Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Mostar
Grad Mostar leži na obje strane rijeke Neretve. Njene obale spajao je stari most, viseći i lančani, koji je 1566. godine zamijenjen kamenim mostom majstora Hajrudina. Mostar se smjestio na važnom putu iz unutrašnjosti Bosne i zemalja Podunavlja prema Jadranskom moru. Političko je, kulturno, prosvjetno, gospodarsko, prometno i vjersko središte Hercegovine. Od gospodarstva u Mostaru i okolici navodimo najvažnije: tekstilnu, drvnu, metalnu, građevinsku i duhansku industriju, vinogradarstvo, voćarstvo, povrtlarstvo i iznad svega trgovinu. Mostar je grad dvaju sveučilišta, instituta, biblioteka, muzeja, galerija, kazališta, škola, arhiva, izdavaštva te kulturnih i sportskih društava.
Mjesto se spominje prvi put u predtursko doba, godine 1452., a prema predaji osnovao ga je Radivoje Gost, velikaš u službi vojvode hercega Stjepana Kosače. Ime Mostar pak prvi put je zapisano 1474. godine, nekoliko godina prije turskog osvajanja Hercegovine. Od 1522. godine Mostar je sjedište hercegovačkog sandžak-bega, u njemu stoluje hercegovački vezir.
Još prije turske okupacije, u Mostaru je postojao franjevački samostan. Kada je točno podignut ne zna se, ali su ga Turci za velikih progona katolika početkom XVI. stoljeća sasvim razorili. Prema urbanističkom izgledu i arhitekturi, Mostar je spoj istočnjačke islamske i zapadne kršćanske kulture. To prožimanje kultura dalo je gradu posebnu draž. Za austro-ugarske monarhije grad se još više približavao zapadnoeuropskoj uljudbi. Tada se podižu zgrade u neoklasifističkom i pseudoklasicističkom stilu kao što su Gimnazija, hotel "Neretva" i Gradska banja. Opaža se i novi urbanizam, koji se najbolje očituje u šest aleja, koje se sastaju u kružnom trgu, popularnom mostarskom Rondu.
U tursko doba Mostar ima 34 džamije, više makteba, hamova, dva hamama, sedam medresa, dvije biblioteke, sahat-kulu, vodovod i drugo. On je danas sjedište hercegovačkog muftijstva, kojemu je na čelu muftija Seid ef. Smajkić. Za rata u Bosni i Hercegovini svih 17 džamija na lijevoj i dvije na desnoj obali Neretve su oštećene ili srušene. Njih su rušile uglavnom srpske, a kasnije, u vrijeme hrvatsko - muslimansko-bošnjačkog sukoba, i hrvatske granate iz topova i minobacača.
Od 1777. godine u Mostaru je sjedište hercegovačke pravoslavne eparhije, a danas je u njemu sjedište zahumsko-hercegovačkog episkopa. Tu službu sada obnaša episkop dr. Atanasije Jevtić. U ratu pravoslavni hram (crkvu) sravnile su sa zemljom granate muslimansko-bošnjačke i hrvatske vojske.
Od sredine prošlog stoljeća u Mostaru stoluje mostarsko-duvanjski biskup, a prije toga je pripadao drevnoj trebinjskoj biskupiji. Današnji mostarsko-duvanjski biskup je dr. Ratko Perić. U gradu je i sjedište Hercegovačke franjevačke provincije na čelu s provincijalom dr. fra Tomislavom Pervanom. U ratu su srpske i muslimansko-bošnjačke granate teško oštetile mostarsku katedralu, sagrađenu poslije drugog svjetskog rata, a u požaru izazvanom srpskim zapaljujućim granatama u potpunosti je izgorio biskupski dvor. Franjevački samostan sv. Petra i Pavla, gdje je i rezidencija Hercegovačke franjevačke provincije, teško je stradao, a župna i samostanska crkva potpuno je srušena (topovima i izgorjela od zapaljivih granata) pa se sada upravo gradi nova crkva na starim temeljima.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Mostar je brojila 126.628 stanovnika, Od toga broja Muslimana-Bošnjaka je bilo 43.856 ili 34,63 posto, Hrvata 43.037 ili 33,98 posto , Srba 23.869 ili 18,83 posto, a ostalih 15.889 ili 12,54 posto. Sada se nacionalna struktura bitno izmijenila, osobito u gradu u koji je došlo mnogo izbjeglica Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, a dosta je Srba napustilo grad. U upravnom smislu sada je Mostar jedinstven grad sa šest općina: u tri općine većinsko je stanovništvo muslimansko-bošnjačko u druge tri hrvatsko.
Sukob Hrvata i Muslimana-Bošnjaka u Mostaru počeo je uništavanjem katoličkih crkvenih objekata i dobara od muslimansko-bošnjačke strane. Srpski agresor je 1. svibnja 1992. godine granatirao crkvu i franjevački samostan sv. Petra i Pavla u Mostaru, 3. svibnja je u Bijelom Polju spalilo katolička crkvu Srca Isusova, biskupski dvor je spalio 6./7. svibnja 1992. godine, a 9. svibnja je spaljena crkva Sv. Petra i Pavla. Ta svetogrđa nastavljaju pripadnici Armije BiH koji nanose, u svibnju/lipnju 1993. godine, teška oštećenja franjevačkom samostanu i kući časnih sestara franjevki.
Do 30. lipnja 1993. godine postrojbe HVO-a sačinjavali su zajedno Hrvati i Muslimani-Bošnjaci. Svi Muslimani-Bošnjaci naselja Vrapčići i Bijelo Polje, prema iskazu brojnih svjedoka, bili su u postrojbama HVO-a. U Bijelom Polju na jednog Hrvata pripadnika HVO-a bilo je između pet i deset Muslimana-Bošnjaka. Oni su bili dugogodišnji kućni prijatelji, neki i po 30 godina, bili su čak i kumovi jedni drugima. Borili su se protiv zajedničkog srpskog agresora. U rano jutro 30. lipnja 1993. godine, između 2,30 i 3,00 sata (noću na spavanju) Muslimani-Bošnjaci - pripadnici HVO-a okrenuli su kartu, izdajnički su uperili puške u Hrvate u vojarni zvanoj "Sjeverni logor" u Mostaru i povikali: "Predajte oružje, vi ste opkoljeni od muslimansko-bošnjačke vojske, oko vas su Zukini ljudi. Nešto nije u redu s politikom, ali bit ćete pušteni za par dana dok se to sredi". Hrvati pripadnici HVO-a su se predali, dospjeli su u zatvor u Mostaru i tu su maltretiran i mučeni. Opljačkani su, oduzeto im je sve što im je bilo sveto, krunice su im čupali s vrata i gazili ih nogama, psovali su im "majku ustašku", izvodili su ih iz zatvora vani i onda vraćali izudarane i krvave.
U mostarskom logoru zvanom "4. osnovna škola" od 30. lipnja 1993. do 19. ožujka 1994. godine stradavali su zatočeni pripadnici HVO-a. Oni su svakodnevno u skupinama vođeni na prisilni rad na bojišnicu gdje su se borili pripadnici Armije BiH i HVO-a. Kopali su rovove, utvrđivali i osiguravali borbene položaje Armije BiH. Od lipnja 1993. su praktički sve akcije Armije BiH bile usmjerene protiv HVO-a, a obustavljene one prema srpskom agresoru. Zarobljeni pripadnici HVO-a su također iz ugroženih mjesta izvlačili ranjene pripadnike Armije BiH. Pri tome su bili izravno izloženi smrtnim opasnostima od oružja postrojbi vlastitog naroda. Svjedoci navode da su u tim prilikama poginuli mnogi zatočenici iz logora "4. osnovna škola".
Dana 17. srpnja 1993. poginuo je Stojan Škobić, 18. srpnja Marko Nikolić je poginuo u Mahali (predio Mostara), 2. kolovoza snajperskim hicem usmrćen je Slavko Kolobara, na isti je način 4. kolovoza stradao Branko Kodro, 7. kolovoza ubijen je Tomo Kulušić, 8. kolovoza stradao Branko Kodro, istoga dana u Šantićevoj ulici pogiba Filip Raić, 14. kolovoza snajperskim hicem je usmrćen Zoran Bošnjak, Branko Grgić je poginuo od rasprskavajuće granate, 17. rujna Ante Mikulić je poginuo u Šantićevoj ulici, istog dana u istoj ulici poginuo je i Stanko Zovko, 18. rujna u Maršalovoj ulici poginuli su Ivan Alić i Zdenko Jovanović, 19. rujna Goran Tomić je preminuo od posljedica ranjavanja u Maršalovoj ulici dan ranije; 22. rujna Marko Lasić podlegao je ozljedama nakon brutalnog fizičkog maltretiranja u samom logoru, l. listopada je poginuo Anđelko Vrljić, a 7. listopada 1993. godine Anton Buntić. Oni su stradali obavljajući prisline radove za potrebu Armije BiH na samoj bojišnici.
Svjedok navodi da su svi poginuli i ubijeni zatočeni HVO-a pokopani u "Sjevernom logoru", gdje se nalazi ukupno 27 grobova. On kaže da ne zna što je bilo s preostalih 11 stradalih zatočenika iz logora "4. osnovna škola". Svi ti zatočenici su stradali dok je upravnik logora "4. osnovna škola" bio Mirsad Ćupina, koji je smijenjen 15. listopada 1993. godine i postavljen za upravnika civilnog zatvora, koji se nalazio u objektu zvanom "Razvitak" u Mostaru. Počinitelji tih ratnih zločina su pripadnici vojne policije Armije BiH, koji su bili čuvari logora "4 osnovna škola".
Oko tri sata ujutro 30. lipnja 1993. u mjestu Vrapčići kod Mostara pripadnici Armije BiH uhitili su četvoricu čuvara Tvornice tekstila i sproveli ih u logor "4. osnovna škola". Na ulasku u logor, dok su bili vezani, dočekivali su ih civili i uniformirane osobe i tukli uhićenike. Enver, zvani Bosanac, tukao je policijskom palicom našeg svjedoka po glavi i vratu. U zatvoru su uhićenicima oduzeti osobni dokumenti, cigarete, novac, nakit. Slobodan Marić, Srbin po nacionalnosti, pripadnik vojne policije Armije BiH provocirao je uhićenike, psovao im njihove najbliže i tukao ih. Hamid Šušnje je 12. srpnja 1993. godine tukao zatočene Čapljince, psovao im "ustašku majku" i prijetio da će ih sve pobiti. Vojni policajac Armije BiH to je sve slušao i gledao, a da nije zaštitio uhićene čapljinske Hrvate.
Pripadnici Armije BiH su 15. srpnja 1993. godine spalili 16 civila hrvatske nacionalnosti. Oni su prisilili jadnike da se popnu na limeni krov zgrade bravarsko-limarskog poduzeća "Soko" u Mostaru, a onda su zapalili zgradu pa su u silnom požaru svi izgorjeli. Na liniji razgraničenja nalazili su se pripadnici HVO-a i to su sve vidjeli, ali nisu mogli pomoći svojim sunarodnjacima. Pripadnici Armije BiH nisu tada, a ni dosada, dopuštali nikome da dođe na to mjesto, identificira stradalnike i da ih dostojno pokopa. To je genocidni čin pripadnika Armije BiH koji su tijekom srpnja 1993. bili stacionirani u Mostaru.
Četiri zatočenika iz logora "4. osnovna škola", i to P.Š., B.B., J.K. i S.P., odvedena su 22. srpnja 1993. godine na prisilni rad na groblje zvano "Šarića harem". Tu su kopali grobove, a kada su se vratili u logor bili su krvavi i izudarani, a zatočeniku J.K. je pored toga bilo prostrijeljeno rame. Zatočenici su kasnije svjedočili da su kopali grobove za poginule vojnike Armije BiH. Dok su tako kopali, prišao im je jedan pripadnik Armije BiH i od uhićenog J.K. tražio da klekne i poljubi jedan grob. Kada je on to odbio, pripadnik Armije BiH izvadio je pištolj i pucao mu u rame. Potom je taj vojnik pretukao svu četvoricu uhićenika, a vojni policajac koji je to promatrao nije ništa poduzeo da ih zaštiti.
Dok je još vladalo primirje između pripadnika Armije BiH i HVO-a, 3. rujna 1993. godine, poginulo je nekoliko civila, Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, a više ih je ranjeno. Topovima i minobacačima pripadnici Armije BiH pucali su po zapadnom dijelu Mostara, po Đikovini i Panjevini, odnosno po ulicama Haćamovih i Pave Miletića, koje su pod kontrolom HVO-a. Do napada je došlo iznenada, a od granata su poginuli: Mensur Cican (1964.) Musliman-Bošnjak, Stanko Cvitković (1940.) Hrvat, Lejla Hujdur (1980.) Muslimanka-Bošnjakinja, Kata Pehar (1928.) Hrvatica i Vencel Vidaček (star 63 godine), Hrvat. Ranjeno je još 20 civila, od toga su 12 Hrvati, a osam Muslimani-Bošnjaci. U tome dijelu Mostara, koji je pod kontrolom HVO-a, žive Hrvati i Muslimani-Bošnjaci.
Istog dana vojni promatrači iz Međugorja i predstavnici Španjolskog bataljuna UN-a iz Međugorja napravili su očevid na mjestu događaja, u Ratnoj bolnici u Mostaru, gdje su hospitalizirani ranjenici i u mrtvačnici, te o svemu tome sačinili svoje izvješće.
Toga istoga dana pripadnici Armije BiH ispalili su 15 minobacačkih granata na mostarsko naselje Balinovac. Od tih granata smrtno su stradala četiri, ranjeno je 18 civila, medu kojima je bilo sedmoro djece, od četiri do jedanaest godina.
Grabovica
U selu Grabovica, koje pripada mostarskoj općini, a graniči s općinom Jablanica, počinjen je genocid nad mjesnim stanovništvom 9. rujna 1993. godine. U masakru su okrutno ubijena 32 civila sela Grabovica.
U noći između 8. i 9. rujna 1993. u Grabovici su pripadnici Armije pobili civile hrvatske nacionalnosti. Grabovica je od 10. svibnja 1993. godine bila pod kontrolom Armije BiH i podosta udaljena od bojišnice. Hrvati tog sela su bili u svojevrsnoj izolaciji, pa nisu mogli ni kim komunicirati. Podaci o masakru su tek kasnije otkriveni, a još se ne zna što je s tijelima pogubljenih civila, Hrvata iz Grabovice. Prema nekim informacijama bacani su mrtvi u Neretvu ili su nepokopani trunuli po vrletima neretvanskog kanjona. Za neke se pouzdano zna da su teško mučeni, neki su razapinjani na križ, a zločinci su Jozu Brekala razapeli na drveni križ, otkinuli mu glavu i nabili je na kolac pokraj križa na kojemu je visio. Jozinoj ženi Luci Brekalo izvadili su srce koje su pekli na vatri. U obranu svojih susjeda digle su se tri Muslimanke-Bošnjakinje, ali su zločinci ubili i njih. U tome masakru ubijeni su: Josip Brekalo Ivanov (1939.); Luca Brekalo, Josipova supruga (1939.); Pero Čuljak Mijatov (1913.); Matija Čuljak, Perina supruga (1917.); Andrija Drežnjak Tomin (1921.); Mara Drežnjak, Andrijina supruga, Dragica Drežnjak, Andrijina kćer (1953.), Živko Drežnjak Blažev (1933.); Ljuba Drežnjak, Živkova supruga (1932.); Cvitan Lovrić Tadijin (1936.); Jela Lovrić, Cvitanova supruga (1940.); Ika Marić, Šimunova udovica (1921.); Ruža Marić Šimunova (1956.); Marin Marić Blažev (1911.); Marinko Marić Marinov (1941.): Luca Marić, Marinkova supruga (1944.); Marko Marić Antin (1906.); Matija Marić, Markova supruga (1907.); Ruža Marić Mijina (1935.); Ilka Miletić Ilijna (1926.); Anica Pranjić, Ivanova udovica (1914.); Frano Ravlić Stjepanov (1918.); Ivan Šarić Perin (1939.); Ivan Zadro Andrijin (1924.); Matija Zadro, Ivanova supruga, Mladen Zadro Ivanov (1956.); Ljubica Zadro (1956.); Mladenova supruga i Mladenka Zadro Mladenova, dijete (1989.).
Bilo je mnogo zahtjeva da se uđe u Grabovicu da bi se utvrdilo točno stanje, ali muslimansko-bošnjačke vlasti to nisu dopustile. Svjetski mediji su prešutjeli taj genocid nad Hrvatima. Navedeni masakr su izveli pripadnici Armije BiH s konjičko-jablaničkog područja. S padom ovog sela, početkom svibnja 1993.u muslimansko-bošnjačke ruke dospjela je i hidroelektrana Grabovica. Tada su u obrani sela poginula tri pripadnika HVO-a: Franjo Zadro, Željko Rozić i Miroslav Zlomislić, a njihov zapovjednik Karlo Marić je bio ranjen i zarobljen. Dio odgovornosti za pad Grabovice snose i hrvatske vlasti Herceg-Bosne, koje nisu kvalitetno organizirale obranu Grabovice; nju je branilo tek nekoliko slabo naoružanih mještana.
Ratni zločin protiv zarobljenih vojnika počinjen je 19./20. rujna 1993. godine. Petnaestorici pripadnika Armije BiH predalo se osam vojnika HVO-a kod brane Solakovac. Nakon predaje su bili maltretirani, nanesene su im tjelesne povrede, mučeni su a neki i ubijeni. Među pripadnicima Armije BiH bio je i Bećir Omanović. Uhićenici su prebačeni kamionom u Mostar, svezanih ruku, ali je jedan od njih (J.P.) uspio pobjeći. Zbog toga su pripadnici Armije preostalih sedam uhićenika HVO-a tukli puškama, drvenim kolcima, rukama i nogama.
Na putu za Mostar u kamionu je jedan pripadnik Armije BiH uhićeniku J.K. nožem odrezao polovicu desnog uha. U Mostaru su bili smješteni u podrumu kuće u kojoj su boravili vojnici Armije BiH iz Vrapčića. Ti vojnici Armije BiH nemilosrdno su batinali dovedene vojnike HVO-a, tukli ih po svim dijelovima tijela drvenim letvama, gumenim palicama, nogama i rukama. Najbolniji su bili udarci po glavi malim drvenim stolcem (tronožac). Od tih udaraca u nesvijest je pao Pero Kosir iz sela Uzarića i više se nije budio iz kome. Počeo je povraćati krv, a oko 12 sati 20. rujna 1993. je umro. Kada su ga ostali uhićenici nosili da ga pokopaju, jedan pripadnik Armije BiH ispucao je u njega rafal iz automatske puške.
Uhićenici su tada bili zatvorenici u kući Drage Hrkača, u koju su navraćale razne skupine pripadnika Armije BiH i svi su se iživljavali nad njima. Na čelu uhićenog Dragana Lasića jedan pripadnik Armije BiH nožem je urezao slova "MAX". Poslije toga su dva pripadnika Armije BiH iznijela Dragana Lasića iz kuće i ubili ga.
Rodoč
U predjelu Mostara zvanom Rodoč izvršen je ratni zločin nad hrvatskim civilima 20. rujna 1993. godine. Toga dana Armija BiH je u 5,20 sati napala južni dio Mostra koji je kontrolirao HVO. Napadnut je Rodoč s naseljima Stotine i Kolonija. Prema podacima Centra za ljudska prava iz Međugorja, prema svjedočenjima očevidaca i dokumentima pogrebnog poduzeća "Komos" iz Mostara, smrtno je stradalo šestoro civila; Pero Grubišić (1930.) ubijen je u svojoj kući metkom snajperista s brda zvanog Višnjica oko osam sati; Biserka Miletić (1941.) ranjena je u nogu snajperom s Višnjice oko devet sati, ostala je ležati na ulici stotinjak metara od svoje kuće prema Koloniji. Kada ju je njeni sin, pripadnik HVO-a, pokušao izvući iz dometa muslimansko-bošnjačkih snajpera, snajperist ga je ranio u trbuh, a majku mu ubio; Ivu Koštru (1926.), ubili su isti snajperisti; Toni Božić (1968.), duševni bolesnik, pronađen je mrtav između zgrada u naselju Kolonija koje su u tom napadu bile privremeno zauzele snage Armije BiH, a ubijen je rafalom iz neposredne blizine: Huso Isić, Musliman-Bošnjak star oko 65 godina, bio je težak bolesnik, pronađen je mrtav u svome stanu u zgradi koju su bile privremeno zauzele snage Armije BiH, a ubijen je rafalom iz neposredne blizine: Tomislav Jovanović (1926.) poginuo je od granate pred svojom kućom u Podhumu.
U tim borbama Armija BiH je privremeno zauzela dio naselja Kolonija i odvela sa sobom četiri osobe o čijoj se sudbini više ništa ne zna. Odvedeni su: Ramo Crnomerović (1964.), zvan Čazim, ranjenik, invalid, pripadnik HVO-a, sestrić i usvojenik ubijenog Huse Isića (svjedoci misle da su ga vojnici Armije BiH ubili te da je njegovo tijelo ispod Mosta Hasana Brkića, a tome mjestu je nemoguć prilaz); Zlatko Isić (1956.), Musliman-Bošnjak, sin Huse Isića; Denisa Pača (1972.), kći Samije Pača, Muslimanka-Bošnjakinja, i Denis Pača (1975.), Samijin sin.
Šest vojnih policajaca Armije BiH 21. rujna 1993. iz Osnovne škole u Bijelom Polju, koja je također bila logor, a njegov upravitelj neki Ćurić, odveli su pet uhićenih pripadnika HVO-a. Na putu do Mostara strahovito su ih mučili, tukli su ih raznim predmetima, od siline udraca onesvijestio se uhićenik Miro Lasić, koji je od posljedica udaraca kasnije i umro. U Mostaru, u zatvoru "4. osnovna škola", udarani su zatočenici kundacima, neki buzdovanom, metalnim šipkama. Od siline udaraca mnogi su iznemogli padali na pod. Kad su četvorica uhićenika doslovno puzeći od iznemoglosti i bolova dopuzali u jednu podrumsku prostoriju, u njoj su zatekli ljude zarasle u bradu, koji su im rekli: "Mi smo Hrvati koje su Muslimani-Bošnjaci zatvorili u ovaj logor. Među nama ima civila i vojnika, nas je ovdje oko 60".
