ujutro alapača, navečer romantična udavača:))

nema ničeg dobrog u ovom zlu (osim ljudske dobrote)
kad mi je prije tri mjeseca izgorio stan, rekla sam da ću ošamariti svakog tko izgovori.
i nitko mi nije izgovorio tu glupariju.nedopustivu.

Hajde!
Siđi!
Ti nevidljivi upravljaču srećom i nesrećom.
Siđi već jednom, 50 godina čekam da me pogledaš u lice i objasniš.
Koliko sam kamenja na tebe bacila?
Jer ih se vratilo toliko, da bih mogla kameni dvorac sazidati. Dvorac tuge.

Zar nema u tom tvom svemiru netko drugi tko bi ti bio zanimljiv kad istresaš nesreću i oduzimanje.
Kao da ustaneš, s mišlju kako ćeš mi urediti dan, i kako ćeš svaku moju radost začiniti nekim govnom. Doslovno govnom.

Rci mi, zar su ti toliko draga bića iz mog života, da ih moraš imati kraj sebe.
Zar je tvoja samoća vrijednija od moje?

Hajde!
Siđi!
( Ni mačku mi nisi ostavio)

da ti konačno kažem, odjebi!


"Sticu sutra do mraka
do komsijskog oblaka
pod njim cu se opet roditi
nisi ti na nebu sam
bogova je povazdan
s nekim cu se vec nagoditi"



Link

Gdje noć da zauzdam praznim rukama.
i nebo da pripitomim sjenom u oku.
i zvijezdu da okačim o nečije rame.

nigdje.
zagrli jastuk i šuti.
samoća i tako nadglasa sve svojom bezumnom tišinom.

Ostavi me dopisivač.

Zato što ne znam šta da odgovorim na poruke stila: ok. zgodno.
što ne trčim iste sekunde odgovoriti na nemaštovito i šturo.

ostavi me.
ju stvari zato, jer ne koristim kameru.

Osvrnem se.
Iza mene je težak period. jedan od najtežih u životu
Pogledam u ogledalo.
Vidim umor. i hrabrost i volju.Snagu, nepoznatog izvora.
Ogledam se oko sebe.Stan bljesnuo novim bojama. Toplim.
Svuda ostavljen trag vrijednih i spretnih ruku mog najmlađeg sina.

I noćas sam opet vidjela rukama.

Puna sam tuge.a nemam vremena za nju.sto nije dobro.zatvara se u čahuru.i raste.bezglasno vrišti i odbija se od zidova koje gradim.
nasmijane.
hrabre.
nepobjedive.
slomljena ja.

radovi u stanu, primiču se kraju- korak po korak.
a onda nađem pogrešan korak.
pa vraćam natrag.
al čini mi se da napredujem.
danas stiže namještaJ.
I STAN POMALO, OPET LIČI NA DOM :)

IZGUBLJENI RUKOPIS

Ja sam imala hrabrosti.

Za ljubav u čekanju.
Za ljubav sa sasvim izvjesnim krajem
Možda jesam zamjenila ljubavništvo za ljubav,al ako i jesam krivo čitala u tvojim očima tu vrelu žar. neka sam pogriješila.Danas to više i nije bitno.,
Ja sam imala hrabrosti, godinama,od svih tajiti te. Tvoje ime, tvoj status, tvoje izbivanje iz moje postelje noću.Ona hladna tamo, bila ti je važnija.
I ja sam to znala. i opet imala hrabrosti reći si, nema veze. ljubav je ljubav. Ne biramo.A ipak je podsvjest onda birala. nekog tko me neće obvezati.
(Poslije su potrebe bile nešto drugačije, al jebaji ga, Znam se nositi sa svojim izborima)
I nikad si nisam dozvolila misao da smijem, željeti više.. Branila sam se od tih opasnih misli. uspješno, vjerovao ili ne.

Ali ona žena koja sam bila u tvojim rukama, u tvom oku, pod tvojim tijelom, kraj tvoga tijela...ni prije ni poslije tebe nije postojala.Epizoda u životu, kad sam točno onakva kakvu si me želio ti, kakvu sam se željela sama. Bila sam žena,. Ni prijateljica, ni majka, ni supruga.Bila sam žena.Svakim atomom svog(tvog) tijela.
Voljela sam sebe tih godina. I u ogledalu, i u rečenicama koje sam pisala. riječima koje si ti izgovarao.U odsjaju plavog u svom oku jedinom ti tragu koji nisam moga sakriti.

Možda jesam zamjenila,ljubavništvo za ljubav.(Tanka je granica čežnje)

Danas te tako rijetko viđam.Sasvim slučajno i iznenada.
I ako ti danas miješaš za ljubav,ovu moju običnu, ljudsku potrebu da želim znati kako si, smiješ li se dovoljno često da bar liči na sreću,jesi li skupio hrabrosti negdje prijeći taj korak koji od nesreće vodi u šansu za sreću.
Ja sam imala hrabrosti. I nakon tvog odlaska plakati.
O još kako sam plakala.još kako sam bila tužna.i nisam krila od sebe da mi nedostaješ, neko vrijeme poput zraka za obični udah.
Danas, u ime onog što sam bila dok smo se voljeli (ljubovali) još imam hrabrosti., i nemam stida.i ne kajem se.I nije mi žao što si bio tu.Sasvim mirna srca mogu ti se zagledati u oči.I pitati kako si?

