Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Informacijski rat
U informacijskom ratu niti jedna informacija ne može i ne smije se smatrati sigurnom. Dinamika izmjene lažnih informacija postala je opasna za sudbinu ne samo osoba (pojedinca) nego za čitave naroda, pa i svijet u cjelini. Njihova djelotvornost ne leži u činjenici da ubrzano rastu, nego u tome, što im je jako teško otkriti izvore. Kolika je njihova opasnost govori i podatak da devet od deset informacija koje ovog trenutka cirkuliraju u elektroničkom obliku su lažne. Neovlašten pristup informacijama uvijek je moguć. Pošto je svijet u većem dijelu kompjuteriziran i umrežen javlja se opasnost upada asimetričnih ratnika u informacijske sustave čije djelovanje može prouzročiti štete globalnih razmjera.
Nakon Zaljevskog rata, analitičari i znanstvenici razmatrali su zbog čega korištenje (vladanje) bazama podataka te procesiranje i prezentiranje informacija, omogućuje prednost u sukobu. Došli su do zaključka da je to brza integracija informacija i dovoljni kapaciteti da se te informacije pouzdanim sustavom veza (data link) prenesu do korisnika. Drugi je zaključak da je najdjelotvorniji, naravno osim fizičkog uništenja, dezinformacija neprijatelja u svakom pogledu, istodobno “čuvajući” moguće kanale koji bi mogli biti od koristi za prikupljanje važnih informacije. To je ono što se zove paraliza zapovjedno obavijesnog sustava.
Što je s dezinformacijama kada su one usmjerene protiv ljudi, grupa ili naroda s temeljnim ciljem pritiska na čovjekovu svijest. Takva vrsta informacijskog ratovanja posebno je pogodna u onim društvima, gdje je javno-politička i socio-ekonomska situacija nestabilna, te cjelokupno stanovništvo može poslužiti kao meta za djelovanje. Znak da je neko društvo izloženo dezinformiranju jest pojava velikog broja glasina, njihovo ponavljanje, brojnost diskusija od ulice do onih u programskim shemama elektronskih medija. Svi raspravljaju, svi sve znaju, svi su tobože informirani svi imaju nekakve povjerljive podatke, i konačno svih se prisluškuje. Korak do kolektivne paranoje nije daleko. Samo da je malo pribranosti, smirenosti i vjere brzo bi se ustanovilo da se neke procedure dezinformiranja mogu odmah uočiti jer su očigledne, a neke su pak neuvjerljive i svima bi potom bilo lakše. Da do toga ne dođe brine se “meka sila”, ona proces nastavlja, novim glasinama, stvaranjem novih događaja i otvaranjem stranica, odnosno emisija za nove diskusije. I proces se nastavlja!
Povijesno gledajući, dezinformiranje nije nova pojava. Odisejev konj rječito govori. Vrijeme “hladnog rata” bio je dobro vrijeme za razvoj teorija informatičkog managmenta. Propagandni stroj nije stao rušenjem berlinskog zida. Nastavio je novom žestinom u “vrućem miru”. Jedna od najinteresantnijih metoda upravljanja informacijama iz vremena “hladnog rata”, a primjenjuje se i nakon njega, je pridobivanje ljudi. Opisana je kao – teorija refleksne kontrole.
Refleksna kontrola je “grana teorije nadzora povezana s utjecajem na odluke drugih.” U vojnom kontekstu, to znači omogućavanje zapovijedanja s mogućnošću posrednog nadzora preko oponenta zapovjednikovog procesa pri odlučivanju. Refleksna kontrola uključuje kreiranje uzoraka ili omogućavanje djelomičnih informacija na koje će protivnik djelovati točno onako kako mi želimo, a da neće biti svjestan da se manipulira njime. Dakle, napada se cilj koji je podmetnut, koji nema specifičnu težinu, a napadač misli suprotno, da je cilj s gravitacijskim atributom, što će reći, od izuzetne važnosti. U cijeloj toj igri svrha je prisiliti protivničkog zapovjednika da napravi takvu odluku (uz manipuliranje informacijama) koja je već unaprijed određena, ali od suprotne strane.
Na strategijskoj razini igra refleksne kontrole, ako se ne poznaje može učiniti toliko štete da je ni nekoliko narednih naraštaja nije u stanju popraviti. Kako ta teorija funkcionira u slučaj Hrvatske i njezinog ulaska u Europsku uniju? Uzorak i djelomična informacija je – blagostanje i gotovo potpuna sigurnost (jer hrvatska politička vladajuća i oporbena elita to tako percipira). Ona na temelju toga određuje da joj je ulazak u tu asocijaciju politički cilj bez obzira na cijenu. A cijena je izuzetno velika – rasprodaja svega. U tom žurnom ulasku u Europsku uniju, Hrvatska postupa točno onako kako želi birokracija u Bruxellesu, živi u uvjerenju da je čin ulaska hrvatski interes, a ne interes Europske unije.
U vojnom aspektu refleksna kontrola kao “kontrola nad neprijateljem” odvija se prema četiri principa:


prvi, refleksivna priroda odlučivanja traži da zapovjednik sebi mora zacrtati moguće neprijateljske odgovore na uvjete za koje želi da se dogode;

drugi je problematična priroda vlastite odgovornosti, zbog neprijatelja koji može propagandom prikriti svoje aktivnosti i provoditi svoje nadzorne mjere;

treći je uočavanje rastuće važnosti razvoja tehničko borbenog stanja, pogotovo motrenja;

četvrti je korištenje oštrih oblika pritisaka na neprijatelja, pritisaka koje će se odraziti na socijalne, intelektualne, psihičke, etičke i ideološke čimbenike.
Primjer za četvrti princip je: vidljiva okrutnost prema civilnoj populaciji ili ratnim zarobljenicima u području sukoba. Potpuna primijenjena navedenog načela uprizorena je u Čečeniji, Afganistanu, a poglavito u Iraku. Mučenje iračkih zarobljenika u zatvoru Abu Graib, nije slučajnost, nego samo primjena četvrtog načela refleksne kontrole. Slike mučenja su s namjerom puštene u medije, kako bi efekt pritiska bio što uvjerljiviji i vremenski što duži.
U informacijskom ratu zaista se ništa ne događa slučajno. Informacijski rat (sa svoje dvije komponente, vojna i medijska) otvorio je novu stranicu sučeljava u sukobima budućnosti. Ako ne dođe do razgovora glavnih protagonista isti onih koji su kreirali “hladni rat” u “vrućem miru”, prošireni za Kinu, mogli bi otvoriti novu trku u naoružanju. Je li to što veliki dio svijeta želi? Sigurno ne!
Varšavski pakt je propao jer nije mogao pratiti novu američku visoku tehnologiju osamdesetih i devedesetih 20. stoljeća, koja je stvorila mogućnost “nevidljivih” operacija, s gotovo nepostojećim postotkom vlastitih gubitaka. Pravi (simetrični ) ratovi se izbjegavaju, a regionalni (asimetrični) sukobi su sadašnjost ali i stvarnost vremena koji je pred nama. Popraćena američkom “Extended Information Dominance”, ta globalna strategija nastupanja nastoji gospodariti svjetskim informatičkim, informativnim i obavještajnim sustavom. Cijelo to postrojenje ima svoju veliku slabost, svoju Ahilovu petu – duh i identitet naroda ne mogu se baš tako lako savladati.
Priča jednog filma veoma je poučna, pače obrazac za razumijevanje informacijskog rata. Glavešine ne smo engleske tajne, službe potajno nadziru ilegalnu trgovinu oružjem međunarodnih terorista na ruskoj granici. Među kupcima je i Henry Gupta (Ricky Jay), čovjek koji je praktički izmislio tzv. tehnoterorizam. Naravno, James Bond (Pierce Brosnan) svojim vratolomijama rješava sve probleme osim jednog: Gupta je pobjegao s tempiranom atomskom bombom i nuklearnim torpedom. No tu je još ozbiljniji problem, naime, britanski ratni brod “Devonshire” nestao je u kineskim teritorijalnim vodama (Južno kinesko more), a medijski tajkun Eliot Carver (Jonathan Pryce) u svojim novinama i televiziji ekskluzivno obznanjuje da su ga potopile kineske vlasti.
U ovom filmu uprizorene su postavke informacijskog rata gdje “meka sila” postaje odlučujuća za stvaranje (oblikovanje) virtualne stvarnosti. Najzanimljivija i najintrigantnija je postavka Eliota Carvera da “nema bolje vijesti od loše vijesti” jer je ona postala prvo načelo “meke sile” u vođenju informacijskog rata. A drugo, također, iz navedenog filma – “Daj ljudima ono što žele!”.

Proizvodnja pristanka
Nadzor nametnut i temeljen na sili ipak ima svoja ograničenja. To je osnovno polazište u industriji odnosa s javnošću. Ljudi se mnogo lakše i tankoćutnije – zapravo “demokratskije nadziru” ukoliko se izbace (smjeste) na margine događaja, postajući samo puki promatrači, ali ne i sudionici zbivanja. Neprekidno skretanje pozornosti s glavnih na sporedna zbivanja (događaje), zatim svođenje puka samo na promatrače, omogućuje gotovo potpuni nadzor “odabranih” nad masama i to pristankom samog tog puka. Prihvaćanje predodžbi o svijetu kakve im nudi mainstream mediji, odvija se bez uporabe gole sile, nego proizvođenjem pristanaka puka na promatračku ulogu (pasivizaciju) umjesto sudioništva (aktivnosti). To je još jedan razlog zašto mediji u suvremenom poimanju ratovanja nose atribut “meka sila”.
Danas se nadzor u tzv. demokratskim sustavima obavlja sasvim drukčije, svjesnim manipuliranjem većinom, umjesto istinskog informiranja koje bi omogućilo sudioništvo u odlučivanju. Zato su i rezultati bolji od onih koji se isključivo temelje na sili. Naprosto, demokratske zemlje kroz obrazovni sustav i trajne znanstvene institute uspostavljaju sustav dopustivog mišljenja koje se ograničava unutar demokracije kao “državne religije”. Ta svojevrsna “državna religija” uspostavlja se žučnim raspravama “jastrebova” i “golubova”. Rasprave, služe za stvaranje privida sukoba, a ne da budu poprište stvarne borbe mišljenja. U taj “sukob” obvezatno se uključuju mediji a njihova zadaća nije čuvanje ili obrana sudionika na “poprištu”, nego je njihova uloga stvoriti takvo okružje (atmosferu) da nitko ne posumnja u temelje na kojima je ostvarena zapadna demokracija vlasništva i “državna demokratska religija”.
Tako je, na primjer, u Americi (2002.-2003.) bjesnio “demokratski sukob” između “golubova” i “jastrebova” a rasprava se isključivo vodila o tome – napasti Irak ili ne. Nitko, međutim, od “javnih intelektualaca” u toj “državnoj demokratskoj religiji” nije posumnjao u opravdanost da se jedna suverena država uopće može napasti. Takvo pravo moćne sile naprosto se podrazumijevalo. Nakon obaranja “nedemokratskog režima” i rušenja “diktatora” saga se nastavlja. I sve je isto, već viđeno, i opet ni “golubovi” ni jastrebovi”, ne smatraju upitnim – opravdanost napada na Irak, na temelju neistinitih informacija i bez rezolucije Vijeća sigurnost, nego dvoje o tome koliko je potrebno američkih vojnika da se kaos na ulicama iračkih gradova svede na prihvatljivi prag snošljivosti, kako bi se početkom 2005. održali izbori i tako odglumila demokracija.
Ovakve i slične “pristanke” proizvodi upravo “industrija odnosa s javnošću” kroz prevladavajući trend u tiskovnim i elektronskim medijima koji su dio sustava moćnog korporacijskog vladanja svijetom. U “umjerenim demokracijama” propagandom se postiže ono što totalitarizam uspijeva postići nasiljem. U demokraciji u kojoj se "dragovoljno pristaje na ispiranje mozga uz privid slobode” obrazac glasi: prividni sukob “tvrdih” i “mekih” + mediji = skrivanje uzroka -> održanje “umjerene demokracije".
Ovisnost medija o moći najbolje je vidljiva iz afere Watergate. Često je ta afera u novinarskoj praksi navođena kao primjer moći i slobode tiska koji određuju tijekove demokracije na Zapadu. Međutim, “moć” je novinara u aferi Watergate bila moguća samo zbog toga što su to dopustili “moćni”. Naime, namjerno se zaboravlja činjenica kako je predsjednik Richard Nixon poslao “bandu malih kriminalaca da provale u sjedište moćne Demokratske stranke”. A Demokratska stranka predstavlja najmanje polovinu moćnog poslovnog svijeta i sustava. I tu je grješka predsjednika Nixona, jer moćni imaju moć i braniti se. Informacija o Watergateu dana je novinarima od moćnog u moćnoj Americi. Da je upad bio u neku “minornu stranku”, a ne u moćnu Demokratsku, stvar bi se, kao i bezbroj puta do tada, prešutjela. Otuda Chomsky i tvrdi da su upravo u aferi Watergate mediji pokazali koliko su ovisni o moćnima, a ne slobodni od njih. Popratna svrha afere Watergate bila je stavljanje na marginu jedne druge ništa manje zanimljive afere o tome da su tajne policije vršile teror, zatim ubojstva i prepade na prvake socijalističkih radničkih partija, prisluškujući ih, ucjenjujući i uznemiravajući. Kako to nisu bile moćne stranke i organizacije, sve je ostalo u sjeni.
Takve “odobrene istine” i “dogovoreni prostori slobode” vidljivi su svakodnevno u hrvatskim pisanim i elektronskim medijima pod kontrolom moćnih međunarodnih čimbenika i predstavnika. Trik je jednostavan: uvijek se nađe i uvrsti, po mogućnosti u manje gledanom terminu, neka emisija u televizijskoj shemi, ili na zabačenim stranicama tiskovina, gdje se “odobri” novinarska sloboda kritika i napada na domaće zaštićene političare i javne djelatnike ili međunarodnu zajednicu i njezine predstavnike. Ali, doći do pozadine rasprodaje hrvatskih telekomunikacija, INA-e, hotela, otoka i otočića, banaka, ugovora s MMF-om ili svjetskom bankom, kredita za izgradnju prometnica, “zabranjeno je voće”, ili u najboljem slučaju “tabu tema”. Donošenje odluka je u rukama “elite” (ovdje one međunarodne). To se zove demokracija. Mediji su tu, isti kao u zapadnom svijetu, u funkciji “proizvodnje pristanaka stada”. Pa zašto se onda uopće truditi za “ulazak u euroatlantske integracije” kako to danonoćno s televizijskih zaslona i novinskih naslovnica propovijedaju politički i ini djelatnici u službi determinizma? Hrvatski mediji su, iako mali čvorić, već od 2000. dio informativne mreže svjetske moći.