Muslimansko-bošnjački logor "4. osnovna škola" u Titovoj ulici u Mostaru bio je poznat po neprestanom mučenju zatočenih Hrvata, civila i vojnika HVO-a. Zatočenici su bili smješteni u dvije povezane prostorije, a svaka je imala po jedan otvor za zrak. Spavali su na spužvama i drvenim paletama koje su im donijeli članovi ICRC (Međunarodni crveni križ). Prvi upravnik zatvora bio je Mirsad Ćupina. Za njegove uprave u logoru zatvorenici su najviše mučeni. Od listopada 1993. novi upravnik logora bio je Mirsad Vražalica, koji je prije rata radio kao vozač velikih kamiona u mostarskoj "Špediciji", a zamjenik mu je bio Hasan Memić, koji je prije rata radio u tvornici "Soko". U siječnju 1994. poginuo je Vražalić, a na njegovo mjesto je postavljen Memić. Zatočenici su dobivali dva puta dnevno hranu, u 99 posto slučajeva to je bila riža, a u jedan posto grah i to u vrlo malim količinama. Bilo im je dopušteno ići na zahod samo ujutro i navečer, a preko dana su se morali snalaziti pa je zbog toga logor smrdio po fekalijama. Vodu su pili izravno iz Rijeke Neretve, koja nije bila pročišćavana. Preko dana su vodeni na prisilni rad da kopaju rovove, utvrđuju bunkere, izvlače ranjenike. Kako se sve to odvijalo na bojišnici, 20 uhićenika je poginulo, a preko 60 posto ih je ranjeno. Neki su pet mjeseci morali prisilno davati krv. Neki zatočenici su uspjeli pobjeći, a najveći dio je razmijenjen u veljači 1994. godine.
U mostarskom predjelu Podhum, u ulici Muje Bjelanca broj 25 zatekla se 28. listopada 1993. godine Hrvatica, rođena 1965. godine. Kada je došla u kuću u kojoj je sa svojom obitelji živjela do 1992. godine, upalo je pet naoružanih muškaraca sa šarenim rupcima na glavi. U njenoj pratnji je bio rođak J.P., kojeg su udarili kundakom u glavu i on je u nesvijesti pao na pod. Nju su zatvorili u WC, a poslije su je odveli u jedan podrum gdje je čula zapomaganje i plač neke žene, uz molbu da je ne siluju. Nešto kasnije u podrum su ušla dvojica, počeli su vikati na Hrvaticu, tražili da se skine, a neki Deba ju je uhvatio rukama i srušio dok ju je drugi silovao. To je sve trajalo dok u podrum nije ušao Goran Čavar, rođak silovane žene, koji je bio pripadnik Armije BiH, majka mu je Muslimanka-Bošnjakinja. Goran Čavar preko UNPROFOR-a dogovorio se s mužem silovane Hrvatice da plati za njen otkup. Razmjena je, uz pomoć UNPROFOR-a, izvršena kod jednog nadvožnjaka. Silovana je ostala trudna ali je abortirala. U napadu na franjevački samostan u Mostaru l. prosinca 1993. godine ranjen je fra Oton Bilić. Njega je spašavao domar samostana Cvitan Jurić i pri tome je ubijen iz snajpera.

Uskoro ću vas prestati "daviti" zapisima o općinama u kojima se odvijao izravan sukob između Hrvatske i Muslimansko-Bošnjačke strane za vrijeme nametnutog sukoba u Bosni i Hercegovini koji je trajao gotovo 2 godine.
E sad, znam da bi neki da ne prenosim više nikakave informacije na blog, ali mi za njih jedostavno puca mečka.
Pitanje glasi, šta dalje?
Izbor:
1. Ratni zločini Srpskih snaga u Posavini?
2. Medijska agresija na Hrvatsku?
3. Preoblikovanje JNA u velikosrpsku vojsku, te priprema za agresiju na Hrvatsku i BiH?
4. O srpskim jezičnim i povijesnim mitovima i krivotvorinama?
Naravno, brisat ću komentare koji mi se ne sviđaju, a odabrat ono što ja želim. Putokaz će mi biti želja drugih. Ili možda ne.

Visoko
U srednjoj Bosni, 30 km od Sarajeva leži grad Visoko, iznad kojega se i danas diže njegova srednjovjekovna tvrđava. Visoko je u srednjovjekovnoj Bosni bio povremena prijestolnica bosanskih vladara. Prvi franjevački samostan podignut je oko 1340. godine u Milama, danas su to Arnautovići. Uz samostan je bila i krunidbena bazilika bosanskih kraljeva posvećena sv. Nikoli, u kojoj se krunio i prvi bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić 1377. godine. U srednjovjekovnoj Bosni i za turske uprave Visoko je jaki trgovački centar, u njemu je carinarnica na karavanskom putu Dubrovnik-Gabela-dolina Neretve preko Konjica prema Olovu i Srebrenici. U tursko doba osobito cvjeta trgovina i zanatstvo, štavljenje kože i ćilimarstvo.
Zbog svog geografskog i geopolitičkog položaja na utoku Fojničke rijeke u rijeku Bosnu i na glavnoj željezničkoj i cestovnoj prometnici Srajevo-Doboj, Visoko je uvijek bilo važno političko središte, te trgovački i industrijski centar. U njemu su do posljednjeg rata djelovale tvornica galanterije i obuće, konfekcije, prerade metala, ciglane i poljoprivreda. I za cijelo vrijeme srpske opsade Sarajeva, u posljednjem ratu, visočki trgovci su znali proći sve barikade te unositi robu u opkoljeni grad i u njemu trgovati.
Najznačajnija kulturno-prosvjetna ustanova Hrvata u visokom je Franjevačka klasična gimnazija, smještena u samostanu Sv. Bonaventure. Visočki samostan je razoren za velikih progona kršćana 1521. i 1524. godine, ali je opet obnovljen. Za bečkog rata, franjevci ga napuštaju, 1688. godine, a 1697. posljednji fratri, sa svim katolicima iz Visokog, pridružuju se Eugenu Savojskom, koji je s austrijskom vojskom prodro do Sarajeva, te se sele u Slavoniju. To je bio najveći egzodus Hrvata iz Bosne. I od tada u Visokom nema katolika ili ih u novije vrijeme ima tek malo. Franjevci su se vratili u Visoko 1899.-1900. u novu zgradu gimnazije i u samostan. Od tada djeluje Franjevačka klasična gimnazija, koja i danas uživa pravo javnosti.
U travnju 1992. godine ratne napetosti nisu mimoišle ni Visoko. Tada Franjevačka gimnazija, s đacima i profesorima, zbog ratne opasnosti, seli u Italiju pa u Hrvatsku, u Bašku Vodu, odakle je opet došla u Visoko, 1996. godine.
Za rata, Visoko postaje značajno vojno i političko središte muslimansko-bošnjačkog naroda. U njemu često borave muslimansko-bošnjački političari, posebice Alija Izetbegović i generali, a naročito Rasim Delić, koji je i oženjen Visočankom. U okolici Visokog su skladišta oružja i hrane za Armiju BiH. Početkom prosinca 1993. godine u Visokom je izbio sukob između muslimansko-bošnjačkih radikalaca i fanatika, koji su htjeli uvesti šerijatske zakone, i domaćih Muslimana-Bošnjaka koji su odbijali živjeti po islamskim zakonima. Taj fanatični islamski duh u Visoko su unosili mnogobrojni vojnici dobrovoljci iz islamskih zemalja, poznati kao mudžahedini.
Pri popisu 1991. godine općina Visoko je brojila 46.160 stanovnika, od čega je Muslimana-Bošnjaka 34.373 ili 74,46 posto, Srba 7.471 ili 16,18 posto, Hrvata 1.872 ili 4,055 posto, a ostali 2.440 ili 5,29 posto. Od popisa stanovništva 1971. godine, udio Hrvata u ukupnom broju stanovništva, s obzirom na popis iz 1991. godine, smanjio se s 5,4 na 4,05 posto, a Srba u istom periodu s 20,9 na 16,18 posto. Rastao je samo udio Muslimana-Bošnjaka. Početak rata u Bosni i Hercegovini i u visočkoj općini prouzročio je potpuno demografsku sliku. Srbi su ili sami iselili ili su protjerani, a isto tako je i s Hrvatima. U grad Visoko i na područje cijele općine došle su mnoge muslimansko-bošnjačke izbjeglice iz istočne Bosne i Bosanske Krajine. Prije rata u Visokom je živjelo više od devet tisuća Srba i Hrvata, a krajem 1993. godine svega 500.
Donja Zimća
U kasnim satima, noću između 13. i 14. studenog 1993. godine, počinjen je gnusni zločin nad hrvatskim civilima u selu Donja Zimća. Četiri pripadnika Armije BiH provalili su kroz krov u kuću Hrvata Jure Blaževića, rođenog 1937. godine i nakon mučenja usmrtili njega, ženu mu Fridu i punicu Anu Brkić, rođenu 1919. godine. Liječnik V. M. je izjavio da su umoreni klasičnim klanjem. Koljači su potpuno opljačkali kuću obitelji Blažević.
Zločinci su identificirani i protiv njih je podnesena krivična prijava vojnom tužiteljstvu Travnik. Osnovano se sumnja da je u zločinu sudjelovao Abdulah Matoruga, zvani Avdica, rođen 1970. godine u selu Mlinima-Misoča, općina Ilijaš, pripadnik Armije BiH; Rašid Džafić, zvani Raško, sin Našida, rođen 1973. godine, u selu Mlini, općina Ilijaš, pripadnik Armije BiH; Namir Mešetović, rođen 1970. godine u selu Misoči, općina Ilijaš, pripadnik Armije BiH i Ramo Bešlija, rođen 1970. godine u selu Koritima, općina Ilijaš, pripadnik Armije BiH. Ta četvorica su bili poznati nasilnici nad Hrvatima i Srbima u Brezi i Visokom za rata u Bosni i Hercegovini. Oni su osumnjičeni i za smrt jedne tročlane srpske obitelji iz općine Breza. Naime, sredinom 1992. godine iz vatrenog oružja su ubili Milku, Obreniju i Petra Novakovića.
 
Tarčin
Gradić Tarčin smješten je na magistralnoj cesti Sarajevo- Mostar-Jadransko more, udaljen od Sarajeva 35 km, a od Kreševa, makadamskim putem, oko 20 km. Tarčin pripada općini Hadžići i ulazi u prsten općina grada Sarajeva. Prema popisu stanovništva iz 1991. u Tarčinu je živjelo 1.005 osoba od čega Hrvata 168 ili 16,71 posto, Muslimana-Bošnjaka 413 ili 41,09 posto, Srba 246 ili 24,47 posto i ostalih 178 ili 17,71 posto.
U Tarčinu je bio formiran logor za zatočene Hrvate i Srbe u silosu i u školi. Na izlazu iz Tarčina, u blizini podvožnjaka, blizu mesnice, pronađena je jama u koju su bacana tijela ubijenih Hrvata i Srba iz logora u Tarčinu, Konjicu i Pazariću. Zatočene Hrvate i Srbe pripadnici Armije BiH noću bi izvodili iz logora, ubijali i zatim njihova tijela zatrpavali u spomenutu jamu.
Glavni izvršitelji tih zločina su Nezir Kazić, Nihad Šehić, Ismet Guska i stanoviti Dino Žuti. Ovaj zadnji je bio vodeći egzekutor. U razdoblju od 20. do 30. kolovoza 1993. godine u Tarčinu je ubijeno oko 30 Hrvata iz Konjica, tri Srbina i petoro djece mlađe od 14 godina. Žrtve je na stratište iz Konjica dovodio osobno Zulfikar Ališpago zvan Zuka, poznati zapovjednik Armije BiH koji je sa svojim postrojbom "Crni labudovi" počinio više zločina na području općina Mostar, Jablanica, Konjic i drugima.
Odjel za ljudska prava negdašnje Hrvatske Republike Herceg-Bosne 14. listopada 1993. godine, o tom stratištu u Tarčinu, obavijestio je više međunarodnih organizacija među kojima i Međunarodni komitet Crvenog križa, promatrače Europske zajednice, UNPROFOR, UNHCR, Komisiju za ljudska prava UN, Sud za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije, ali odgovora nije bilo. Nitko od njih, navodno, nije mogao dobiti dopuštenje da napravi očevid u samom Tarčinu jer to nisu odobravale tamošnje muslimansko-bošnjačke vlasti.
Na području kiseljačkih sela Gojakovac i Zabrđe postrojbe Armije BiH, medu kojima je bila i navedena zloglasna "Handžar-divizija", 17. lipnja 1993. godine ubile su devet civila hrvatske i srpske nacionalnosti.
Oružane borbe između Armije BiH i HVO-a okončane su 18. lipnja 1993. godine. Tada su pripadnici "Handžar- divizije", odreda "Lasta" i "Delta" zapalili stambene kuće i gospodarske objekte Hrvata i Srba u Zabrđu i Gojkovcu, na području susjedne općine Kiseljak.
Iz Tarčina su kretale postrojbe Armije BiH u napade na prostore općina Kiseljak i Kreševo tj. na Hrvate sela Gojakovac, Bukovica, Zabrđe, Pirin i druga sela s hrvatskim stanovništvom. Sela su osvojena, najprije opljačkana pa zapaljena, a stanovništvo je protjerano iz njih. Sva ta zlodjela počinjena su u zoni odgovornosti 6. korpusa Armije BiH.
Naredbu o zatočenju Hrvata i Srba u logor "Silos" izdao je Refik Tufo, zapovjednik civilne muslimansko-bošnjačke policije u Tarčinu, istražitelj u zatvoru "Silos" i zapovjednik postrojbi koje su napale sela Zabrde, Bukovicu, Gojkovac i Pirin. I sam je sudjelovao u maltretiranju, mučenju i ubijanju civila Hrvata i Srba i vojnih zarobljenika. U mučenju zarobljenika isticao se Zejnil Andrić, zvan Dedo, iz Sarajeva, rođen oko 1947. godine. (Predstavljao se kao Dragan Andrić), bio je pripadnik civilne policije u Tarčinu. On je bio nadasve brutalan. Ubijao je i neke Muslimane-Bošnjake. U zlodjelima sudjelovali su i Amir Barjaktarević iz Tulice, općina Kiseljak; neki Hakija, navodno iz Sandžaka, star oko 40 godina; neki Kendar iz Tarčina, pripadnik civilne policije i Anđelko Mrnjavac iz Tarčina, pripadnik civilne policije; Fikret Subašić, iz Raštelice, visok, smeđ, star oko 30 godina i drugi.
Refik Tufo je u lipnju 1993. godine osobno nožem ubio 40 do 50 civila Hrvata i Srba, žena i djece, iz Tarčina, Kreševa i Konjica. Naredbu za izvršenje tih zločina izdali su mu Nezir Kazić, zapovjednik 9. brdske brigade Armije BiH i Ismet Guska, iz Tarčina, pripadnik tamošnjeg MUP-a.

Busovača
Sjeverozapadno od Sarajeva smješten je gradić Busovača, središte istoimene općine. Prema popisu stanovništva 1981. godine imao je 2.720. stanovnika. Busovača je na putu Sarajevo-Travnik-Jajce-Zagreb i na putu SarajevoTravnik-Bugojno-Livno-Split. Nositelji gospodarstva općine Busovača su drvna industrija i građevinarstvo. Vrlo značajni su mineralni izvori na području busovačke općine i u samoj Busovači, Oselištu i Klokotima. U povijesnim izvorima Busovača se prvi put spominje u trgovačkom ugovoru iz 1371. godine kojim mjesno stanovništvo prodaje Mlečanima jednu količinu željeza. Rimokatolička župa u Busovači nastala je 1840. godine odvajanjem od župe u Fojnici, u kojoj je i drevni franjevački samostan. Drevna crkva je bila posvećena sv. Marku Evanđelistu. Župa je bila najprije posvećena Preobraženju Kristovu, a kasnije je glavni zaštitnik postao sv. Anto Padovanski. Kasnije je izgrađena i vjeronaučna dvorana i nova župna kuća. Filijalna crkva posvećena sv. Nikoli Taveliću podignuta je u Kaćunima 1970.-71. godine. U župi je također 13 groblja s kapelicama. Busovača je 1877. imala 1.917, 1935. 4.230, a 1991. 8.160 vjernika.
U općini Busovača, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, bilo je 18.879 stanovnika, od toga Hrvata 9.093 ili 48,16 posto, Muslimana-Bošnjaka 8.451 ili 44,76 posto, Srba 623 ili 3,29, a "ostali" 712 ili 3,77 posto. Popisi stanovništva 1971., 1981. i 1991. godine pokazuju da opada udio Hrvata i Srba u ukupnom broju stanovništva, a raste udio Muslimana-Bošnjaka i "ostalih". Hrvata je 1971. bilo 53 posto, a 1981. 49,6 posto. Srba je 1971. bilo 5,1 posto, a 1981. 3,8 posto. Muslimana-Bošnjaka je na popisu stanovništva u općini Busovača bilo 1971. godine 40,8 posto, 1981. 42,2 posto, a 1991. godine 44,7 posto. Podaci ne svjedoče samo o većem demografskom rastu Musliman-Bošnjaka, nego i o njihovu ukupnom društveno-ekonomskom položaju.
Katolici Hrvati u župi Busovača doživljavali su posebno težinu srpske agresije na svoj kraj. Sredinom rujna 1992. godine grad su bombardirali srpski zrakoplovi. Muslimanske snage su 13. lipnja upale u selo Katići i Predjeli, u kojima su živjeli pretežito Srbi, opljačkali su srpske kuće i palili ih. Srbi iz tih sela su prije toga izrazili lojalnost HVO-u i predali sve oružje koje im je dostavila bivša JNA. Stožer HVO-a je poslao vojnu policiju da izvidi stanje i zaštititi srpsko civilno pučanstvo. Muslimanske vojne postrojbe otvorile su vatru na HVO, ubili jednog policajca HVO-a i ranili trojicu. Vojnici HVO-a su uzvratili vatrenim oružjem i tada su poginula tri vojnika Armije BiH, više ih je ranjeno.
Između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka javljaju se sve više napetosti i trzavice te dolazi do pojedinačnih incidenata. Pripadnici Armije BiH 23. siječnja 1993. godine u selu Kaćuni postavljaju barikadu na regionalnoj prometnici Kiseljak-Busovača-Travnik. Tu su istog dana zaustavljena i ubijena četiri vojnika HVO-a. Jedan od njih je bio Ivica Petrović, Nikičin, zamjenik zapovjednika Vojne policije HVO-a. Od toga dana sve su napetiji odnosi između Armije BiH i HVO-a.
U samoj Busovači 24. siječnja 1993. godine ubijen je jedan Hrvat civil i jedan vojni policajac HVO-a. Tog dana počinje oružani napad Armije BiH na busovačka sela Kaćuni, Turići, Gusti Grab, Bukovice, Radeljevići, Oselište, Brezovik, Bilalovac, Nezirovići i Bešice. U tom napadu ubijeno je sedam civila: Ankica Batista (Ivina), Miro Grubešić (Markov), Niko Krišto (Lukin), Ljuba Ljubičić (Jozina), Anto Šimić (Nikin), zvan Tone, i Anto Šteko (Nikin).
Svjedokinja, rođena 1926. godine, dala je iskaz o tome kako je stradalo selo Javor poviše Kaćuna, blizu Šudina u općini Busovača: "Do mog prvog susjeda Stapića bilo je oko 100 metara, a ispred njegove kuće sam ugledala Ramiza, također susjed, kako stoji ispod jednog hrasta i viče: ‘Ejube, nemoj paliti!’, a ja nisam znala što se dešava. Odjednom se plamen vatre izvio iz kuće Joze Stapića, a prema mojoj kući je trčao Jozin sin Anto, a za njim su pucali Muslimani. Anto je, desetak metara od moje kuće, pao. Odjednom se zaderala Antina majka i dotrčala do njega: ‘Sine moj nek’ su te i ubili, nek’ te nisu dušmani živog u svoje ruke uhvatili.’ Ja sam im prišla i dala joj krpu, a ona je obrisala Antu po licu, bio je mokar od znoja.
Pogođen je u leđa gdje je imao ranu, a na prsima još veću ranu. Odmah je bio mrtav. U tom momentu došao je i Antin otac, povikao je: ‘Nek’ je poginuo - poginuo je za slobodu.’ Ja sam otišla u kuću, uzela deku, donijela špag i dva podvora. Špag smo omotali oko podvora i stavili u deku, da bi mogli prenijeti Antu do njegove kuće, ali dok smo došli do nje - već je izgorila! Samo su zidovi ostali.
Unijeli smo ga u šupu pored kuće gdje je bio 15 dana mrtav. Majka je Antina bila kod mene i svaki dan išla da mu upali svijeću, a kad god bi došla, našla bi izjutra šupu otvorenu, njega otkrivenog. Išla je u štab Muslimana u obližnju Rijeku i molila ih da joj daju sahraniti sina. Nisu joj dali. Tek nakon 15 dana pozvali su je Muslimani iz Šudina da ga sahrane i to u bašti kraj kuće.
Tri dana poslije napada došli su Muslimani i pljačkali po kući. Odnijeli su mi svu hranu iz kuće i 50 kg soli. Zbog toliko soli su me provocirali i rekli da solim ustašama, a ja sam im rekla da nisam vidjela ustaše od onog rata. Uzeli su i 30 kg šećera, graha, brašna, a ja, kako sam bila daleko od prvog centra za opskrbu, uzimala sam tolike količine hrane, a i djeca su mi slala novce i pakete hrane iz Švicarske.
I 15 ovaca su mi odnijeli, a svaka tri-četiri dana ponovno su dolazili da pljačkaju, mada više nisu imali što da nose. Zatim su prešli na kuću mojih sestara. Jedan dan, kad su mi kuću pljačkali, jedan vojnik, Musliman, dvadesetogodišnjak, otišao je u kuću mojih sestara, moju sestru je uvukao u podrum i silovao je.
Ona ima 65 godina. Taj dan, subota uvečer, 30. siječnja 1993., došao je njihov zapovjednik, meni nepoznat. Dotrčala je moja sestra plačući i rekla da ju je silovao jedan njegov vojnik, na što je on samo odmahnuo rukom. Otišli su dalje kroz selo u Šudine."
Prosje
Po snijegu, ogrnuti bijelim plahtama, oko 30 vojnika Armije BiH, 28. siječnja 1993. godine, upalo je u selo Prosje. Pred prijetećom opasnošću svjedok, rođen 1932. i Nikica Livančić rođen 1937. godine, počeli su bježati. Prešli su oko 20 m kad su ih zasuli meci. Kako je bio na vrhu strmine, svjedok se skotrljao niz nju, pronašao neku vikendicu i u nju se sklonio. Kada je svanulo, izašao je van sav smrznut. Na vrhu strmine našao je mrtvo tijelo Nikice Livančića zvanog Zelko. Bio je rasječen rafalima po prsima. Svjedok je pobjegao, sklonio se u kuću Jozana Blaževića u Donjem Polju, a kasnije otišao u Busovaču. Tri dana poslije toga vratio se s nekoliko osoba i dostojno pokopao Nikicu Livančića.
