova vec na domak sela,
a tamo u sasu, kraj bistra potoka,
cekala ga kucka, ne bi li ga srela,
jedna kucka bijela sa zjenicom sunca u dubini oka,
cekala ga da bi ga vidjela.
Sinteri su jucer, tamo izvan grada,
besprizornih devet pogubili pasa,
tiho je svisnuo uz rub vinograda,
bez bolnog jauka, bez glasa...
Tisina sumorna sad poljem vlada
al' meni se uzdah ote, eto...
I sve mi se cini da ce odnekud iz vinograda
zalajati ono seosko pseto...

 
Ne priznajem rastanke... i nikada necu...
Suvise boli kada se grubo otkine cvijet koji tek nice,
kada na samom pocetku price vrijeme zatreperi i stane,
bas kad blijeda, jos prazna zora mjesecevo srebro usuti;
i kada zamre let povjetarca sto dahom sluti,
uzdahe nove, nasmijane...
Ja zelim da jos sa tobom gledam kako se bude zlatasta mora,
da sa tobom disem, i da te volim i vatrom noci i zore sjajem...
I zato ne dam, i zato necu... i zato rastanke ne priznajem.
Zelim da zivim tvojim dahom i da se smijem osmjehom tvojim,
zelim da bolujem tvoje boli i da strahujem tvojim strahom,
dokle me ima, dok postojim...
Zato ne dam i zato necu, zato moj odraz jos vjesto krije
istih osmjeha tajne daleke, i sipa u sarene misli neke...
u zute duge na modrom tlu,
zato cu uvijek biti sa tobom, u dasku misli ili u snu.
Jos uvijek nas cvijet negdje nice, jos uvijek nase tajne snije,
i ustreptalom ljepotom traje, dok mu na latice leptiri slecu...
Svi su rastanci tuzne price...
zato ja rastanke ne priznajem, i nikada necu.

 
  Ljubav je najveca tajna. Jer Bog je ljubav, a on je tajanstven, ljudskom razumu zauvijek nedokuciv.Jer kada bi se on mogao uhvatiti u margine ljudske logike onda bi covjek postao ravan Njemu, konacno bi postalo jednako beskonacnom, prolazno vjecnom... sto je naravno nemoguce. Tako je i ljubav nedokuciva, jer je bozanskog porijekla... Mi nikada necemo moci da kazemo sta ljubav jeste. Mi mozemo samo reci sta ona nije... Mi mozemo o ljubavi bilo koje vrste reci samo djelic istine, samo nedorecenu istinu, mozemo samo da promucamo poneku nasu sliku o tome sto je daleko od pune istine...
  Kako ljubav pocinje? To nitko ne zna da kaze, cak ni oni koji su najvise voljeli. Mozda ljubav pocinje kao SLICNOST? Ili kao OTVORENOST? Ili kao TAJANSTVENOST?
SLICNOST...Kazu da se slicne osobe trenutacno prepoznaju, u jednom jedinom djelicu sekunde. Slicne na neki nacin u dubini duse. I kada se sretnu dvije osobe slicne duse, one se trenutno prepoznaju po pogledu, izrazu lica, pokretu, rijecima, mislima... I tada ako su razlicitoga pola postaju zavjerenici ljubavi, a ako su istoga pola postaju prijatelji. Ono sto mi, obicni smrtnici zovemo ljubav, se desi izmedju njih u tom jednom trenutku, nesvjesno... Oni cesto tek kasnije postanu svjesni da se medju njima razvila duboka ljubav i ne mogu da se sjete tog presudnog trenutka u kome je sve pocelo. Sve djeluje kao da je uvijek bilo tako, kao da su oduvijek bili zajedno, a da su se tada konacno i formalno fizicki sreli.
OTVORENOST... Kada se slicne osobe sretnu moraju biti otvorene jedna prema drugoj. Covjek se ne otvara svakome, ali kada prepozna srodnu dusu, u tom trenutku mu se otvori srce, otvori se oko i druga osoba osjeti tu toplinu osjecanja, blizinu misli... Samoca je jedini zatvor na svijetu koji se otvara iznutra otvorenoscu.
TAJANSTVENOST... Osjecaj da dvije srodne duse nose zajednicku tajnu koja je samo njihova, koja ih povezuje na specifican nacin u odnosu na ostatak cijelog svijeta. Oni su povjerenici samo njihove tajne.
  Ali cemu sva ova prica. Covjek ionako ne moze da dokuci istinu i sustinu jednog sicusnog elektrona... a kamoli  ljubavi. Covjek ne moze nista bitno da kaze o ljubavi, ali covjek moze puno vise nego da prica o ljubavi... covjek moze da VOLI i da ga to osjecanje oplemeni i prozme cijelog... I tada covjek postaje svjetlost, postaje besmrtan... sa porukom u ocima:
 LJUDI,  VOLITE  SE...