Prevladavajuća struja
Nisu svi mediji “meka sila”, tj. sredstvo pomoću kojeg se ratuje na bojnom polju. U tu kategoriju sigurno ne spadaju časopisi i glasila, primjerice obrazovnog karaktera. Glavnina medija to jesu i oni se dijele na takozvane “elitne medije” koji u pravilu, imaju dosta novca (njihova čitateljska i gledateljska publika su “povlaštena klasa”), i na medije za najširu publiku. Oni se međusobno dopunjuju, što više, na sličan način su i strukturirani. Unutar toga izdvajaju se mainstream mediji koji su nadasve “zaduženi” za masovnu publiku i svojevrsna su industrija zabave (serijali, sapunice, reality showu ...), zaduženi za stvaranje nestvarne (nepostojeće) stvarnosti.
Mediji poput New York Timesa, Washington Posta, The Gardiana, Le Mondea, zatim CBS-a, CNN-a, BBC-a ... postali su svojevrstan obrazac, okvir unutar kojeg se djeluje na stvaranje poželjne, projektirane stvarnosti. Oni i “elitne agencije” određuju na sofisticiran način ne samo što su događaji dana nego i najavljuju koja su to zanimljiva zbivanja čak i sutra. To se postiže, primjerice, priopćavanjem što drugi mediji sutra donose kao izvješća, teme, komentare ... Praktički tako se određuju i stvaraju i vijesti i događaji. Onaj tko je izvan toga, smatra se profesionalno nedoraslim, neaktualnim. Biti uvijek u trendu to je načelo. Da ne bi “zaostali” lokalni mediji koji imaju svoje posebnosti i nekakav svoj lokalni identitet počinju slijediti ono o čemu najveći izvješćuju. Njihovo oponašanje onih velikih globalnih, vodi ih u bezličnost, i gubljenje “lokalnog duha” jer ostaju blijeda preslika originala. Cilj je postignut, jer i oni globalni i oni lokalni mediji istodobno odvraćaju pozornost ljudi s glavnih zbivanja o kojima mogu i razmišljati i razgovarati samo “odgovorni”, iz “elite”. Krajnji smisao tog odvraćanja pozornosti je da “odgovorni” – upravljaju, a publika neka radi.
Kako su mediji, poglavito oni veliki, profitabilne korporacije ali i privatno vlasništvo (u vlasništvu puno većih) i ovdje je zastupljen odnos koji vlada na morskim prostranstvima da veća riba guta manju ribu. Po prirodi stvari, privatno vlasništvo je po strukturi hijerarhijsko, naprosto kontrolirano s vrha (odozgo). Takvi mediji veoma blisko surađuju sa sveučilištima, pa sveučilišta uopće nisu neovisne ustanove. I mediji i sveučilišta, jer se nalaze u istoj mreži, bivaju “socijalizirana” na način koji odgovara “elitama”. Opstaju samo ona koja, u krajnjem, dokazuju da slijede zadanu liniju. U procesu “socijalizacije” do krajnjih granica “utiskuje” se u pojedince samocenzura, tako da kad ih se pusti na “bojno polje” oni teško iskaču iz bojnog reda i čvrsto ostaju u formaciji nalik klinu. Oni ništa ne propituju, ne dovode u dvojbu, nego samo jurišaju. Upravo u tome i jest smisao “socijalizacije”: o svemu možete raspravljati, ali “i kad biča nema”, o temeljima se šuti. Pomoćno sredstvo (snage) u operacijama “meke sile” su navedeni mainstream mediji, koji imaju zadaću odvraćanja pozornosti, ili vojnim rječnikom rečeno, njihova je uloga zamaskirati glavni smjer udara, paralizirati obranu.
Odvraćanje pozornosti, uz “odobrene istine” i “dogovorene granice kritike” živi veliki dio medija u Hrvatskoj. Može se s velikom sigurnošću ustvrditi – i u ostalom dijelu “Zapadnog Balkana”. U hrvatskim mainstream medijima “zamagljivanje” i “prešućivanje” uzelo je takvog maha da je sve postalo normalno, čak i ono što je mimo i ustava i razuma. Tajno svjedočiti protiv svog naroda i optužiti ga za agresiju, izrugivati sve institucije države, dijeliti dokumente s oznakom “državna tajna” stranim obavještajnim službama, potpisivati sporazume s drugim državama gdje se odriče suverenitet nad ozemljem i akvatorijem, mijenjati blagdane tako da se više ne zna što se uopće slavi, nije čin izdaje, nego način da se “sazna istina”.
Tako se u Hrvatskoj za kratko vrijeme od svih industrija (i otvaranja novih radnih mjesta) razvila samo ona oličena u “armadi” raznih glasnogovornika, nevladinih udruga, agencija za istraživanje javnog mnijenja, čiji je krajnji cilj – “proizvođenje pristanka” naroda. Nema dana da na nekakvoj konferenciji za novinare brojni glasnici (domaći i strani) ne priopćavaju “odobrene istine” i urbi et orbi brojne “dokaze” zbunjenom puku kao “Hrvatska neće u Europsku uniju dok ne izruči Haagu generala Antu Gotovinu, dok se svi Srbi ne vrate i dok ne provede reformu pravosuđa”. Nema niti jednog pa i desetorazrednog birokrata iz tzv. međunarodne zajednice koji to ne ponavlja, a često drugo ništa i ne kaže. Ako slučajno izostanu, onda mediji (i ako to nije dnevni događaj) u Hrvatskoj opetuju kako su to “predstavnici međunarodne zajednice” rekli jer bez ispunjenja ta tri uvjeta nema ulaska u Europsku uniju. Ako, ne daj Bože, to papagajsko ponavljanje jednog dana izostane, Hrvati mogu biti posve sigurni da je nad njima postignut dovoljan stupanj “proizvedenog pristanka”.
Ali ni nakon toga, neće slijediti bezbolan ulazak, nego naprotiv novi zahtjev, kao novi operator nove “proizvodnje pristanka” ("rješavanje graničnog spora sa Slovenijom" ili "topnički dnevnici"). Igra mora teći dalje – rekli bi deterministi. Redovita izvješća iz te “glasnogovorničke” industrije pune udarne elektronske emisije i glavne stranice tiskovina. I prolaze tako dani na prvi pogled isti, ne primjećujući da je industrija za “proizvodnju pristanka” slomila još jedan stupanj nacionalne svijesti u Hrvata.

Svijet kao igrokaz determinzima (2/2)
Obrascu kojem je funkcija proizvodnja pristanka, repliciranje pamćenja postaje zadaća: poruka na izvoru mora se prenijeti i bez vrjednovanja prihvatiti na odredištu. Sve tehnike propagande i industrije odnosa s javnošću usmjerene su na to da ne bude zapreka u prijemu odaslane poruke. Zato poruka mora biti prihvaćena kao instrukcija, ne smije biti izložena vrjednovanju i konačno treba biti primljena kao vlastito mišljenje primatelja.
Od početka revolucija, počevši od one engleske u 17. stoljeću, preko francuske u 18., buržoaske u 19., oktobarske u 20.i liberalističke u 21. temelj vladanja u njima je “proizvodnja pristanka” kao i stvaranje “nužnih iluzija”. Nakon engleske revolucije svijet je obogaćen za sintagmu: “ne može biti prave vlasti bez odgovarajućih misterija”. Upravo pomoću tih “misterija” sve do dana današnjeg stvaraju se “odgovorni” pojedinci, posve u duhu Lockeova aksioma, po kojem “obični ljudi moraju biti isključeni iz javnih poslova”. Iako ima suprotstavljanja tom stavu, on je i danas prihvatljiva teorija po kojem su za “implicitnu podčinjenost” zaduženi intelektualni menadžeri koji i oblikuju konsenzus elita (Henry Kissinger). U ovoj svojevrsnoj političkoj teologiji neoliberalizma zdušno se zastupa ideja da elite ili “odgovorni ljudi” moraju proizvoditi “pristanak” naroda i “nužne iluzije masa” kako bi “zbunjeno stado” štitili od demokratskog dogmatizma. Deterministički pojmovnik unatoč promjenama izričaja ne mijenja svoju bit poruke. Kakva je razlika između lenjinskog načela “avangarde partije” koja je usrećiteljski vodila “neprosvijećeni narod” do eshatološkog cilja “istinske demokracije” ili “odgovornih ljudi” koji “obične ljude isključene iz javnih poslova” štite od dogmatizma.
Kao što je vidljivo govor determinista uvijek je isti bez obzira na epohu. Komunistička načela i govor današnjih “globalnih javnih intelektualaca” su apsolutno istovjetni. “Moderna povijest neizbježno kreće prema uspostavi lažnih socijalističkih i kapitalističkih menadžerskih birokracija! predviđanja su anarhista Mihajila Bakunjina, koja su se pokazala povijesno točnim. Tehnika “proizvodnje pristanka” i “nužnih iluzija” naroda najsavršenije se ostvaruje upravo u “razvijenoj demokraciji” u zemljama Zapada.
Svijetom vlada deterministička elita (okupljena u Trilateralnoj komisiji, Grupi Bildeberger, Atlantskom Institutu, Komitetu 300 i sl.) – što su samo drugi nazivi za saveze neoliberalnih elita Amerike, Europe i Japana. Zapadni svijet “razvijene demokracije” šezdesetih godina 20. stoljeća suočio se razvojem tzv. “neumjerene demokracije”. U toj i takvoj “prekomjernoj” demokraciji, narod(i) nisu mogli više biti pod čvrstim nadzorom. Zbog toga je, nakon onih brojnih nemira – od studenskih 1968. do radničkih i poljodjelskih, determinizirana elita smislila program “umjerene demokracije”. Smisao mu je u tome da nekoliko korporacija kontrolira ukupni sustav informiranja i tako pučanstvu nametne “oktroirano informiranje”, kako bi ga se zaštitilo od demokratskog dogmatizma. Zato danas, na početku 21. stoljeća sustav informiranja u svijetu, kao i ukupno bogatstvo, posjeduju velike korporacije.
Dakle, “umjerena demokracija” omogućila je da nekadašnja moć države prijeđe u ruke privatnih internacionalnih korporacija. Kako razriješiti taj novi paradoks vlasti gdje se većina prepušta ne manjini političke elite u nekoj zemlji, nego internacionaliziranoj manjini “bez države” na upravljanje? Kad je trebalo rušiti suverene i vlast u etabliranim parlamentarnim državama ili u onima koji su nastojali doseći “neumjerenu demokraciju”, teolozi determinizma (od Bakunjina preko Russella do Chomskog) nudili su jednu vrstu anarhizma, kao krajnjeg ideala u suprotstavljanju moći manjine. Ali sada kad je uspostavljena “umjerena demokracija” takav recept za osporavanje moći internacionalizirane manjine više se ne preporučuje.
Narodom se najlakše vlada kontroliranjem mišljenja. Najjednostavniji obrazac kontrole je usmjeravanje plebsa što se postiže uz pomoć medija. Zato privatne korporacije i multinacionalne kompanije preko svojih elita u rukama drže medije, ali i mnoga sveučilišta i škole. Sva je ta mreža obrazovno-informativnih institucija, u krajnjem slučaju, postavljena tako da se u pitanje ne dovode temelji na kojima korporacije (kompanije) postoje. Ako netko iz mrežnog sustava iskoči iz “tračnica”, brzo ga se isključuje iz igre. Deterministi nadzor provode maksimalno, iznimaka nema i ne smije biti. Nauk koji “meka sila” (masovni mediji) primjenjuju uvijek je u funkciji odvraćanja pozornosti puka s istinskih (bitnih) tema, o kojima ovisi život, i sam opstanak društva i države, na one sporedne (potrošnju i zabavu). I ovdje se univerzalizam izreke starih Latina, kruha i igara, potvrđuje u svojoj punini.
U biti privatne korporacije i multinacionalne kompanije su – tiranije. Iskaz tiranije nije samo prema vanjskom okružju, onom koji se nadzire, nego je on i prema unutra, prema neposrednim izvršiteljima (bojovnicima “meke sile”). Zašto je to tako? Prvo, zbog toga što su novine i televizije u vlasništvu determinizirane elite koji točno doziraju što može doći do običnog čovjeka, odnosno javnosti. S druge strane, glavnina osoblja onog koje radi u medijima prošli su kroz sveučilišta i takve oblike socijalizacije (posebno školovanje) kojima je nametnuto kao nešto prirodno dokle mogu ići ukoliko ne žele “iskočiti iz tračnica”.
Mnogi medijski djelatnici tvrde i uvjeravaju da im nitko ne može odrediti što će i kako pisati. To je samo djelomično istina, jer oni – zahvaljujući autocenzuri (istreniranosti kao onog psa iz “Životinjske farme”), točno znaju što mogu pisati i dokle mogu ići. Razlog je prozaičan, grješka se plaća – gubitkom radnog mjesta. Sve je stavljeno pod nadzor i sve je iza “korporacijskih zidina” i sve se, pod izlikom čuvanja poslovne tajne, stavlja u svojevrsnu “tehnokratsku izolaciju”. “Neprosvijećeni puk” se drži podalje, na odstojanju. Ljudi moraju biti samo poslušni proizvođači i raditi što im se na poslu kaže, a u ostatku života provoditi vrijeme kao pasivni “gutači reklama” i odlaziti u “nove katedrale potrošnje”. Politika je samo za “odgovorne”, one koji su se odrekli i domoljublja i vjere.
Njihovo i domoljublje i vjera sublimirani su u novcu i moći. Narod, država i vrjednote su “ograničenja” da se postigne apsolutna noć, i zato ih nastoje promijeniti ili uništiti. Izvan korporacije ne postoji ništa, sve je – crna rupa. Korporacije uz pomoć “meke sile” čiji su vlasnici, proizvode ne samo informaciju kao robu nego, i samu “čitalačku odnosno gledateljsku publiku”, oni oblikuju javno mnijenje (svijest) prema poželjnom, unaprijed određenom obrascu. To je naizgled, apsurdno i u sporu sa zdravim razumom, ali je tako. Korporacije svoje proizvode moraju prodati tržištu, što je ono veće to bolje. U pravilu, ne zarađuje se prodajom tiska, nego upravo proizvodnjom “čitalačke publike” kojoj oglašavaju robu drugih korporacija. Na taj način, vlasnici medija, u biti, prodaju čitateljsku publiku drugima kao prostor oglašavanja. Što više čitateljske publike (više “ovisnika”) određenog tiska ili gledatelja neke televizije, toliko oglašivači u medijima više plate za reklame, a korporacijski vlasnici medija samim tim više profitiraju. Taj obrazac je: mediji + reklame u njima = povećanje broja čitatelja -> veća prodaja -> veća dobit.
Shvativši bit navedenog obrasca nastala je nova industrija – industrija odnosa s javnošću, zapravo, veliki nepresušni izvor dobiti. Propaganda, iznjedrena u vrijeme Prvog svjetskog rata, ostvarivši prvu “proizvodnju pristanka”, ulazak SAD u rat, u kojemu su srušeni (nestali) suvereni središnje i istočne Europe, nastavila je svoj pohod pustošenja, kako reče Clausewitz “drugim sredstvima”. Već se tada, početkom dvadesetog stoljeća, dalo naslutiti da je na pomolu nova sila.
Edward Bernays, guru propagande cinično će napisati da je moguće “ljudske umove ustrojavati na način kako vojska ustrojava svoje postrojbe”. Novo neotkriveno “stado” duhanske industrije tridesetih godina 20. stoljeća postat će žene. Metode za to su već udžbeničke. Žene do tada praktički nisu pušile. Krenuo je s ženskim modelima najvećih filmskih diva s cigaretama u ustima na velikim panoima, u filmovima, kroz tisak. Rezultat tog nastupa, više je nego očigledan, postrojena je nova armada žena ljubitelja cigareta. Poistovjećivanje s onim divama s filmskog platna učinila ih je ovisnicima življenja u dimu sagorjelog duhana s ispisom – Chesterfield. Stvarajući odnos s javnošću (propagandu) kao industriju “ustrojavanja ljudskog mišljenja” i ponašanja, stvorio se i presedan da se ne smije dovoditi u pitanje sud onoga koji poruku odašilje, kako bi ona bila memorirana bez prevrjednovanja. Vrijednosti tako postaju kolateralna žrtva nastupa “meke sile”.
Upravo iz takvog pristupa propagandi, iznjedren je i novi odnos glede “razvijene demokracije” koja će iskustvima stečenim u uvjetima “ustrojavanja ljudskih umova kao vojnih postrojbi” biti izložena nesmiljenom udaru “proizvodnje pristanka”. Politika, od tog doba postaje bojno polje (ratovanje), uz primjenu mehanizama propagande koji do savršenstva mogu kontrolirati ljudsku misao. Kapitalizam nije u “hladnom ratu” pobijedio samo zbog blagostanja ili uspješnijeg gospodarstva, nego zato što je za razliku od socijalizma, postao upravo superiorniji i po tome što je politiku temeljio na propagandi “proizvodnje pristanka”, a ne na gruboj prinudi, kao što je to činio komunizam.