Krajem siječnja 1993. godine vojnici Armije BiH su u zasjedi u jednom šumarku u blizini mjesta Čep, u općini Busovača, dočekali J. Ć., i nekog Marijana, trgovca, koji je stanovao u mjestu Čep kod crkve sv. Nikole. U toj zasjedi trgovaca Marijana ubili su muslimani-bošnjaci u civilu, ali su bili pripadnici Armije BiH. Tada je J. Ć. zarobljen i držan u zatvoru tri dana. Kada je davao iskaz o tome zločinu i svome zarobljavanju, a bilo je to 12. travnja 1993. godine, još uvijek se nije usudio identificirati ubojice, iako ih osobno poznaje. Kasnije su imena ubojica saznata od drugih svjedoka.
Najžešći napad postrojbi Armije BiH na Busovaču dogodio se 25. ožujka 1993. godine. Oko 8.500 vojnika raznih postrojbi Armije BiH krenulo je iz pravca Zenice, Visokog, Kaknja i Fojnice na Busovaču. Grad je bio u okruženju i blokiran, ali je 1.400 vojnika HVO-a sve to izdržalo i obranilo grad od napada postrojbi Armije BiH.
Putiš i Kuber
Rani jutarnji sati 17. travnja 1993. godine bili su kobni za Hrvate, stanovnike sela Kuber i Putiš. Počeo je topničko-pješački napad na Busovaču, a otpor vojnika HVO-a bio je odlučan. No, u dva sela, Putišu i Kuberu, u kojima je živjelo nacionalno i konfesionalno miješano stanovništvo, vojnici Armije BiH masakrirali su 60 hrvatskih civila.
U ranu zoru osam brigada Armije BiH krenulo je u opći napad iz sela Mejdani, Grablje, Silosi i Polom. U toj borbi poginulo je osam civila i vojnika Hrvata. U selu Pazićima 3. svibnja 1993. godine pronađena su tijela petorice ubijenih Hrvata.
Šarići
Busovačko selo Šarići postrojbe Armije BiH su spalile 12. lipnja 1993. godine, a granatirana su sela Putićevo i Polje. U toj borbi poginula su tri vojnika HVO-a, pet civila je ranjeno, a nanesena je velika materijalna šteta na obiteljskim kućama i gospodarskim zgradama. Istoga dana je napadnuto i selo Ravno u kojemu su potpuno spaljene tri obiteljske hrvatske kuće.
Busovačka planina
Oko 15 km jugozapadno od Busovače uzdiže se Busovačka planina, na njoj je izletište Busovačke staje, koje su 15. lipnja 1993. godine bile stratište za hrvatske civile. Jedan skupina izbjeglica i drugih putnika došla je do Busovače s namjerom da otputuje u tuzlansko područje. Kada im je 14. lipnja bilo jasno da od puta nema ništa, odlučili su se povratiti u Hrvatsku i pridružili su se konvoj u koji je toga dana krenuo za Sebešić, po hranu za busovačke građane. U tome konvoju bilo je 15 civila iz Brčkog, sedam iz Tuzle i oko 70 iz Busovače. Oni su teškom mukom stigli na Busovačku planinu, gdje su se trebali odmoriti, okrijepiti i konje nahraniti, a putovalo se jedno vrijeme automobilima, pa konjima te pješke. A što ih je čekalo na Busovačkim stajama? O tome govore dvije svjedokinje.
Prva, rođena 1965. godine ovako je opisala to stradanje: "Dok smo se mi odmarali ta uniformirana i naoružana lica su nas opkolila. Ne znajući da smo opkoljeni, krenuli smo oko šest sati. Samo dvije minute kasnije počela je pucnjava sa svih strana (po tome sam znala da smo opkoljeni). Izbezumljena od straha uspjela sam puzeći doći do potoka, udaljenog oko 50 metara, gdje su uspjeli dopuzati i neki drugi. Taj potok i meni i njima poslužio je kao jedino sklonište. Pucnjava nije prestajala, nego se sve više i više pojačavala. Počeli su nas gađati i tromblonima, iz minobacača i to konstantno tri sata.
Nitko od nas nije imao priliku da se pomakne iz vode. Medu prvima je bio ranjen čovjek koji je uzaludno tražio pomoć, ali mu nitko nije mogao pomoći zbog zlokobnih granata, rafala i snajpera. Poslije tri sata neprekidne pucnjave stišalo se, uspjela sam se nekako izvući iz vode te prenijeti nekoliko ranjenih ili poginulih. U mojoj blizini bio je i Šime, dečko iz vojne pratnje, koji nas je pokušavao zaštititi i ohrabriti.
On mi je kazao da pucaju muslimansko-bošnjački vojnici u što sam se i ja potom uvjerila. Zborno su pjevali arapske pjesme uz povike ‘Allahu ekber’ i međusobna dovikivanja s jednog kraja na drugi: ‘Seide, idemo u potok da ih pokoljemo’, pa onda, ‘Ustaše, predajte se, ionako ćemo vas pobiti’. Bilo mi je nepojmljivo da netko može pucati na obične ljude, civile, ali pucali su i poslije zastrašujućih dovikivanja i ranjavali, ubijali sve do pet sati popodne. Da nam nije stigla pomoć, sve bi nas pobili. Poslije, kada je stigla pomoć i kada sam se malo smirila, primijetila sam stravičnu sliku koja me podsjetila na one filmove o Vijetnamu, sve okolo mene je bilo izrovano, zapaljeno od silnih granata, čak je bilo i napola izgorenih ljudi.
Tog dana, l5. lipnja 1993., muslimanski vojnici bez imalo razloga ubili su i ranili više desetina civila. Mnogih detalja se ne sjećam vjerojatno zbog psihičkog šoka. Poslije pružene liječničke pomoći, doznala sam da je ubijeno 14 ljudi. Jedan od poginulih bio je medicinski tehničar, jedan vojak iz pratnje, ostali su bili civili. Tom prigodom ranjeno je još i osam civila i 10 vojaka, koji su u međuvremenu stigli da vide što se događa. Imena poginulih i stradalih ljudi su mi nepoznata, nisam iz ovih krajeva".
Druga svjedokinja, rođena 1962. godine, ovako je vidjela i doživjela tragediju na Busovačkim stajama: "14. lipnja 1993. su nam ljudi rekli da ide jedan konvoj po hranu do Sebešića te da im se možemo pridružiti i onda se dalje probijati do Vakufa i Prozora.
Nas 15 se ukrcalo u vozila (svi smo bili civili), prebačeni smo do Peske u području Busovačke planine. Osim nas Brčaka, bilo je i sedam Tuzlančana, ostali su bili domaći ljudi, konjovodci, njih sedamdesetak. Preko Sebešića je bio jedini put za dopremu hrane.
Konjovodci su bili mahom starci i dječaci. I mi smo također vodili konje. U našoj pratnji je bilo i nekoliko vojnika HVO-a, čiji je broj varirao jer su neki usput odlazili na položaje. Oko tri ujutro smo krenuli iz Peske. Put je bio težak i blatnjav. Konjovodci su išli prečicom, a nekolicina nas je bila na traktoru koji je išao okolnim putem. U jednom trenutku traktor se pokvario i mi smo produžili ulijevo uz neke stijene. Vojnici su nosili nekog ranjenog čovjeka.
Naš prethodnik je u jednom momentu, oko četiri sata, sreo dva vojnika za koje mu se činilo da nisu pripadnici HVO- a, jer nisu imali plave trake oko ruku, pitao ih je: ‘Jest li vi naši?’ Kada mu nisu odgovorili, produžili smo dalje. Oko pet smo došli do izletišta Busovačke staje. Bila je magla i svanjivalo se. Bilo je to na ledini dugačkoj oko sto metara. Dio kolone je pristizao. Konje se hranilo. Mi, Brčaci, okupili smo se oko jedne jele, posjedali na torbe i pokrili se dekama jer je bilo hladno. Izviđači su, dok smo se mi odmarali, otišli naprijed.
Najednom, oko pet i pol, po nama je otpočela pucnjava. Pucalo se sa svih strana. Bili smo, očito, opkoljeni. Odmah potom uslijedila je i minobacačka vatra, a sa stijena su bacali ručne bombe i tukli nas mitraljezom. Sve ovo oružje razlikujem jer sam s bratom odlazila na linije u Brčkom. Počeli smo puzati i tražiti zaklone. Jedna preplašena svezana kobila me pogodila kopitom u glavu. Srećom je bilo puno paprati i ljudi su se sakrivali u nju. Ranjeni su vrištali i zapomagali, ali najstrašnije je bilo slušati vrištanje ranjenih konja. Ja sam upuzala u nekakav potok i ostala ležati u njegovu koritu, u vodi.
Muslimani su bili na nekih trideset do četrdeset metara od nas. Bjesomučno su pucali, uzvikivali nerazumljive, vjerojatno arapske riječi. Razumjela sam ‘Allahu ekber’, Dovikivali su nam:’Poklat ćemo vas, ustaše, zaklat ćemo vas samo da padne noć, upamtit ćete Sandžaklije, gdje vam je sad Kordić da vas oslobodi’.
Kad su počeli tući granatama po potoku, ispuzali smo i otkrili kraj kolibe neke rovove i unutra upuzali. Jedna mina, mislim od 120 mm, pala je na zemunicu u koju smo upuzali i urušila je. Petar Filipović iz Brčkog je ozlijeđen. Bježali smo kroz rov prema stjenjaku. Morali smo propuzati kroz zemunicu čije su grede gorjele. Kako smo bili mokri od potoka vatra nas nije uhvatila. I koliba se uz rov zapalila pa se urušila u rov. Morali smo izaći iz rova i prepuzati dio čistine.
Tom prilikom je ranjen Niko Brnjić-Zeko, ali se uspio obrušiti u rov. Tamo je bio još jedan ranjenik, Žarko Vujica iz Busovače. Previla sam ga u predjelu kuka. Rovovi su bili puni ljudi. Bilo je hladno, a pucnjava i granatiranje se nastavljalo. Netko od muslimana-bošnjaka je otpjevao cijelu pjesmu, valjda na arapskom, u kojoj sam prepoznala samo ‘Allahu ekber’.
Vodu smo štedjeli za ranjenog Žarka Vujicu. Bojali smo se mraka. Većina ljudi je razmišljala kako da im živi ne padnu u ruke, razmišljajući i o najgorem. Negdje oko četiri i pol popodne stigla nam je pomoć. Pomoć je zvao ranjeni Marinko Popović. U jednom momentu zapaljena koliba se srušila na njega, on, nemoćan da puže, jer je bio ranjen u trbuh, izgorio je u strašnim mukama. Nakon što su stigli naši i probili obruč, Muslimani su se razbježali.
Kao medicinska sestra išla sam pružati pomoć ranjenicima. U jednom rovu sam našla šest ranjenika, dva vojnika i četiri civila. Znam Matu Čota, umro je sutradan, Dalibora Bingasa koji je još u Splitu, u bolnici. Bio je tu još i Pero Šimić iz Gradačca, te civili iz Busovače. Vojnicima ne znam ime. Počeli smo okupljati mrtve i ranjene. Iskupili smo 16 mrtvih, jedan od njih je bio i Mirko Anušić iz Zovika, kod Brčkog, čovjek koji je također pošao svojoj rodbini u Brčko. Ja sam osobno previla 20 ljudi. Od toga četvoricu "mojih" Brčaka - osim Dalibora Bingasa, Iliju Filipovića te Niku Brnjića. Od svih ranjenika koje sam ja previla samo jedan je imao jednu ranu, a svi ostali su bili više puta pogođeni metcima ili gelerima. Bila je još nekolicina ranjenika koje ja nisam previjala. Imena ostalih ranjenih i mrtvih ne znam jer su to ljudi iz Busovače. Među ranjenima je bilo desetak civila."
Kaćuni - "Silos"
U selu Kaćunima kod Busovače bio je logor za uhićene Hrvate, nazvan "Silos". U njemu su se muslimansko-bošnjački policajci na razne načine iživljavali nad uhićenicima. U logoru "Silos" boravio je i jedan Hrvat iz Fojnice kao zatočenik u periodu od 4. srpnja do 13. rujna 1993. godine. O onome što je doživio u logoru "Silos" pismeno je svjedočio 4. studenog 1994. godine. Evo izvoda iz toga dokumenta:
"Jedan od njih, visok, s kratkom bradicom i francuskom kapicom na glavi, u ruci nosi svjetiljku, bateriju, i svjetlost upire u oči svakom od nas. Traži nekog tko mu je u mirna vremena "stao na žulj". Priđe mom prijatelju Zlatanu. Udara ga šakom u glavu. To je činio gotovo pedeset puta. Ja nisam brojao, a niti sam smio gledati, jer i ja čekam nešto slično. Vrijeme je kasno, negdje iza ponoći. Prisiljavao ja Zlatana da prizna nešto što je neistinito. Često smo bili maltretirani i batinani. Za klozet smo išli grupno, po četiri. Kada bi se grupa vraćala, mi bismo mimikom ispitivali : tuku li? Ako tuku, znači mi se ne javljamo za odlazak na klozet.
Ja sam trebao da idem u klozet na mokrenje, 28. srpnja 1993. godine oko 18:00, jer više nisam mogao izdržati. Zarobljenici su u prostoriji mokrili u duboku gumenu čizmu. Na polasku u klozet, ponio sam čizmu punu mokraće. Policajac me pitao: ‘Tko je to mokrio, jesi li ti?’ Ja sam odgovorio da nisam. Idući do klozeta rekao mi je: ‘Nemoj da bi ko pobjegao.’ Rekao sam mu; ‘Neće nitko pobjeći.’ Znao sam da sam ja tu sam. Rekao mi je da spustim čizmu, što sam i učinio. Reče mi: ‘Ja mnogo volim nastavnike’ i tri puta me udario šakom u predjelu grla, jabučice.
Poslije toga tri dana nisam mogao gutati ni pljuvačku od bolova. U zgradi je bilo složeno oko 500 komada sitne pune cigle. Pri vraćanju iz klozeta po četvorica bi stala uz tu ciglu, na udaljenosti od metra. Iza nas bi stajala grupa od 30 Muslimana pomiješana s policijom i civilima. Mi bismo digli ruke u vis licem okrenuti prema cigli i čekali da nas netko nabije u ciglu. Tko god je ulazio u ćeliju, mi smo morali stajati mirno, gledati medu nožne prste, a ruke su morale biti pozadi. Donosili su nam njihov list ‘Preporod’, koji je netko od nas morao glasno čitati da odjekuje ćelija. Tjerali su nas da se klanjamo nekoliko večeri do pola sata uz glasni povik ‘Allahu ekber’. Policajac bi stajao na hodniku i govorio: ‘Jače, mamu vam ustašku’.
Jednog dana prišao je policajac stavljajući mi kalašnjikov na želudac govoreći: ‘Ti si mozak HVO-a. Ti sve znaš. Ti si taj što si prodavao hrvatske knjige i udžbenika. Mali Hrvatić’. To je sve bilo lažno. Nisam poznavao niti jednog od policajaca koji su nas tukli. Pitali su me znam li pismo bosančicu. Rekao sam mu da ne znam. Rekli su mi da ću naučiti i dobio batina po leđima. Najteži dan u tjednu bio je petak. Tog dana kroz naše ćelije prošlo bi od 100 do 150 Muslimana koji su išli u džamiju u Kaćune. Mi smo stajali mirno. Oni bi nas gledali i govorili bi: ‘Pobijte tu ustašku đubrad, što će na ovoj zemlji.’
Iznad nas bio je otvoren prostor ispod krova na visini oko 12 metara. Preko nas letjeli bi golubovi i prljali po nama. Sve je to trebalo izdržati. Na objed smo poslije mjesec i pol počeli ići izvan ćelije. Išli smo u tankim čarapama na nogama jer nismo imali nikakvu obuću. Po povratku, noge bi bile mokre i prljave. Jeli smo po dvojica iz jednog tanjura. Tanjur je često stajao pored ljudskog izmeta, blizu klozeta, a mi smo bili gladni i morali smo jesti."
U busovačkom selu Čep gnusno je silovana Luca Vuleta, kći Mije Perića, rođena u Kiseljaku 1923. godine. Noću, između 7. i 8. prosinca 1993. godine u njenu kuću upala su tri naoružana vojnika u maskirnim uniformama s oznakama Armije BiH. Oni su je najprije tukli, nogama i šakama, potom tako premlaćenu nekoliko puta silovali. Nakon svega glavu su joj razbili tupim predmetom, zatim su nožem na njenoj glavi napravili rasjekotinu i napustili kuću. Luca je ostala u besvjesnom stanju. Po prilici 16 sati poslije toga zločina pronašli su je susjedi i prebacili je u bolnicu u Zenici. Pripadnici MUP-a u Zenici su izjavili da je silovana, da nosi više povreda po glavi nanesenih tupim predmetom i jednu rasjekotinu, načinjenu vjerojatno nožem. Od zadobivenih rana preminula je 10. prosinca 1993. godine, te sahranjena na groblju Prašnica u Zenici.
Postrojbe Armije BiH 3. siječnja 1994. godine granatiraju Busovaču. Od krhotina granate pogiba Marica Sušanj (1952.), majka petero djece, a desetak civila je ranjeno, medu njima i Miroslav, njezin sin.
Dva dana po potpisanom primirju između HVO-a i Armije BiH u selu Oselište ubijen je civil Stipo Tomas. Mufid Rafalija i Fikret Vreta, pripadnici Armije BiH, bombama i dugim cijevima napali su kuću Stipe Tomasa, kojega ubijaju u nazočnosti njegove supruge, kćerke i dviju malodobnih unuka.
Hrvati, žrtve ratnog zločina na području općine Busovača za sukoba HVO-a i Armije BiH su:
Ankica Batista, rođena 1929., iz Nezirovića, civil, ubijena ispred svoje kuće 25. siječnja 1993.; Anto Bošnjak, rođen 1932., iz Polja, civil, ubijen snajperom ispred svoje kuće 20. srpnja 1993.; Mladen Bošnjak, rođen 1978., iz Busovače, dijete, ubijen granatom ispred svoje kuće 18. travnja 1993.; Marijan Čavara, rođen 1936., iz Gustog Graba, civil ubijen krajem siječnja 1993.; Anđa Grubešić, rođena 1934., iz Donjih Solakovića, civil, ubijena granatom ispred svoje kuće 18. travnja 1993.; Anđa Grubešić, rođena 1935., iz Oselišta, civil, ubijena u kući 30. siječnja 1993.; Mijo Grubešić, rođen 1934., iz Oselišta, ubijen kod svoje kuće 30. siječnja 1993.; Jozo Krišto, rođen 1930., iz Polja, civil, poginuo od granate kod svoje kuće 20. travnja 1993.; Niko Krišto, rođen 1927., iz Gustog Graba, civil, ubijen ispred svoje kuće 25. siječnja 1993.; Milka Katava, rođena 1943., iz Busovače, civil, poginula od granate kod svoje kuće 20. travnja 1993.; Nikica Livančić, rođen 1937., iz Prosja, civil, ubijen krajem siječnja 1993.; Ljuba Ljubičić, rođena 1936., iz Kaćuna, civil, ubijena krajem siječnja 1993.; Pero Ljubičić, rođen 1922., strijeljan i masakriran 26. siječnja 1993.; Manda Marić, rođena 1955., civil, ubijena snajperom u Vitezu 1. studenog 1993.; Mario Mitrović, rođen 1988., prognanik iz Zenice, dijete, ubijen snajperom 18. listopada 1993.; Kata Pravdić, rođena 1924., iz Bukovca, civil, ubijena ispred svoje kuće 4. lipnja 1993.; Augustin Radoš, rođen 1964., ubijen 26. siječnja 1993. u Dusini.; Franjo Rajić, rođen 1965., ubijen 26. siječnja 1993. u Dusini.; Marko Rajić, civil, ranjen bez oružja pred svojom kućom, od zadobivenih rana umro u bolnici.; Pero Rajić, dvadesetogodišnjak, zarobljen kao vojnik HVO-a i strijeljan.; Zvonko Rajić, rođen 1954., vojnik HVO-a, ucijenjen uhićenjem obitelji došao na pregovore pa mučki izmrcvaren i ubijen.; Gospava Stanišić, Srpkinja, živa spaljena u Dusini.; Anto Šimić, rođen 1938., iz Oselišta , civil, ubijen ispred kuće 25. siječnja 1993.; Anto Šteko, rođen 1935., iz Gustog Graba, civil, ubijen ispred kuće 25. siječnja 1993.; Marica Šušnja, rođena 1954., iz Busovače, civil, poginula od granate u svojoj kući 4. siječnja 1994. godine.; Miroslav Šušnja, rođen 1978., iz Buosvače, dijete, ubijen granatom ispred svoje kuće 18. travnja 1993.; Stipe Tomas, rođen 1935., iz Oselišta, ubijen u svojoj kući od bombi i hitaca iz dugih cijevi, 27. siječnja 1994.; Ruža Totić, rođena 1966., prognanica iz Zenice, civil, ubijena granatom kod kuće u koju je smještena 20. rujna 1993.; Luca Vultea, iz Čepa, rođena 1923., civil, pretučena nogama i rukama, udarana tupim predmetom po glavi, višekratno silovana, umrla od posljedica mučenja 10. prosinca 1993.; Mara Znahor, rođena 1948., iz sela Donje Ravne, civil, ubijena granatom kod svoje kuće 20. rujna 1993.
Armija BiH teško je oštetila nekoliko sakralnih katoličkih objekata. Župna crkva Sv. Jurja u Busovači projektilima i granatama postrojbi Armije BiH od 25. siječnja do 25. prosinca 1993. godine je stradala; razbijeni su vitraji, krov, prozori i vrata, uništeno je svetohranište, postaje Križnog puta, misno ruho i crkveni namještaj.
Filijalna crkva Sv. Nikole Tavelića u selu Kaćunima, podignuta 1970./71., devastsirana je i oštećena; krov je oštećen, razbijeni su prozori i vrata, uništeno svetohranište, postaje križnog puta, misno ruho, povađene sve instalacije. U Lašvi je grobljanska kapela spaljena od 25. do 31. siječnja 1993. godine. U isto vrijeme postrojbe Armije BiH također su spalile grobljansku kapelu u selu Prosju.
Osim spomenutih teških slučajeva kršenja normi međunarodnog prava na području općine Busovača, koji je bio pod nadzorom Armije BiH, potpuno je opljačkano 400 seoskih imanja Hrvata uključujući sve pokretne stvari kućanstva, vozila, poljoprivredne strojeve, alate, instalacije zgrada, a ono što se nije moglo opljačkati je zapaljeno. Djelomično je opljačkano oko 250 kućanstava Hrvata. Posječeni su voćnjaci i privatne šume hrvatskih posjednika, a cilj je dati do znanja Hrvatima da se nemaju gdje vratiti pa je sve to počinjeno u skladu s politikom provedbe etničkog čišćenja.
Na području dijela općine Busovača pod nadzorom Armije BiH sada živi tek petnaestak Hrvata, ostali su prognani, njih oko 1.800. U gradu Busovači živi četrdesetak Muslimana i oko 250 Srba.