Više ne mogu mogu naslutiti,
jer sam ipak, zaboravila rukopis tvog oka.
(by me)

Nakon mjesec dana, opožareni stan skoro doveden u početno stanje.. još nešto radopva, pokoji građevinski zahvat i bit će po starom i doslovno se osjećam ovako:

"Jutro miriše poput onih zadaćnica iz škole na temu - "Proljeće je došlo u moj zavičaj." Pusti se suncu da ti očisti sve mrakove. Isklofa dušu ko tepihe. Raspi brige i strahove na prozore kao jorgane. I diši. Ni ne slutiš koliko si zapravo sretan. Tek tako. Jer te ima. Jer imaš još jedno novo proljeće." (M.M.Sopta)

Prema nekim ljudima osjecam osobitu zahvalnost.prema indeferentnima osobitu indeferentnost.prema svojoj djeci osobitu njeznost.a prema
sebi...jebaji ga.

da li je "ko te jebe" psovka ili radoznalost? :)

"Za sve ono što neću, trebalo je da se samo rodim."
(B.MILJKOVIĆ)

Sjećaš li se
kad smo se sreli prvi puta?

Neprekidno sam te gledala,
nisam,oči mogla skinuti s tvoga lica,
Izroniti ni na tren iz tvojih očiju...

Udahnuti bilo što osim tvog daha.

Pitao si zašto te gledam.
Tada odgovor nisam znala.

Danas sam saznala,
ponovo te vidjevši,
nakon previše dana.
gledala sam te..
Da upijem,da ostaneš živ i blizu, i kad odeš.
Da ronim, i kad ti oči budu daleke i sive i tuđe.
Da dišem..

i kad daha ne bude.
(by me)

Postoje neke rečenice koje nikad više nećemo čuti i nikad se više nećemo zatrčati u njihovu prozračnu ljepotu: „Aberečke, abertude, aber silnog junaka Martine Mlinarević!“

Postoje neki trenuci koji se nikad više neće vratiti. Prvi videorekorder kojeg ćaća sa čika Farukom svečano postavlja u sredinu ogromnog regala, na svježe isheklan materin milje. Dok mi djeca čučimo pred njim kao pred božanstvom. Postoje neki zvukovi koji nikad više neće emitirati sreću kao tada. Prve video-kasete ikad isprobane - „Hajde da se volimo“ i „U zmajevom gnijezdu.“ Isprobavane zatim danima, sve do trenutka kad ih video od užasa počinje sam povraćati.

Postoje imena nekih ulica koja samo genijalnim pejzažima mogu stajati fantastično. „Posrana ulica“ se samo u Ljubuškom može zvati tako i nigdje više na svijetu. A da to pritom nije uopće smiješno, već sasvim normalno, sa skroz uobičajenom intonacijom, čak i ponosom, kojim njegovi stanovnici izgovaraju to ime.

Postoji u tom mom gradu mnogo majki, ali postoje i dvije koje nećeš zaboraviti ma gdje bio, a koje su izgubile po dvoje djece u najljepšim godinama. Grad je na minus četiri najljepša ljudska ukrasa. Zbog ćudljive rijeke, prometnih nesreća i bolesti. I kad ih vidiš, te dvije majke, ti ne vidiš vrbu oborenu bolnim fijukom vjetra, prignutu dnu nemoćnim rukama. Ne. Ti vidiš samo jablan, prazan u granama, ali visok. Stamen. Gord na suncu, prošiven burom do onih čudesnih šumova kao što ih proizvode valovi u Bristu. Ponekad, te dvije majke, čak liče na more. Beskrajna je snaga, prkos i ljepota kojom pronose prostranu i osamljenu pučinu svog života.

Postoje oni koji upravo prelaze sve mostove svijeta svojim koracima. Nigdje im se putevi smirili nisu, žive u razglednicama, traju samo kad šestarom po karti ocrtavaju naredni izazov. A samo ih jedne male merdevine gluposti i ponosa, godinama dijele između njih i nekoga s druge strane. Tu putanju nikada neće preći. Ništa su bandži-džampinzi s vriskom i glavom što visi u nepoznatom, ništa su anakonde u prašumama i vrhovi najvećih planina, koliko je jeben strah od ljubavi. Ne pogineš od potresa, tajfuna ni od cunamija, ali te pomisao na par jednih balkanskih očiju ubije na mjestu usred andaluzijskog čelopeka. Niđe takvih ljudi idiota kao ovdje. Satkanih od bibera, suze i inata. Hladna lučnica s ekstremno većim omjerom luka u odnosu na kiselo mlijeko. Ono kad zatvaraš oči i mrštiš se, a ne možeš prestati jesti.