Svijet kao igrokaz determinzima (1/2)
Nerijetko se oglašavanje, promidžba i propaganda poistovjećuju i o njima se govori kao i istoznačnicama. No, među njima postoji bitna razlika. Za oglašavanje može se ustvrditi kako je ono u iskonu, mnogih životinjskih vrsta, a ne samo čovjeka. Postoji, dakle, u prirodi da se nešto oglasi kao djelo, kao obavijest selu i gradu ali na ponos onoga tko je to ostvario. Oglašavanje ne mora biti i planska aktivnost, nego je ona više posljedična aktivnost nekog događaja, čina.
Promidžba je za razliku od oglašavanja već jedna vrsta planske aktivnosti. Tu se javnosti nudi nešto kao vrijedno, što netko ima i htio bih to, na određen način, neprimjetno nametnuti, uvjeriti i druge kako je to dobro. Smisao je promidžbe prodati svoje “čokoladne prednosti” na osebujan, diskretan način ili ih i drugima ne samo nuditi nego i nametnuti.
Propaganda je izum dvadesetog, industrijskog stoljeća. Englezi su je razvili u vrijeme Prvog svjetskog rata otvarajući pri svojoj vladi prvo Ministarstvo informiranja kako bi izvršili planski pritisak, prije svega, na intelektualnu javnost u Americi kako bi ona ušla u rat. Propagandom se planski proizvodi, usmjerava i nadzire javno mišljenje, poglavito intelektualnih elita. Zapravo, propaganda najplodnije tlo nalazi upravo tamo gdje je rođena – u intelektualnim krugovima. Intelektualci su, po općim istraživanjima, mnogo češće žrtve propagande nego običan čovjek, koji joj mnogo manje vjeruje, otporniji je. U svojoj knjizi Javno mnijenje (Walter Lippmann) tvrdi da se “javno mišljenje može oblikovati na isti način kao i vojne postrojbe”.
U vrijeme nastanka i sve do kraja dvadesetog stoljeća propaganda kao svjesna planska aktivnost vladanja javnim mišljenjem, nije imala pogrdan smisao i značenje. Negativni smisao propaganda dobiva kada se iz funkcije pridobivanja javnosti za obranu od ugroze preobrazila u nasilno sredstvo za proizvodnju ovisnosti pojedinca i kolektiviteta.
“Meka sila” u svom nastupanju ima dvojaki iskaz – obmanuti ili destruirati. Obmana se danas bar kad je u pitanju Hrvatska zove, Europska unija. Deterministi su upriličili igrokaz u kojima se Zapadna Europa prikazuje kao predstava dobra i raskoši. Uporno domaće političke elite uvjeravaju puk kako je Euroatlantida – obećana zemlja. Oni ne postavljaju jednostavno pitanje: kako će ta Europa izgledati recimo, 2020., 2030. ili 2053. godine? A još manje da daju odgovor na njega. Namjerno zaboravljaju da, ako ikada tamo Hrvatska i dođe, neće ni približno biti na istim startnim pozicijama. Ne samo što zaostaje gospodarski, nego zato što joj neće biti dopušteno da bude ni rezervni igrač. Jednakopravnost ne postoji za malobrojne. Latinska izreka, Quod licet Jovi, non licet bovi vrijedi jednako kao i prije dvije tisuće godina. Jedino što se u Hrvatskoj od 3. siječnja 2000. brzo ostvaruje, naravno po “zapadnom modelu”, jest zavođenje neoliberalne politike.
U igrokazu europskih determinista, oni istočnoeuropskim i južnoeuropskim zemljama poručuju: ukoliko želite u našu Uniju, morate ispuniti uvjete, postati slični nama! Sve su te zemlje u gotovo jednakoj dvojbi: dobro, moramo se promijeniti, ispuniti ove ili one standarde, a onda kada to postignemo vi ćete nas primiti. To je besmisao jer onog trenutka kada postanemo isti ne moramo ni ulaziti u tu zajednici jer nema potrebe. Istovjetnost je i unutra i vani, pa je ipak bolje biti vani zbog veće slobode djelovanja. Kakva kvadratura kruga! Sav ovaj igrokaz europskih determinista s početka 21. stoljeća osmislio je njihov prethodnik J. J. Rousseau i to prije dva stoljeća kada je počeo njihov “dugi marš” europskim ozemljem.
Izgleda nevjerojatnim, ali istinitim, ono što je Rousseau u svom “Društvenom dogovoru” temeljio na mitu, mi danas to proživljavamo kao stvarnost. Europski zakoni, su samo dobri zakoni, uviđamo njihove prednosti, prihvaćamo ih bez zadrške i najmanje sumnje, što je najznačajnije i kultiviramo se. Kako običan čovjek za razliku od intelektualne elite mnogo manje vjeruje propagandi, a i otporniji je, političku elitu južnoeuropskih zemlja zahvaća panika: hoće li to sve proći kod običnog čovjeka? Onog čovjeka, kad je riječ o Hrvatima, koji je ukorijenjen u svojoj zemlji, a svoje katoličke vjere se još nije odrekao, kao što to učiniše europejski deterministi. Zbog toga je referendum nešto od čega političke elite bježe, jer ankete pokazuju kako “nova mitologija” ne prolazi kod običnog čovjeka.
Što ne znaju ili zaboravljaju političke elite južnoeuropskih zemlja kad se o zapadnoj (europskoj) civilizaciji radi? Takozvana “novovjeka zapadna civilizacija”, od 1789. godine gradila se na uništavanju kršćanskog identiteta, stvarajući prividno (virtualno) stanje koje propagandnom ostatku Europe (pa i svijeta) prikazuje kao ovozemaljski raj. Ono čega se oni boje, jest kršćanska, u slučaju Hrvatske, katolička utemeljenost društvene zbilje, koju oni s potrošačkim božanstvima (kao ona priča o bakici i King Crossu) nastoje dokinuti ili bar preoblikovati. Kako to ne mogu postići, ako prije toga ne ponište crkvene dogme poglavito Objavu ili Misterij posljednje večere (euharistiju) zato će upravo one postati alfa i omega svih protucrkvenih djelatnosti vanjskih upravljajućih idomaćih plaćenih vojnika determinizma.
Ovladati dušom “malog čovjeka” to je nerješiv problem za deterministe. Ako pristaše pridruživanja uspiju mobilizirati te skupine ljudi – europske integracije će “demokratski” lakše prolaziti na “referendumu”, a ne samo u parlamentima, gdje su ipak “elite” dominante. Kako stvari stoje “mali čovjek” je mnogo čvršći nego što su to deterministi očekivali.
Sa stajališta informacijske djelatnosti mediji su figure pamćenja. Mediji kao figure pamćenja imaju zadaću uspostave i održavanja vladajuće doktrine pojedine društvene zajednice. Kada se demokracija svede na banaliziranje slobode, ona postaje umijeće proizvodnje pristanka. Glavni mehanizmi proizvodnje pristanka su propaganda i industrija za odnose s javnošću.
Dakle, u ovo vrijeme, kad se svijet “umrežio”, “ožičio”, snagom medija najprofitabilnije se proizvodi pristanak. Vladanje narodom preko kontrole misli nije novina ovovjekih determinista, ona je samo operacionalizirana u vremenima s kraja 20. stoljeća jer je to omogućila informacijska tehnologija. Još je škotski filozof David Hume zaključio da svaka vlast mora počivati na “kontroli misli”. S tim u svezi definirao je glasoviti “paradoks vlasti”. Hume podsjeća da je nevjerojatna lakoća kojom se većina predaje na upravljanje manjini, i to u svakoj povijesnoj, do sada poznatoj, političkoj i društvenoj konstrukciji. Upravo zahvaljujući tom “paradoksu vlasti”, manjina je imala moć nad većinom. Hume je ustvrdio da “podčinjavanje je implicitno” i da je tome uzrok što manjina “ima monopol nad mišljenjem”.
Hrvatska je i ovdje paradigma. Ne samo da su u vrijeme socijalističke Jugoslavije Srbi kao manjina vladali Hrvatskom (partija, vojska, policija, financije, tajne službe i sl.) a najjači adut za proizvodnju pristanka je hipoteka zločina (ustaše i Jasenovac). Gotovo ništa se nije promijenilo ni sada, kada je Hrvatska samostalna država, poglavito ne, nakon 3. siječnja 2000. pa ni nakon 23. studenog 2003. Srpska manjina i dalje vlada. Ona odlučuje tko će biti predsjednik hrvatske Vlade, ona proglašava kad je i kako “ugrožena”. Tu je uvijek kao potpora i “međunarodni čimbenici”, poglavito OESS-a. Osim Jasenovca, pojavljuje se nova hipoteka zločina, odnosno novo “oružje” za proizvodnju pristanka – Oluja. Agresija na Hrvatsku!? To ne postoji, jer da je to bilo, pa valjda bi se tome sudilo u Haagu. Kako se u Haagu ne sudi za agresiju, a sudi za zločine, ili kako to redatelj Vinko Brešan reče, “spirali zločina”, pravdajući svoj antihrvatski film Svjedoci. Poruka tog filma je vrlo jasna: možda su Srbi nešto i započeli, ali to nije agresija, jer se njoj i ne sudi, pa Srbi ne mogu biti ni krivi. Početak je početak. Može biti ovakav ili onakav. Taj nedefinirani početak, nastavit će “endemski nacionalizam” ili u prijevodu, “genetski ratni zločinci Hrvati” i oni uvijek završavaju tu “spiralu zločina”. Dakle, nije bitan početak, nego je uvijek bitan kraj. Tko njega prisvoji ili opiše, taj piše i povijest. Hrvati možda imaju “pravo” na početku, ali ne i na kraju, oni uvijek završavaju “spiralu zločina”. I sami naslov filma – Svjedoci – nije slučajan. Bit ćete mi svjedoci, riječi su blaženog Alojzija Stepinca. Njemu blaženiku “spiralu zločina” nastojali su pripisati i jugoslavenski, i domaći, ali i međunarodni deterministi. Uzaludan im bijaše trud. Njihova neuspješna nastojanja Brešan mlađi “ispravlja” porukom – jeste svjedoci ste mu, ali samo u spirali zločina.
(nastavlja se...)

“Meka sila” ili mediji kao oružje determinizma
Slučaj prvi. Krajem 2003. pučanstvo Hrvatske (tj. građani kako to vole reći deterministi) bilo je izloženo raspojasanoj medijskoj kampanji protiv zakonske odluke da velike trgovine ne rade nedjeljom. Potom je nastavljena nesmanjenom žestinom početkom 2004., a uključila se i Hrvatska televizija s krajnje tendencioznim izvješćima. Naravno tu su i sladunjave priče koje “meka sila” kao svaka sila koristi rijetko, ali zato ne manje ubojito. Naprotiv!
Jedna takva “topla” socrealistička priča osvanula je također u tisku o dobroj susjedi koja kao baka čuva cijeli tjedan djecu, a nedjeljom za svoju dušu odlazi u trgovačke centre King Cross ili Mercatone: odmara pogled na zdjelama, tanjurima, gleda odjevne predmete za koje nema novaca, ali uživa kao u najljepšem muzeju. Toj dobroj bakici Crkva i Vlada oduzeli su toplinu nedjelje. Koja tužna priča o zamjeni unuka i Boga za King Cross i Mercatone. Tako su čitatelji tiskovina saznali kako se dobroćudna bakica otišla klanjati u “nove katedrale” današnjice. Kao i svaka katedrala i ove deterministične moraju imati i zvonike. Piramidalni oblik koji strši na pročelju King Crossa u Jankomiru ne samo simbolički naznačuje čija je to “katedrala”, i tko je duhovni stvoritelj tog poganskog zdanja, gdje se na “oltaru potrošnje” prinosi žrtva samo u obliku novca.
Slučaj drugi. U Hrvatskoj susjednoj državi Bosni i Hercegovini na tzv. Televiziji BiH uposlenici se veoma trude dokazati da su elektronski medij svih naroda, u Dnevniku su prešutjeli kako je stotinu tisuća ljudi dočekalo hrvatske zlatne rukometaše, svjetske prvake, na Trgu bana Jelačića u Zagrebu (siječanj 2003.). Bila je to vijest za sve svjetske agencije, uključujući i one najveće (CNN ili BBC), ali za tzv. TV BiH, to nije informacija za središnju informativnu emisiju. Je li riječ o šutnji “s nakanom”, ili se radi o profesionalnoj grješci, možda i provincijalnoj primitivnosti?, pitali su se neki izvjestitelji.
Slučaj treći. Uz rame ovome prethodnom, samo s drugom pozadinom, i podatak da je Slobodna Dalmacija, izdanje za BiH, na svojoj naslovnici(!?); kada su hrvatski rukometaši osvojili svjetsko prvenstvo, donijela preko cijele stranice sliku premjera Ivice Račana sa hrvatskom zastavom u gledalištu, a posve minorizirala junake – športaše, kao da je predsjednik Vlade osvojio titulu. Brojni čitatelji su odmah prosvjedovali zbog takvog uredničkog ulizivanja, što nedvojbeno pokazuje koliko običan čovjek ipak prepoznaje “informativnu robu s tvorničkom greškom”. I ovdje se, uz ostalo, radi o prešućivanju istine kako bi se istaknula veličina malog Ivice.
Što zaključiti iz ova tri slučaja? Sličnih primjera moglo bi se redati u nedogled. Za “meku silu”, prešućivanje, promjena konteksta, uljepšavanje ili diskreditacija je streljivo koje oni ne pojedinačno, nego u paljboredima i bitničkom vatrom (više oružja zajedno, odnosno više tiskovina, radija ili televizija istodobno) ispaljuju po odabranim protivnicima, koji se nerijetko ne mogu ni braniti. Doktrina takvog ratovanja eksperimentalno je provjerena u “laboratorijskom uzorku” na prostoru zvanom bivša Jugoslavija, kada su svjetski deterministi, pustili Miloševića da sa srpskom vojnom silom (JNA), napadne nenaoružane Hrvate i Bošnjake, kojima je voljom tih istih determinista uvedeno embargo na naoružanje. Kad je Miloševiću ponestalo snage, a napadnuti se naoružali i obranili, pače, pobijedili napadačevu “tvrdu silu”, već je bila pripremljena nova ofenziva, gdje je za napadajnu operaciju bila spremna “meka sila”. Kada je riječ o Hrvatima u Hrvatskoj ili onima u Bosni i Hercegovini, svejedno ponovo su razoružani po istom principu kao i 1990. kada je JNA oduzela oružje teritorijalne obrane. Ostali su bez medija. Dok su u uvjetima ratovanja “tvrdom silom” nekako uspjeli uspostaviti ravnotežu i iz nesimetrije sukoba prijeći u simetriju, kao stvari stoje, bar za sada, to isto neće uspjeti u ratovanju s “mekom silom”. Dvaput istu grješku deterministi ne čine.
“Laboratorijski uzorak” na prostoru zvanom bivša Jugoslavija se nastavlja. Kako se boriti u uvjetima kada korporacije međunarodne moći kontroliraju sve ili gotovo sve medije, poglavito televiziju. Intelektualci koji sebe nazivaju slobodnim (javnim) i brojne satnije “neovisnih” novinara svrstali su se u taj borbeni postroj kako bi proizveli pristanak naroda da politički život bude izvana demokratski, a unutra robovski. U ratu pobjeđuje ona vojska koja je bolje uvježbana, moral visok, čije su bojne naprave ubojitije, a doktrina odgovarajuća uvjetima boja i konačno čija je strategija postojanija. Bez dobrih vojnika i časnika nema pobjede u bitkama.
Kako deterministi novače svoje vojnike i tko su oni? “Odabrani oficiri”, iz redova takozvanih javnih intelektualca, najvjernijih komunističkom svjetonazoru, najbrže su prihvatili liberalnu demokraciju iz prostog razloga što su te dvije ideologije komplementarne. Između liberalnog elitizam i avangardnosti partije u komunizmu nema gotovo nikakve razlike. To je valjani razlog da brojni intelektualci od zanesenih staljinista postanu najžešći pobornici “demokracije” i “zapadnih vrijednosti”. U komunizmu je avangarda radničke klase (partija) određivala što je interes običnog čovjeka, isto kao što “odgovorni ljudi” u kapitalizmu jedino znaju odlučivati, a na drugima je raditi. Istina, u takvoj demokraciji dopušteno je glasovati (obično svake četiri godine), ali uvijek na izborima pobjeđuju “odgovorni ljudi”. Cilj se u komunističkim zemljama ostvaruje nasilno, dok se u demokratskim zemljama do njega dolazi “proizvodnjom pristanka”.
Proizvodnja pristanka obrazac je kolektivnog pamćenja koji se nameće, preciznije, koji se nameće kao prevladavajući obrazac mišljenja. Prema Noamu Chomskom proizvodnja pristanka – novo je umijeće demokracije. U razvijenim demokracijama narod se najbolje može nadzirati kontroliranjem misli. Misli su one koje mogu dovesti do djela i zato ih treba držati na uzici. Chomsky smatra da mediji imaju presudnu ulogu u sustavu indoktrinacije, zajedno s obrazovnim sustavom i sveučilištima. Sustav indoktrinacije jest taj koji nas uči kako se trebamo ponašati, što trebamo misliti i zastupati.² I “avangardisti – ljudi posebnog kova” i “odgovorni ljudi” mogu počiniti mnoge grijehe ali ne jedan – podleći dogmi o tome kako “običan čovjek najbolje zna što mu je u interesu”.
Kako stvari stoje, “oficiri i vojnici” determinizma s “mekom silom” kao sredstvom zaduženi su za “proizvodnju pristanka”. Ima li alternative ovomu? Kako se suprotstaviti? Ovdje poglavito vrijedi Sun Tzu Vuovo načelo o spoznaji neprijatelja, poglavito njegove doktrine. Kakva su načela te doktrine? Jesu li ona već opisana?

