ujutro alapača, navečer romantična udavača:))

Ako me zaboraviš
Pablo Neruda

Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mjesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano tijelo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve što postoji,
mirisi, svjetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo – pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo – pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vjetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korijena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korijene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
prestaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvijet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
Moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

Mislim da nikad nisam zapravo voljela tebe.
I znam da ti nisi zapravo volio mene.

U tih nekoliko čudnih godina oboje smo u stvari voljeli sami sebe.Onakve kakvim smo činili jedno drugo.

Dopustila sam ti da opet budeš razigrani, radoznali dječak, čija strast budi u meni još veću.
I uživao si rasti od plahog srndaća u ponosnog jelena.
Koji je uživao u ženi koja se kupala u tvojim očima.
Ženi koju sam ja toliko voljela.
Nestrpljivu,nemirnu,radosnu.Ženu koja je s tobom bivala samo žena.I čeznutljiva,i strasna i pohotna.
I nježna.Žena.
Uzimali smo jedno od drugog, drugačije sebe.

U tome je bila čarolija.
Nije tu bilo ljubavi.

Ja sam opet u svom gradu.
I te žene tamo vise nema.
( by me)

Postoji nekakva biljeznica.U mojoj ladici.Skupljena od poezije pisane za vrijeme jedne ljubavi,Ovdasnje ljubavi,Moja biljeznica,
I kako djecji s nadom, misleci da ce nekad ugledsti oci citatelja.Dadoh joj ime. Bolje nisam mogla.
A onda na tren bubne sjecanje, sa tko zna koje strane svijeta.I odjednom,sve je svila.Misao.,I glas. I poged.i zrak koji skupa disemo. I dodir. O, da,dodir.Pa samo na tren pomislim kako se je trebala zvati "svilena rijec".Ne.
Ipak , neka se i dalje zove:" Najboljem macevaocu od zahvalnih mu korica."

U toplom zagrljaju sjećanja,jos si isti.
Kao nekad.
I kao nikad.
Šarene laži slika ljubav.pa nacrta nekog kog
sanjamo.
I mislimo,bas je takav.A nije.
Niti ce biti.
I opet nocas grlim sjecanje.
U kom si kao nekad.

I kao nikad.

(by me)

"ja nosim cizme skitaljke, mene je tesko voleti "

Sta cu, evo ja opet iz pocetka. Frisko doseljena u Zagreb, trazim posao, trazim stan, ali ne odustajem.
Samo mi fali vrijeme da napisem koji stih :)

Pusti me, pusti na miru.Govori tvoja šutnja.
Kao oštrica koja sječe vjetar.
Plahi je srndać raširio svoje kraljevsko rogovlje i postao jelen.
Ne čujem mu riku.Ne luta istom šumom.
Površina mog izvora stakleno je mirna.
Grmi negdje daleko.

Pusti me, pusti na miru,šapuće i kiša.
Rastvaram kišobran, krošnjom satkan.
Zatvaram izvor.
Povlačim razoružanu vojsku, brižnih, bezazlenih sjena,
koje poslah kao čuvare tvojim snovima

.Slobodno otiđi u miru.

(by me)

Link

Zivjeti sam ima svojih prednosti.Kad ti se pjeva, pjevas. ;)
Iako ne znas.
(susjedi, sorry)

Link

IZGUBLJENI RUKOPIS

Ja sam imala hrabrosti.

Za ljubav u čekanju.
Za ljubav sa sasvim izvjesnim krajem
Možda jesam zamjenila ljubavništvo za ljubav,al ako i jesam krivo čitala u tvojim očima tu vrelu žar. Neka sam pogriješila.Danas to više i nije bitno.,
Ja sam imala hrabrosti, godinama,od svih tajiti te. Tvoje ime, tvoj status, tvoje izbivanje iz moje postelje noću.Ona hladna tamo, bila ti je važnija.
I ja sam to znala. I opet imala hrabrosti reći si, nema veze. ljubav je ljubav. Ne biramo.A ipak je podsvjest onda birala. Nekog tko me neće obvezati.
(Poslije su potrebe bile nešto drugačije, al jebaji ga, Znam se nositi sa svojim izborima)
I nikad si nisam dozvolila misao da smijem, željeti više.. Branila sam se od tih opasnih misli. Uspješno, vjerovao ili ne.