Prema raspoloživoj dokumentaciji hrvatskih vlasti općine Busovača, poznati su najodgovorniji za počinjene zločine, a organizatori i naredbodavci su visoki časnici Armije BiH general Vehbija Karić, Refik Lenda, Enver Hadžihasanović i drugi. Popis neposrednih počinitelja ratnih zločina se mijenja jer se prikupljeni dokazi nadopunjuju novim pojedinostima i spoznajama. Među osumnjičenima su Derviš Sarajlić, zvani Gico, iz sela Hajrić i Tahir Saračević, Rašidov, iz Busovače, koji su organizirali akcije zastrašivanja hrvatskog pučanstva i provodili etničko čišćenje. Za ratne zločine počinjene nad Hrvatima Busovače osumnjičeni su i Hajrudin Delić, Raif Rizvić, Adis Palalija (Mujin), Selver Topalović, Vahid Tolja, Fikret Vreto, Mufid Rafalija i Hajrudin Selman (Zihdijin).

Na jednom zagrebačkom tramvaju jedan dan se nalazio natpis ''Bez Boga, bez gospodara''. Tako pišu novine.
Natpis bi navodno trebao biti ateistička poruka zaglupljenom vjerničkom stadu da se oslobodi bezrazložnog straha od Božje kazne i živi ''punim plućima''. Meni se natpis čini poticajnim, šteta što su ga licemjerni ''zetovci'' skinuli. Terapeutski učinci toga slogana bili bi, da ga nisu skinuli, zasigurno veliki i višestruki.
Oni koji su Bogu ionako okrenuli leđa, zapitali bi se kako to da baš i ne žive ''punim plućima'', a da su umjesto jednog gospodara, koji im se ionako nije izravno miješao u život, dobili na desetke gospodara nižeg reda iliti malih bogova. Oni koji nikada ozbiljno o Bogu nisu ni razmišljali, a njih je podosta, možda bi natpisom na tramvaju bili ponukani da konačno i o tome pitanju malo ozbiljnije porazmisle. One pak koji su Boga našli, ovakvi natpisi ionako ne bi pokolebali.
No, čini mi se da je nesuđeni ''ateistički tramvaj'' mogao potaknuti, osim misli o Bogu, i neka druga razmišljanja. Recimo - o tome mora li, treba li čovjek imati gospodara? Što je ljudska sloboda? Je li slobodniji onaj tko ima gospodara ili onaj tko gospodara nema? Kako gospodariti vlastitom slobodom? Itd.
Zamislimo čovjeka bez gospodara. Ne vjeruje ni u kakvog boga niti mu se Bog  pača u život. Nema kralja niti mu se kakav samozvanac za kralja nameće. Nema nadređenog koji mu može narediti da čuči u rovu ili da ispunja besmislene formulare. Nema gurua koji mu blagim glasom nalaže da satima sjedi u lotos položaju stražnjice odrvenjele i pripijene uz tanku prostirku na tvrdom podu. Nema prokletih fobija koje ga tjeraju da pse na ulici zaobilazi u širokom luku, znoji se u liftu predosjećajući napad klaustrofobije, drhturi pred ordinacijom ili šalterom s laboratorijskim nalazima. Teško da postoji takav čovjek na svijetu. Pa i kad bi tko svemu tome izmaknuo, tu je neumoljiva strijela vremena, njoj se sve pokorava, i sjaj u očima naših roditelja, i kamen na cesti. O gladi, žeđi i spolnom nagonu da i ne govorimo! Nazvali smo ih primarnim potrebama, ali sramna je istina da im se pokoravamo kao najokrutnijim gospodarima. Jer alternativa je samoubojstvo. Doista, nemoguće je zamisliti čovjeka bez gospodara. Bez gospodara su jedino nežive stvari, ne stoga što ne bi bile podložne manipuliranju, nego stoga što su ravnodušne pa im se ništa ne može naređivati. 
Što je u tom kontekstu uopće ljudska sloboda? Čini mi se tek čovjeka dostojan odabir gospodara! Slobodan je samo onaj tko gospodari samim sobom, a to gospodarenje – vidjeli smo – nemoguće je utemeljiti u sebi samome jer kao puki biološki organizam uvijek nas netko ili nešto porobljava: jači organizam, institucija, strah, bolest, nagoni, vrijeme. Da bismo gospodarili samim sobom, nužno je instancu, na koju se pozivaju i kojoj se utječu naše odluke, postaviti negdje izvan nas samih. Čini mi se da osim Boga i, eventualno, svijeta platonskih ideja nema drugog mjesta za to utemeljenje. Oni koji su utemeljenje vlastite ljudskosti i slobode projicirali u osobu, recimo, Josipa Broza kao otjelotvorenje historijske nužnosti, završili su kao egzekutori nad žrtvama u Hudoj jami i brojnim drugim jamama od Vardara pa do Triglava i ostarjeli krojači bolje prošlosti čije su otužne biografije tek još jedan prilog ''općoj povijesti beščašća''.
Iz stanja ''bačenosti'' u svijet izdižemo se tek kroz težnju prema Apsolutu. Svako spuštanje utemeljenja naše biti i naše slobode na nižu instancu, unižava nas. Solidan filozofski sustav može se činiti kao dobro pribježište, no filozofski sustavi su mrtvorođenčad naših umova. Bez relacije prema nečemu što ga nadilazi, čovjek vene. Venu i cijele civilizacije koje su tu relaciju izgubile. Može se smisao naći u nacionalnom, u kulturi, u poeziji, u obožavanju majčice Zemlje, u tajnim društvima, konačno i u Russellovom ili Camusovom herojskom nihilističkom humanizmu, ali sve su to varljiva svjetlašca u moru tame koja ih okružuje.
I za kraj na um mi pada jedna opora opaska – ateističku reklamu ''Bez Boga, bez gospodara'' naručile su i platile 11 000 kuna pripadnice Ženske mreže Hrvatske dokazujući tako upravo svoju, za Balkan tako karakterističnu, žensku podložnost muškim manipulacijama. Siguran sam, naime, da u pozadini projekta stoje muškarci i da njihov bojovni ateizam ima štošta u cilju, ali bolji položaj žena u društvu nije na tom popisu ciljeva. Drugdje su – u Velikoj Britaniji, Španjolskoj i Italiji – ''ateistički autobusi'' nosili kudikamo inteligentniju poruku ''Loša je vijest da Bog ne postoji, a dobra je vijest da možete živjeti bez njega'' i nisu ih, koliko mi je poznato, isticale isključivo ženske udruge, a u Velikoj Britaniji bile su i provocirane porukama kršćanske organizacije JesusSaid.org da će oni koji nisu kršćani gorjeti u paklu. Čega u hrvatskom slučaju zasigurno nije bilo.
Zanimljivo je da se ''otočka priča'' počela širiti upravo najkatoličkijim europskim državama Italijom, Španjolskom i Hrvatskom.
Velika Britanija kao da ni nakon cijelog niza stoljeća od raskola ne uspijeva izaći iz začaranog kruga neprijateljstva prema Vatikanu. Naime, teško je oteti se dojmu da su određene snage, nakon što su proizvod oprobale na vlastitom terenu, pristupile planskom izvozu istog.

Nova Bila
U najnovijem ratu u Bosni i Hercegovini mnoge stvari se mijenjaju, nastaju novi odnosi, ali se javljaju i nova središta. Tako je Nova Bila, mjesto između Travnika i Viteza, logikom rata izraslo u novo hrvatsko središte. Nove Bile kao imalo značajnog mjesta nema ni u kakvim enciklopedijama ili leksikonima. Ona je tek od 1974. godine sjedište rimokatoličke župe Duha Svetoga. Prije dvadeset godina u njoj je izgrađena prva crkva i župna kuća s dvije velike vjeronaučne dvorane. Crkva zauzima 540 četvornih metara, a vjeronaučne dvorane 60 i 120 četvornih metara. Crkva, vjeronaučne dvorane i župna kuća čine jedinstven i monumentalan kompleks.
Prema podacima župnog ureda na području župe Nova Bila živjelo je 1991. godine 3.850 Hrvata katolika. Prema popisu iz 1991. godine u samom mjestu Nova Bila živjelo je 770 stanovnika od čega Hrvata 600 ili 77,92 posto, Muslimana-Bošnjaka 71 ili 9,22 posto, Srba 49 ili 6,36 posto a ostalih 50 ili 6,49 posto. Te godine, a i kroz rat župnik je bio fra Franjo Grebenar, a župni vikar fra Zoran Livančić. S ratnim godinama Nova Bila je postala utočište izbjeglih i prognanih Hrvata, osobito s područja travničke općine. U Novoj Bili je privremeno sjedište hrvatske vlasti općine Travnik, u njoj djeluje srednja škola, Hrvatski kulturni centar, limena glazba, hrvatsko kazalište Travnik te športske organizacije i klubovi.
Za ratnih sukoba u Lašvanskoj dolini, Hrvati su najednom ostali bez mogućnosti liječenja tj. bez bolnice. Ona u Travniku je dospjela pod isključivu upravu Muslimana-Bošnjaka. S ratnim stradanjima civila, a posebno vojnika HVO-a, sve jače je rasla potreba za bolničkom zdravstvenom ustanovom na području Lašvanske doline. Stoga je 13. prosinca 1992. godine u Novoj Biloj osnovana bolnica "Dr. fra Mato Nikolić", nazvana imenom čovjeka koji je bio prvi diplomirani liječnik u Bosni. Franjevačka provincija Bosna Srebrena je za potrebe bolnice ustupila najprije dvije vjeronaučne dvorane, ali kasnije i druge crkvene prostore pa su jedno vrijeme bolesnici ležali i u samoj župnoj crkvi Svetoga Duha. Medicinski ravnatelj bolnice bio je dr. Tihomir Radić, a ravnatelj uime Franjevačke provincije Bosne Srebrene bio je fra Franjo Grebenar.
Župa Nova Bila živjela je tako u specifičnim uvjetima rata u Bosni i Hercegovini. Sukob izmedu Hrvata i Muslimana-Bošnjaka župi i stanovništvu donijeli su mnogo nevolja. Do sredine svibnja 1993. godine u njoj je bilo pet poginulih i 25 ranjenih osoba. U svibnju 1993. u nju se sklonilo 2600 izbjeglica, a u srpnju broj se već popeo na 5000.
U sukobu s HVO-om, Armija BiH granatama tuče bolnički kompleks u Novoj Bili, a 10. rujna 1993. oko 18 sati cijelo punjenje VBR-a ispaljuje na bolnicu, oštećeni su zidovi i stakla, ranjenici su zasuti gelerima. Taj čin predstavlja ratni zločin prema više međunarodnih konvencija. Čak su vojnici Armije BiH zatvorili i vodovod pa bolnica i ranjenici jedno vrijeme nisu imali vode. Kako je Nova Bila bila odsječena od Zapadne Hercegovine i Dalmacije, teški bolesnici i ranjenici su prebacivani helikopterima, uz opasnost da budu srušeni. O radu Franjevačke bolnice donosimo nekoliko autentičnih svjedočanstava da bi se što plastičnije prikazale sve grozote rata.
Dr. Ankica Kolar-Jurčević:
"Nas šestoro je počelo odlučujuću borbu za život, a protiv smrti koje je zaista bilo puno. Imali smo samo jednu prostoriju za ranjenike, a njih je pristizalo sve više i više. Na kraju smo otvorili i samu crkvu. Ranjenike smo morali stavljati na crkvene klupe, jer nismo imali dovoljno kreveta. Kako sam tih dana molila Boga da prestane ovo ludilo! Svaki put kad prođem pored oltara, podignem visoko oči prema raspelu i nebu i zamolim Boga da nas sačuva. I zaista, i Bog i medicina borili su se tih dana za život i dobro, a protiv smrti i zla. Gledala sam stotine i stotine ranjenih i mrtvih i, vjerujte, to se ne zaboravlja.
Bilo je lipanjsko predvečerje, čak bi pomislili i da je predivno da se u daljini nisu čule eksplozije i detonacije granata. I tada su počeli stizati. Prvo dvoje, troje, pa opet troje ranjene djece. Granata je pala baš među njih dok su se igrali. Oni su se samo igrali, kao i sva ostala djeca ovog svijeta. To se ne zaboravlja.
Djevojčica od šest godina ostala je bez lijeve potkoljenice. Morala sam hitno u operacijsku dvoranu da je amputiramo. Moji koraci su bili teški kao olovo znajući da će ta djevojčica biti doživotni invalid. Bilo je dosta amputacija ekstremiteta i zaista to nije baš tako lako uraditi, naročito meni, mladoj liječnici, koja se nije prije susretala s takvom vrstom povreda.
Zvali smo ga Čupo. Imao je bujnu, crnu kosu i samo dvadesetak godina. Bio je hrabar vojnik. Imao je tešku povredu trbuha, operirali smo ga, ali mu je bila potrebna dijaliza. Mi je nismo imali, dok je druga (muslimansko-bošnjačka) strana to imala, ali nisu dopuštali našim ranjenicima da se liječe u njihovim ustanovama. On je umirao tiho, nečujno. Borio se govoreći da će on izdržati, da je on jak. Hrabrio je druge oko sebe dok se polako gasio. toliko sam mu željela pomoći, a bila sam nemoćna, kao i moje kolege. Umro je u jedno jesenje popodne, a ja sam taj dan bila očajna, misleći na ovaj okrutni rat koji je odnio toliko života, a nije mu se vidio kraj.
Ponekad sam se pitala odakle ja i moje kolege, kao i sve medicinsko osoblje bolnice, crpimo snagu. Radili smo bez prestanka. Operirali u podrumu, previjali rane u crkvenim klupama, na podu. Dežurali smo bez prestanka, a nismo bili umorni. Tih ratnih dana bili smo uz naš narod i dušom i tijelom. Davali smo i posljednje atome snage... Nekako tih zimskih dana napadnuta su diverzantskim akcijama neka sela oko Viteza. Bilo je užasno gledati te mučki ubijene muškarce, žene i djecu. Da, i djecu. Na rukama sam držala mušku bebu od četiri mjeseca, mučki ubijenu na spavanju, jer je u predjelu kralježnice, zapravo bubrega, imala prostrijel od puščanog metka. Beba je spavala, dok je zločinac pucao. Sjećam se i sada, bila je prelijepa. Poslije sam saznala da joj je otac teško ranjen, a majka ubijena i ostavljena na kućnom pragu. Tako su mnoge obitelji ožalošćene i unesrećene."
Ljubica Rakočević:
"Operacijska dvorana je bila smještena u podrumu župne kuće. Prostor je mali i vlažan, a znalo se raditi neprekidno po 24 sata. U početku, a ni sada, nemamo sve potrebne aparate, niti dovoljno instrumenata za operativne zahvate. I pored svega toga, radilo se neumorno. Ranjenici su stizali svakodnevno. Još uvijek mi u ušima odzvanja plač i jauk majki, supruga, sestara za svojim poginulima. Uvijek sam suosjećala s patnjama ljudi, naročito bolesne djece ili, još gore, kada su bila ranjena, što se često događalo u ovom ratu. Toliko je djece otrgnuto od djetinjstva, od njihovih bezazlenih igara, toliko ih je postalo invalidima bez jedna ili dvije noge, bez ruke, prstiju i s drugim teškim povredama. Trebalo je to gledati, raditi i sve to izdržati. Sjećam se situacije gdje su ranjeni majka i sin kome je bilo četiri godine, a kćerku je usput izgubila. Nekad se znalo primiti za jedan dan 60, pa i više ranjenika. Životi su spašavani često u hodniku, na podu. Još uvijek mi je živo u sjećanju kad dr. Perić traži skalpel i otvara kožu pacijentu koji je na podu, jer više nigdje nema mjesta, klemom steže krvni sud i tako mu spašava život, a poslije nastavlja rad u operacijskoj dvorani".59
Fra Zoran Livančić:
"Što ću najduže pamtiti?
Jednog dana, oko Božića 1993. godine, čuo sam da je iz Buhinih Kuća dovezeno jedno dijete, mrtvo. Sišao sam vidjeti što se dogodilo. Djeteta nije više bilo u bolnici, preneseno je u mrtvačnicu. Dolje sam našao zamotano dijete u krvavoj plahti. Kada sam ga otkrio, osjetio sam da mu je tijelo toplo. Sestra mi je rekla da je dvogodišnje dijete doneseno u spavaćici, što je znak da je ubijeno na spavanju. Da, dijete je mrtvo, ali tko je i zašto pucao na njega iz neposredne blizine? Tada smo previli dijete novom, bijelom plahtom da bismo mogli saopćiti istovremeno ranjenom ocu da može doći i vidjeti svoje mrtvo dijete. Svijeća koju smo djetetu zapalili vjerojatno nije ni dogorjela, a već su stigli novinari koji su željeli snimiti nešto atraktivno. Mrtvo dijete nije im bilo atraktivno jer je taj prizor suviše okrutan za gledatelje u Europi. Istog dana u bolnici se rodila beba.”
Dr. Ivanka Madžar-Šimić:
Polako i stidljivo, počela je stizati pomoć u lijekovima od međunarodnih organizacija, a povremeno su nam dolazili pomoći i liječnici. Dolazak prvog helikoptera kojim ćemo evakuirati najteže ranjenike u bolnice u Hrvatskoj, leteći kroz kišu metaka koje su Muslimani-Bošnjaci iz svih oružja uputili na njega, učinilo je da se malo više ponadamo da će ovaj narod preživjeti.
Glas o patnjama i borbi Hrvata središnje Bosne polako se probijao u svijet i vijesti o pripremanju konvoja Bijeli put daju nam novu injekciju da izdržimo. Kada se dva dana prije Božića konvoj probio do Nove Bile i kada smo ugledali uzdignute ruke dr. Slobodana Langa, mnoge oči nisu mogle zadržati suze. Nama u bolnici radost je umanjila činjenica da liječnicima, koji su nam također krenuli u pomoć, muslimansko-bošnjačka vojska nije dopustila prolaz. Međutim, dočekali smo i prvu liječničku ekipu koja nam je kasnije došla pomoći. Njihova pomoć, njihove riječi ohrabrenja, utjehe i uvjeravanja da nismo sami značile su za nas beskrajno mnogo. Za mjesec dana, koliko su proveli s nama, i oni su se mogli uvjeriti u sve strahote koje smo proživljavali. Muslimansko-bošnjačko topništvo i snajperisti punili su bolnicu. Mnogo je djece stradalo. Potresan je slika kad dr. Željko Bušić gotovo preklinje časnika UNPROFOR-a da helikopterom evakuira snajperom teško ranjenog sedmogodišnjeg dječaka, a časnik na to samo odmahuje glavom, nikada neće izblijediti iz mog sjećanj ".
Dr. Tihomir Perić - kirurg:
"Ne znajući što nas očekuje i koju će povijesnu ulogu imati Franjevačka bolnica ‘Dr. fra Mato Nikolić’, vremenom smo, uz nadljudske napore, bolnicu doveli u funkciju. Željeli smo postati prva privatna franjevačka bolnica na Balkanu, ali smo u ružna, ratna vremena postali bolnica koja spašava živote Hrvata, kao i stoljetna hrvatska ognjišta na prostorima središnje Bosne. Kada se pogleda što je u Franjevačkoj bolnici učinjeno da sad, vidimo slijedeće:
- od 3. lipnja 1993. godine bila je to jedina bolnica za Hrvate središnje Bosne, za oko 80.000 stanovnika;
- prva operacija u općoj anesteziji urađena je 5. prosinca 1992. godine;
- 5. lipnja 1993. godine radom su počeli transfuzija i rodilište;
- do 2l. kolovoza 1994. godine, kada je utemeljena Hrvatska bolnica ‘Dr. fra Mato Nikolić’ urađeno je slijedeće: u bolnici je ležalo, ili na neki drugi način se liječilo oko 11500 pacijenata, od toga je 5230 osoba bilo ratno ranjeno. Izvedeno je oko 1260 teških operacija u općoj anesteziji, a oko 6000 operativnih zahvata u lokalnoj i spinalnoj anesteziji. Za godinu dana u rodilištu je rođeno 542 djece, a 656 djece liječeno je u bolnici. Od toga broja 231 dijete je bilo ratno ranjeno, 119 djece umrlo je u bolnici. U središnjoj Bosni od snajperskih hitaca smrtno je pogođeno 45 djece, a 35 ih je smrtno stradalo od posljedica granatiranja."
Osnivanje Franjevačke bolnice "Dr. fra Mato Nikolić" u Novoj Biloj bila je prijeka potreba hrvatskog stanovništva. Oko 80 tisuća Hrvata Lašvanske doline dotada se liječilo u bolnicama u Travniku i Zenici. Kada su muslimansko-bošnjačke vlasti u potpunosti preuzele vlast u tim gradovima, Hrvatima su postala zatvorena vrata tih bolnica.
Postojanje Franjevačke bolnice bila je najveća osuda rata u središnjoj Bosni. Ona je razotkrila mnoge maske. Najprije se pokazalo da Armije BiH ne poštuje međunarodne konvencije pa u travničku i zeničku bolnicu ne prima ranjene i bolesne Hrvate. Osim toga, Armija BiH puca na helikoptere koji prevoze teške ranjenike iz Nove Bile u Hrvatsku. Nova Bila je pokazala i svu ravnodušnost Europe prema stradanjima Hrvata u središnjoj Bosni. Europa je vrlo kasno pružila medicinsku pomoć bolnici u Novoj Biloj. Pala je maska s lica UNPROFOR-a, koji ne prihvaća ranjenog sedmogodišnjeg dječaka kojemu je hitan specijalna medicinska pomoć. I novinari su pokazali koliko im može biti stalo do istine. Njih ne zanima dijete ubijeno na spavanju, jer je to "okrutna slika", pa doziraju stravu smrti da se Europa na uznemiruje.

Fojnica
Na nadmorskoj visini od 620 metara, u središtu Bosne, nalazi se povijesni gradić Fojnica. Asfaltnom cestom povezana je preko Kiseljaka sa Sarajevom (54 km) i Visokim (32 km). Fojnički kraj poznat je po poljoprivredi i šumarstvu, a od industrije razvijena je drvna, tekstilna i grafička. U nedalekoj blizini gradića su termo-mineralna radioaktivna vrela pa je to omogućilo Fojnici da se razvije u zdravstveni centar. U njoj je izgrađena u svijetu poznata Specijalna bolnica za miopatična i reumatska oboljenja sa 700 kreveta i Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba. U okolnim selima Bakovići i Čemernica nalaze se ležišta piritno- kvarcnih ruda s olovom, srebrom, bizmutom i zlatom. Tu su još i olovno-cinkane rude koje sadrže srebro, antimon i živu. U Bakovićima se vadi se vapnenac, kvarcit i mliječni kvarc ili kremen.