U mikro svijetu politike i diplomacije
Ponašanje protagonista na “subatomskoj razini” ili u postmodernom društvu podliježe drugim zakonitostima za razliku od klasične fizike koja se odlikuje preciznim određivanjem i mjerenjem veličina, kao što su putanja, brzina, ubrzanje, masa, impuls i sl. Postindustrijskom dobu sazdanom od neodređenosti i nejasnosti, gdje su entiteti ne hijerarhijski već mrežno pozicionirani s izraženom dualnom prirodom nužan je radikalno drukčiji pristup.
Pokušaj definiranja načina odvraćanja ugroze “ostatka svijeta” od strane determinista (skupina moćnika), za polazište ima pokušaj definiranja faza nasilja (determinirani kaos) koji oni provode prema nekoj suverenoj državi ili određenoj regiji. Cijeli proces planiranog nastupanja moći odvija se u očekivanoj i(ili) prihvatljivoj razini nasilja. Prema švicarskom vojnom časopisu “Allgemeine Schweiterische Militaerzeitschrift” faze nasilja određene su sljedećim rasporedom: “
(1) agitprop i organizacija – cilj je da se u masi (narodu) razvije revolucionarna (prevratnička) svijest i da se ona(on) potakne na sudjelovanje u borbi protiv tlačenja. Istodobno nužno je pridobiti simpatizere i pomagače, a potom ustrojiti tajne revolucionarne ćelije;
(2) ulični nemiri – organiziraju se prosvjedi (štrajkovi) s velikom učestalošću kao izrazom sve većeg nezadovoljstva. Skupovi se pretvaraju u pobunu. Dolazi do uličnih nereda pa i krvoprolića u sukobu s državnim represivnim aparatom (redarstvo) koji je u stalnoj opasnosti da pod pritiskom mase ne izgubi nadzor. Uključivanje redarstvenih snaga, a poglavito vojske u smirivanju nereda (koji djeluju represivno), dodatno polarizira javno mnijenje;
(3) zastrašivanje – osobe (ciljevi) zastrašivanja su pripadnici redarstva, vlade i javneosobe koje se izjašnjavaju za opravdanost akcije policije i(ili) vojske. Oni i njihove obitelji te njihovi istomišljenici izloženi su ugrozi ili napadu, a često izloženi i torturi. Dolazi do “prešutnog” sporazuma u kojoj ciljevi zastrašivanja (osobe) zastupaju tezu o uzajamnom životu, sažetoj u uzrečici – živi i pusti živjeti;
(4) terorizam – njime se stvara klima kolapsa kao bi pučanstvo izgubilo povjerenje u redarstvo, vojsku i na posljetku samu državu. Oduzimanje povjerenja se stvara tako da se zakon učini neprovedivim. Svjedoci, porotnici i suci odnosno tužitelji izloženi su zastrašivanju, prijetnji, otmici ili čak ubojstvu. Na taj način se postiže strah koji odvraća žrtve, kao i ostale da svjedoče. To vladu prisiljava na izdavanje nužnih (ad hoc) zakona koji dopuštaju da osumnjičene osobe mogu uhititi bez optužbe ili da se osobe osude na temelju izjava svjedoka koje se ne saslušava na sudu. Takvo smanjenje prava na slobodu dalje potkopava povjerenje naroda u pravnu državu i njezin pravorijek. Iako je redarstvo nazočno, zbog straha od represija prave se “slijepi i nijemi” na postupke izazivača nereda. Svoju djelatnost zaštite čak sasvim napuštaju određenih dana i(ili) noći. Zbog straha za vlastiti život, dijelovi pučanstva se samoorganiziraju i uzimaju zakon u svoje ruke. Spremno prihvaćaju ponuđenu ruku spasa, bilo da je to vojna hunta ili organizirana revolucionarna stranka koja ne obećava da će stvoriti ni red ni mir. Jer preživljavanje obitelji važnije je od politike;
(5) gerila i građanski rat – organizirani revolucionarni pokret s dobro etabliranom bazom može dopustiti eskalaciju sukoba i prijeći u prvoj dionici vođenje gerilskog rata, a kasnije u drugoj i u građanski rat. Stvaraju se i osiguravaju (štite) pobunjenička područja (oaze) u kojima je potkopana vlast države. Napušta se geslo – živi i pusti živjeti i u tim “oslobođenim” područjima vlada zakon revolucionara i služi kao temelj (baza) za daljnji tijek prevratničke kampanje. Ako se različita “oslobođena” područja obuhvati u jedino jedinstveno područje, tu se najčešće proglašava pobunjenička vlada, unovačuje se dovoljan broj vojnika i izgrađuje sigurnost. Kasnije, ako je to potrebno, može se prijeći na otvorene vojne akcije protiv državnih oružanih snaga. Gerilski se rat pretvara u građanski rat.
Događaji u Hrvatskoj tijekom 1990. i 1991. (oružana pobuna Srba) odvijali su se po scenariju nasilja onako kako je opisan u časopisu Allgemeine Schweitzerische Militaerzeitschrift, odnosno točno po svjetskim poznatim iskustvima sličnih pobuna u Sjevernoj Irskoj, Libanonu, Baskiji, Vijetnamu i drugdje. Prva faza je uvijek formiranje političke stranke s terorističkim planovima i ciljevima. U drugoj fazi pripadnici stranke formiraju poluvojne odrede, koji noću uznemiravanju civilno pučanstvo i discipliniraju pripadnike vlastitog naroda ucjenom i terorom. U trećoj fazi terorističke aktivnosti šire se na što veće područje kako bi snage reda bile raspršene, tako da nigdje nisu jake. Ta faza završava formiranjem manjih vojnih jedinica pobunjenika (tzv. Martićevi specijalci). U četvrtoj fazi formira se pobunjenička vojska koja prelazi u strategijski napad. Sasvim je bilo jasno da “srpski dobrovoljački odredi”, tj. četnici, u Hrvatskoj nisu imali dovoljno snage da preokrenu inicijativu u svoju korist. No, zato je tu bila JNA, koja je “omekšavala” teren polaganom infiltracijom na važnih komunikacijskim pravcima. Sve te faze nastupnog djelovanja, dakle, odigrale su se i u Hrvatskoj – od formiranja Srpske demokratske stranke, preko noćnih straža, barikada, eksplozija, pa sve do gerilskih operacija tipa Pakrac, Plitvice, Kijevo, Vukovar... Uslijedilo je zatim formiranje “nacionalne srpske garde” a nakon toga i “srpske vojske krajine”.
Ovakav scenarij determiniranog kaosa iz područja sukoba niskog intenziteta, državi koja je napadnuta ne ostavlja mnogo izbora. Što joj ostaje na raspolaganju? Ili u dugoj agoniji umrijeti ili se suprotstaviti. Tertium non datur. Budući da se namjera destabilizacije sastoji u tome kako potkopati državopravnost, svako vlastito djelovanje mora biti u okviru zakona. Protiv onih koji uzimaju zakon u svoje ruke (skupine, vojnici, građanska obrana i sl.) mora se odgovoriti silom, (jer se u ovom slučaju, u biti terorom, savladava teror) i njezina primjena mora biti odlučna. Razmjer primjene protusile postiže se tzv. “rules of engagement” pravilima angažmana poput, naputka o zlouporabi vatrenog oružja, pravilima ponašanja ili naputcima o uporabi nesmrtonosnog oružja kao i uvježbavanjem za odgovarajuće postupke u obrani. Kod uporabe vojne sile treba dobrano uzeti u obzir da je njezinoograničavanje protivno prirodi vojnika. Osobito je to izraženo u uvjetima kada se jedna strana bori konvencionalno a druga naprotiv prikriveno – dakle, kada u postupku vojske i potencijalnog protivnika postoji asimetrija.
Ako država uspije slomiti otpor vojnom silom i vratiti svoju državopravnost, tu mukama nije kraj. One tek slijede – na scenu stupa drugi postroj determinista “meka sila” – mediji. Slijedi dugotrajan i iscrpljujući sukob u kojem se putem medija “dokazuje”, kako je vlada prekršila sve “međunarodne pravne norme” protiv vlastitog naroda jer je prekomjerno uporabila silu, počinila zločine, uništila gospodarstvo, stvorila beznađe. Vlada mora odstupiti i naravno vlast predati u ruke determiniziranih poslušnika, koji sve jesu, ali ne i vlast naroda kojim upravljaju.

Rat (sukob) lišen strogih procedura međunarodnog ratnog prava
Povijest čovječanstva gotovo je povijest sukoba. Vremena mira bila su tek rijetka pojava (kratki predah) između dva rata kao ekstremne vrijednosti sukoba. Proturječnosti unutar društva i između naroda stalne su kao što je i mijena stalna, pa je izgleda rat postao nezaobilazna pojava. Krajem 20. stoljeća riječ rat manje se rabi, ali zato riječ sukob postaje nezaobilazna (svakodnevna) u izričaju suvremenog čovjeka. Znači li to da se svi događaji odvijaju, a rješenja traže u području nekakvog sukoba. Teoretičari sukoba, izbjegavajući riječ rat, društvene procese diljem svijeta koji se odvijaju kroz nasilje ispod ratnog praga, nazivaju sukobom niskog intenziteta. Svjetska moć s ushitom je prihvatila ovaj oblik sukoba jer mogu lako iz simetrije prijeći u asimetriju, kako bi uspostavili novi svjetski poredak.
Protagonisti sukoba niskog intenziteta bore se asimetričnim sredstvima i postupcima. Umjesto “mača” (simetrija) oni raspolažu “polugom i čvrstim uporištem” (asimetrija) kojima, za razliku od Arhimeda, više ne žele, već pomiču svijet. Njihova su poluga suvremene, lako dostupne dualne tehnologije poglavito informacijske, biokemijske, nuklearne, a uporište dvojbenost koja proizlazi iz paradigme globalnog slobodnog tržišta i njegovih produkata u sociopsihološkom, ekonomskom i religijskom smislu. Ova pojava u literaturi sredinom devedesetih godina 20. stoljeća označena je pojmom “sukob civilizacija”.
Zašto je sukob niskog intenziteta tako prijemčiv za svjetsku moć? Vrlo jednostavno – njegova operativna izvedba lišena je strogih procedura, koje proizlazi iz međunarodnog ratnog prava i klasične diplomacije. Izostaju zamršene političko-diplomatske procedure u stvaranju koalicija i omogućuju, naravno prikriveno, iza paravana sukoba niskog intenziteta, unilateralnost djelovanja u međunarodnim odnosima.
Motivacija za ovakvo nastupanje je u prozaičnom razlogu – plijen nije potrebno dijeliti s ad hoc saveznicima. Slučaj obnove Iraka nakon rušenja Sadama Huseina, najbolji je primjer. I ne samo to, poželjno je pokazati da svjetski policajac može biti samo jedan. Kontrapunkt je to Zaljevskom ratu (Pustinjska oluja, 1991.) i politici tadašnjeg američkog predsjednika Georgea Busha starijeg koji je imao trostruku opsesiju; nikad više ne činiti ništa bez potpune potpore Ujedinjenih naroda; imati izričitu potporu, bez ikakvih ograda, što je moguće većeg broja arapskih i muslimanskih država; pružati dojam o potpori svih europskih država, prije svega Velike Britanije i Njemačke, ali i Francuske. Ta trostruka opsesija bila je prava politička filozofija. Dokaz za to leži u nastojanju američke diplomacije koja uvijek djeluje na način da se Izrael ne bi našao u toj koaliciji. Tako su prividno vodili pravedan rat protiv Iraka koji je izvršio “agresiju na susjednu suverenu arapsku i muslimansku državu”, a ne klasični vojni pohod radi nadzora teritorija.
U sukobu niskog intenziteta bitke se vode asimetričnim sredstvima i postupcima. Antagonisti u asimetriji sukoba uglavnom se oslanjaju na oružje koje se može kupiti u trgovinama, kao i na opće dostupne sirovine za proizvodnju improviziranog oružja i eksplozivnih naprava. Klasična vojna sila se ipak oslanja na arsenal i postupak koji je prilagođen odnosno razvijen za konvencionalan, tj. simetričan rat – država protiv države.
Prije nego što je sukob niskog intenziteta, odnosno asimetrični rat ušao u uporabu bile su nužne neke doktrinarne pretpostavke – ostvariti strategijski složaj šest područja djelovanja: političkog, diplomatskog, gospodarskog, informacijskog, kulturnog te vojnog. Bitna izmjena nastaje u šestom području (vojno djelovanje) koje za razliku od standardnog podrazumijeva sraz nekonvencionalne i konvencionalne vojne sile. Vojno djelovanje, u sukobu niskog intenziteta karakterizira neodređenost – prostora, vremena i nositelja akcije. Ono je ujedno lokalno i globalno.
Složenost problema moguće je oslikati klasičnim načinom relativnosti: gdje se sve mehaničke pojave odvijaju po istim zakonima u svakom koordinatnom sustavu, i koji se prema temeljnom referentnom koordinatnom sustavu kreću jednoliko pravocrtno. Analogija aproksimativno s klasičnim simetričnim ratom je očita, ali i ne potpuna. Iz jednostavnog razloga što je rat ipak društvena pojava i podložna je kao što je već rečeno – trvenju i neizvjesnosti. Uz strogo definiranu tehnologiju kojom raspolažu suprotstavljene strane, te kao što kaže Clausewitz “rat je podređen politici” njegov kraj je izvjestan ili bi trebao biti izvjestan, tj. ne smije eskalirati u totalni. Na strategijskoj razini politika, te ograničenja koja proizlaze iz međunarodnog ratnog prava, određuju i njegove metode. Njegovo okončanje je određeno ispunjenjem ciljeva jedne i(ili) druge sukobljene strane.
Uz pretpostavku, da je približno ista tehnološka razina sukobljenih snaga, umnost je ta koja se izdiže iznad ustaljenih pravila i ona postaje slijedeći bitni, ako ne i ključni čimbenik, koji rat kao društvenu pojavu izdiže iznad mehaničkog svijeta i postaje duhovna snaga vojski suprotstavljenih strana. Clausewitz smatra da duhovne sastavnice ne mogu biti izvan rata i kaže: “Ratna djelovanja nikad se ne odnose samo na tvar, već uvijek u isto vrijeme i na duhovnu silu, koja ovu tvar oživljuje”. Problem, promatrajući na ovaj način, također upućuje na određenu asimetričnost – materijalno i duhovno. No ona je zanemariva ako se uzme u obzir da se sukob odvija u granicama međunarodnog ratnog prava i šire gledano u političko-diplomatskoj praksi oslobođenoj presedana. Za takav rat se kaže da ga karakterizira simetričnost i da se rat kao proces odvija u koordinatnom sustavu za koje važi zakoni klasične mehanike, tj. Newtonova mehanika.
Što se događa kad se rat vodi u koordinatnom sustavu determiniranog kaosa i k tome još i presedana. Rečeno jezikom fizike – na subatomskoj razini, odnosno u slobodnom izričaju u domeni “Heisenbergovih relacija neodređenosti”? Presedani se ponajprije odnose na tradicionalnu političko-diplomatsku, gospodarsku (financijsku) i konvencionalnu vojnu praksu. Za ovu prvu (političko-diplomatsku) eklatantan primjer predstavlja američki diplomat Richard Holbrooke, za onu drugu (financijsku) George Soros, a treću (konvencionalnu vojnu) njegov antipod Osama bin Laden. Za Holbrookea kažu da se metodologija njegove diplomacije kreće u “koordinatnom sustavu planinarske vještine i šaha”. Za lakše oslikavanje tog stanja nije teško sebi predočiti slobodno, rekreativno planinarenje, bez obveza i igranje šaha koji podliježe strogim i jasnim pravilima. Spoj te dvije vještine je više od šahinšaha ili šahanšah – šah nad šahovima.
U Holbrookovoj “šahovskoj igri” napadaj na protivničkog kralja ne odvija se na 64 crno-bijela polja, nego na daleko širem prostoru, ali uvijek s ciljem da se protivnika stalno drži u šahu. Kod toga je važno, pače odlučujuće, protivnika imati zaokupljenog, ne i matiranog. Kako to izgleda u stvarnom svijetu presedana, Richard Holbrooke je dao u svojim diplomatskim memoarima “Završiti rat” (“To End the War”).
Osvrt objavljen u časopisu “The New York Review of Books” kao glavnu tezu knjige predstavlja tvrdnja da je predsjednik Bill Clinton bio gurnut u oružanu intervenciju u Bosni i Hercegovini,i to zbog toga jer je na kocki bio opstanak američke vjerodostojnosti, a ne zbog humanog aspekta ili spašavanja novih žrtava. Čitava Holbrookeova diplomatska inicijativa sjajan je primjer birokratske manipulacije, “izvedene za vrijedni cilj obnavljanja američke vjerodostojnosti i djelotvornosti u inozemstvu te održavanje u životu najuspješnijeg vojnog saveza (NATO-a) u povijesti”. U knjizi se nadalje tvrdi da samo jasno i snažno američko vodstvo, uz potporu stvarne sile kad je to potrebno, može obuzdati zlo i prijetnje američkim interesima. “Bit će još Bosni u našim životima”, napisao je samo nekoliko mjeseci prije nego su oružani sukobi između Srba i Albanaca (1998.) nagovijestili da je novi bosanskohercegovački scenarij već započelo.
U biti Richard Holbrooke u svojoj se knjizi služi determiniziranim pojmovnikom jer je nastojao prikazati da američka mirovna inicijativa u Bosni i Hercegovini nije bila plod sustavnog planiranja već je američki predsjednik bio jednostavno gurnut u balkansku pustolovinu kojoj se neće znati konačni ishod. Pojmovnik determinista najlakše je odgonetavati primjenjujući njihov ključ (Deterministi su uočili da je slabost, koja je između ostalog dovela do pada komunizma, upravo “nedostatak” informacija. Nova obmana, koja se gradi na njegovim ruševinama je inverzna (n-1) – odnosno gradi se na abnormalnom broju informacija – njezinoj patologiji.). Dakle, u ovom slučaju američka inicijativa i Holbrookove planinarsko-šahovske diplomatske vratolomije nisu ništa drugo nego dio (etapa) jednog dobro isplaniranog determiniranog kaosa na jugoistoku Europe, odnosno na prostoru zvanom bivša Jugoslavija na kraju 20. stoljeća.