Ali ona žena koja sam bila u tvojim rukama, u tvom oku, pod tvojim tijelom, kraj tvoga tijela...ni prije ni poslije tebe nije postojala.Epizoda u životu, kad sam točno onakva kakvu si me želio ti, kakvu sam se željela sama. Bila sam žena,. Ni prijateljica, ni majka, ni supruga.Bila sam žena.Svakim atomom svog(tvog) tijela.
Voljela sam sebe tih godina. I u ogledalu, i u rečenicama koje sam pisala. Riječima koje si ti izgovarao.U odsjaju plavog u svom oku jedinom ti tragu koji nisam moga sakriti.

Možda jesam zamjenila,ljubavništvo za ljubav.(Tanka je granica čežnje)

Danas te tako rijetko viđam.Sasvim slučajno i iznenada.
I ako ti danas miješaš za ljubav,ovu moju običnu, ljudsku potrebu da želim znati kako si, smiješ li se dovoljno često da bar liči na sreću,jesi li skupio hrabrosti negdje prijeći taj korak koji od nesreće vodi u šansu za sreću.
Ja sam imala hrabrosti. I nakon tvog odlaska plakati.
O još kako sam plakala.Još kako sam bila tužna.I nisam krila od sebe da mi nedostaješ, neko vrijeme poput zraka za obični udah.
Danas, u ime onog što sam bila dok smo se voljeli (ljubovali) još imam hrabrosti., i nemam stida.i ne kajem se.I nije mi žao što si bio tu.Sasvim mirna srca mogu ti se zagledati u oči.I pitati kako si?

Više ne mogu mogu naslutiti,
jer sam ipak, zaboravila rukopis tvog oka.
(by me)

Rjetko pijem.
Jos rjede pijem sama.
Al nocas ispijam sicilijanski merlot.
Tece niz grlo kao smijeh.
Mirisi na dom.
Na stan u prizemlju.Moj.
Gdje je i samoca dar.
Casa zvoni.
Kao Drava da tece.
Ispit cu ga.
Sama.
I tuzna.
Ali i s osijehom.
Jer sam odlucila.
Prije prve case.
Da ono sto me vuce natrag
nije lanac.
Nego zov.
Kojem ne mogu.
Kojem ne zelim odoliti.

Idem kuci!

Nekad sam znala, sve tajne puteljke, na tvom tijelu:)
sve zavijutke staza, koje su vodile, najslađim šumskim jagodama,
i bojala lice zrelim kupinama.
Brala rosno jutarnje cvijeće, na tvojoj koži,
udisala izmješane mirise, ljeta , jeseni, i zima..
Čekanje tebe, uvijek je mirisalo na proljeće

U šuštavom lišću, ostavljah trag veselih koraka.
Ptice s tvojih grana učila sam pjesmi......
i letu...

Opustje šuma...

ali uporno miriši proljećem.

da opet si pjesma mojih vrelih dojki,
glas mojih nježnih bedara...
i čeznam da si opet rijeka
koja koritom dodira spaja jedno s drugim.

(by me)

U svom profilu imam nekih slika saljivih,
Imam jednu koja kazu pali muzjake na iskrici,
Ali imam i opciju moj weblog.

i rijetki su petki da se neko baci na blog.
oma se vataju mojih sisa :)

A ovdje sve isto, Nekoliko dobrih dragih ljudi, i budala na izvoz.
aktivirala sam se jucer nakon ne znam koliko vremena, docekala me prijetnja neke zene(ako je zena)
da me sad ide prijavito adminu. Zaso,pojma nemam. Nit me briga.
Sad pogledavam poruke koje su stigle od sinoc, dvije poruke s dva nika, oba u meduvremenu deaktivirana.

Nec* se ja ovdje udat, vec vidim.