U kulturno povijesnom smislu Fojnica je biser kulture bosanskih Hrvata. U njoj je podignut franjevački samostan koncem 14. stoljeća, s crkvom tada posvećenom sv. Mariji. Nema pisanih tragova o njegovu rušenju pri padu Bosne 1463. godine pod tursku vlast, ali je zapisano da je porušen za velikih progona katolika u Bosni 1521. i 1524. godine. Ubrzo je traženo dopuštenje od turskih vlasti da se podigne nova crkva i novi samostan, a to su one i dopustile uz uvjet da njene dimenzije ne smiju biti veće od stare crkve.
U velikom požaru 1664. godine uništen je samostan s crkvom, izgorjele su mnoge dragocjenosti, a prije svega bogata knjižnica i važan arhiv. Uz plaćanje visokih novčanih dažbina, franjevci su dobili dopuštenje za gradnju nove crkve i samostana. Godine 1801. za crkvu su nabavljene orgulje. Bile su to prve orgulje u Bosni. Sredinom 19. stoljeća počinje se graditi novi samostan, a potom i nova crkva.
Samostanska knjižnica posjeduje bogatu zbirku filozofskih, teoloških, povijesnih, medicinskih i drugih djela. U njoj je 13 inkunabula, a cijela Bosna i Hercegovina posjeduje ih tek 63. Važna je zbirka djela bosanskih franjevaca na bosančici, hrvatskom i latinskom jeziku. U vrlo bogatom samostanskom arhivu je i 3.000 turskih dokumenata, od kojih je 156 dokumenata pisano bosančicom. U arhivu se čuva i već spomenuta AHD-NAMA iz 1463. godine, koju je sultan Mehmed Fatih II. (Osvajač) dao fra Anđelu Zvizdoviću, a koja franjevcima i katolicima u Bosni jamči slobodu ostanka i opstanka u Bosni. Bogata je zbirka slika, kipova, predmeta umjetničkog obrta i narodnih nošnji.
Župa Fojnica 1673. godine ima oko 400 vjernika, 1813. 2.350, 1935. bilo ih je 3.540.
Popisom stanovništva 1991. godine utvrđeno je da na prostoru općine Fojnica živi 16.296 osoba. U ukupnom broju stanovništva Muslimana-Bošnjaka je 8.024 ili 49,23 posto, Hrvata 6. 623 ili 40, 64 posto, Srba 157 ili 0, 96 posto, a ostalih 1.492 ili 9,15 posto. Prema popisima stanovništva iz 1971., 1981. i 1991. godine očito je da se udio Muslimana-Bošnjaka zadržava na istoj razini, a opada udio Hrvata i Srba. Hrvati su u ukupnom broju stanovništva 1971. činili 46,4 a 1981. 42,7 posto.
Fojničku općinu je zaobišla srpska agresija 1992. godine. I kada se držalo da je Fojnica oaza mira u ratnoj Bosni i Hercegovini, ispod tog privida bilo je prilično nemirno. Fojnički Hrvati i Muslimani-Bošnjaci nisu baš vjerovali jedni drugima. Već u lipnju 1992. dolazi do prvih trvenja između dva naroda. Rastače se krhki mir, a rastu napetosti, nesuglasice... Iz HVO-a istupaju Muslimani-Bošnjaci, koji će sa kasnije samostalno vojno organizirati kao Armija BiH.
Iz geopolitičkih i gostrateških razloga Muslimani-Bošnjaci žele Fojnicu cestovno povezati sa Zenicom, u kojoj je trebala biti rezervna lokacija boravka političkog i vojnog vrha tadašnje Republike Bosne i Hercegovine. Fojnički Hrvati su pak htjeli cestovnu vezu preko Uskoplja/Gornjeg Vakufa i Rame s Hercegovinom i Hrvatskom. Zbog različitih tendencija o tome, a i o drugome, rastu napetosti. Muslimani-Bošnjaci preuzimaju svu vlast u svoje ruke u Fojnici. Oni "čiste" Hrvate iz tijela općinskih vlasti, s rukovodećih položaja u gospodarstvu, školstvu, zdravstvu, kulturi.
Prvi ozbiljniji incident zbio se 3. svibnja 1993. godine na planini Zec. Muslimani-Bošnjaci su oskvrnuli spomen-križ na toj planini, što je uznemirilo katolike i ogorčilo ih jer su taj čin doživjeli kao udar na svoju vjeru.
Otvoren oružani sukob izbio je 1. lipnja 1993. godine. Toga dana pripadnici Armije BiH pucaju na ophodnju HVO-a na Dugom Brdu kod Fojnice. Ginu dva vojnika HVO-a. U 10:45 istog dana postrojbe Armije BiH iz pravca sela Dusina i Pogorelica napadaju hrvatska sela Božići, Gojevići i Lužine. Napad je bio masovan i žestok, a izveden na dan muslimansko-bošnjačkog vjerskog blagdana - Bajrama. Dok je napad trajao, u zapovjedništvu kanadskog bataljuna UNPROFOR-a upravo se održavao sastanak predstavnika Armije BiH i HVO-a, kojemu je bio cilj postizanje primirja. U tim vojnim okršajima Armija BiH je uspješnija, jer je brojnija, bolje naoružana i više motivirana za osvajanje hrvatskih prostora u općini Fojnica. Toga dana stradavaju katolička crkva i samostan časnih sestara, vojnici Armije BiH pljačkaju hrvatske kuće, pale ih, protjeruju stanovništvo.
Iz fojničkih sela Prokos, Tovarište, Ragale i još nekih drugih pripadnici Armije BiH 2. lipnja 1993. godine protjeruju hrvatsko stanovništvo, bez ikakva razloga odvode ih u zatvore, pljačkaju njihovu imovinu. Dosta je Hrvata tada fizički maltretirano.
Za navedene zločine počinjene u navedenim fojničkim selima osumnjičeni su slijedeći pripadnici Armije BiH: Džano Omerčević iz Prokosa; Rasim Klisura iz Prokosa; Omer Merdžanić, zvan Omerica, ugostitelj iz Tovarišta; Suad Bureković iz Prokosa i Edin Omerčević iz Fojnice, zapovjednik postrojbi Armije BiH, koje su napale Fojnicu. Njih se osumnjiči za etničko čišćenje i zatvaranje oko 140 Hrvata, pljačku, protjerivanje, uz zabranu protjeranima da prenesu dio svoje imovine...
U lipnju 1993. godine u fojničkom selu Polje Šćitovo počinjen je ratni zločin nad civilima. Hrvatica M. B., kaže da je od nje, a preko Međunarodnog Crvenog križa, Mato Barbić iz Kanade tražio da sazna što je s njegovom majkom Lucom i sestrom Anom udatom Musa. Svjedokinja je s Hrvatom V. B. otišla 24. lipnja 1994. godine u Polje Šćitovo. S njima je pošao još jedan Hrvat. Od UNPROFOR-a i europskih promatrača dobili su dopuštenje da posjete izgorjelu kuću Luce Barbarić u Polju Šćitovu, selu na putu Fojnica-Kiseljak koje je bilo pod nadzorom Armije BiH. Do kuće se dolazi preko drvenog mosta kod Mukačine krivine, a udaljena je oko 300 metara od glavnog puta.
U izgorjeloj kući otkopali su dva ljudska leša. Komisija je tada obavila uviđaj. Ostaci leševa pronađeni su u podrumu izgorjele kuće. Leševi su potpuno karbonizirani, ostali su samo dijelovi kostiju i malo kose. Utvrđeno je da se radi o dvije ženske osobe. Prva je Luca Barbić, žena Tomina, rođena Rašo 1909. godine, nastanjena u Polju Šćitovu. Druga je Ana, Lucina kćerka, udata Musa, rođena 1934. godine, a nastanjena također u Polju Šćitovu. U napadu Armije BiH te dvije žene nisu htjele bježati s ostalim hrvatskim pučanstvom iz svoje kuće, ostale su i tragično poginule.
Nekako u isto vrijeme u Šćitovu ubijeni su Mato Mateša Babić i žena mu Anđelka rođena Bencun. Njihovu kuću pokrivenu šindrom zapalili su vojnici Armije BiH i u njoj su oboje živi izgorjeli trpeći velike muke.
U tako napetim i već ratnim okolnostima fojnički franjevci nastoje probleme rješavati dijalogom. Bilo je čak zamišljeno da se Fojnica proglasi sanitetskom zonom, a to je predviđao i Statut UN. Usprkos tim nastojanjima, 2. srpnja 1993. godine buknuo je rat u Fojnici. Oružane snage Armije BiH napale su dio gradića nastanjenog Hrvatima. Osvajana je ulica po ulica. Te večeri Fojnica je gorjela. Franjevački samostan i crkva nalazili su se između dvije vatre. Samostan je i prije bio oštećen, a sada su njega i crkvu zasipali meci i granate, a u njemu je bilo sedam fratara, a ne vojska. Vojnici Armije BiH posebno su ugrozili crkvu i samostan tako da su niz brdo kotrljali zapaljene gume napunjene eksplozivom.
Fojnica je pala pod nadzor Armije BiH u petak 16. srpnja 1993. godine. Pred silovitim napadom s Malkoča, postrojbe HVO-a se povlače. S njima je u zbjeg krenulo šest tisuća Hrvata. Armija BiH zauzima i fojničke bolnice u kojima se nalazi oko 800 invalida i retardiranih osoba. Sedam franjevaca i pet časnih sestara ostaje u fojničkom samostanu. Oni promatraju kako Muslimani-Bošnjaci pljačkaju hrvatske kuće. Sva sela koja su zauzeli pripadnici Armije BiH spalili su poslije pljačke. Posebno su stradali Bakovići, Trošnik, Tješilo, Lučica, Ragale i Mujakovići. Ne zna se točno koliko je Hrvata tada ostalo u gradiću, a nastavlja se njihovo mučenje i ubijanje. Zapaljeni su pošta, ratna bolnica, hotel, tvornica trikotaže, tvornica za preradu drveta. Hrvati su odvođeni u zatvor "Silos" u Kaćunima, u općini Busovača, ili u Osnovnu školu "Kata Govorušić" u Fojnici.
Prema tadašnjim novinskim izvješćima, u gradu su ubijena 22 Hrvata, vojnika HVO-a i civila, 212 ih je zatočeno, iz 22 sela općine Fojnica protjerani su Hrvati, presječene su vodovodne cijevi hrvatskim selima i bolnici za retardirane u Bakovićima. Bolesnici u lječilištima ostaju bez njege, troje djece, duševnih bolesnika, zbog toga je preminulo. To je izjavio Barry Frewer. U Fojnici je ostalo samo 70 katolika, a čitava župa s 1300 obitelji i 5300 vjernika spala je na 674 obitelji i 1472 vjernika, koji su ostali u selima pod nadzorom HVO-a.
Za zločine počinjene nad Hrvatima općine Fojnice osumnjičeni su: Mustafa Čohadžić, zvan Mute, iz Fojnice; Kemo Čohadžić iz Fojnice; Omer Merdžanić, zvan Omerica, iz Tovarišta; Mugdin Haradžić, upravnik pošte u Fojnici; Senad Jemendžić iz Fojnice; Amel Numić iz Fojnice, civilni policajac; Beharija Ramić iz Fojnice; izvjesni Paraga i izvjesni Suče, pripadnik specijalnih policijskih postrojbi MUP-a Bosne i Hercegovine. Oni su osnovano osumnjičeni da su 2. srpnja 1993. godine organizirali etničko čišćenje hrvatskog pučanstva iz fojničkih sela Tješilo, Plano, Kozigrad i drugih, tijekom čega su Hrvate mučili, ubijali i na razne načine ponižavali. Bili su poznati i kao snajperisti, pljačkali su imovinu Hrvata, palili njihove kuće i ubijali nemoćne starce.
Mustafa Čohadžić, je iz zatvora u Osnovnoj školi "Kata Govorušić" u Fojnici izveo ratnog zarobljenika S. R. i pod prijetnjom smrti naredio mu da gasi požar u pošti u Fojnici, a taj objekt je bio pod neprestanom unakrsnom vatrom HVO-a i Armije BiH. Dotični S. R. tom je prigodom zadobio ustrijeljene rane, a to je kršenje normi međunarodnog ratnog prava jer se nečovječno postupalo s ratnim zarobljenikom.
Pripadnik specijalnih policijskih postrojbi MUP-a Bosne i Hercegovine, nadimkom Paraga, u periodu srpanj-rujan 1993. godine naredio je mučenja, a zatim i ubojstva hrvatskih civila Pere Božića i Pere Glavočevića iz sela Tješila, i sam sudjelujući u tome, na lokalitetu Poljana iznad Kozigrada u općini Fojnica. Naknadno se došlo do osobnih podataka o Paragi. To je nadimak za Evrudina Lemeša, sina Salema i Raseme, rođenog 20. veljače 1962. godine u mjestu Bogošići (Malo Čajno), općina Visoko. Nacionalnošću je Musliman-Bošnjak, zanimanjem radnik, stalno nastanjen u mjestu rođenja, a u 1990. i 1991. boravio je u Kaštel Lukšiću kod Splita.
Prema tim podacima Lemeš je u razdoblju 1992.-1994. godine počinio više ubojstava na području općina Visoko, Kiseljak i Fojnica. Peri Božiću odsjekao je glavu, a Peru Glavčevića ubio je iz automatske puške, a potom oba tijela bacio u provaliju.
O strahotama stradanja fojničkih Hrvata i bahatosti vojnika Armije BiH govori vrlo uvjerljivo svojim djelima i Izet Neradin, sin Asima i Mulije, rođen 12. ožujka 1958. godine u Crničkom Kameniku, općina Kreševo. Taj Musliman-Bošnjak, pripadnik Armije BiH, bio je poznati predratni kriminalac, sklon nasilju, a stalno je bio nastanjen u Kreševu. Osnovana je sumnja da je on u srpnju 1993. godine u Fojnici iz vatrenog oružja ubio hrvatske civile Matu Juraka, rođenog 1906. godine; njegovog sina Franju Juraka (1930.) i Franjinu suprugu Martu Jurak (1936.). Prije toga ih je zlostavljao, više puta ih tukao. Nanio je teže tjelesne ozljede J. Š. , Hrvatu iz Fojnice. Uz to je pljačkao hrvatske kuće i drugu imovinu, naročito stoku, palio kuće i gospodarske objekte u Dusini, Alaupovki, Bakovićima, Fojnici, Dreževicama, Crničkom Kameniku, Kreševu i Bilalovcu.
Hrvat M. J., rođen 1957., i R. J., rođen 1962. godine, vojnici HVO-a, iskusili su zarobljeništvo u muslimansko-bošnjačkom zatvoru u Fojnici od 2. do 13. rujna 1993. godine. Oni govore da su svi zarobljeni muškarci, vojnici i civili, tjelesno maltretirani, da su morali kopati rovove za postrojbe Armije BiH na samoj bojišnici i da su bili u stalnoj opasnosti da poginu od metka svog sunarodnjaka. Neki pripadnici muslimansko-bošnjačke specijalne policije često su prijetili da će ih zaklati. U zatvoru su saznali da su pripadnici Armije BiH ubili Blaška Miličevića iz Pločara. Oni svjedoče i da su ubijeni Pero Božić i Pero Glavočević odvedeni iz zatvora u Prokosu do poznatih Fratarskih staja iznad Kozigrada, gdje su im rezane uši i drugi dijelovi tijela i gdje su ubijeni i bačeni u septičku jamu kod neke kolibe. U zatvoru su saznali i to da je posebno poznat po zločinima neki Paraga, koji je ubio Ivana Juraka, zarobljenog vojnika HVO-a. Oni nadalje navode da su pripadnici Armije BiH u srpnju 1993. godine ubili Ivu Milušića i rafalom pokosili Finku Krajinović, ženu od 70 godine, zatim zapalili kuću u kojoj je izgorjela.
Srpanj mjesec 1993. godine u fojničkom kraju bio je koban za mnoge Hrvate. Ubijeni su civili Mato Lalić (1928.), Nikola Bošnjak (65 godina), Kata Milišić je zapaljena u svojoj kući. Srbin Dušan Kalinić je odveden u nepoznatom pravcu i više nitko nije ništa čuo o njemu, a Paraga se hvalio kako je osobno likvidirao toga i još drugih šest Srba.
Kao počinitelje tih zločina svjedoci, a i dokumenti navode, pored spomenutih, Muju Nakača iz Fojnice; Izeta Hurema Munibova; Muju Pidru; Izeta Pamića; Edhema Karića; Omera Pamića; Reifa Karića; Nijaza Huzbašića iz Jačuna, općina Busovača; Hamdu Burekovića zvanog Nirvan; Amira Ajanovića; Nedžada Kubata; Raifa Pamića; Saliha Pamića i Fikreta Mešu.
Kako je sve to izgledalo očima svećenika koji je pastorizirao u fojničkoj župi, opisao je fra Marijan Karaula u svojoj reportaži "Na crti besmislenog rata":
"Proteklih je nekoliko mjeseci do naših čitatelja stizalo vrlo malo vijesti iz Fojnice. Među pristiglim najviše ih je govorilo o primjernom suživotu između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka u tom gradu. A onda je sve šokirala vijest o muslimansko-bošnjačkom napadu i zauzimanju Fojnice.
Što se zapravo događalo prije i poslije toga? Pitanje smo postavili čovjeku koji je živio i kao svećenik djelovao u fojničkoj župi zadnjih nekoliko godina. Našli smo ga u župnom stanu u Kiseljaku, gdje se sada smjestio. U vrijeme napada na Fojnicu i njezina pada u muslimansko-bošnjačke ruke, sasvim slučajno se zatekao izvan grada u podružnici Gojevići, pa se s narodom povukao u Kiseljak.
- Fojnički su Hrvati - počeo je svoj odgovor - bili dobro svjesni svojih mogućnosti. Bili su vođeni ljudima koji su u miru vidjeli jedino dobro i izlaz za hrvatski narod. Zato su iz svih sila nastojali pronaći način da se održi mir koji su već imali. U tom nastojanju stupili su u vezu s UNPROFOR-om, koji je stacioniran u Kiseljaku. Zamolili su ih za posredovanje, pa je o toj temi u Fojnici ostvareno više sastanaka između fojničkih Hrvata i Muslimana-Bošnjaka. Činilo se da će sastanci i razgovori uroditi plodom. Samostan su više puta posjetili najviši dužnosnici UNPROFOR-a na čelu s brigadnim generalom Heizom. Bio je čak potpisan i nacrt ugovora o miru. Zamišljeno je, naime, bilo da se Fojnica proglasi sanitetskom zonom, što je predviđeno Statutom Ujedinjenih Naroda. I kada je trebalo da to sve bude ostvareno, Fojnicu je posjetio i general Morillon, u pratnji općinskih dužnosnika HVO-a i Armije BiH, kao i gvardijana Nikice Miličevića te imama Ramiza Pašića i Mensura Pašalića. Obišli su župnu crkvu, samostan, džamiju i Islamsku zajednicu.
Nažalost treći dan nakon toga u Fojnici je izbio rat. Bio je 2. srpnja. U rano jutro Muslimani-Bošnjaci su napali dio Fojnice nastanjen hrvatskim pučanstvom. Na tom dijelu eksplodiralo je nekoliko granata, počelo je hapšenje Hrvata koji su pošli na posao, ali i onih koji su bili u svojim kućama. Poslije podne istog dana počela je žestoka borba. Teško je reći što je tko radio i tko je koga napadao. Napadalo se obostrano. Ubrzo, te večeri, u Fojnici je počelo gorjeti. Gorio je novi dio Doma zdravlja, koji su muslimansko-bošnjačke snage već ranije bile zaposjele. Požar se proširio na tri obližnje kuće. Sutradan je u Fojnici osvanulo još nekoliko zgarišta, izgorjele su kuće zapaljene u borbi, ali je bilo i namjerno zapaljenih privatnih hrvatskih kuća. Izgorjele su i dvije privatne muslimansko-bošnjačke kuće.
Sugovornik je naveo kako su se crkva i samostan, u kojem su živjeli fratri i časne sestre, nalazio između dvije vatre, između hrvatskih i muslimansko-bošnjačkih snaga. U prvim danima, od 2. do 4. srpnja, pogađani su prozori na samostanskoj zgradi. Najžešće borbe vodile su se 4. srpnja. Toga dana, a bila je nedjelja, popodne, na samostan su, uz mnoštva snajperskih metaka, ispaljene i tri granate. Na svu sreću, ni jedan nije izravno pogodila zgradu, osim što je jedan veliki geler uletio u jednu prostoriju samostana u kojoj tada nije nitko boravio.
Borbe su se nastavile. Uz ostale opasnosti za samostan i crkvu, veliku opasnost je predstavljao i specijalni postupak Muslimana-Bošnjaka: guma napunjen ekskplozivom, koja bi se s položaja iznad samostana zavaljala prema samostanu. Od tog ‘izuma’ - koji nije nimalo bezazlen, dapače, vrlo je opasan - stradali su prozori na crkvi.
U rano jutro 15. srpnja na cesti su se našli prvi prognanici. U kolonama su krenuli prema Kiseljaku. Sutradan također. Toga se dana povukla skoro cijela fojnička župa.
- Još ranije (10. srpnja) iseljena su sela Tješilo i Gradina - daje mi svećenik precizne podatke. - Njihovo je putovanje bilo doista naporno jer je trebalo svladati bespuća planine Zec.
U fojničkom franjevačkom samostanu i sada živi sedam franjevaca, pet časnih sestara i dva civila. Koliko je vjernika ostalo u cijeloj župi, sugovornik mi nije mogao točno reći. Misli da ih je ostalo vrlo malo.
Kako izgleda život u Fojnici, gledan očima onih koji su ostali u njoj, objašnjava gvardijan fra Nikica Miličević, koji je tih dana u pratnji međunarodnih promatrača posjetio Kiseljak. On kaže da su u samostanu svi dobro, imaju hrane. Problem im je u osjećaju da nikoga nemaju, da nemaju svoga naroda. Nitko ih ne posjećuje. S bolom u duši iz samostanskih prostorija promatraju pljačkanje hrvatskih kuća, iz njih se odnosi sve. U pljačkaškim pohodima prednjače došljaci, a domaće Muslimane-Bošnjake predvodi hodža Mensur Pašalić. Muslimani-Bošnjaci pričaju da on na svom balkonu ima trideset bicikla.
- Fojnica više nije Fojnica - kaže fra Nikica. - Hrvati i Muslimani-Bošnjaci su se dobro pazili, zajedno živjeli. Sad se na ulicama ne može vidjeti poznato lice.
Sva sela koja su zauzeli, Muslimani-Bošnjaci su spalili. Posebno stradala sela Bakovići, Trošnik, Tješilo, Lučice, Ragale i Mujakovići. Druga manje. Mučenje i ubijanje Hrvata se nastavlja.
U samostanskoj crkvi fratri slave mise, na koje dolazi nešto ostalih vjernika. Sa sela vjernici niti smiju niti mogu dolaziti i fratri s njima nemaju vezu."