Postoje neka jutra kao baš ovo jutros. U bezveznom četvrtku uvijek bezveznog siječnja. Ni po čemu zanimljivo, ni zbog čega pamtljivo. Ali to su 24 nevjerojatna sata koja se nikad više neće vratiti. Možda je ovaj bezvezni četvrtak upravo dan kojeg ćeš nekad, kao star i u penziji, pamtiti kao najčudesniji. Kojem ćeš se smijati dok te žuljaju hemorodi pred smrt. Sjećajući se vremena kad si bio silni junak taj i taj. I imo videorekorder s kojeg je Lepa Brena skakala u more. Možda ćeš u ovom danu plakati kidajući se od tla, izgubiti sve što si ikad imao, ali i sačuvati neopisivu snagu pred životom, kao majke moga grada. Možda ćeš imati priliku da konačno kažeš nekome par stvari. Nekome tko je stvarna anakonda tvog života. S kim ima više adrenalina nego u ijednome pejzažu ovoga svijeta. Čak i kad samo sjedite na brdu iznad grada i pljujete u dalj. Nikad se ovaj četvrtak neće više vratiti. Skontaj štaš s njim. Previše vremena bacamo u ništa. Kao da ga imamo...

Prekini sjebanu vezu. Započni dobru vezu. Budi u vezi kakva se tebi hoće, a ne tetki ti i babi u tebe. Uđi u brak. Ili nemoj matereti. Budi sam, ali sretan. Mršni budalu koja ti crpi energiju. Reci budali koja ti vraća energiju i osmijeh koliko je voliš. Prijavi zlostavljača, tog bezmudog junačinu. Završi fakultet, ispiši se s fakulteta, izađi ćaći na oči sa istinom. Zagrli ćaću iako te galami. I mater, ajde. Njima je još manje dana ostalo. Pogledaj natječaje za posao. Upitaj nekog od nadležnih što samo guzonjina djeca uvijek upadnu. Pusti glas, ne boj ga se. Dugo žlibina već šuti mrtvo. Volontiraj Bogu iza tregera. Odjebi Čovića, Dodika, Zlaju, Bakira. Upoznaj čovjeka Srbina, Hrvata, Bošnjaka. Ili čovjeka mimo ovog svetog trojstva. Vidjet ćeš, može bit, zamisli, i normalan. Ustani. Protestiraj, učini nešto protiv sjebane vlasti u sjebanoj zemlji. I sjebanog života na sto nivoa u kojem odgajaš djecu. Moš mislit. I ja ga sad presrah. Dobro je bar na tren se ufurati šta bi od nas bilo da smo moćni...I hrabri.

Kako god, samo bolan budi živ. Ne prolazi pored sebe kao da te nema. Kad su te stvarali, nisu zamišljali da budeš bezbojan. Nego da kidaš nebo svojim bojama. Temperamentna tempero, dugo si živio crno-bijelo.


MARTINA MLINAREVIĆ SOPTA

"da, naravno, biću tu ako nisam napolju

ne kucajte ako su svetla pogašena

ili ako čujete glasove ili

možda čitam Prusta

ako neko proturi Prusta ispod mojih vrata

ili neku od njegovih kostiju za moju čorbu

i ne mogu da vam zajmim novac ni

telefon

ili ono što je ostalo od mojih kola

mada možete dobiti novine od juče

staru košulju ili sendvič sa salamom

ili prespavati na kauču

ako ne vrištite noću

i možete da pričate o sebi

to je tako normalno;

teška vremena pritiskaju sve nas

osim što se ja ne trudim da stvorim porodicu

da pošaljem decu na Harvard

ili kupim lovište,

ne ciljam visoko

samo pokušavam da ostanem živ

još malo,

i zato, ako ponekad kucate

i ja se ne javim

a unutra nema žene

možda sam slomio vilicu

i tražim neku žicu

ili lovim leprtire u

mojim tapetima,

mislim, ako se ne javim

nisam se javio, a razlog je

što još nisam spreman da vas ubijem

ili vas zavolim, ili vas čak prihvatim

to znači da ne želim da razgovaram

zauzet sam, lud sam, milo mi je

ili možda pletem omču;

i zato, ako su svetla čak i upaljena

i čujete zvuke

kao disanja ili molitve ili pevanja

radija ili kotrljanja kockica

ili kucanja na mašini -

odlazite, nije pravi dan,

noć, čas;

to nije ignorisanje neučtivosti,

ne želim da ikoga povredim, čak ni bubu

ali ponekad skupljam dokaze one vrste

za koju treba malo razvrstavanja,

a vaše plave oči, recimo plave

i vaša kosa, ako je imate

ili vaše misli - one ne mogu da uđu

dok uže nije isečeno ili vezano u čvor

ili dok se ne obrijem u

novim ogledalima, dok svet

ne stane ili se otvori

zauvek.


Ne svraćajte, ali ako već svratite..."

Charles Bukovski