Upravljanje i zapovijedanje u uvjetima sukoba niskog intenziteta
Ratovi s kraja dvadesetog i početka dvadesetprvog stoljeća odvijaju se pretežito u uvjetima sukoba niskog intenziteta (Low Intensity Conflict – LIC). Kad je ovakvim načinom ratovanja ugrožena i(ili) se ugrožava neka, zemlja a poglavito ona koja teži učvršćenju svoje nacionalne sigurnosti, temeljni parametri, izvedeni iz teorijskih postavki za upravljanje i zapovijedanje su slijedeći:
nedovoljna spoznaja (stohastičnost) situacije u sustavu i njegovom bližem i daljnjem okružju; rizik, odgovornost i intelektualni napor; vremensko ograničenje djelovanja, djelovanje sinergističkog efekta; brojnost i pouzdanost informacija, složenost sustava i njegovog okružja i procesualnost; dinamika promjenljivosti i mogućnost iznenađenja; relacija i međusobni odnosi prošlo – sadašnje – buduće.
Obrazloženje navedenih parametara i njihovom usporedbom s poznatim obilježjima i empirijskim stanjem obrambenog sustava kao odgovora na možebitnu ugrozu nacionalne sigurnosti, odnosno s osobenostima funkcioniranja takvog sustava u miru koji nije mir, i ratu koji nije rat, može se ustvrditi da u prosudbi situacije postoji nedovoljna spoznajnost (stohastičnost). To obilježje naznačava svaka teorija ratnog umijeća, uz brojna empirijska svjedočenja. Dok je u klasičnim ratovima (ratovi do kraja 20. stoljeća) pojava stohastičkog šuma bila i podnošljiva, u uvjetima sukoba niskog intenziteta on djeluje razarajuće jer se djelotvorne protumjere ne poznaju, pa je entropija zajednice posve sigurna. Isto tako, izvjesno je da u drugim modalitetima ugrožavanja nacionalne sigurnosti zemalja “trećeg svijeta” (posebno oblici djelovanja – specijalni rat, terorizam, ugroza dobara – ekološka ugroza, prometna i gospodarstvena izoliranost te nedovoljna spoznajnost još je izraženija. Ako se na vlasti u tim zemljama nađu laicističke vlade, što je čest slučaj, onda su pored nedovoljne spoznajnosti nazočna i brojna nedovoljno jasna saznanja na svim razinama upravljanja nacionalnom sigurnošću. Toj konstataciji treba dodati i činjenicu da većina ljudi u tim zemljama, ne samo intelektualno već i emocionalno, teško podnose mnogobrojne, po svojoj pojavnosti uzastopne, nejasne, nedorečene, “rasute”, neorganizirane i konfuzne situacije. Ljudi naprosto ustaju i liježu s takvim situacijama. Normalno življenje za njih praktično ne postoji. Postoji samo ekscesno stanje, čak i u vremenima koja su predviđena za odmor.
Primjera radi, evo što se sve događalo ljeti 2004. u Hrvatskoj. Kad je “ponestalo” događaja deterministi su ih počeli virtualno proizvoditi kao na tekućoj vrpci: prvo je uslijedilo – sađenje i vađenje “ustaškog kupusa” (spomen ploča Mili Budaku i obilježje Juri Francetiću), potom kriza oko Savudrijske vale – svakodnevna povreda državnog suvereniteta i lakrdijaško ponašanje građanina Hrvatske, koji se izjašnjava kao Slovenac i svih političkih stranaka susjedne države, nastavljeno je s igrom engleske obavještajne službe oko “slučaja Gotovina”, i koja je odlukom aktualne vlasti na najgrublji način povrijedila suverenitet Hrvatske (dozvoljeno joj je legalno djelovanje unutar zemlje(!?)) da bi se ljeto okončalo uzastopnim tjednim povećanjem cijena goriva, “nadzorom” ribolovno-ekološke zone koja se nema čime nadgledati, i gdje se nema koga nadgledati, ali se zato privode tobožnji “jataci” generala Ante Gotovine.
Nijedna od navedenih situacija nema objašnjenje zašto su se dogodile, i koji su učinci “razrješenja”. Stohastički šum se proširio, a ne smanjio. Nitko te “igre” ne definira kao način posebne (nevojne) ugroze nacionalnih interesa. To je za vladajuću i oporbenu političku elitu samo niz “spontanih” događaja, a ne mir bez mira.
Nije potrebno niti empirijski niti teorijski dokazivati da su uvjeti rata bez rata, ali i uvjeti u kojima mir nije mir, naročito ako se radi o strategijskoj razini, izuzetno rizični, a odgovornost izuzetno velika. Objektivno, ne postoji ljudska djelatnost – osobna ili kolektiva, koja zahtjeva veći stupanj umnosti i odgovornosti od donošenja odluka i poduzimanja akcija u području obrane nacionalnih interesa, kao u uvjetima kad je zemlja izložena sukobu niskog intenziteta. Svaka grješka izaziva posljedice, koje idući naraštaji nisu u stanju ispraviti. Intelektualni, emocionalni i fizički napori u okolnostima ovakvog sukoba bliski su granicama, a često mogu biti i iznad psiho-bioloških mogućnosti čovjeka. Zbog dugotrajnosti ovakvog sukoba, on se ne mjeri mjesecima, nego desetcima godina, a može obuhvati i nekoliko naraštaja. Vremenska protežnost, odnosno vrijeme koje stoji na raspolaganju za donošenje odluke i poduzimanja akcija jedan je od univerzalnih čimbenika ratnog umijeća, ali i drugih uvjeta i situacija funkcioniranja sustava nacionalne sigurnosti.
U uvjetima sukoba niskog intenziteta ograničenja vremena, teške i složene strategijske odluke koje se moraju donijeti u vremenskom tjesnacu su izrazita, jer vrijeme guta “meka sila”, koja ne dopušta da se neki događaj odvije do kraja, nego dok on traje ili je pri kraju, već slijede novi. To je rat bez početka i bez svršetka, bez bojišnice i bez vojnika.
Djelovanje tzv. zakona sinergističkog efekta, odnosno smanjenje djelovanja entropije, kao mjere neorganiziranosti sustava, uvjetovano je, primarno, jedinstvom i hijerarhijskom strukturom sustava obrane nacionalne sigurnosti. Ako je taj sustav cjelovit, ako su njegovi podsustavi međusobno hijerarhijski povezani s jasnom raspodjelom nadležnosti, i s vrjednotama koje mu daju identitet, sasvim se zakonito pojavljuje djelovanje sinergističkog efekta, koji se izražava tako, da se ostvari veća kakvoća (funkcioniranje i djelotvornost) sustava kao cjeline. Učinak suprotstavljanja entropiji društva i njegovih institucija višestruko je veći, ako se ostvari funkcionalna cjelovitost na razini države, nego ako se ostvaruje nekim mehaničkim zbrojem na područnom (regionalnom) principu. Regionalizam je prevelika (pogibeljna) opasnost ako je država napadnuta (izložena) sukobu niskog intenziteta.
Oduvijek je, i to ne samo u bojnim djelovanjima, jedan od nerješivih problema bio izdvojiti (uočiti) relevantne informacije. Onaj tko uspijeva u tome stvara preduvjete za pobjedu. Ne samo da je teško osigurati pouzdane i relevantne informacije već zbog dvojnosti situacije (postojanje suprotstavljenih strana) nego još više što u sukobu niskog intenziteta u opticaju su različite dezinformacije i glasine. Čak i onda kada, prividno, ima dovoljno pa i previše informacija, uvijek je nedostatak pravih i pouzdanih.
Iako zapovjedno-obavijesni sustavi znatno pomažu sporijem povećanju ponora između informacijskih potreba i mogućnosti, teško ga mogu razriješiti. “Meka sila” može proizvesti toliko nepotrebnih, “zasljepljujući” dezinformirajućih informacija, da svaki sustav pa i zapovjedno-obavijesni bude paraliziran, na neki način “bolestan”. Djelotvorni lijek za to “bolesno” stanje je, izolacija – karantena. Prestati konzumirati proizvode “meke sile”.
Poznavateljima sustava obrane nacionalne sigurnosti i njegovih podsustava, a posebno poznavateljima njezine unutarnje procesualnosti i funkcioniranja, kao i njegovog okružja (unutrašnjeg i vanjskog) i djelovanja tog okružja, sasvim je jasno, koliko je taj sustav složen, višeslojan, razveden. Mjereno i prema najstrožim kriterijima, sasvim je lako utvrditi da je obrambeni sustav nacionalne sigurnosti najsloženiji sustav uopće, složeniji od svakog drugog organizacijskog, tehničkog ili sustava neke druge vrste. Ako se pored te unutarnje složenosti, uzme u obzir i raznovrsnost njegove ugroze i “mekom i tvrdom silom” onda je sasvim očigledno da sustav obrane nacionalne sigurnosti spada u supersložene sustave, a da ga narod olako, ne tako rijetko, prepušta putem tzv. “demokratski izabrane vlasti” u ruke neozbiljnih, potkupljivih i svađalački nastrojenih političara. O takvom aspektu rata, osim u vrlo uskom krugu poznavatelja, u široj javnosti nema ni riječi. Zato obrana nacionalne sigurnosti u uvjetima sukoba niskog intenziteta zahtijeva posve drukčiji profil političara, pače državnika, koji nije podložan mijenama svakodnevnih stvarnih i virtualnih događanja, a poglavito ne napadajima “meke sile”.
Bitna, moglo bi se reći univerzalna značajka rata (sukoba) jest izuzetno velika dinamičnost i promjenljivost situacije, s mogućnošću pojave iznenađenja. Ne postoje dvije istovjetne borbene situacije a još manje dva istovjetna rata (sukoba). Oni se uvijek pojavljuju u novoj konstelaciji i kombinaciji, pa u svezi s tim, uvijek treba tražiti nove odgovore i nova rješenja. Samo u napadu, na taktičkoj razini, djeluje više desetina čimbenika (odnos, veličina, uvjeti i dr.) koji se svaki put manifestiraju u drugoj kombinaciji. Čak i u okolnostima kada se predvide i poduzmu sve preventivne mjere, uvijek postoje procjepi za pojavu različitih vrsta iznenađenja. Što je razina hijerarhije niža, iznenađenja su češća, ali i znatno manje opasna, grješku je moguće ispraviti. Na visokim (strategijskim) razinama ona su rjeđa, ali znatno opasnija (pogubna), gotovo bez mogućnosti ispravke grješke. Strategijska razina pogrješke ne prašta! Ako se radi o aktivnostima u okviru djelovanju niskog intenziteta u kojima se teško otkrivaju i prepoznaju i najjednostavnije namjere i akcije (zbog već spomenutog stohastičkog šuma), navedena značajka je još izraženija.
To je opomena političarima, koji olako stavljaju “parafe” na sporazume kao što su “pakt o stabilnosti” ili “stand by” aranžmani. U teoriji ratnog umijeća, ali i u teoriji saznanja i teoriji rekonstrukcije iskustava, poznato je da posebnu težinu ima relacija retrospektiva – aktualno – perspektiva. Bez obzira na to što je teško saznati prošle događaje (prošla ratna praksa), poglavito jer je pišu pobjednici, što je, isto tako, teško otkriti aktualne zakonitosti i principe, jer posredovanjem medija postaju nestvarni (virtualni), najteže je ipak anticipirati i znanstveno predvidjeti neku buduću ratnu praksu. Budući da je svako pitanje iz oblasti obrane, kao i drugih modaliteta ugrožavanja nacionalne sigurnosti prije svega, fenomen očekivanog i budućeg, što podrazumijeva korištenje prošlih i aktualnih saznanja, sasvim je izvjesno da su to fenomeni prospektivnog karaktera, koji se bar moraju pokušati predviđati.
Činjenica da se radi o predviđanju budućeg, eventualno mogućeg i vjerojatnog, pri čemu je poželjno odrediti vremensku distancu – kada će do toga možebitno doći (bliža i daljnja budućnost), upućuje na zaključak da se radi o izuzetno teško rješivom i složenom problemu koji zahtjeva maksimalnu imaginaciju, da se dođe do pouzdanih predviđanja gdje svijet ide i kamo će stići ...

Informacijsko doba i promjena strategijskog okružja
Strategijsko okružje u informacijskom dobu ne prepušta se prirodnom procesu, koji i malobrojnim narodima pruža mogućnost kakvog-takvog sudjelovanja u raspodjeli moći. Umjesto da se odgovori kako ostvariti djelotvoran strategijski doček, koji uvjetuje originalne poglede na gotovo svu strukturu snaga (operativni razvoj, svrstavanje, manevar, oblikovanje bojnog rasporeda, međugransko povezivanje, potporu, zapovijedanje i upravljanje), krenulo se u dokidanje oružanih snaga zemalja “trećeg svijeta”.
Hrvatska je paradigma tog procesa. U tijeku je proces povratka na retrogradnu strukturu hrvatskih oružanih snaga. Vraćanje na stanje ante bellum. Napušta se modularna struktura oružanih snaga, kojom se ostvaruje gotovo neograničen broj kombinacija za ostvarivanje zadaća uz najveću i(ili) poželjnu djelotvornost, kojom je Hrvatska vojska pobijedila u Domovinskom ratu, a uvodi se tzv. postrojbeno i pravocrtno svrstavanje (korpusi), odnosno nauk (doktrina) koja uči o sustavnom nastupanju napadača i branitelja po dubini prostora, na uzastopnim položajima i pojasevima. Doktrina i struktura snaga kojima se pobijedilo u ratu, i koje su na taj način postali vrijednost, žele se ne samo promijeniti, nego, uništiti kao takve. Zato se u hrvatske oružane snage od 2000. sustavno, pod izlikom reorganizacije (koja po determiniranom obrascu postaje trajan proces) ruši identitet pobjedničke vojske. Ta “reformistička” djelatnost bit će okončana tek onda, kad u tom procesu tvar (vojska) koja se tobože reorganizira, ne “sagori”. Hrvatsku vojsku od programirane destrukcije, neće spasiti ni činjenica, da je ustroj i doktrinu koji joj se nameću, ona nepovratno poslala u povijest vojne misli i prakse.
To nije slučaj samo s Hrvatskoj vojskom. S tim procesom suočavaju se mnoge zemlje “trećega svijeta”. Ratovi današnjice, a onima u budućnosti da se i ne govori, imaju posve drugi oblik, nego u “stoljeću rata”, kako još nazivaju 20. stoljeće. Stoga je nužno odgovoriti što se to “prevratničkog” dogodilo da se postupno brišu granice između mira i rata, gdje je nakon hladnog rata nastupio vrući mir.
Na kojim se to tehnološkim zasadama temelji integracija bojnog polja, tako da cijeli svijet postaje veliko ratište, odnosno cijeli svijet se može smatrati bojnim poljem? U čemu je nastala promjena strategijskog okružja? To su dvojbe koje traže odgovore. Promjene su nastale zbog posve drukčijeg iskazivanja prostornosti i vremenosti u uvjetima prevlasti informacije.
Strategijsko okružje se iz simetričnog oblika preobrazilo u asimetrični. Tako prostor u smislu strategijskog čimbenika (u uvjetima vođenja suvremenog rata) osim bitnih odrednica veličine, oblika, reljefa, mogućnosti manevra snaga, usredotočenje gospodarskih i ljudskih potencijala, traži odgovore kako se suprotstaviti ne samo vojnim zapovjedno-obavijesnim sustavima na integralnom (upotpunjujućem) i uvećanom bojištu. Vladanjem informacijama u realnom (stvarnom) vremenu vrijeme “guta” prostor, pa se on može učiniti stvarno i(ili) prividno uvećanim ili umanjenim, ovisno od toga, radi li se o obrani ili napadu, stvarajući tako optimalnu, potrebnu operativnu dubinu.
Borba za i protiv realnog (stvarnog) vremena u promijenjenom strategijskom okružju je borba za informaciju i njezino procesiranje unutar i između razina upravljanja, nadzora i zapovijedanja bilo vojnim ili nevojnim strukturama. U takvim okolnostima (spoznajama) čvrsta hijerarhijska struktura upravljanja, nadzora i zapovijedanja doživjela je korekcije, prvenstveno smanjivanjem posredničkih stupnjeva u prenošenju zapovjedi, stvarajući novi oblik točkaste usmjerenosti, odnosno usmjerenosti na pojedina čvorišta na mreži. Povećanje inicijative i odgovornosti je daljnje polje djelovanja. Tako izvršenje zadaća postaje na određeni način osobni problem ljudi (njihova sudbina). Kolektivitet postaje “suvišan” u mrežnom sustavu ratovanja i zato ga treba ukloniti. On nije popratna (kolateralna) šteta, nego postaje cilj (svrha) asimetričnog ratovanja.
Informacijsko doba (kraj drugog i početak trećeg tisućljeća) ima najizraženiji utjecaj na vrijeme kao dimenziju. Tehnologijom su povećani domet, preciznost, vatrena moć i ubojnost suvremenog oružja. Ona, također, povećava djelotvornost upravljanja, nadzora i zapovijedanja, poboljšava obavještajno osiguranje (prikupljanje informacija u realnom vremenu) i omogućava obmanjivanje odabranih ili prividno stvorenih protivnika. Obmana je postala uvjet da se dođe do pobjede u informacijskom valu ratovanja.
Glavno je usmjerenje u tom novom obliku ratovanja, da se protivnik ako ne postoji, virtualno stvori. To se postiže upravljanjem i nadzorom informacijskih procesa, matematičkim modelima bojnih i nebojnih djelovanja i na realizaciji situacijskog modeliranja kao kvantitativnog pokazatelja djelotvornosti. Na temelju svega toga ulazi se u bitku, gdje informacija (mediji) postaju odlučujuća snaga, ključni čimbenik. Takva se bitka (rat) može voditi i bez klasičnog vojnika, gdje se za napad ili obranu države (naroda) više ne postrojavaju vojske, nego mediji koji, ratuju ne protiv vojska, nego protiv čovjeka, odnosno protiv kolektiviteta.
Jednom riječju ratuju protiv – vrjednota. Mediji u informacijsko doba postali su najdjelotvornije oružje, s atributom “meko”, zato što mogu napasti koga god hoće, gdje god hoće, i na koji god način hoće. Vojni pojam ratovanja u uvjetima informacijske prevlasti: “otkrij, odluči, uništi”, u medijskom ratovanju glasi: “odaberi, napadni, rastroji”.
Dakle, novi oblik ratovanja, uvjetovan znanstveno-tehnološkim dostignućima, potpuno je srušio postojeći “enklavni” sustav funkcioniranja upravljanja, nadzora i zapovijedanja u suvremenim oružanim snagama. Iako su zapovjedno-obavijesni sustavi nastali unutar oružanih snaga, prilično je nagovještaja da su se početkom trećeg tisućljeća proširili i na nevojno područje.