Fojnicom je zavladala muslimansko-bošnjačka vlast. Hrvati su u stalnom strahu. Malo ih je. Prijetnje Hrvatima su svakodnevna pojava. U takvom ozračju dolazi 13. studenoga 1993. godine kada su rafalom pokošeni gvardijan drevnog samostana fra Nikica Miličević i vikar samostan fra Leon Migić. Oba su rodom iz toga kraja. Fra Nikica Milčević je rođen 1957. godine u Gojevićima nedaleko Fojnice, fra Leon Migić, u samoj Fojnici 1937. godine. Obojica su završili Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a studij teologije u Sarajevu. Kada su Muslimani-Bošnjaci čistili Fojnicu od Hrvata, nijedan franjevac nije htio krenuti u zbjeg. Jedan od njih je govorio. "Nemoj da bi me itko i pokušavao nagovoriti da napustim Fojnicu".
Kako je došlo do ubojstva dvojice fojničkih fratra? Oko 12,50 sati, 13. studenoga 1993. godine, pred fojnički franjevački samostan došla su četiri naoružana pripadnika Armije BiH. Kasnije je utvrđeno da su to bili Miralem Čengić, Nedim Zerdo, Semin Mušinbegović i Vahid Begić. Postoje dvojica očevidaca ovog dogadaja koji izjavljuju:
"Pred samostanom, vojnici Armije BiH zatekli su vikara fra Leona Migića, odmah su ga vrijeđali nazivajući ga ustašom, a samo zato što je na privjesku njegovih ključeva bio povijesni hrvatski grb, nacionalni simbol njegova naroda. Grubo je vikao tvrdeći da fratri kriju oružje u samostanu. U to je došao i gvardijan fra Nikola Miličević, koji se obratio vojnicima riječima da je samostan već pretresan i da posjeduje potvrdu koja svjedoči da u samostanu nema oružja i da će je donijeti kako bi je svi vidjeli. Jedan od vojnika Armije BiH uperio je automatsku pušku u oba fratra i ugurao ih je grubo u samostanski hodnik". Jedan od svjedoka dalje govori da je vojnik zaprijetio fra Nikoli Miličeviću "ubit ću te", a on je odvratio "ubij". Istog momenta začuo se rafal iz automatske puške. Vojnik i gvardijan su bili udaljeni jedan od drugog tek metar. Fra Nikica je pao pogođen s četiri metka.
Rafal opaljen u gvardijana fra Nikicu ranio je i vikara fra Leona Migića, koji je pao kod vrata koja vode u podrum samostana. Preko mrtvog gvardijana isti vojnik prišao je fra Leonu, udario ga nogom, iako je ležao na podu ranjen, uhvatio ga rukama za odjeću i on se pridigao. Teturajući došao je do staklenih vrata koja vode u blagovaonicu. Isti vojnik koji je pucao u gvardijana pucao je i u fra Leonov vrat dva puta iz pištolja. Poslije toga ubojstva naredio je svim fratrima koji su promatrali zločin "svi u sobu" i oni su se povukli.
Samo 10 minuta poslije ovog zločina došla je policija Armije BiH u samostan, a nju su obavijestile dvije djevojke. Policija je obavila očevid i udaljila se iz samostana. Sutradan uvečer u Domu zdravlja u Fojnici obavljena je obdukcija. Fra Nikola i fra Leon pokopani su 15. studenoga 1993. godine na groblju "Karuša".
Bio je to užasan šok za Hrvate katolike u Bosni i Hercegovini i za cijelu svjetsku katoličku javnost. Autor ovih redaka na tu vijest pisao je komentar "Bosanske ujake opet ubijaju". Tada sam podsjetio da nije prvi put da fojnički fratri ginu od muslimansko-bošnjačke ruke. Njih je zadesila ista sudbina 1521. i 1524. godine kada su turske vlasti srušile samostane i sve fojničke fratre ili prognali ili pobili. Bio je to čin okrutnog zločina čišćenja Bosne od bosanskih fratara. A podsjetio sam da je Alija Izetbegović poručio bosanskom franjevačkom provincijalu fra Petru Anđeloviću da je "Bosna i fratarska".
Bio je to pucanj u Bosnu. Pucati u fratre znači pucati u multietničku, multikulturnu i multikonfesionalnu Bosnu. Ali oni koji su tim pucnjevima mislili čistiti Bosnu od svega što je katoličko i hrvatsko, zaboravili su povijesnu istinu po kojoj su se bosanski fratri uvijek vraćali na zgarišta svojih samostana i crkava i na grobove svoje subraće. Nije ih mogla uništiti ni turska velesila pa neće ni Armija Alije Izetbegovića.
Koji su motivi brutalnog ubojstva fojničkih fratara? U javnim prosvjedima bosanskih Hrvata i zapovjedništva 3. bojne "Nikola Šubić Zrinski" HVO-a istaknuto je da su fra Nikola i fra Leon bili mirotvorci, da su se zalagali za sveopći mir u Bosni, posebno u Fojnici, da su humanitarnu pomoć iz župnog Caritasa dijelili i muslimansko-bošnjačkim vjernicima. Fra Nikola je radio na tome da se Fojnica proglasi demilitariziranom zonom. Tijesno je surađivao s generalom Morillonom i brigadirom Heizom. Prema tome, teško je razumjeti hladno ubojstvo franjevaca mirotvoraca, koji nisu bili naoružani.
U zahtjevu za provođenje istrage koje su podnijele vojne vlasti HVO-a iznosi se sumnja da su napadači na samostan i franjevce imali namjeru oduzeti prvorazredni povijesni dokument, glasovitu AHD-NAMU iz arhiva franjevačkog samostana, iako je tamo tek u autentičnom prijepisu. To je onaj dokument koji je sultan Mehmed II. Osvajač dao fra Anđelu Zvizdoviću na Milodražu, a garantira fratrima i katolicima opstanak u Bosni.
U tom zahtjevu se navodi i da je fratre ubio Miralem Čengić, zvani Čenga, iz Srhinje, općina Visoko, oženjen, otac jednog djeteta, star oko 40 godina, zamjenik zapovjednika poznate Frkine jedinice koja je počinila zlodjela i u Kaknju, Varešu, Kraljevoj Sutjesci, u Križančevu Selu i na području općine Fojnica. S njima u samostan su upali i Nedim Zerdo, Semin Mušanbegović i Vahid Begić svi iz Visokog i iz iste postrojbe. Dok je Miralem Čengić ubijao fratre, tri njegova suborca su repetirala automatske puške u nazočne.
Na suđenju u Okružnom vojnom sudu u Sarajevu Miralem Čengić, ubojica dvojica fratara, osuđen je na 11 godina zatvora, a Nedim Zerdo, Semin Mušinbegović i Vahid Begić su takoder proglašeni krivim i kažnjeni zatvorom od po šest mjeseci. Miralem Čengić je priznao da je ubio fra Nikolu Miličevića i fra Leona Migića. Kao motiv ubojstva naveo je da je došao u samostan po hranu i piće, ali kada je kod fra Nikole vidio privjesak za ključeve na kojem je bila šahovnica - tradicionalni hrvatski grb - to ga je izludjelo i on ih je ubio. U svoju obranu naveo je da je cijelu prethodnu noć pio i da je pri dolasku u samostan bio pod utjecajem alkohola. Ekrem Galijatović, Čengićev advokat, pokušao je umanjiti težinu zlodjela obranom da je i to posljedica sukoba Armije BiH i HVO-a. Taj pokušaj umanjivanja odgovornosti Čengića nije uspio na sudu jer je sudsko vijeće odbilo takvu obranu iz razloga što fratri nisu bili naoružani i ničim nisu mogli ugroziti vojnike Armije BiH.
Viši vojni sud u Sarajevu pooštrio je kaznu Miralemu Čengiću i povisio je na 12 godina zatvora. Ostaje zagonetka motiva ubojstva fojničkih fratara. No, nerazjašnjeno je i zašto su vojne vlasti tek deset mjeseci poslije ubojstva fratara došle do zločinca i tek mu onda sudile.
U ratnom sukobu HVO-a i Armije BiH, a tada su hrvatski vojnici samo branili svoje domove i svoja sela, stradali su mnogi katolički sakralni objekti. Fojnički franjevački samostan i crkva Duha Svetoga bili su izloženi granatama minobacača i topništva Armije BiH. Na samostanu, kao i na crkvi, oštećen je bakarni krov, a prozori su razbijeni. Filijalna crkva posvećena Porcijunkuli u Kazijevićima oštećena je i devastirana. Potpuno je spaljena filijalna crkva Presvetog Srca Isusova u Ščitovu. Ne zna se što je s grobljima i kapelicama koje su pod nadzorom Armije BiH.

Kiseljak
U srednjoj Bosni, 36 km od Sarajeva, gradić je Kiseljak, sjedište istoimene općine. Prema arheološkim nalazima područje Kiseljaka je naseljeno u rimsko doba. Neki u njemu vide antičko naselje Stanecli. Prvi pisani spomen Kiseljaka imamo iz 1530. godine U tursko doba u njemu je bio veliki karavan-saraj. Brojni nalazi iz rimskog doba na području općine svjedoče o kontinuitetu naselja od rimskog doba do naših dana.
U kiseljačkoj općini je rimokatolička župa Banbrdo koja je ustanovljena 1858. godine odvajanjem od kreševska župe. Ona je u povijesnom lepeničkom kraju, koji je u doba samostalnosti bosanske države bio banski, a potom kraljevski posjed, pa odatle i naziv Banbrdo. Na području Banbrda nalaze se brojna srednjovjekovna groblja stećaka, a među njima valja posebno istaći stećak Radoja, velikog kneza bosanskoga. Na području župe Banbrdo je područna crkvica u Zabrđu. Godine 1877. župa ima 1.008, 1935. godine 1.942., a 1991. godine je 2.746 katolika.
Župa Kiseljak nastala je odvajanjem od župe Banbrdo, a prva crkva je podignuta po nacrtu arhitekta Josipa Vancaša, ali je porušena 1984. godine i tada je počela gradnja moderne crkva prema nacrtima Antuna Karavanića. Podignuta je na brežuljku pa tako dominira Kiseljakom i okolicom. Uz župnu postoji i podružna crkva u Brnjacima. Župa Kiseljak je 1877. godine imala 768 Hrvata katolika, 1935. ih je 2.260, a 1991. godine oko 4.500 katolika.
Prema popisu pučanstva 1991. godine općina Kiseljak je imala 24.164 stanovnika. Nacionalna struktura pokazuje da su Hrvati većinsko stanovništva jer ih je u općini Kiseljak 1991. bilo 12.550 ili 51,93 posto, Muslimana 9.778 ili 40,46 posto, a Srba 740 ili 3,06 posto, a ostalih 1.096 ili 4,53 posto. Popisi stanovništva 1971., 1981. i 1991. godine pokazuju da raste udio Muslimana-Bošnjaka jer j e nj ih u ukupnom broj u pučanstva 1971 . godine bilo 37,2 posto, a 1981. 37,3 posto. Opadao je udio hrvatskog i srpskog pučanstva. Tako je 1971. Hrvata bilo 56,7, a Srba pet posto, 1981. godine Hrvata je 53,3 posto i Srba 3,7 posto. Najprije srpska agresija, a potom sukob između HVO-a i Armije BiH doveo je do potpunog poremećaja demografske strukture općine Kiseljak. Srpsko stanovništvo je planski napustilo općinu neposredno prije srpske agresije. Muslimansko-Bošnjačko pučanstvo se također povuklo s tog područja u vrijeme srpska agresije te kasnije u vrijeme sukoba između Armije BiH i HVO-a, a na područje općine Kiseljak došle su na tisuće hrvatskih izbjeglica i prognanika iz Kaknja, Kraljeve Sutjeske, Vareša i drugih mjesta koja je zauzela Armija BiH.
Kiseljačka općina graniči sa širim područjem Sarajeva, a kada se srpska agresija obrušila na taj grad, u travnju 1992. godine, velikom vojnom silom i jakim naoružanjem, to se nije osjetilo na kiseljačkom terenu. Tada se govorilo da je Kiseljak oaza mira u ratom uzavreloj Bosni i Hercegovini. Mir je vlado sve do nemilog sukoba između Armije BiH i HVO-a.
Postrojbe Armije BiH 23. i 24. siječnja 1993. godine prvi put napadaju hrvatska područja u općini Kiseljak. Napadnuto je selo Bilalovac koje je branila kiseljačka brigada HVO-a "Ban Jelačić". Napadnuta su bila i druga periferna naselja oko Bilalovca. Na tom području živjelo je 680 Muslimana, 609 Hrvata, jedan Srbin i 12 osoba iz kategorije "ostali". Hrvatsko pučanstvo je iz toga i drugih bližih sela Armija BiH uglavnom protjerala. Hrvatske kuće su opljačkane i uništene, kao i njihova druga imovina.
Vojnici Armije BiH su u Bilalovcu gnusno silovali Hrvatice. Silovana je R.V., dvadesetodišnjakinja, a silovatelj je, prema nekim spoznajama, stanoviti Imamović, Musliman-Bošnjak iz sela Bilalovca. U Bilalovcu je silovana i S.M., prognanica iz Kaknja. Silovanje je učinio Ejub Jahić, zvani Bube, sin Mustafin i Fatin, rođen 21. siječnja 1966. godine u kiseljačkom selu Rotilj, vojnik Armije BiH.
Tako je na području kiseljačke općine sukob između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata započela Armija BiH. Bilo je to zacijelo pod utjecajem vrhovnog vodstva muslimansko-bošnjačkog naroda, i političkog i vojnog. U veljači i sljedećim mjesecima 1993. godine postrojbe Armije BiH napadaju i druga mjesta u kiseljačkoj općini, zastrašuju hrvatsko pučanstvo, pljačkaju imovinu i pale kuće, a to dodatno potiče iseljavanje hrvatskog pučanstva. Prva topovska granata Armije BiH pada na grad Kiseljak 18. travnja 1993. godine. Sedam civila je poginulo, a počinjena je velika materijalna šteta. Topovi Armije BiH gađali su župnu crkvu u Kiseljaku, zgradu pošte i općine.
Orahovo
U kiseljačkom selu Orahovo 23. travnja 1993. godine pronađena su tijela zaklanih Kate i Ive Bošnjaka. Istog dana u Bilalovcu ubijena su tri civila i jedan zarobljeni vojnik HVO-a. U ovom prvom napadu na Kiseljak, od postrojbi Armije BiH i mudžahedinskih fanatika ubijeno je 17 osoba, od toga je pet civila, među kojima i jedan dječak. Pješadijska vatra Armije BiH nastavlja se i sutradan. Tada je 70 Hrvata uhićeno i zatvoreno u Plinaru.
U selu Kazagići bilo je tužno 1. svibnja 1993. godine. Vojnici HVO-a pronašli su tijela 14 ubijenih Hrvata. Napadi na sela kiseljačke općine pa i sam grad nastavljena su. Brigada HVO-a i Armija BiH na kiseljačkom području l. svibnja su potpisali dogovor o povlačenju postrojbi Armije BiH s nekih pozicija. No, 8. svibnja 1993. vojnici Armije BiH iz zasjede otvaraju vatru na pripadnike HVO-a i ubijaju Matu Lucića, načelnika Stožera brigade HVO-a "Ban Jelačić". Bilo je to baš u vrijeme izuzetno složenog napada na Kiseljak, jer su s jedne strane djelovale postrojbe srpske vojske, a s druge muslimansko-bošnjačke.
Postrojbe Armije BiH uopće ne obraćaju pozornost na katoličke sakralne objekte. Dapače, l. lipnja 1993. godine zapalile su samostan sestara klarisa i katoličku crkvu u Brestovskom. Dva dana kasnije Radio Sarajevo javlja da su vojnici HVO-a sami zapalili samostan klarisa u Brestovskom, što je bila izmišljotina kako bi se opravdalo još jedno zlodjelo Armije BiH. Kada su to čule, sestre klarise i svećenici javno su prosvjedovali i poslali demanti redakciji Radio - Sarajeva, koji nikada nije objavljen. U demantiju stoji:
"1. lipnja 1993., oko 13 sati, iz ručnih bacača sa zapaljivim streljivom pogođen je i zapaljen krov samostana. Pozvani su vatrogasci iz Kiseljaka i Kreševa. Zbog stalne muslimanske snajperske vatre gašenje je bilo otežano tako da je krov samostana potpuno izgorio".
Žestok napad minobacačkim granatama na grad Kiseljak uslijedio 13. lipnja 1993. godine. Tada je ranjeno nekoliko civila; dvije žene i nekoliko djece. Jedno jednogodišnje dijete ubijeno je u naručju majke. Najžešći napad Armije BiH dogodio se je 18. lipnja 1993. godine, na cijelo područje općine Kiseljak. Potpuno je spaljeno selo Gojakovac, a ubijeno je najmanje devet civila.
Kronologija ratnih stradanja na području općine Kiseljak nastavlja se, ali nema ubijanja civila i ratnih zarobljenika od ljeta 1993. godine. Intenzivno se prikupljaju razni dokumenti o ranijim ubijanjima Kiseljačkih Hrvata, mučenjima, paljenju njihovih sela i pljački imovine, silovanjima i progonu hrvatskog pučanstva.
Bilalovac
U selu Bilalovac i njemu bližim drugim selima općine Kiseljak, u kojima su živjeli i Hrvati, razni su oblici nasilja postrojbi Armije BiH, specijalnih postrojbi MUP-a Bosne i Hercegovine, mudžahedina, stranih dobrovoljaca. Oni su opljačkali hrvatske kuće, deset kuća spalili i ubili dvije starije osobe, Antu Katana i Dragu Ljoljo. U napadu su zarobili dva vojnika HVO-a, Miju Biletića i Marijana Tuku, a kasnije se saznalo da su ubijeni kao ratni zarobljenici, što je ratni zločin. Najveći dio hrvatskog pučanstva je protjeran pa su Bilalovac i druga sela tako očišćena od Hrvata.
Prema svjedočenju F. J. Anto Katana i Drago Ljoljo ubijeni su na seoskom putu u blizini Ljoljine kuće. Ubojice su pripadnici civilne policije MUP-a sa sjedištem u Bilalovcu. Načelnik te policije bio je Sefer Nuhić, na čelu policijsko-sigurnosne službe bio je Numir Junuzović, a na čelu iste službe vojne policije Salih Čilaš. Iz nekoliko iskaza svjedoka proizlazi da su s tim ubojstvom povezani policajci MUP-a Halid Gamija, Šemso Imamović, Samir Mutap (Izetov), Emin Agić, Salem Mutap (Eminov), Mujo Kečo, Smajo Kečo, Fadil Žilić i Ferid Osmić, zvani Kulin. Prema izjavama svjedoka dvojicu zarobljenih vojnika HVO-a, Marijana Tuku, zvanog Ćvaće i Miju Biletića, zvanog Miće, brutalno su ubili.
Gojkovac
Neutvrđenog dana 1993., diverzantski vod Armije BiH ubio je Ivu Bošnjaka i njegovu suprugu Katu, osobe starije od 70 godina. Dana 17. lipnja 1993. godine postrojbe Armije BiH ubile su: Spomenka Lučića (Mijina), dijete od 13 godina; Ljubana Markovića, zvanog Džendo, starog više od 60 godina; Peru Markovića i njegovu suprugu Danicu; Ivana Markovića zvanog Šaraf, starog preko 60 godina; Milenka Tešića i njegovu suprugu Lenku; Stanišu Tešića i Janju Nikolić. Muslimansko-Bošnjačke vlasti nasilno su odvodile hrvatske civile na bojišnice da kupaju rovove za potreba Armije BiH. Kopajući rov na lokaciji Datići smrtno je stradao civil Mijo Knežević.
Nusret Bejtić, sin Tahirov i Hasnijin, rođen 16. veljače 1943. godine, stalno nastanjen u Hrasnici, po zanimanju kovač, rezervni oficir bivše JNA, pripadnik hrasničkog bataljuna u činu kapetana 1. korpusa Armije BiH osnovano se sumnjiči da je 17. lipnja 1993. godine sudjelovao u napadu 9. brdske brigade na selo Gojakovac u kojem su ubijeni spomenuti civili, a cijelo selo spaljeno. Tijela ubijenih civila ostala su deset dana nepokopana.
Hajrudin Selman, sin Zihdije i Sabine, rođen 19. svibnja 1964. godine u selu Hrastovi, općina Kiseljak, pripadnik specijalne policije i stanoviti Kokan rođen oko 1952. godine u selu Bukovac, općina Busovača, također pripadnik specijalne policije, poznati predratni kriminalac, kojemu je žena Hrvatica, opravdano se sumnjiče da su u srpnju i kolovozu 1993. godine činili zla u selu Bilalovac i drugdje, progonili hrvatsko pučanstvo, zvjerski ubili Stipu Pravdića, retardiranu osobu, njegovu majku silovali, a potom zaklali. Oni su u busovačkom selu Čep pretukli i silovali Lucu Vuleta, koja je od tih povreda umrla. Navraćali su i u kuću Stojana i Ane Galić, tukli ih i prebijali, jašili su Anu, ona ih je morala nositi na ledima po kući sve dok ne bi iznemogla.
Sedmoricu pripadnika Armije BiH i specijalnih policijskih snaga muslimansko-bošnjačkog MUP-a opravdano se sumnjiči da su organizirali i rukovodili etničkim čišćenjem Hrvata s prostora Bukovice, Zabrda, Toplica, Pirina i drugih sela općine Kiseljak. Oni su sudjelovali u progonima Hrvata, hapsili ih, zatvarali, progonili, palili njihove kuće, pljačkali njihovu imovinu, te maltretirali i ubijali hrvatsko pučanstvo. To su: Fikret Hasić, zvan Grobar sin Safeta i Behke, rođen 10. listopada 1952. u Kiseljaku; Samir Hasić, sin Ćamilov, rođen 18. lipnja 1970. u Bukovici, općina Kiseljak; Ismet Bojo, zapovjednik policije u Zabrđu, ranije policajac u Kiseljaku; Huso Jonić; Izet Selimović, bivši policajac u Kreševu, zapovjednik postrojbi specijalne policije MUP-a na području općine Kreševo; Vahid Fatić, zvan Car, iz sela Mratinići, općina Kreševo i Zahid Fatić, bivši policajac u Kreševu. U namjeri da etnički očiste i unište hrvatsko pučanstvo i na području susjedne općine, organizirali su oružane napade na Kreševo te na lokalitet Čamišće i selo Pirin. Iz zauzetih mjesta su protjerivali Hrvate, njihovu imovinu pljačkali, zapalili više hrvatskih kuća a više Hrvata odveli u zatvor u selu Zabrđu, među kojima i I. B. i njegovu suprugu.
