žvrljarije

oprostite mi godine
što vas pametnije ne iskoristih
dane ste mi sa ciljem
a ja vas protratih

oprostite mi ljubavi
sve sam vas volio
istina me boli
kad nju nisam prebolio

oprosti mi Bože
što Tobom sam se za nju kleo
protiv gluposti se ne može
nije isprika što sam voljeo

oprostite svi ove žalopojke
ne mislih opravdavati svoje stanje
samo poželjeh reći da dlazim do točke
kad sve ostavljam i opet krećem dalje

gledah ti u oči
i u njima iskrenost pronađoh
strah mi ruku priječi
da ti lice dotakoh

riječi iz naših usta
nisu riječi iz srca
izgovarasmo opravdanja pusta
a srce nam za srce kuca

u tišini doma svoga
usamljena čekaš san
a u domu svom
pišući ti iščekujem dan

stavljam još jednu točku
na kraju ove priče
neispričana osta
ali ne ide više

veselje krajeva mene ne krasi
na kraju se najteže nađu rime
kroz tijelo prolaze trnci
bojim se da ćeš zaboraviti me

možda nas više neće vidjeti zajedno
niti ću gledati tvoje prelijepe oči
jedino ćeš zapisana ostati
u ovih par stihova što će doći

oprosti na zabludi
da je ljubav to što se zbiva
to što osjećaje budi
tvoja je putenost kriva

trebam te iz potrebe
isto kao i ti mene
istina da oko srca zebe
kad su bez tebe moje postelje

prvisoka je cijena vremena
da se opet tražim jedina
putenosti i osjećaje što me drže
preskupi su da se u bezvrijeđe trže

kao da plaču sa mnom
ove jesenje kiše
toliko toga se skupi
i suze padaju tiše

ponekad trenutak bijesa
natjera me da vičem
ja sam ono što jesam
poslije srcem pišem

bojiš me se voljeti mene
naša tijela zbog inata pate
znam da misliš samo o meni
moje misli vezane su za te

voljeti se ne smijemo
svakog dana patnja je veća
okrutnu igru netko gore igra
jedno drugom jedina smo sreća

opusti se malo
samo na tren
ne imaj podsmijeha
jer nešto moram da ti kažem

volim te

tvoja nevjerica
moju budi
ne govori ništa
samo mirna budi

volim te

nije to tako teško reći
ali vremena je trebalo
i snage za to
nisam slabić, ali je tako

volim te

sad nevjerica i tvoje oči
nek kažu sve
ja ne mogu protiv sebe
što je tu je

usne se tvoje u crtu skupljaju
šminka prlja rubove očiju
riječi moje teret na srce ti staviše
suza tragove ostaviše
ne plači

molim te

pozdrav samoćo
u tvom okrilju sam siguran
oslobođen svega
nisam usamljen

duhovi su moji prejaki
tjeraju me da da se udaljim
da ne stojim blizu tebe
usamljenost je lijek za mene

pretpostavih da ću snove o tebi sanjati
i u njima ću morati se lagati
od svih dosad najdraža meni
poput svih u prošlosti veni

nekad tako jednostavno
okrenuti glavu
nekad tako teško
biti u pravu

bojim se istine
one duboke u meni
mišljah da si za mene
sada razmišljam o tebi

nestaju dani provedeni
tako je lijepo i tebi i meni
sve tvoje iluzije
uzrok su ove konfuzije

dolazi jesen,sve polako blijedi
neumoljivo je vrijeme
sve je više sijedih
breme života jarmi i mene

na mjesečini sjene blijede
tek odsjaj zvijeda tjera mrak
u tišini noći sjećanja me slijede
ne mogu sa njima ukorak

odgodih dugove na jedan dan,
pomili kako će to biti dovoljno da sredim problematiku oko sistema naplate.Prijetnje više nisu u modi,svi svima prijete pa nitko nikog ne shvaća ozbiljno,zbog Žvake policija prvo kuca meni pa se ne isplati.
Ona kurvica što ih je dobivala na foru dobila aids..možda mi je i malo žao,samo malo.
ali sada hodam gradom i razmišljam na koji naćin izvući novce od kroničnih ne platiša kad zazvoni telefon.
Dobar dan , zovem vas iz firme za naplatu potraživanja ,nama su prebacili vaš dug nepodmirenog telefonskog računa...
Ček malo,prekidoh je,kakav prijenos dugova ?
-pa mi preuzimamo dugove i preko različitih pravnih sistema ih pokušavamo naplatiti..-
lupih se po glavi kakva genijalna ideja,a dan je započeo baš luzerski,
-jel radite u fušu - priupitah,
-i plje da ne spominjete taj lopovski račun ili ću vam poslati Žvaku , on ima samo jedan sistem.

mišlju i djelom slijedih tvoj zrak
udisah ga da budem jak
u trenutku kad putevi nam skrenu
ne vidiš kako ću pokleknuti u trenu

nisi snažna koliko bi htjela
tvoja mišlja provodih u djela
negdje u putu granica se izgubila
napravih ti sve da bi se otuđila

drhtaj na licu brzo ću skriti
odlazim brzo vrijeme neću gubiti
kada ti samoća razbije biće
ja neću skupljati komadiće

očekivanja bijahu veća
ali ne od straha jača
ispratih tvoje usne dodoirom
oklijevanje se skupo plaća

kad trenutak prođe
osjećaji zakopani ostaše
poslije kad sjećanje dođe
gluposti me preplaše

miris asfalta ostaje iza mene
već odavno mi putevi smijera nemaju
noge me nose kroz livade cvijetne
kamo će doći ne znaju

krajolici pjesnike pune zanosom
zalasci sunca neprekidne romanse
nošen poljuljanim ponosom
ostavljam miris provanse

ti se spremaš na počinak poći
svilene ti plahte meke
još se nadaš da ću ti doći
dok je polako ostajem bez sijenke

laku noć moja ljubavi
možda jutrom te obdari zaborav
tako lako je voljeti
nepremostivi jazovi iziskuju posljedni pozdrav

sve sam što želiš
što želim sve si ti
strah me je to priznati
strah te je to priznati

naučih se osuđivati
procjenjivati
potcjenjivati
i sada si tu ti

naučila si se braniti
plakati
ranjavati
a ja poželjeh ti dane ispunjavati

ali svatko od nas stranu ima
koju ne otkriva svima
iako se činimo savršenima
u nama je praznina

tiho pjevušim dok idem uz puteljak
da ne prestrašim duhove što uza nj spavaju
osjećam se tako snažan i jak
noćas ću noć ukrotiti za nju