Mit o Armiji BiH
U bosanskohercegovačkom ratu stvarali su se i novi mitovi. Jedan od njih je da je Armija BiH branila državu Bosnu i Hercegovinu i da je ona jedina legalna vojska naroda Bosne i Hercegovine. Niti je samo ona branila Bosnu i Hercegovinu niti je ona jedino legalna vojna sila u Bosni i Hercegovini. Bosnu i Hercegovinu isto tako branila je vojska HVO-a, koja je legitimna vojna sila hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini nikla iz potrebe da se od srpskog agresora obrane vlastiti domovi i vlastiti životi.
Drugi mit je da je muslimansko-bošnjački narod najveća i čak jedina žrtva u tome ratu. Taj mit je postao dijelom ukupne svijesti muslimansko-bošnjačkog naroda. Taj mit podržava Stranka demokratske akcije, Islamska zajednica te međunarodna zajednica. Da je to doista mit potvrđuje podatak istraživanja da je tri puta više izbjeglo i prognano Hrvata nego Muslimana-Bošnjaka za ratnog sukoba između HVO-a i Armije BiH. I čitavo istraživanje potvrđuje da je više Križančevih Sela i Doljana nego Ahmića i Stupnih Dolova.
Opće je mišljenje da su Muslimani-Bošnjaci najveće i čak jedine žrtve ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini i da među njima nema zločinaca. Izgleda da ni Međunarodni sud u Haagu ne želi narušiti tu idiličnu sliku Armije BiH pa ne podiže optužnice protiv onih iz njezinih redova koji su počinili zločine genocida i ratne zločine u Bosni i Hercegovini protiv Hrvata i Srba.
U početku ratne agresije srpsko-četničkih postrojbi na Bosnu i Hercegovinu Hrvati i Muslimani-Bošnjaci su saveznici protiv zajedničkog neprijatelja. Branili su zajedničko svoju istu državu. Vojnu snagu čini tada HVO, jer su se Hrvati prije organizirali za obrnu domovine Bosne i Hercegovine. Pod raznim političkim i ideološkim utjecajima Muslimani-Bošnjaci napuštaju redove HVO-a. Dogodilo se to u Varešu, Mostaru, Konjicu, Fojnici, Bugojnu, Travniku, Kaknju, Jajcu. Savezništvo u obrambenom ratu se prekida tamo gdje je agresija na prostore koje naseljavaju Hrvati.
Hrvati Bosne i Hercegovine su ratno iskustvo stjecali u postrojbama Hrvatske vojske protiv srpskog agresora na Republiku Hrvatsku. Već tada im je bilo jasno što ih čeka u njihovoj državi pa su se počeli naoružavati i organizirati za obranu svojih prostora. U Hrvatskoj vojsci bilo je i Muslimana-Bošnjaka, ali oni, prema mišljenju i ponašanju središnje vlasti u Sarajevu, koja je muslimansko-bošnjačka, taj rat ne smatraju svojim i vjeruju da se on neće proširiti na Bosnu i Hercegovinu. Tragično se to vidjelo na stradanju hrvatskog mjesta Ravno blizu Trebinja kada na njegovo rušenje i ubijanje ljudi ni Alija Izetbegović ni itko od sarajevskih vlasti nije reagirao, osudio agresiju na državu Bosnu i Hercegovinu i pokušao zaštititi tamošnje Hrvate, građane Bosne i Hercegovine.
Središnja vlast u Sarajevu i poslije HVO-a osnovana Armija BiH nisu ništa poduzimali da bi se zaštito hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Zato su Hrvati u Bosni i Hercegovini morali sami za sebe jačati svoju oružano snagu i na to su imali pravo. Zato je nepobitna činjenica da je HVO bio oružana sila hrvatskog naroda za obranu Bosne i Hercegovine. Uostalom, ni u jednom aktu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne ili HVO-a nema nijednog dokumenta koji bi upućivao na separtističku politiku hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Armija BiH je vojna sila muslimansko-bošnjačkog naroda. Ona je islamizirana od svojih početaka. No, očito je bilo da je Armija BiH muslimansko-bošnjačka sila onda kada je u Zenici Alija Izetbegović, kao vrhovni komandant Armije Bih, stroj vojnika pozdravio s riječima “Es’ selam al’leikum”. Uz Muslimane-Bošnjake, u stroju je bilo i 300 vojnika srpske i hrvatske nacionalnosti. Tada je bilo jasno da je Armija BiH vojska jednog naroda i jedne konfesije, da Izetbegović dijeli vojsku i dijeli prema tome Bosnu i Hercegovinu, jer time svaki narod u toj zemlji ima svoju vojsku. Armiji BiH se dodjeljuje mesijanska uloga i muslimansko-bošnjački narod se pretvara u izabrani narod. Armija BiH je jedina pozvana da brani državu Bosnu i Hercegovinu i ta uloga pripada jedino njoj.
Bosanskohercegovački Hrvati dokazuju da Armija BiH nije vojska države Bosne i Hercegovine nego samo oružana sila muslimansko-bošnjačkog naroda. U Armiji BiH je uvijek bio zanemariv broj Hrvata i Srba, a oni koji su obukli njenu uniformu bili su samo ukras da bi se dokazala njena navodna multietničnost. Od jeseni 1992. godine Armija BiH je muslimansko-bošnjačka vojska. Generali Jovan Divjak, Srbin, i Stjepan Šiber, Hrvat, samo su izuzeća; oba nisu imala nikakva utjecaja u vojsci. Armija BiH je tako oružana sila muslimansko-bošnjačkog naroda i nije branila nijedan prostor s hrvatskim većinskim stanovništvom, ali je silom zauzimala Vareš, u kojemu su Hrvati većinski narod.
Ona je ustrojena po strogo muslimansko-bošnjačkim zakonima i znakovima. U njoj je zabranjeno jesti svinjetinu svim vojnicima, dočasnicima i časnicima. Pali borci Armije BiH u borbama protiv srpskog agresora i u sukobu s HVO-om nazivaju se šehidi, što je naziv za Muslimane-Bošnjake poginule junačkom smrću u borbi za svoju vjeru. Šehidi su mučenici za poruku islama svijetu i idu izravno u raj-šehadet. Istaknuta mjesta u Armiji BiH imaju imami. Kao primjer navodimo glavnog imama Konjica Nezima ef. Halilovića, zvanog Muderiss. Bio je zapovjednik jedne postrojbe Armije BiH koja je nosila ime “Muderissova vojska”, miljenik je Alije Izetbegovića, dobio je čin generala, poslije rata se demobilizirao i politički je vrlo aktivan. Pet članova Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, dok je ono postojalo, uputilo je pismo prosvjeda protiv islamizacije Armije BiH Aliji Izetbegoviću. Prosvjedovali su dr. Nijaz Duraković, Musliman-Bošnjak, dr. Ivo Komšić i Stjepan Kljujić, Hrvati i dr. Tatjana Lj. Mijatović i dr. Mirko Pejanović, Srbi.
Dva generala Armije BiH svjedoče svojim izjavama da je Armija BiH koncepcijski muslimansko-bošnjačka vojska. Divizijski general Atif Dudaković kaže: “Uglavnom mi, vezano za moralni odgoj, znamo što nam vjera znači i poklanjamo joj dužnu pažnju. Jer, Armija se ne razlikuje od svoga naroda, ni u društvenim odnosima, ni u subordinaciji, ni u donosu prema vjeri, odnosu prema materijalnim sredstvima...” Dudaković je jasno potvrdio da je bitna značajka identiteta muslimansko-bošnjačkog naroda islam, a kako se “Armija ne razlikuje od svoga naroda” to je i ona islamska vojska.
Nema Armije BiH, to je partijska, ideološka, Stranka demokratske akcije vojska - tvrdi general Safer Halilović, prvi načelnik stožera Armije BiH. On kaže da se u Armiji BiH, dok je on bio na njenom čelu, nije “moglo dogoditi da komanda Trećeg korpusa izdaje knjigu ‘Mezhebi u islamu’, koju kao izdavač potpisuje Sakib Mahmuljin, već bi štampala priručnik o minama. Ovakve knjige bi valjda trebao štampati reis. Ovdje se sve pobrkalo.”
Muslimansko-bošnjačke prostore u istočnoj Bosni zauzimaju Srbi, progone Muslimane-Bošnjake. Srbe za to svijet ne kažnjava, nego priznaje ono što je vojnom silom zauzeto. Protjerani sa svog područja, Muslimani-Bošnjaci traže novi životni prostor i okreću se metodi srpskocrnogorskog agresora. Armija BiH, koja je čisto jednonacionalna vojska, udara na hrvatska područja u Bosni i Hercegovini, a muslimansko-bošnjačka politika je svjesna da međunarodna zajednica neće osuditi njihovu agresiju i osvajanje hrvatskih prostora. Tako Armija BiH osvaja hrvatska sela, gradove i općine: Konjic i Zenicu u travnju 1993. godine, Travnik u svibnju i lipnju, Kakanju u lipnju, Bugojno u srpnju, Vareš u studenome 1993. godine.
U ratnom razdoblju u Bosni i Hercegovini postoje de facto tri države, tri parlamenta, tri vlade, tri politička sustava i tri vojske - Armija BiH, Vojska Republike Srpske i HVO. Armija BiH je vojska muslimansko-bošnjačkog naroda, HVO hrvatskog i VRS srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. I te tri vojske ratuju. Valja dobro naglasiti da HVO, kao i Armija BiH, brane svoje domove, područja svoga naroda, ali time i državu Bosnu i Hercegovinu. Uostalom, zahvaljujući hrvatkom narodu na referendumu 1991.godine pobijedila je koncepcija cjelovite države Bosne i Hercegovine.
Armija BiH se uspješnom propagandom nametnula svijetu kao jedina legalna vojska Bosne i Hercegovine. A to ona nije bila. Ona je bila i danas je vojna sila jednog naroda, koja je dobrim dijelom prožeta ideologijom islama. A kakav je odnos Armija BiH imala prema hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini svjedoče riječi bosanskog franjevačkog provincijala fra Petra Anđelovića koji kaže: “Preklinjao sam Aliju Izetbegovića i njegove neka obustave napade na Hrvate. Kako ću, govorio sam, vjerovati u državu Bosnu ako armija te države ubija i progoni Hrvate, a Hrvati su je na referendumu izglasovali?!”
Fra Petar Anđelović je u drugoj prilici žestoko prigovorio Aliji Izetbegoviću rekavši da su bosanski fratri ostajali na župama i samostanima vjerujući da će ih Armija BiH zaštiti. A kako je to bilo u praksi zna se, jer su stradavale crkve, samostani, časne sestre, narod i njegova imovine, a naoružane kukavicu su čak pucale u nenaoružane fratre u Fojnci.
Još i danas se pokušava održati slika o nevinosti Armije BiH u ratnom sukobu. Književnik i novinar Hadžem Hajdarević piše: “Ako je neki ratni zločin učinio vojnik Armije BiH, taj zločin je bio ličan, pojedinačan, rezultat trenutne hirovitosti i trenutne poremećene svijesti, bio je daleko od kolektivne svijesti naroda, nije bio dio sistema, nije bio dio neke velikonacionalne ili velikodržavne strategije. Međutim, ratni zločini što su ih u Bosni vršili srpski ili hrvatski fašisti bili su sastavnice organiziranog, sustavno planiranog i sustavno provedenog zločina.”
Islamski teolog dr. Hilmo Neimarlija također se upustio u stvaranje mita o nevinosti Armije BiH u ratnom sukobu. Prema njemu Muslimani-Bošnjaci u pravili nisu rušili objekte drugih vjerskih zajednica. To je navodno protiv islamske tradicije, u kojoj je nezamislivo rušenje i skrnavljenje svetinja drugih vjera. Tome su, kako on kaže, pridonijeli najviši autoriteti, politički i duhovni, muslimansko-bošnjačkog naroda, koji su utjecali da se ne ruše svetinje drugih. A ako su rušene i obeščašćivane tuđe svetinje, bilo je to tamo gdje nitko ne bi mogao vidjeti i gdje nije bilo kolektivne svijesti muslimansko-bošnjačkog naroda.
Taj mit je sasvim u suprotnosti s povijesnom istinom. Bosanski katolici dobro znaju koliko su im crkava i samostana opljačkali, zapalili i srušili Muslimani-Bošnjaci za turske uprave. Bosna je katolička mučenička zemlja, jer je mnoga njena gruda natopljena krvlju bosanskih franjevaca. Katoličke crkve stradale su u Travniku, Bugojnu, Sarajevu, Varešu, Kaknju, Maglaju, Uskoplju, sve za ratnoga sukoba HVO-a i Armije BiH, znači u gradovima i naočigled mnogih, a ne po selima i skrivenim mjestima.
U ratnom sukobu između HVO-a i Armije BiH, po svemu sudeći, Hrvati su više i teže stradavali. No, njima se često podmeće pred oči njihova navodna genocidnost u Ahmićima kraj Viteza i u Stupnom Dolu kraj Vareša. S druge strane prešućuju se brojnija i masovnija stratišta, ubojstva i masakriranja hrvatskog pučanstva od ruku postrojbi Armije BiH. Na takvu insinuaciju ovako je jednom reagirao fra Petar Anđelović: “Razgovor je bio težak, osobito početak, kada su spomenuti Ahmići. Odgovorio sam im da razgovor, počnem li ja govoriti o onim mjestima gdje su muslimansko-bošnjačke postrojbe učinile genocid nad Hrvatima, nema nikakva smisla.” 
Kraj

Obredna ubijanja
Europa se hvali svojom civilizacijom i moralnošću, a neke pojave u bosansko-hercegovačkom ratu, na kraju drugog tisućljeća, dovode u pitanje sve to. Zločini u tome ratu su bili stravični, načini i okolnosti ubijanja bili su stupidni, grozomorni i poražavajući za europski humanizam dvadesetog stoljeća. U ratu između HVO-a i Armije BiH odigravao se svojevrsni danse macabre, mrtvački ples. Mudžahedini su u taj rat unijeli novinu u ubijanju. Bilo je to obredno ubijanje. Neki dokumenti pokazuju da se ubijalo ljude uz stanoviti obred što je dotada bilo nepoznato u Bosni i Hercegovini. Primjeri koje ćemo navesti ruše mit o nevinosti Armije BiH i o navodnoj islamskoj tradiciji kojoj je strano rušenje i obeščašćivanje sakralnih objekata drugih vjera.
U travničkom selu Miletići, 24. travnja 1993. pet Hrvata je zadavljeno lancima, jednom su izvađene oči, a zločinci su sakupljali krv i potom tjerali još žive da piju vlastitu krv. Bilo je to 24. travnja 1993. godine. U Travniku 7. lipnja 1993. godine bradati pripadnici Armije BiH upadaju u crkvu Sv. Ivana Krstitelja. Silom su razvalili vrata, došli su naoružani, a pri izlazu pucaju na veliki križ iznad ulaznih vrata. Križ su srušili, potom su klanjali iznad njega i odvukli ga iz crkvenog dvorišta. Sutradan opet upadaju u župni stan. Od župnika don Pere Nikolića traže da zgazi krunicu koji su otrgli časnoj sestri. U njega su uperili svoje puške prijeteći da će ga ubiti ako to ne učini. On to odbija pa mu vežu ruke. Iznova to odbija i dobija deset jakih šamara, a dva su mu rebra slomljena jer su ga tukli rukama i nogama.
Toga dana navečer opet ga tuku i on pada u nesvijest. Krv mu šiba iz nosa i s lica. Traže od njega da zaniječe Isusa Krista. Počeli su mu sjekiricom rezati uho i vrat i prijete mu da će ga zaklati ako ne prijeđe na islam. Zatim mu prijete da će ga sunetiti i naređuju mu da opsuje Gospu i Crkvu, a kada on to odbija učiniti, svijećom mu prže nos.
Nenaoružani vojnik HVO-a uhićen je 16. lipnja 1993. godine na putu u selo Zubiće u općini Novi Travnik. Vojnici Armije BiH dovode ga u svoj logor u selu Pečuj. Na ulazu u logor diverzanti Armije BiH govore: “Evo, dovodimo vam ustašu.” Tu ga tuku kundakom, a jedan mudžahedin mu psuje ustašku majku i viče: “Ja ću tebe zaklati!”. Zatim dodaje: “U nas je običaj da se pronosa onaj kojega treba klati da mu ne dršću noge.” Potom ga je stavio na vrat, nosao po logoru i pri tome urlikao. Drugi vojnici su mu spasili život, a kasnije je taj vojnik HVO-a razmijenjen za pripadnika Armije BiH.
U Vrbanju kraj Bugojna, 10. srpnja 1993. godine, na punktu koji je držala Armija BiH, otvorena je vatra na vojnike HVO-a koji su tuda naišli prema prijašnjem dogovoru. Tri vojnika HVO-a su ubijena. Kada je potekla krv, jedan mudžahedin je kleknuo u njenu lokvu i klanjajući se zahvaljivao Allahu.
U Varešu, početkom studenoga 1993. vojnici Armije BiH iz poznate zločinačke “Frkine jedinice” čine nove zločine. Između ostaloga sijeku s ubijenih Hrvata prste i uši. Vojnik te postrojbe u Visokom, u jednoj gostionici, pokazuje odsječene prste i uši i hvali se da su to njegovi ratni trofeji. Isto to čini drugi vojnik u Brezi, na ulici, nanizavši na konac odsječene prste i uši. U Donjim Moštrama “Frkini” vojnici donijeli su odsječenu glavu vareškog Hrvata i hvalili se svojim ratnim trofejom pred mještanima, a prisjetimo se da su vojnici baš ove formacije u Fojnici ubili franjevačkog gvardijana i samostanskog vikara.
Danse macabre je uvijek povezan i s oskvrnućem katoličkih groblja i crkava. Tako je bilo i za rata između HVO-a i Armije BiH. U župnoj crkvi u Rostovu kod Travnika pripadnici Armije BiH držali su stoku. U Crkvicama, u kolovozu 1993. godine, vojnici Armije BiH opljačkali su crkvu, pretučenog župnika kao i kapelana i časne sestre vezali su i nad svećenicima u crkvi vršili nuždu. U Vitezu su najviše sijevale muslimansko-bošnjačke granate dok su katolici išli u crkvu na službu Božju i vraćali se iz nje. U vareškim selima Miru i Borju, u jesen 1996. godine, dakle u vrijeme primirja, groblja su i to za dušni dan, dan čašćenja mrtvih, oskvrnavljena, križevi su razbijeni, grobovi otvarani.
Muslimani-Bošnjaci nemaju razvijen pijetet prema pokojnicima i ne poznaju kršćanski kult pokojnika. Zato su i tako okrutno postupali prema mrtvacima i grobljima. Svoje žrtve često nisu pokapali, a ako su to činili, onda su im kopali grobove gdje bilo, a nekada ih tek malo zasipali zemljom pa su mrtva tijela životinje kasnije razvlačile. U Bikošima umorene Hrvate su prikrili seoskim smećem. Mrtve Hrvate su znali masakrirali, vadili su im oči, odsijecali glave, ruke, noge, spolne organe, glavu stavljali u jednu, a truplo u drugu grobnicu, glave nabijali na kolac...
Osveta i mržnja su carevali. U Čuklama, općina Travnik, vojnici Armije BiH iz osvete za Ahmiće uništavaju sve što je hrvatsko i kršćansko. Čuo se povik: “Ubiti od pola kilograma hrvatsko muško dijete”.
U Maljinama 8. lipnja 1993. godine, za općega napada Armije BiH na hrvatska područja u općini Travnik, došlo je do groznog obrednog ubijanja Hrvata, a to su učinili mudžahedini. Svjedok taj događaj opisuje ovako: “Oni su morali sjesti u krug i gledati kako se čovjeku sabljom siječe glava. Nakon toga se odrubljena glava stavlja na tacnu i daje drugoj žrtvi, koja će tek doći na red, da ljubi tu glavu i tako u krug.”