Uz njih lista osumnjičenih za zločine u 1993. godine nad hrvatskim pučanstvom u općini Kiseljak broji još 23 imena. Svi oni su u selima Bilalovac, Datići, Pobrđe i drugima ubijali hrvatske civile i zarobljene vojnike HVO- a, etnički čistili sela, silovali djevojke i starice, zatvarali Hrvate i tukli ih po zatvorima, pljačkali imovinu, palili kuće, ubijali starce i djecu na okrutan i zvjerski način. Osumnjičeni su i to osnovano: Hazim Šeta, bivši imam u selu Gromiljaku; Behija Ramić, civilni policajac u Bilalovcu, rodom iz Fojnice; Halid Gamija, zapovjednik civilne policije u Bilalovcu; Sefer Nuhić, jedan od zapovjednika policije; Šemso Imamović, bivši policajac; Kemo Japaur, sin Hamze, rođen 26. prosinca 1972. godine u selu Rauševcu, općina Kiseljak, civilni policajac; Hasan Karasalihović, sin Ramiza, zvan Rogeša, Iz Novog naselja, općina Kiseljak; Nedžad Ibrešević, sin Nezira, iz Paleške Ćuprije, Kiseljak; Osman Omerčević, zvani Cica iz sela Svinjareva; Hazim Mutap, bivši policajac; Senad Mujić, sin Ahmeta, iz Paleške Ćuprije; Vejsil Tahunić, sin Mehmeda, civilni policajac, rođen 6. veljače 1963. godine u selu Doci, Kiseljak; Fadil Žilić, sin Mehe, civilni policajac; Fuad Zrno zvani Fudo, sin Hazima, iz Bilalovca; Nijaz Zrno, zvani Nisko, sin Hazima; Selver Kečo, sin Asima i Kanije, rođen l. prosinca 1972. iz sela Žeželeva, civilni policajac; Ramiz Jusupović, zvani Mujčin, sin Mujčina, Smajo Jahić, sin Ibrahima i Razije r. Hasić, rođen 27 ožujka 1970. u selu Žeželevu; Nihad Ramić, sin Ekrema, iz Bilalovca; Muhamed Omanović; Salih Šljivar; Hamdo Bajrić i Mehmed Čičak.
Za sukoba Armije BiH i HVO-a u selu Završju, poginuo je egipatski državljanin, general Ghanem Gamal, koji je kod sebe imao iskaznicu Armije BiH na svoje ime, a bio je na dužnosti vođe specijalnog odreda za posebne namjene ŠVK-a - Štaba vrhovne komande. U selu Završju za tih borbi pripadnici tog muslimansko-bošnjačkog odreda su masakrirali četiri Hrvata.
Skoro svi sakralni objekti na području općina Kiseljak su oštećeni ili uništeni. Župna crkva Sv. Ilije Proroka u Kiseljaku granatirana je između 18. travnja i 31. prosinca 1993.; više puta pa su od gelera oštećeni krov, fasada i crkveni prozori. Župna crkva Sv. Ante u Banbrdu je također granatirana i oštećeni su joj prozori i fasada.
Već je spomenuto stradanje samostana sestara klarisa u Brestovskom. Taj samostan je podignut 1989. godine zalaganjem samostana splitskih klarisa, koje su bile većinom i prve redovnice u samostanu.
Župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u Brestovskom sagrađena je 1885.-88. godine, znatno proširena 1905., a temeljito obnovljena 1990. godine. U travnju 1993. godine gelerima i streljivom ispaljenim s položaja Armije BiH stradali su joj fasada i krov. I župna kuća je pretrpjela manja oštećenja na krovu, fasadi i prozorima. Filijalna crkva župe Kiseljak u selu Brnjaci je stradala od gelera, a oštećeni su joj prozori, električni vodovi i veliki luster. Grobljanska crkva u Liješevu (župa Gromiljak), potpuno je spaljena. Filijalna crkva župe Banbrdo u selu Zabrđu je 1993. godine obeščašćena, opljačkana i demolirana tako da sada strše samo zidovi.
Kakvo je stanje s katoličkim crkvicama i grobljima na području općine Kiseljak, koje je po nadzorom Armije BiH, ne može se znati. Tako se ne zna ni u kakvom je stanju spomen kapela u Milodražu, župa Brestovsko. Kapela je podignuta u spomen fra Anđelu Zvizdoviću na mjestu gdje je 28. svibnja 1463. godine i od sultana Mehmeda II. Osvajača (Bosne) primio "AHD-NAMU", povelju slobode za katolike. Tom poveljom katolici i franjevci u Bosni dobili su mogućnost ostanka i opstanka u Bosni pod turskom vlašću.
Za ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini "zemljicu Bosnu", kako je naziva Konstantin Porfirogenet, nisu napuštali svećenici. Ostajali su uza svoj narod i u okolnostima pogibelji po život. Župa Brestovsko nalazila se na liniji između HVO-a i Armije BiH, a od 2.700 vjernika ostalo ih je tek 500 i s njima župnik fra Vitomir Silić, župni vikar fra Karlo Kujundžić, s njima i časne sestre Velimira Barać i Martina Dragičević. O tim teškim danima za hrvatsko pučanstvo sela Brentovsko postoji izjava:
"Nemila događanja u ovoj župi počela su 23. siječnja ove godine (1993. op. aut.) kad je bio muslimansko-bošnjački prodor prema Kaćunima i Busovači. Tada je u Bilalovcu spaljeno deset hrvatskih kuća. Narod je morao iseliti u drugi dio župe ili u Vitez i Fojnicu. U okupiranom dijelu Muslimani su postavili barikade, uspostavili svoju vlast, policiju, vojni štab, organizirali svoju školu. Na Mali Uskrs, 18. travnja 1993. u rano jutro, ponovno je došlo do borbi. Granate su padale i oko župne crkve. Na pučkoj misi bio je samo jedan vjernik. Otada, pa sve do ovih dana, na misama nema puno vjernika. U početku ih je bivalo pet ili šest, sada petnaest ili dvadeset. Kakvo je tada bilo stanje, takvo je i sada. Odmah su nam zatvorili vodu, pa smo je donosili u kanisterima ili u posude hvatali kišnicu. Struju smo dobili prije tri dana, a nismo je imali od travnja. Neprestano smo u strahu da nas ne granatiraju ili čak zarobe, toliko je blizu crta razdvajanja".
Svjedok dalje govori da su tada od Hrvata očišćena sela Kazagići, Badnje, Mala Sotnica i Oglavak. U selima više nema hrvatskog življa, a kuće su opljačkane ili spaljene. Humanitarna pomoć se dijeli samo kada snajperisti šute. Ljudi ponoći obrađuju svoju zemlju da ih snajperisti ne bi ciljali. Župna crkva je pogođena i oštećena mecima iz pješačkog i protuzrakoplovnog naoružanja. Časna sestra Martina priča kako je umalo nije pogodio snajperist dok je razgrtala rublje. Sve je to zabilježio jedan crkveni novinar.
"S fra Karlom posjećujem sestre klarise i njihov samostan. Ulazimo. Rat je, vrijeme izvanrednih okolnosti i smijemo unutra. Sestre dobro raspoložene, nasmijane, kao da nisu na prvoj crti bojišnice. Pokazuju zapaljeni dio samostana. Kad je izbio požar, pripovijedaju, bilo je vrijeme popodnevnog odmora i sestre su bile u svojim sobama. Čule su pucnjavu, ali nisu pomišljale da bi metak mogao izazvati požar. Dim su primijetili oni iz župnog stana i upozorili ih.
Ubrzo su pritrčali susjedi i vojska. Nije bilo vode, a snajperist nije hladio svoju pušku, tako da je gašenje trajalo od 13 do 21 sat. Veće štete spriječili su kiseljački i kreševski vatrogasci. U požaru, koji je prouzročio zapaljivi metak, oštećena je kapelica i sada prokišnjava. Zbog njezine okrenutosti prema muslimansko-bošnjačkim položajima i stalne opasnosti, sestre su kapelicu napustile. Misu slave u drugoj prostoriji. Oštećene su i sve druge prostorije sa sjeverozapadne strane samostana."
Župnik u selu Banbrdu, na pitanje što je rat donio u njegovu župu priča:
"Donio je, najprije, izbjeglice, njih oko 2000 iz Visokog, Srednjeg, Ovčareva, Stupa... Sad su ovdje, a dokle? Ne znam ni ja, niti znaju oni. Rat je donio mržnju između Hrvata i Muslimana. Donio je pljačku i paljenje kuća. Dva hrvatska sela su Muslimani spalili: Pirin i Žeželovo. Zauzeli su i Zabrđe, potpuno istjerali Hrvate iz Bukovice, Toplica, Mokrina i Gojakovca. U tim selima više nema katolika. Možda svega tri obitelji. Ostali su samo Muslimani. Oko dvjesto hrvatskih obitelji iz tih sela protjerano je iz svojih kuća, sve im je popaljeno, a ništa nisu mogli iznijeti. Zašto im se sve to dogodilo? Do posljednjeg trenutka vjerovali su svojim susjedima Muslimanima, nadali se da do ovog neće doći. Ali se dogodilo.
U župi je dosad poginulo dvadesetak ljudi. Za neke se još ne zna jesu li mrtvi ili su samo zarobljeni. Naime, na okupiranom dijelu župe ljudi su zarobljavani ili zatvarani u školu u Zabrđu, gdje su ih Muslimani maltretirali i tukli. Neke vojnike i mlade ljude odvodili su u silos u Tračinu, gdje, tako kažu, nije bilo maltretiranja, ali je hrana bila vrlo loša, tako da su neki ljudi slobodu dočekali u vrlo lošem zdravstvenom stanju. Zna se da su zasad iz župe još dvojica Hrvata u zarobljeništvu: brat i bratić gvardijana fra Jure Miletića. A njih Muslimani ne puštaju jer ucjenjuju fra Juru nadajući se velikoj dobiti."

Zenica
Zenica je industrijski grad u središtu Bosne, na obalama rijeke Bosne i na cestovnom i željezničkom pravcu Sarajevo-Bosanski Brod. Vjerojatno je na području općine Zenica postojao antički grad Bistue Nova, koji je bio sjedište biskupije u doba ranog kršćanstva. 0 dalekim povijesnim tragovima zeničkog područja svjedoče antički nadgrobni spomenici i ostaci velike starokršćanske bazilike. Samo ime Zenica prvi put se spominje 1436. godine u spisima dubrovačkog arhiva.
Za turske vladavine Bosnom, Zenica ne napreduje i nema neku značajniju ulogu. Dolaskom Bosne i Hercegovine pod austrijsku upravu 1878. godine, počinje nagli razvoj grada: gradi se uskotračna pruga Sarajevo-Bosanski Brod, 1882. godine osnovana je željezara, potom je otvoren rudnik mrkog uglja i podignuta tvornica papira. Glasovita po zlu, zenička kaznionica izgrađena je za austrijske uprave od 1886. do 1889. godine, kasnije poznata kao Kazneno-popravni dom (KPD) "Zenica".
U vrijeme komunističke Jugoslavije Zenica se još brže razvija i prerasta u najveće industrijsko središte crne metalurgije u istočnoj Europi. Uz "Željezaru", Zenica je u svijetu bila poznata i po svojoj firmi "Vatrostalna". Uz osnovne i srednje škole, u Zenici djeluje i viša ekonomsko-komercijalna škola, strojarski i metalurški fakultet, a Narodno pozorište je središnja kulturna ustanova.
Zenička općina je, prema popisu iz 1991. godine, imala 145.517 stanovnika. Muslimana-Bošnjaka je 80.359 ili 55,22 posto, Hrvata 22.510 ili 15,46 posto, Srba 22.433 ili 15,41 posto, a "ostalih" 20.215 ili 13,89 posto. U tih 13,89 posto "ostalih" ušli su i onii koji su se smatrali "Jugoslavenima", a u ukupnom broju stanovnika zeničke općine 15.654 činili su čak 10,75 posto. U razdoblju od 1971. do 1991. postotak Muslimana-Bošnjaka i Srba blago raste, a postotak Hrvata opada pa je u ukupnom broju stanovnika 1971. godine bilo 21, 9 posto Hrvata, a 1981 . godine 17, 8 posto.
Najnoviji rat u Bosni i Hercegovini potpuno je izmijenio demografsku strukturu zeničke općine i samoga grada Zenice. Tijekom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu i srpske akcije tzv. etničkog čišćenja područja pod nadzorom vojske bosanskohercegovačkih Srba mnoge muslimansko-bošnjačke izbjeglice iz sjeverozapadne Bosne bježe u Zenicu, a to se nastavlja i za sukoba HVO-a i Armije BiH. Međutim, istodobno muslimansko-bošnjačke vlasti etnički čiste područje zeničke općine i od Srba i od Hrvata. Od 1993. godine, grad Zenica sve više poprima izgled islamskih gradova, jačaju elementi islamske kulture, a kino "Metalurg" pretvara se u "Balkanski islamski centar", sav je obojen u zeleno, u zgradu mogu ulaziti samo izabrani građani. Na područje zeničke općine bilo je dosta i mudžahedina koji su se iz islamskih zemalja došli boriti na strani Armije BiH.
Rat je na područje zeničke općine najprije donio svekoliku neimaštinu, a onda i glad. U proljeće 1992. godine mnoge izbjeglice i prognanici iz sjeverozapadne Bosne bježe pred srpskim nasiljem i tu nalaze utočište. Od tada počinju napetosti i sukobi između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata. Hrvati su sve više diskriminirani i obespravljeni. Najprije su smijenjeni sa svih odgovornih položaja u organima općinske vlasti, zatim u školstvu i privredi, njihova mjesta preuzimaju Muslimani-Bošnjaci, a glavni kriterij nisu obrazovanje i sposobnosti, nego vjerska, odnosno islamska, i nacionalna, odnosno muslimansko-bošnjačka pripadnost. Ista sudbina je pogodila i Srbe u zeničkoj općini, naime one koji nisu pobjegli prije toga ili koji nisu bili prognani. Osim toga, česta su premlaćivanja Hrvata, opća njihova nesigurnost, pljačke, izgoni iz stanova i kuća, ponižavanja i maltretiranja.
Takva nesnosna situacija u Zenici i okolnim mjestima potakla je katoličke svećenike ove općine da se 28. travnja 1993. obrate zeničkoj i svjetskoj javnosti posebnim priopćenjem. Na početku kažu: "Kao uvijek prije, tako i sada, osuđujemo svaki zločin, bez obzira na to gdje se dogodio, u kolikoj mjeri i tko ga je počinio. Sve zločince pozivamo biblijskim riječima: ‘Ne čini drugom ono što ne želiš da drugi tebi učini’, a raspirivače rata i sijače smrti da odmah prestanu i odustanu od svojih zlih namjera". Napominjući da su poslije ratnih sukoba HVO-a i Armije BiH mnogi ostali bez domova i najmilijih, da su se raspršili po svijetu, katolički svećenici dodaju:
"Odvođenje iz kuća i stanova, pritvaranje, maltretiranje, ubijanje, paljenje domova, što se u pojedinim slučajevima još uvijek događa, unosi strah, nesigurnost i nemir među sve nas. Unatoč tome potičemo vas na još žarču molitvu i pouzdanje u Boga, kako bi nam dao snage da izdržimo i prebrodimo sve sadašnje kušnje. Kao vaši duhovni predvoditelji, molimo vas da radije podnosite nepravdu, nego da je drugom nanosite, jer istina i dobro trajniji su od laži i zla.
Ne dozvolite da vam mržnja obuzme srce prema bilo kojem čovjeku! Praštajte jedni drugima i svim ljudima činite dobro! Ostanite na svojim vjekovnim ognjištima u nadi da će brzo minuti zlo koje nas je sve snašlo, i da će se ponovno naći na okupu raspršeno stado. Vas, dragi Muslimani-Bošnjaci, i sve druge ljude dobre volje bez obzira na vjeru i naciju, također potičemo i molimo da učinite sve što je u vašoj moći da se ovo zlo što prije zaustavi i prebrode njegove posljedice. Povijest nam je dodijelila istu sudbinu i iste prostore,, u istim zgradama stanove, dom do doma. Učinimo sve što je u našoj moći kako bismo već danas i sutra mogli jedni drugima pogledati u oči i sjediti za istim stolom. Bog, u kojeg svi vjerujemo, poziva nas na snošljivost i međusobnu ljubav.
Sve Vas, koji javno govorite, medijska sredstva, molimo da prestanete unositi nemir svojim riječima! Stavite se konačno u službu istine i mira, a ne u raspirivače rata ! Vas koji imate moć i vlast u ovome gradu, molimo da zaštitite sve ljude, da na slobodu pustite nevino pritvorene, da učinite sve kako bi prestala zastrašivanja, pljačke, palež i ubijanja. Jedino na taj način možemo vratiti mir, sigurnost i vjeru u mogućnost zajedničkoga življenja. Ukoliko to ne učinite što efikasnije i što prije, mi kao duhovni pastiri svojih župljana, bit ćemo dužni potražiti zaštitu od međunarodnih institucija, kako bi ljudi mogli živjeti na svojim vjekovnim ognjištima."
Srpska agresija na zeničko područje posebno se očituje 29. rujna 1992. godine kada je zrakoplovstvo JNA bombardiralo postrojenja željezare i Rudarsko-metalskog kombinata (RMK) Zenica. Tada je bombardirano i selo Stranjani, naseljeno pretežito hrvatskim stanovništvom. Poginule su tada najmanje dvije osobe, a više ih je ranjeno.
U to vrijeme, da bi obranili svoje domove, Hrvati Bosne i Hercegovine se organiziraju u Hrvatsku zajednicu HercegBosnu, a njen vojnički i politički izraz je Hrvatsko vijeće obrane (HVO). I na području općine Zenica organiziran je HVO, a u njemu, uz Hrvate, sudjeluju i Muslimani-Bošnjaci. Međutim, većina muslimansko-bošnjačkog naroda je uz Teritorijalnu obranu (TO), kao dio sustava obrane SFR Jugoslavije, koji je pod izravnom kontrolom JNA: Hrvati su već tada jasno rekli da je JNA u službi srpske agresije, a Muslimani-Bošnjaci su vjerovali da ih JNA neće napasti. Kada je počela srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu, onda je dio Muslimana-Bošnjaka pristupio HVO-u, kao organiziranoj vojnoj i političkoj sili protiv agresora. Tek poslije toga dolazi do formiranja Armije BiH, koja postaje vojna sila samo muslimansko-bošnjačkog naroda.
Još u svibnju 1992. godine u Zenici su zategnuti odnosi između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata. Hrvati su pod stalnim pritiskom, teško žive, maltretirani su, nasilno ih se pokušava mobilizirati u postrojbe TO-a a poslije Armije BiH. Tada je ubijena i jedan djevojčica, a o tome je detaljno govorio svjedok u svom iskazu danom 15. ožujka 1994. godine. Svjedok, Hrvat, po zanimanju električar, pripadnik HVO-a, nekažnjavan. Izbjegao je iz Zenice pred nasilnom mobilizacijom. Evo njegova iskaza:
"Dalje(...) nas je informirao da su pripadnici Armije BiH l3. svibnja 1992. godine u Zenici, u ulici Slaviše Vajnera Čiče, ubili Mateu, kćerku Drage Jurića, dvogodišnje dijete, kojom prilikom su ranili Jurićevu suprugu Slavicu. Po navodima izvora više pripadnika Armije BiH pucalo je rafalnom paljbom iz automatskih pušaka s udaljenosti od 10 metara u ford-eskort metalik sive boje na kom su bile registarske pločica ZE-8l2-25 vlasništvo Drage Jurića. Kako navodi... Matea je u automobilu smrtno pogođena, a Slavica teže ranjena..." Svjedok ističe da je spomenuti automobil izgledom bio upečatljiv i da su gotovo svi u Zenici znali da pripada Hrvatu i tvrdi da su namjerno pucali u automobil, da bi ubili Juriće.
MUP Zenice je tek sutradan, 14. svibnja 1992. godine izvršio očevid. Isljednici su konstatirali da je Matea Jurić ubijena iz vatrenog oružja, njena majka Slavica ranjena i da je pomenuti automobil ford-eskort pogođen sa 17 metaka s livade pokraj ceste s udaljenosti od osam do deset metara, dok je vozilo kretalo brzinom od oko 20 km na sat".
Krajem siječnja 1993. godine počinju izravni napadi Armije BiH na HVO, a 26. siječnja 1993. postrojbe Armije BiH napadaju Hrvate mjesne zajednice Lašva, sela Dusina, Brdo, Višnjica i Rajići, iz kojih su prethodno, još 1992., istjerani Srbi. U selu Dusina ubijeno je devet Hrvata i jedan Srbin, svi civili.
Dusina
Prema iskazu svjedoka danom 2. listopada 1993. godine ujutro oko šest sati stanovnike sela Dusina probudila je pucnjava. Ubrzo su uslijedile detonacije eksplozivnih naprava raznog tipa i namjene. Svjedokinja priča da su u podrum njene kuće došli supruga brata njenog muža s kćerkom i druga šogorica sa sinom, koji je rođen s tjelesnom manom i služio se štakama, te s dvije kćerke. Pucnjava se nastavlja, jedan rasprskavajući metak je pogodio podrumski prozor. Nakon toga su se začuli pozivi "Allahu egber" i "Otvarajte!". Na to sam povikala "Ne pucajte, otvorit ću" i potrčala sam prema vratima. Kada sam otvorila vrata, preda mnom su se ukazala dvojica vojnika s uperenim puškama, koji su prethodno pucali u bravu na vratima podruma.
Vojnici su bili u maskirnim uniformama, sa zelenom trakom preko čela i zelenom beretkom na glavi. Molili smo ih da nas ne ubiju, a oni su odvratili : "Ne bojte se ništa ! Mi ne ubijamo žene i djecu. Nismo mi ustaše i četnici" Mi smo muslimanska vojska!" Hrvati sklonjeni u taj podrum tu su čekali dok im nisu naredili da izađu. Svjedokinja nastavlja:
"Pred sobom su dotjerali Vinka Kegelja (rođen 1940.), s rukama iznad glave. Vinko je imao modricu na licu i nateklu bradu. Bio je u civilu. Kad smo izišli, priključili su nas ostalim Hrvatima koje su pohvatali i tjerali nas u muslimansko-bošnjački dio sela. U Dusini je inače bilo sedam hrvatskih kuća, a prihvatili smo i prognanike: Srbina Voju Stanišića (rođenog 1924.) i njegovu ženu Gospavu (rođenu 1926.). Selo je bilo puno muslimansko-bošnjačke vojske. Tukli su naše muškarce i Srpkinju Gospavu. Doveli su nas kod kuće Zuhdije Elvida. Od seoskih Muslimana vidjela sam Nijaza Elvida i Fildu Čagu. S obzirom da je bilo još desetak naših vojnika u zaseoku Brdo, koji se nisu predali, muslimansko-bošnjački su vojnici razdvojili djevojke, mlade žene i sve muškarce, da ih koriste kao živi štit.
Nas dvadesetak preostalih su vratili u kuću Stipe Kegelja.