Instrumentalizacija vjere i crkve u sukobu Armije BiH i HVO-a
Ugledni suvremeni teolog Hans Kueng, koji se bavi istraživanjima onoga što je zajedničko u svjetskim religijama, godinama naglašava da mira ne može i neće biti ako ga nema među religijama i crkvama. Sve dok religije ne pokušaju raditi na istraživanju onoga što im je zajedničko, osobito s onima koji su im u susjedstvu, neće biti istinske podloge za mir. Razlike među religijama su velike i čak izazivaju napetosti i sukobe. Svaka od njih tvrdi da je jedina prava vjera u pravoga Boga i to vodi isključivosti kao ishodištu nekoć križarskih ratova, a danas još uvijek svetoga rata ili džihada.
Bosna i Hercegovina je zemlja isprepletenosti religija, kultura i nacija, a ratno iskustvo potvrđuje Kuengove misli i poruke. One kao da su izrasle na bosanskohercegovačkom tlu. Baš u ratu u Bosni i Hercegovini je došlo do pojačane instrumentalizacije vjera i crkava u političke svrhe i kojekakve nacionalne ciljeve, koji su, navodno, iznad čovjeka i vjere, odnosno Boga. Povijesna zbilja u Bosni i Hercegovini je takva da u Srba pravoslavlje, u Hrvata katoličanstvo, a u Muslimana-Bošnjaka islam predstavljaju jedan od osnovnih sadržaja nacionalnog identiteta, a time i zastrašujuću pogodnost za instrumentalizaciju vjera i crkava u ratnoj mobilizaciji. Na tu činjenicu upozorava teolog dr. fra Ivo Marković, bosanski franjevac, kojemu su muslimansko-bošnjački ekstremisti u Šušnju, Zenica, ubili starog oca Vladimira i više bliskih rođaka. Prema njemu, vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, u periodu 1991.-1995. godine, nisu zbog toga mogle izvršiti u potpunosti svoju vjersku misiju, nego su, više ili manje, bile uvučene u ratni sukob.
U vrijeme ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, osjećala se potreba u samim vjerskim zajednicama za dijalogom kao pretpostavkom mirovnog procesa. I dolazilo je do povremenih susreta vjerskih poglavara, osobito je u tom bio zauzet mostarsko-duvanjski biskup dr. Ratko Perić, koji se susretao s hercegovačko-zahumskim episkopom dr. Atanazijem Jevtićem i mostarskim muftijom Smailom ef. Smajkićem, a prisjećamo se i da je u Sarajevo, dok je bilo tučeno srpskim granatama, dolazio kardinal Franjo Kuharić na susrete s kardinalom Vinkom Puljićem i s reis-ul-ulemom dr. Mustafom dr. Cerićem. Ni na jedan od tih dogovorenih susreta srpski patrijarh Pavle nije došao u Sarajevo niti je poslao nekog od svojih episkopa. Tu se očitovalo koliko je Srpska pravoslavna Crkva (SPC) uronila u politiku i bila time sputana da bi išla putem pomirenja i svoje evanđeoske misije.
Često se govori da je rat u Bosni i Hercegovini bio vjerski rat. Reis-ul-ulema Cerić je javno taj sukob nazvao novim križarskim ratom protiv islama. Bilo je to u Tuzli, za tragičnog egzodusa izbjeglica iz Srebrenice. No, ta teza se ne može teorijski obrazložiti jer je bit rata u Bosni i Hercegovini daleko složenija i bliža onoj definiciji koja u njemu vidi borbu za nacionalno oslobađanje i prisvajanja teritorija. Teško je pak zamisliti da su pravoslavni Srbi krenuli u agresiju u Bosnu i Hercegovinu iz nekih kršćanskih pobuda i to iz dva razloga. Sociološka istraživanja su pokazala da je čak 75 posto Srba nekršteno. Osim toga, ratove nisu vodile ni crkve ni vjerske zajednice, kao ni biskupi i svećenici, nego političari i generali.
A kada je riječ o bosanskohercegovačkim političarima, onda se može reći da je samo Alija Izetbegović u politici djelovao iz vjere. On i sam izjavljuje da je iskreni vjernik, ali i pored toga, kao i drugi političari u Bosni i Hercegovini, i on manipulira vjerom iz političkih pobuda, a za uske nacionalne okvire. A da je više vjere bilo u političara, zacijelo bi bilo više morala u politici, manje Ahmića i Križaničevih Sela, silovanih žena, ubijene djece, srušenih bogomolja i uopće manje pustoši.
Kada analizira mjesto i ulogu vjera i crkava u bosanskohercegovačkom ratnom sukobu, dr. fra Ivo Marković zaključuje: “Također katoličanstvo među Hrvatima, unatoč dobrim primjerima uloge Crkve i vjere, osobito vjernika u ratu, mora smoći iskreno sagledati svoju neispravnu povezanost s nacionalnim hrvatskim identitetom od koje trpi i kršćanska misija i sam hrvatski nacionalni identitet.” Istina je da su vojnici HVO-a išli u borbi s krunicom i križem oko vrata, a njih su pratili vojni kapelani. Ali su i bosanskohercegovački biskupi i franjevački provincijali u svojim homilijama i intervjuima pozivali na prekid vatre, mir i pomirbu. No, često ih političari, generali i njihovi vjernici vojnici nisu dobro čuli.
Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini stala je odmah uz srpskog agresora i teološkim i crkvenim razlozima opravdavala agresiju. Pravoslavni svećenici su čak uzimali i puške u ruke, što nikako ne dolikuje jednom Božjem službeniku. Srpska pravoslavna crkva je toliko uvučena u srpski nacionalizam da je najizravnije sudjelovala u ratu i njegovoj pripremi, a time je izravnu i tešku štetu nanijela samoj kršćanskoj vjeri i svome poslanju u svijetu. Sva politika režima s Pala bila je, doslovno rečeno, prožeta svetosavljem. S ratnim zločincima javno, pred svjetskom javnošću, srpskopravoslavni arhijereji sudjeluju u radu raznih tijela vlasti pa i onda kada se donose odluke o ustrajanju na agresiji, razaranju i ubijanju. Dabro-bosanski mitropolit Nikolaj Mrđa, zajedno s ratnim zločincima, križa se i sudjeluje u vjerskim obredima. A mitropolit Mrđa, dok je bio vladika dalmatinski i stolovao u Šibeniku, bio je ideologom “balvan-revolucije” u Hrvatskoj i duhovni oslonac dr. Jovana Raškovića. Za takav podrivački i huškački rad protiv države Hrvatske dobio je unapređenje u mitropolita dabro-bosanskog, kao nagradu.
Sociološka istraživanja su, rekosmo, potvrdila da je 75 posto Srba nekršteno, a to znači da Srpska pravoslavna crkva nije pastoralno radila na obraćenju svojih vjernika, nije dostatno naviještala Evanđelje u svome narodu i nije moralno oblikovala ni vjernike i vjerske zajednice. Posljedica toga je i to što je srpski agresor u Bosni i Hercegovini počinio teška zlodjela i što je u srpskom narodu bilo toliko zločinaca.
Srpska pravoslavna crkva je svoj vjernički narod odgajala kao da je on izabrani narod, uvjeravala ga da je čak i nebo srpske, “plave boje”, i propovijedala da je srpska država kraljevstvo Božje na zemlji. Ta teologija nema nikakve spone s naukom evanđelja i s kršćanskim univerzalizmom. No, najveći prigovor Srpskoj pravoslavnoj crkvi može se uputiti što je bila veoma usko povezana sa srpskim političarima i generalima i što političkim poglavarima nije imala hrabrosti reći “ne” u odlučnim trenucima, u onima u kojima bi Krist rekao “Bogu Božje, caru carevo”.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je izravno sudjelovala u ratnom sukobu i taj svoj čin je obrazlagala teološkim razlozima. Teološko obrazloženje nalazilo se u učenju da je Kuran i temelj uređenja društva, a vojnici Armije BiH išli su u rat s Allahom u ustima. Islamski teolozi odbijaju i pomisao da je u ratnom sukobu u Bosni i Hercegovini bilo pojava džihada i obično se odgovaralo da nemuslimani-Bošnjaci ne razumiju što je sveti rat. Bosanski franjevački provincijal fra Petar Anđelović stoga kaže: “Naravno da i mi, katolički teolozi, teško izlazimo na kraj s nekim postavkama drugih religija, posebice s nekim njihovim tumačenjima, koja se onda stavljaju u službu osvajačkih politika. Uvijek se uzima za primjer ‘sveti rat’. Kad s njihovim teolozima raspravljamo, onda je to rat u čovjekovoj nutrini, rat protiv zlih sklonosti, no mi dobro znamo da je i u zadnjem ratu upravo ‘sveti rat’ bio najpoticajnija motivacija muslimansko-bošnjačkih vjernika u borbi protiv Srba i Hrvata”.
U Bosni i Hercegovini jača islamizam i potiče se islamski trijumfalizam kada se javno izjavljuje i piše da jedino širenjem istinskog islamskog učenja u svijetu može zavladati rasna i svaka druga jednakost. Islamska zajednica je odmah po padu komunizma na velika vrata izašla iz džamije pa su imami na sastancima Stranke demokratske akcije bili vrlo brojni. Imami su široko ušli u politiku pa su u početku vodili glavnu riječ u Stranci demokratske akcije. Islam je prožeo vojsku, policiju, školstvo, kulturu i medije na području pod nadzorom Armije BiH. Islam je instrumentaliziran za politiku Stranke demokratske akcije i on se predstavlja kao moralna potpora Armije BiH, u kojoj vjera skoro da nije privatna stvar pojedinca.
Bez uvijanja se može reći da je u bosanskohercegovačkom ratu jačao politički konfesionalizam i da je došlo do političkog klerikalizma. Nacionalni i konfesionalni simboli postaju znakovi pripadnosti i privrženosti naciji. Zajedno se javljaju nacionalne zastave, grbovi, vjerske zastave, križevi, krstovi, polumjesec sa zvijezdom da bi se ljudi razlikovali jedni od drugih. Čak se poseže i za tuđom simbolikom pa tako Muslimani-Bošnjaci uzimaju kao svoj simbol ljiljane, a oni pripadaju bosanskoj katoličkoj tradiciji i uopće kršćanskoj Europi. Ljiljan je simbol Gospe, sv. Ante, ali i Anžuvinaca pa se susreće u mnogim katoličkim crkvama i u domovima katolika, a bio je dominantan na dvorovima bosanskih vladara.
Jedinstvo etnosa i konfesije vrlo je izraženo pa je netko Hrvat i po svome katoličanstvu, Srbin ne može biti ništa drugo nego pravoslavac, a islam je bitna odrednica muslimanske nacije. Tako se provodi i svrstavanje i homogenizacija uz svoj narod i svoju Crkvu (vjersku zajednicu). Ići u džamiju ili u crkvu sastavni je dio političkog imidža, a nacionalna se ideja nadograđuje religijskom ideologijom. U takvom jedinstvu i polaritetu etnosa i konfesija ratovalo se, etnički čistilo, ginulo na rubnim etničkim prostorima. Na njima je najjači etnički i konfesionalni naboj i zato su na tim područjima bili najjači i najgrublji sukobi i zločini, a tu su sljevovi rijeka Drine, Neretve, Bosne i Lašve.
Bitno obilježje odnosa među crkvama (vjerskim zajednicama) u Bosni i Hercegovini je da one jedna drugoj ne vjeruju. Među njima postoje i teološko - teorijske razlike. Katolička crkva se s Drugim vatikanskim koncilom opredijelila za autonomiju društva i države. Svi katolički velikodostojnici i svećenici neprestano propovijedaju potrebu praštanja i traženja oprosta radi pomirbe. Pravoslavci propovijedaju da ne mogu ni zaboraviti ni oprostiti zlo koja su im drugi nanijeli. Islam je protiv praštanja pa u skladu s tim načelom reis-ul-ulema Cerić izjavljuje: “Srebrenica je žrtva jedne pokvarene podsvijesti i nelegitimne misli i zato nema oprosta onima koji su počinili zločin u Srebrenici, sve do Sudnjega dana. Oni koji im oproste neka su prokleti sve do Sudnjega dana”. A ako ne bude iskrenog i istinskog opraštanja, neće se u Bosni i Hercegovini stvari radikalnije mijenjati. Moraju se javljati novi ljudi koji će praštati i početi suzbijati zlo nad čovjekom i posebno nad drugim narodom. Nažalost, na tu stazu su se uputili malobrojni, a više je opraštanja na riječima nego u svakodnevnom životu u kojem vlada starozavjetno načelo “zub za zub” i “oko za oko”.
Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine uputila je nekoliko javnih priopćenja i apela za mir i zalagala se za prekid vatre, rata, za vjerske slobode i ljudska prava. Mostarsko-duvanjski biskup dr. Ratko Perić žestoko je kritizirao hrvatske vlasti u Hercegovini, osobito zbog kriminala. Katolička crkva u Bosni i Hercegovini pokušala se distancirati od politike i države. Kardinal Puljić s bosanskim franjevcima javno se izjašnjavao za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, za jednaka prava za sva tri naroda i za sve tri religije. Oni su u odnosu na hrvatsku politiku i državu Bosnu i Hercegovinu bili u suglasju s vatikanskom diplomacijom i papom Ivanom Pavlom II.
Islam je ne samo vjera, nego i društvena teorija i praksa. Kuran je ne samo sveta knjiga, nego i priručnik “kako organizirati društvo”. Ministar obrazovanja i kulture Federacije Bosne i Hercegovine dr. Fahrudin Rizvanbegović javno govori da je islam temeljna vrijednost države.122 Vjera mora prožimati sve pore života i politike. Država se uređuje po šerijatskom pravu, ako je u njoj preko 50 posto muslimana. Zato se Armija BiH islamizirala. Zato su imami i političari i vojnici. Džihad je kategorija islama, iako u Bosni i Hercegovini neki odriču radikalizam, on je prema šerijatskoj terminologiji borba protiv nevjernika i u njoj se podrazumijeva: tući ih, otimati im imovinu, rušiti bogomolje, razbijati kipove. Nema argumenata za tvrdnju, koja se često čuje, da je džihad službena politika Stranke demokratske akcije i Alije Izetbegovića. Ni Islamska zajednica nije se javno izjasnila za džihad u ovome ratu. Međutim, pojava džihada ima u Bosni i Hercegovini; njega unose stranci iz islamskih zemalja, ali ga ima i samoniklog.
Ratne rane su duboke. Iskustvo je u doslovnom smislu riječi krvavo. A kad se svojim kućama vrate oni koji to budu htjeli kako će moći živjeti s takvim ranama i ožiljcima na dušama u blizini onoga koji im ih je nanio. I neće li te rane rađati druge, nove, možda dublje? Hoće li se javljati nove netrpeljivosti? Liječenju tih rana kao korijena novih nitko ne posvećuje dovoljno brige. Vlasti najmanje. Političarima do toga nije ni stalo. Od generala se to ne može ni očekivati. Uostalom, svi oni opstoje na tim ranama.
Ostaju vjere i crkveni velikodostojnici. Iz njihove vjere trebala bi progovoriti briga za suživot, za liječenje rana, za snošljivost i ljubav među narodima i ljudima. A međuvjerski dijalog u Bosni i Hercegovini nikada nije bio na nižim granama. Između dvije kršćanske crkve, katoličke i pravoslavne, ekumenizam je mrtvo slovo. Muslimani-Bošnjaci i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini još uvijek vjeruju da se u Bosni i Hercegovini vodio rat kršćana protiv islama. U ušima još zvuče riječi reis-ul-uleme dr. Celića izrečene na aerodromu u Tuzli, nakon tragedije u Srebenici, da se kršćanska Europa okrenula protiv Muslimana-Bošnjaka.
U ratu u Bosni i Hercegovini teško je iznevjerena vjera. Njezini temelji su izdani. Čovjeka se nije ljubilo kao brata i Boga svoga. U Bosni i Hercegovini su se ljudi najviše razlikovali po svojoj vjeri, a svaki narod je izdao svoju tradicionalnu vjeru. Svaki narod u Bosni i Hercegovini ima i svoje sakralne korijene pa je rat izdaja sakralnosti u biću svakog od tri naroda. Biće Bosne i Hercegovine je baš određeno razlikama u vjeri, a uništiti jednu od njih znači dokrajčiti to povijesno biće. Stoga Alija Izetbegović ima pravo kada kaže bosanskom franjevačkom provincijalu fra Petru Anđeloviću da je Bosna i fratarska, a to će reći i katolička. Zato možemo reći da su islamofobi i zatirači islama u Bosni jednaki onima koji bi Bosnu islamizirali i od nje učinili jednokonfesionalnu zemlju. A u ratu se vjera instrumentalizirala u političke i čak vojno-ratničke svrhe. Islam je najviše bio u službi politike i vojne sile. Armija BiH je bila pod silnim utjecajem islama kao ideologije, a na štetu same vjere.
U logoru za Hrvate “Silos” u Kaćunima, općina Busovaća, svjedok je izjavio: “Tjerali su nas da se klanjamo nekoliko večeri uz glasni povik 'Allahu egber!'” Stražar je povikivao da jače uzvikuju i prijetio: “Pobijte tu đubrad, što će na ovoj zemlji”. Hrvat katolik nije imao elementarno ljudsko pravo živjeti. U Borovici, općina Vareš, na razrušenoj kući Grge Vukančića, zapovjednika HVO-a, ispisana je parola “Džihad Brnjic”, a Brnjic je kakanjsko muslimansko-bošnjačko selo. Vojnici Armije BiH su u Borovici ostavili svoj potpis vjerske isključivosti i nesnošljivosti i potpis svoje osude nemuslimanskog stanovništva. U to ime je i sravnjena za zemljom župna crkva, a svi križevi su polomljeni i unakaženi. U franjevačkoj crkvi Sv. Franje u Gučoj Gori i danas strši natpis na arapskom “Allah egber”. Muderiss je u Konjicu svoju postrojbu ustrojio po uzoru na norme šerijata. Sam je to priznao. U Mostaru MOS - Muslimanske oružane snage i “Zelene beretke”, obje vjerske vojske, nose izričito oznake “Za Allaha protiv krsta”.
U ratu HVO-a i Armije BiH nestajale su i džamije i crkve. Nekima se ni temelja ne zna. Porušene će se obnoviti, nove sagraditi. A tko će ljude nadoknaditi, vratiti ih u život? Nitko? Više vrijedi jedno dijete nego svi ti simboli. Provođeno je i vjersko čišćenje Hrvata. Muslimansko-bošnjački ekstremisti su u katoličkoj crkvici u Bistrici kraj Uskoplja napisali: “Ovo će biti džamija”. Pokušalo se Katoličku crkvu očistiti s njenih povijesnih prostora. Nije se prezalo ni od svetogrđa, rušenja crkava, zatiranja groblja, gaženja križeva i svetih hostija pa čak i ubijanja fratara, kao u Fojnici. Kako u tome ocijeniti izjavu Alije Izetbegovića da je Bosna i fratarska, a to znači i katolička, a da pucati u fratre znači pucati u budućnost Bosne i Hercegovine.

Pregled po općinama:
1. Rama
Žrtve ratnog zločina: 66

odrasli: 26
djeca: 6
vojnici HVO-a: 34
Izbjegli ili prognani: 3.500
 
2. Jablanica
Žrtve ratnog zločina: 69

odrasli: 11
djeca: 4
vojnici HVO-a: 54
Izbjegli ili prognani: 2.500
 
3. Konjic
Žrtve ratnog zločina: 126

odrasli: 80
djeca: 7
vojnici HVO-a: 39
Izbjegli ili prognani: 9.000
 
4. Mostar
Žrtve ratnog zločina: 80

odrasli: 60
djeca: 1
vojnici HVO-a: 19
Izbjegli ili prognani: 8.000
 
5. Uskoplje (Gornji Vakuf)
Žrtve ratnog zločina: 21

odrasli: 13
djeca: -
vojnici HVO-a: 8
Izbjegli ili prognani: 7.000
 
6. Bugojno
Žrtve ratnog zločina: 119

odrasli: 74
djeca: 5
vojnici HVO-a: 40
Izbjegli ili prognani: 16.000
 
7. Travnik
Žrtve ratnog zločina: 143

odrasli: 88
djeca: 5
vojnici HVO-a: 50
 Nova Bila:  30

odrasli: 11
djeca: 19
Izbjegli ili prognani: 19.000
 
8. Novi Travnik
Žrtve ratnog zločina: 63

odrasli: 48
djeca: 11
vojnici HVO-a: 4
Izbjegli ili prognani: 5.100
 
9. Busovača
Žrtve ratnog zločina: 116

odrasli: 78
djeca: 3
vojnici HVO-a: 35
Izbjegli ili prognani: 2.500
 
10. Zenica
Žrtve ratnog zločina: 156

odrasli: 71
djeca: 3
vojnici HVO-a: 82
Izbjegli ili prognani: 14.000
 
11. Vitez
Žrtve ratnog zločina: 198

odrasli: 90
djeca: 18
vojnici HVO-a: 90
Izbjegli ili prognani: 5.500
 
12. Kiseljak
Žrtve ratnog zločina: 56

odrasli: 50
djeca: 5
vojnici HVO-a: 1
Izbjegli ili prognani: 2.500
 
13. Fojnica
Žrtve ratnog zločina: 40

odrasli: 24
djeca: 3
vojnici HVO-a: 13
Izbjegli ili prognani: 6.000
 
14. Kreševo
Žrtve ratnog zločina: 14

odrasli: 2
djeca: -
vojnici HVO-a: 12
 Hadžići/Tarčin: 36

odrasli: 30
djeca: 6
Izbjegli ili prognani: 14.000
 
15. Maglaj
Žrtve ratnog zločina: 24

odrasli: 15
djeca: 1
vojnici HVO-a: 8
Izbjegli ili prognani: 4.200
 
16. Zavidovići
Žrtve ratnog zločina: 13

odrasli: 12
djeca: -
vojnici HVO-a: 1
Izbjegli ili prognani: 4.000
 
17. Žepče
Žrtve ratnog zločina: 94

odrasli: 76
djeca: 15
vojnici HVO-a: 1
Izbjegli ili prognani: 3.000
 
18. Kakanj
Žrtve ratnog zločina: 79

odrasli: 61
djeca: 6
vojnici HVO-a: 12
Izbjegli ili prognani: 16.000
 
19. Visoko
Žrtve ratnog zločina: 6

odrasli: 5
djeca: 1
vojnici HVO-a: -
Izbjegli ili prognani: 1.200
 
20. Vareš
Žrtve ratnog zločina: 57

odrasli: 41
djeca: 1
vojnici HVO-a: 15
Izbjegli ili prognani: 8.500
 
Ukupan broj na području ratnog sukoba muslimana-Bošnjaka i Hrvata:
Žrtve ratnog zločina: 1.606

odrasli: 968
djeca: 120
vojnici HVO-a: 518
izbjegli ili prognani: 140.000

Žrtve i prognanici - izbjeglice po općinama Federacije Bosne i Hercegovine za ratnog  sukoba između Armije BiH i HVO-a   1992.-1994. godine
Izložena faktografija žrtava genocida i žrtava ratnog zločina nad civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a sažeta je u ovome pregledu. Broj žrtava proizašao je iz prikupljene dokumentacije pa se prema tome može razložno pretpostaviti da je ukupni broj žrtava veći. Svakako valja reći da je ovo neporeciv minimum žrtava, on se može samo povećavati novim istraživanjima.
Pregled je donesen po općinama Federacije Bosne i Hercegovine u kojima je došlo do ratnog sukoba između Armije BiH i HVO-a uz iznimku mjesta Nove Bile i Tarčina koji nisu bili općine. U Novoj Bili za ratnog sukoba djelovala je Franjevačka bolnica “Dr. fra Mato Nikolić”, koja je liječila i spašavala živote ranjenih i bolesnih civila i vojnika, ali ne samo hrvatskog, nego i muslimansko-bošnjačkog naroda. Tarčin je naselje na magistralnom putu Konjic-Sarajevo i u njemu je bilo tek nekoliko hrvatskih obitelji, ali su tu, u logoru, stradavali uhićeni i zarobljeni Hrvati iz Konjica i Kreševa.
Pregled donosi podatak od 1.606 žrtve genocida i žrtve ratnog zločina u ratu između HVO-a i Armije BiH, a sigurno će se povećati novim istraživanjima. Zločini počinjeni na područjima pod nadzorom Armije BiH bili su najvećim dijelom nedostupni ne samo istraživačima nego i predstavnicima međunarodnih humanitarnih, političkih i vojnih organizacija i snaga. Tako je teško staviti točku na konačan broj žrtava u općini Travnik ili Kakanj. Osim toga, tek pobliža istraživanja žrtava u pojedinim općinama dat će potpunu i zaokruženu sliku žrtava genocida i žrtava ratnog zločina nad bosansko-hercegovačkim Hrvatima. Dosad su to učinili predstavnici hrvatskog naroda u općinama Konjic i Novi Travnik. Nažalost, u nizu općina, kao u Maglaju i Kaknju, o tome se ne može još ni razmišljati, a u nekim općinama, u kojima bi se već sada to moglo raditi, nema inicijative.
Broj ubijenih zarobljenih vojnika HVO-a u ratnom sukobu s Armijom BiH je 518. Ni taj broj nije konačan, jer nisu poznate sve žrtve uopće pa ni ubijeni ni masakrirani zarobljeni vojnici HVO-a. Proći će još dosta vremena dok se pronađu i istraže kolektivne grobnice i u njima identificira svaka žrtva.
Istraživanjem se do 1997. godine došlo do broja od 1.088 ubijena civila od kojih je 120 djece, žrtava rata. Jednom zgodom je dr. Tihomir Perić, kirurg i ravnatelj Franjevačke bolnice “Dr. fra Mato Nikolić” u Novoj Bili izjavio da je samo u paklu Lašvanske doline stradalo 126 djece, a preko 60 posto ih je ubijeno muslimansko-bošnjačkim snajperima. Težina tragedije hrvatskog naroda u muslimansko-bošnjačkom - hrvatskom ratnom sukobu može se najbolje, najbolnije i najuvjerljivije oslikati sudbinom djece. Nevina djeca bila su žrtve na raznovrsne načine. Brojne obitelji su razbijene, djeca su ostala bez roditelja i hranitelja, bez nogu i ruku, doživjela su patnje logora i izbjeglištva.
Muslimansko-bošnjački snajperisti ubijali su djecu i majkama u naručju, kao u Novom Travniku. Djeci su čak odrezivane glave. U Novom Travniku 7. listopada 1993. godine ubijena je mala Nataša pogođena metkom iz snajpera ravno u srce. U Kozarcima, Zenica, neki Hodža ne sluša molbu majke i ubija malu Magdalenu od četiri godine. U Zenici je zbog neljudskog postupka umrlo novorođenče. Majka E.Š. je 24. travnja 1993. godine izbačena iz bolnice s djetetom, jer je liječnik odbio pružiti pomoć “zato što je otac djeteta pripadnik HVO-a”. Opet u Zenici, 13. svibnja 1993. godine, u ulici Slaviše Vajnera Čiče, ubijena je dvogodišnja Matea tako što su u nju i majku vojnici Armije BiH ispalili više metaka dok su bile u putničkom automobilu. Ustanovljeno je da je na automobilu bilo 17 rupa od metaka. Stravičan prizor je bio 10. lipnja 1993. godine u Vitezu. Toga dana eksplodirala je granata od 120 mm navođena s muslimansko-bošnjačkog položaja i tada je ubijeno osmero, a ranjeno šestero djece. Istog dana u Vitezu je ranjeno još dvanaestoro djece. U bolnici u selu Bakovićima kod Fojnice, 7. srpnja 1993. godine, umrlo je troje djece zaostale u razvoju, jer su ih muslimansko-bošnjačke vlasti ostavile bez hrane i liječničke njege.
Na svečanoj smotri postrojbi Armije BiH, u proslavu pete obljetnice njena osnivanja, na Koševskom stadionu, Alija Izatbegović je pohvalio vojnike i rekao da Armija BiH nije ubijala žene i djecu. Bilo je to točno tjedan dana poslije pohoda pape Ivana Pavla II. Sarajevu, koji je bio 13. travnja 1997. godine. Ta njegova izjava u dubokom je neskladu s istraživanjima.
U sukobu između Armije BiH i HVO-a dominantna muslimansko-bošnjačka politika bila je osvajanje hrvatskih prostora na području Federacije Bosne i Hercegovine. Zato su etnički “očišćena” hrvatska sela i dijelovi gradova nastanjeni Hrvatima, koji su potpali pod nadzor Armije BiH. Tu činjenicu potkrepljuju globalni podaci o broju izbjeglih i prognanih Hrvata i Muslimana-Bošnjaka iz Federacije Bosne i Hercegovine za sukoba između Armije BiH i HVO-a. U tom periodu iz Bosne i Hercegovine je prognano ili izbjeglo oko 150.000 Hrvata i oko 50.000 Muslimana-Bošnjaka. Ako se taj podatak izrazi u postocima prema ukupnom broju Hrvata i ukupnom broju Muslimana-Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, prema popisu stanovništva 1991. godine, onda je u tom sukobu izbjeglo i prognano 19,85 posto Hrvata i tek 2,6 posto Muslimana-Bošnjaka. Ako su uzmu u obzir ti podaci onda je očito da us Hrvati više stradali u tome sukobu.
Te podatke potvrđuje i istraživanje prema kojemu je za sukoba Armije BiH i HVO-a s područja Federacije, a iz općina u kojima se ratovalo, izbjeglo ili prognano 144.000 Hrvata. U tom broju nisu obuhvaćeni Hrvati izbjegli iz Sarajeva i nekih drugih mjesta, u kojima nije bilo izravnog ratnog sukoba. Opće je prihvaćeno da je iz Lašvanske doline izbjeglo ili prognano preko 66.000 Hrvata.
Iseljavanja i preseljavanja iz Bosne i Hercegovine sežu do njenih početaka. Osobito su se mnogo iseljavali Hrvati bježeći pred teškim životom za turske uprave. Bila su ona izazvana ekonomskim i političkim prilikama i uzrocima, ali su bila i rezultat ratnog nasilja pa je na početku 18 stoljeća u Bosni i Hercegovini bilo samo oko 21.000 Hrvata vjernika Katolika. Ta pojava je bila znatno izražena u Bosni i Hercegovini i prije posljednjeg rata. Tako se 1988. uz Bosne i Hercegovine iselilo 18.091 stanovnik. Te godine u Hrvatsku se iselilo 8.923, u Srbiju 5.515, a u Bosnu uselilo, iste godine, 4.235 stanovnika iz drugih dijelova tadašnje Jugoslavije, najviše iz Sandžaka.
U svjetlu tih podataka valja vagati obostranu politiku povratka izbjeglica i prognanika u Bosni i Hercegovini u njihove domove. Muslimansko-bošnjačke vlasti u više navrata zalagale su se za reciprocitet u povratku izbjeglica i prognanika. Dr. Ejub Ganić nekoliko puta se izjašnjavao za načelo 100 Muslimana-Bošnjaka u Stolac, a 100 Hrvata u Bugojno. Hrvatska politika povratka izbjeglica i prognanika drži se načela “svi za sve” ili svatko u svoj dom. Ganićeva politika je protivna interesima hrvatskoga naroda, jer se primjenom načela jedan za jednoga, a ne svi za sve, u Bosni i Hercegovini ne bi nikada vratilo oko 100.000 Hrvata. Tako se može reći da i politika povratka izbjeglica i prognanika prema načelu “jedan prema jedan” znači prihvaćanje i pristajanje na politiku etničkog čišćenja Bosne i Hercegovine od Hrvata.
Muslimansko-bošnjačka strana stalno i odlučno traži od međunarodne zajednice da se Muslimani-Bošnjaci vrate u Stolac. Ostaje pak nerasvijetljeno zašto muslimansko-bošnjačka politika toliko nastoji da se 8.400 Muslimana-Bošnjaka (prema popisu stanovništva iz 1991. godine bilo ih je toliko) vrati u stolačku općinu, a ni s približno toliko žestine i s tolikim međunarodnim povikom ne zahtijeva povratak oko 450.000 Muslimana-Bošnjaka u istočnu Bosnu. Bilo bi vrlo zanimljivo raščlaniti koja politika stoji iza toga nesklada i nerazmjera u zahtjevima o istoj stvari i je li Stolac za muslimansko-bošnjačke vlasti važniji od istočne Bosne.