Moram napomenuti da je tu večer u naše kuće stiglo četrdesetak Hrvata iz sela Višnjica i Lašva, koji su od muslimansko-bošnjačke vojske bježali u pravcu Busovače. Kuća Stipe Kegelja je bila pogođena granatom, unutra je bio nered. U kuhinji, gdje su nas ugurali, nije bilo prozora, bio je izvaljen. S obzirom da je vani bio snijeg, u toj prostoriji je bilo užasno hladno. Straža nas je čuvala. Nakon jedno dva sata, oko sedam navečer, vraćeni su oni koji su korišteni kao živi zid. Stavili su nam i zvono iznad vrata, da nitko ne bi mogao izaći. Sve su njih potrpali s nama. Muškarci su bili krvavi i u modricama, a djevojke i žene preplašene. Potom je ušao vojnik, meni nepoznat i rekao: "Govorite gdje je oružje. Ako mi i metak otkrijemo pobit ćemo i vas i djecu!" Moj muž im je još prije dao pušku. Tražili su minobacače, PAM-ove... Muž je rekao: "Što sam imao dao sam!" "Daj da mu ubijemo kćer", rekli su i povukli je za ruku. Svi smo zapomagali, a muž je rekao: "Ubijte mene, nemojte nju". Onda su je pustili.
Potom su počeli izvoditi muškarce, jednog po jednog, i ispitivali ih, a potom ih vraćali krvave, izudarane. U jednom momentu dotrčao je jedan vojnik koji je bio potpuno rastrojen. Vikao je: "Poginuo mi je komandant, sve ću vas pobiti!" Oni su zalupili vratima i otpočela je pucnjava po kući, a kroz vrata je dolazio miris benzina. Mislili smo da smo gotovi. Pucnjava po kući i vika trajala je petnaestak minuta, onda se sve smirilo. Nakon toga došao je vojnik Ahmet Elvida, sa spiskom, i dao ga nepoznatom vojniku koji je otpočeo s prozivkom. Prozvao je devet muškaraca (osam Hrvata i jedan Srbin). Kad su ih prozvali, ja sam zaplakala i rekla: "Kud ih vodite, što su vam oni skrivili?" "Vodimo ih sunetiti. odgovorili su vojnici uz smjeh. Nepoznati vojnik me odgurnuo i rekao: "Ja ću ih ubiti!" i zalupio vratima.
Desetak minuta nakon što su ih izveli, začuli smo rafale. Pitala sam vojnika do sebe: "Šta se događa?" Rekao je: "Isprobavamo oružje." Bilo je to oko tri popodne, prema mojoj procjeni. Pitala sam jednog vojnika: "Čemu sve ovo?" On je odgovorio: "Naš je zadatak očistiti ovaj teren. Zahvalite Bogu što vam nisu došli Krajišnici! Tek bi onda vidjeli što bi bilo s vama ! " Preostali dio dana, do šest sati navečer proveli smo u kući. Vojnici su se smjenjivali. Neki su čak pokušali biti fini, ali većina nas je vrijeđala i maltretirala.
Tada su nam rekli da moramo ići u selo Lašva, jer da tamo HVO hoće napasti njihovu vojsku. Pretresli su nam sve stvari i potjerali nas. Išli smo u koloni, a muslimansko-bošnjački vojnici oko nas. Usput su nas, kao i prije, psovali i vrijeđali: "Eto vam Herceg-Bosna! J... vas Kordić. Gdje vam je sad Kordić?" - i tome slično. Hodali smo po snijegu i ledu nekih sat vremena. Smjestili su nas u školu u kojoj su već bili dotjerani Hrvati iz Višnjice i Lašve. Rekli su nam da ćemo tu ostati dva do tri dana. Obećali su hranu, ali je nikad nisu dali. U dva sata poslije ponoći su nam rekli da smo oslobođeni i da možemo ići. Razišli smo se po kućama poznanika u Lašvi. Sutradan smo otišli u Zenicu, u HDZ, da tražimo pomoć. Nahranili su nas i saslušali. Smjestili su nas u rudarski hotel, a nakon toga smo se razmjestili kod rodbine. Tamo smo od preživjelih muškaraca, od I. . i F. ., doznali da su ostali prozvani muškarci strijeljani, masakrirani i mučeni. Razgovarajući kasnije s osobama koje su bile korištene kao živi zid, doznala sam da su se svi naši vojnici koji su bili na položaju predali. Ukupno je odvedeno u KP dom više od dvadeset muškaraca. Žene i djevojke iz živog zida kažu da im se prijetilo silovanjem, ali da ih nitko nije dirao. U događajima u Dusini, pri samom napadu muslimansko-bošnjačke vojske, poginuli su;
1. Franjo Rajić, rođen 1965. godine. 2. Draženko Kegelj, rođen 1973. godine. Od muškaraca koje su Muslimani-Bošnjaci prozvali strijeljani su:
l. Niko Kegelj, rođen 1938. godine. 2. Vinko Kegelj, rođen 1940. godine. 3. Stipo Kegelj, rođen 1931. godine. 4. Mladen Kegelj, rođen 1969. godine. 5. Augustin Radoš, rođen 1964. godine. 6. Pero Ljubičić, rođen 1924. godine. 7. Zvonko Rajić, rođen 1957. godine. 8. Vojo Stanišić, Srbin, rođen 1924. godine." Postoji osnovana sumnja da su ovaj ratne zločin počinili: Adem Abaz, zvani Brada, zapovjednik; te Edin Hakanović, iz Dusine, vođa grupe za žive štitove od hrvatskog pučanstva; Nijaz Helvid; Filda Čago; Bahro Čago; Ahmet Helvid; Kasim Helvid; Omer Helvid; Vehid Subašić; Ekrem Šišić; Fahrudin Delić i Hajrudin Delić.
Spomenuti pripadnici Armije BiH su 26. siječnja 1993. godine napali hrvatsko pučanstvo sela Dusina, Lašva i Višnjica, protjerali stanovništvo, ubili 14 osoba i više ranili. Osnovano se sumnja da su oni koristili Hrvate kao živi zid na bojišnici s HVO, te zarobljene vojnike HVO-a mučili, zlostavljali i masakrirali.
U selu Gusti Grab 29. siječnja 1993. godine pripadnici Armije BiH ubili su pet starijih civila, a Miju Grubišića (1917.) i Anđu Grubišić (1914.) su masakrirali.
Tijekom veljače i ožujka 1993. godine predstavnici HDZ Bosne i Hercegovine i HVO-a u Zenici više puta pregovaraju s čelnicima muslimansko-bošnjačke vlasti, s Besimom Spahićem i Fuadom Džidićem o zaustavljanju terora nad Hrvatima. Dogovori nisu poštovani, a jačala je muslimansko-bošnjačka propaganda protiv Hrvata, širi se mržnja i uskoro se presijecaju svi kontakti. Nezahvalnu ulogu u tome ima Radio - Zenica s novinarom Adamirom Jerkovićem na čelu, koji otvoreno raspiruje mržnju prema Hrvatima.
U noći 28. na 29. ožujka 1993. iz smjera sela Preočice postrojbe Armije BiH napale su Hrvate sela Vjetrenice.
Ubijen je hrvatski branitelj Slavko Puđa. Na nadzornom punktu u selu Čajdraš, 2. travnja 1993. godine, na prepad ubijena su dva vojna policajca HVO-a. Na tom punktu je nađeno i mrtvo tijelo stranog državljanina iz islamskih zemalja (mudžahedin).
Na području Podbriježa, 15. travnja 1993. postrojba Armije BiH napala je vozilo marke audi 80, registarske oznake HVO-ZE-1-00. Vozilo je pripadalo Živku Totiću, zapovjedniku brigade HVO-a koji je ranjen i otet, a četvorica pratilaca su ubijena i to Ivica Vidović, Marko Ljubić, Tihomir Ljubić i Anto Zrnić. U njih je ispaljeno oko 500 metaka iz neposredne blizine. Unatoč pregovorima, iz zatočeništva nije pušten časnik HVO-a Živko Totić. Nakon dva dna postrojbe Armije BiH, predvođene mudžahedinima, napale su Hrvate sela Bilivode i Kuber.
Sukobi između Armije BiH i HVO-a eskaliraju 17. i 18. travnja 1993. godine. Postrojbe Armije napale su cjelokupni prostor općine Zenica koji nastanjuju Hrvati - Podbriježe, Stranjane, Janjac, Brod, Konjeviće, Šušanj, Crkvice, Perin Han, Raspotočje, Gornju Zenicu, Drivuše, Grm i Zalje. Hrvatsko pučanstvo je u zbjegu. Samo u selo Čajdraš pribjeglo je oko 3.000 ljudi. Pripadnici zeničkog HVO-a i hrvatsko pučanstvo su u jakom okruženju. Minobacačima je oštećena grobljanska kapela u Podbrježu, pljačkaju se i pale hrvatske kuće, napadnut je i Hrvatski dom u Zenici. HVO odlučuje predati se, da ne stradaju civili, a i radi odnosa snaga koji su bili 1:8 ili čak 1:10 u korist snaga Armije BiH.
Travnja 1993. godine komisija Međunarodnog Crvenog križa obilazi sela zeničke općine da bi utvrdila što se događa Hrvatima u nj ima. Ona je u selu Zahdlije pronašla četiri mrtva tijela. U koncentracijskom logoru u Muzičkoj školi strašno je mučeno i potom ubijeno 12 vojnika HVO-a.
Selo Bilivode je 18. travnja 1993. g. potpuno stradalo. Kuće i gospodarske zgrade su opljačkane, selo je potpuno spaljeno, tri starca su izgorjela. U Željeznom Polju je strijeljano trideset zarobljenih Hrvata, a koji su prije toga prisilno kopali rovove za potrebe Armije BiH. Vojne vlasti Armije BiH prisilno mobiliziraju Hrvate sposobne za vojsku u svoje redove da bi se s puškom u ruci borili protiv svojih sunarodnjaka. Hrvati odbijaju pa su zatvarani i suđeni na zatvorske kazne. Uz onih trideset strijeljanih, šest Hrvata je obješenih pod optužbom "pobune protiv države i Armije BiH".
Postrojbe Armije BiH su 18. travnja 1993. godine, na katolički Mali Uskrs, napale Hrvate sela Kozarci, a predvodio ih je hodža iz sela Puhovca, po opisu svjedoka žut, visok malo proćelav, namazan ugljenim bojama, sa zelenom beretkom na glavi i zelenom trakom na desnom ramenu. Pucao je rafalima po kućama, palio sijeno i gospodarske zgrade. Nemilosrdno je pucao i nije slušao molbu majke da ne puca u malu djecu, sina od pet i curicu od četiri godine. Njegovim rafalom ubijena je četverogodišnja Magdalena.
Vojnici Armije BiH tukli su sve muškarce koje su zarobili u selu i to toliko da su krvarili, zubi su im izbijeni, oči zatvorene od udarca, otekle glave. Vojnici su jedni drugima dovikivali "Allahu egber", a hodža se javio s povikom "Allah kolje". I drugi su mu na sav glas odgovarali "Allah kolje".
Od 17. travnja 1993., kada je razoružana brigada HVO-a "Jure Francetić", do 16. svibnja 1993. godine ubijeno je najmanje 66 zarobljenih hrvatskih vojnika, a 320 ih je zatočeno u "KPD Zenica". Više od pet tisuća Hrvata u tom periodu je protjerano sa zeničkog područja. Pripadnici 34. korpusa Armije BiH, njegova 314. brigada, 17. travnja okupirala je Hrvatima nastanjeno mjesto Čajdraš. U tom selu se do 4. lipnja 1993. godine događa velik broj pljački i uništavanja imovine hrvatskog pučanstva. Tako su zapaljene i uništene 22 obiteljske kuće, tri kuće su minirane, sedam gospodarskih zgrada je uništeno, 50 obiteljskih kuća je provaljeno i opljačkano, u zaseoku Vjetrenica u 16 obiteljskih kuća uselili su se Muslimani-Bošnjaci.
U zeničkoj bolnici od neljudskog postupka umrlo je novorođenče. Iz bolnice je nasilno izbačena rodilja E.Š. 24. travnja 1993. godine. Liječnik je odbio pružiti pomoć novorođenčetu i ono je zbog toga umrlo, a opravdao se riječima: "Zato što je otac djeteta pripadnik HVO-a". U selu Kozarci u periodu od 25. travnja do l. svibnja 1993. vojnici Armije BiH iz sela Gradišće nožem su zaklali staricu Maricu Lukić (oko 70 godina), a njenih 20 ovaca odveli sa sobom. Tada su u selu Zalje, zapadno od Zenice, pripadnici 3. korpusa Armije BiH ubili hrvatske civile Zdenka Zrnića i njegovu kćerku Sanju, curicu od tri godine.
Također u vremenu od 25. travnja do l. svibnja 1993. godine u Gornjoj Zenici, južno od grada Zenice, vojnici 3. korpusa Armije BiH u jednoj vikend-kući iz automatskog oružja ubili su tri civila Hrvata, a potom zapalili kuću i njih u njoj. Na sagorjelim dijelovima tijela vidljivi su tragovi povreda nožem. Ubijeni su i spaljeni Mirko (Lucije) Letić (1940.), Luka Šestan (64 godine) i Jozo Krišto (73 godine). Prema nekim informacijama taj zločin se dogodio 27. travnja 1993. godine. Tog istog dana je u selu Gavrina Kuća zapaljena nepoznata starica.
U općini Travnik 8. lipnja 1993. godine bio je dan općeg masakra Hrvata. Tog dana izvršen je masakr u selu Šušanj, na samoj granici zeničke s travničkom općinom. Zlodjela u rodnom selu Šušanj najuvjerljivije je opisao dr. fra Ivo Marković, sin Vlade i Mare r. Lovrinović, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. U tom masakru je stradao i njegov otac Vlado kao i više njegovih bližih rođaka. Dr. fra Ivo Marković uputio je otvoreno pismo gospodinu Goldstoneu (predsjedniku suda u Haagu) kao prilog dokumentaciji. Pismo glasi:
"PRIKRIVAJU, A NE SUDE ZLOČINCE
8. lipnja 1993. godine, predvečer, Raif Rizvić ubio je Kazimira Markovića, rođenog u Šušnju 1931., pred ženom Frankom. Kazimir je bio nenaoružan, već prilično star i iznemogao, među ljudima koje je muslimansko-bošnjačka vojska gonila iz sela Šušanj. Raif Rizvić je iz susjednog sela, poznavali su se. Kazimir ga je pozdravio i rekao mu da mu poznaje oca. Raif ga je jednostavno ubio. Predobra supruga Kazimirova, Franka, slobodna od svake sjene zloće, tako da ju je nadahnuće susresti, sada živi kod svoje kćerke ili kod sina (navedeni su brojevi telefona, op. red.). Gospodine Goldstone, bila bi fina gesta da posjetite tu ženu i iz najizvornijeg izvora čujete opis zločina koji vlasti u Zenici nisu osudile, nego ga skrivaju.
8. lipnja 1993. muslimansko-bošnjačke jedinice izvele su iz sela Šušanj starce: Draguna Vidoševića (1909.), Antu Vidoševića (1916.), Vladu Markovića (1922.) i Niku Vidoševića (1922.). Odveli su ih na bojišnu crtu i strijeljali kao da su bili ratnici, pred svjedokom Nihadom Porobićem, zvanim Osman. Nihad je Musliman-Bošnjak siromak iz Zenice, koji je živio kod pokojnoga Vlade Markovića, jer je u toj kući doživio brigu i ljubav. Četvorica staraca su pred smrt nastojali uvjeriti ubojice da Osman nije Hrvat i da zato ne treba da ga ubiju. Za te ugledne ljude, dobre starce, susjedi Muslimani-Bošnjaci su znali da su bili osvjedočeni mirotvorci, da su svim silama do zadnjeg trenutka pokušavali izbjeći sukob s Muslimanima-Bošnjacima, da nisu htjeli zbog svoga mirotvorstva otići iz svojih kuća. Toga dana ubijeni su još Ilija Vidošević (1912.) - ubijen u potiljak pokraj svoje kuće, Anto Marković (1926.) šlagiran i nepokretan, rafalom ubijen kad su ga povukli autom, Stanko Marković (1931.) - ubijen pri pokušaju bijega, Drago Marković (1933.) - ubijen u svojoj kući, Ilija Marković (1962.) - ranjenik ubijen na nosilima, Rudo Marković (1951.), Ivo Vuleta (1952.), Zoran Marković (1956.), Jordan Vidošević (1973.) Željko Vidošević (1970.), ubijeni granatama ili snajperima prilikom bijega.
Zeničke vlasti su povele istragu o zločinu u selu Šušanj kako doslovce piše u naredbi što ju je potpisao zapovjednik Šiber. Pouzdano se zna tko su bili zapovjednici jedinica i tko je počinio navedene zločine. To se već sa sigurnošću zna medu rođacima poginulih, pa nimalo ne pridonosi miru da se zločinci slobodno i nekažnjeno kreću. Međutim, iako je sve poznato, još nitko nije uhapšen niti osuđen. Ako su Vam, gospodine Goldstone, rekle vlasti u Sarajevu da će oni sami kazniti zločince, evo dokaza da ih prikrivaju i štite od pravde.
U Zagrebu, 5. veljače 1996. Ivo Marković. "
Najveći broj ubijenih Hrvata iz sela Šušanj, pokopan je na Ovnaku. Način umorstva tih hrvatskih mučenika je strijeljanje, pojedinačno ili rafalom, hicem u glavu ili na drugo mjesto. U prosekturu gradske bolnice u Zenici 10. lipnja 1993. godine preneseni su leševi iz sela Šušanj, radi identifikacije, a očevid i identifikaciju obavila je komisija Okružnog vojnog suda u Zenici i Armije BiH, koju su sačinjavali sudac Vlado Adamović; njegov zamjenik Muris Hadžiselimović; kriminalistički tehničar, Mehmed Kundalić i patolog dr. Faruk Turkić. Utvrđeno je da su poginuli ustrijeljeni u grudni koš, glavu, a da su povrede ustanovljene i na nadlaktici, podlaktici, natkoljenici, što pretpostavlja da su neki bili i mučeni.
Istražni sudac Okružnog vojnog suda, Vlado Adamović, tražio je da se izvrši očevid zločina, identificiraju mjesta i okolnosti. Inzistirao je da sam ide na lice mjesta, da mu se dostave pojedinosti o postrojbama Armije BiH koje su operirale na tom područje, ali od sve ga toga nije bilo ništa jer se tvrdilo da su mjesta nesigurna i opasna po život.
Sela župa Brajkovići i Zenica posjetila je 18. lipnja 1993. godine Komisija u sastavu: Željko Tadić, dopredsjednik Izvršnog odbora Skupštine općine Zenica, fra Franjo Križanac, župnik župe u Brajkovićima, fra Pero Karajica, kapelan župe Brajkovići, advokat Božo Marković i manevarski odred civilne policije MUP-a Zenica. Uz navođenje imena žrtava masakra 8. lipnja, Komisija je utvrdila da su samo dvije od 101 obiteljske kuće naseljene i da je u njima zatočeno 27 civila, djece i žena. Preostalo hrvatsko stanovništvo je izbjeglo u Novu Bilu ili u Zenicu. Sve kuće i gospodarski objekti su provaljeni i opljačkani, zapaljene su dvije kuće i dvije staje, u 15 kuća uselili su Musliman-Bošnjak, sva stoka je oteta.
U Zenici vlada muslimansko-bošnjačka strahovlada. Hrvati su obespravljeni. Hrvatske žene i majke 2. kolovoza 1993. mirno demonstriraju ispred sjedišta promatračke misije EEZ-a u Zenici. Prosvjedni skup tisuću hrvatskih žena muslimansko-bošnjačka policija je na brutalan način rastjerala upotrebom palica i suzavcem. Da bi hrvatske žene još više prestrašili, policajci su pucali iznad njihovih glava. Sve su to mirno i nijemo promatrali europski promatrači.
Zenički vjernici su 15. kolovoza 1993. svečano proslavili blagdan Velike Gospe. Uz asistenciju 12 svećenika, svetu misu je predvodio franjevački provincijal fra Petar Anđelović. Posebno je blagoslovljen Gospin kip. U razgovoru s muslimansko-bošnjačkim vlastima u Zenici, gradonačelnik Besim Spahić je isticao kako incidente izazivaju ekstremisti i neodgovorni pojedinci, a hrvatski predstavnici su mu pružili mnoštvo dokumenata i argumenata koji potvrđuju da se radi o organiziranom zlostavljanju Hrvata. To se još jednom vidjelo dva dana kasnije u Crkvicama kada je maskirana grupa vojnika Armije BiH provalila u župni ured, svezala župnika don Zvonka Rajića, kapelana don Marijana Marijanovića i jednu časnu sestru.
Pljačkaši su na polasku odnijeli hranu iz župnog ureda, novac i zlatninu, kao i kalež, koji je župi darovao prvi bosansko-hercegovački nadbiskup dr. Josip Stadler.
U prosincu 1993. godine od gladi u Zenici umire Jozo Zec. U isto vrijeme objesila se Marija Galić. Ona je prodavala dio po dio svoje imovine, svakako u bescijenje, da bi prehranila svoju djecu, a kada više nije imala što prodavati, objesila se.
Kako su stradavali Hrvati u Zenici opisao je jedan od svjedoka. Po njegovim riječima u Čajdrašu vojnici 7. muslimansko-bošnjačke brigade Armije BiH svakodnevno su premlaćivali Hrvate, izgonili ih iz kuća, zatvarali u podrume, palili im kuće i gospodarske zgrade. Tako su premlatili Iliju Jelića, a Anti Tukiću su ispalili metak u nogu, pa u trbuh, ali je srećom stao živ. Pretukli su i Janju Tikvić i njenu osamdesetogodišnju majku. Ivanu Ljubiću su oteli novac, a njegovoj ženi istrgnuli naušnice iz uši. Svjedok kaže da su u Gornjoj Zenici ubijeni Nikola i Jozefina Marković tako da je ubačena bomba kroz prozor u njihovu kuću. Bilo je to na Badnjak, 24. 12. 1993. godine. Komisija iz Zenice navodno je utvrdila da se radi o samoubojstvu.
Nadalje, taj svjedok izjavljuje da Hrvati u Zenici gladuju, da im Muslimani-Bošnjaci ne daju humanitarnu pomoć. Česti su sukobi zbog šverca hranom među raznim muslimansko-bošnjačkim vojnim grupama pa je jednom morao intervenirati i sam Alija Izetbegović. Tome valja dodati da Hrvati ostaju bez rukovodećih mjesta u državnoj upravi, općinskim službama i gospodarstvu. Svi su oni "ustaše", a traži se uništenje sela Čajdraša jer je to "mali Vatikan".
U prostorijama Muzičke škole u Zenici organiziran je logor za zatočene Hrvate. Logorski čuvari brutalno tjelesno i duševno maltretiraju zatočenike. Svjedok života u logoru priča da se u podrumu škole našao s dr. I. B., profesorom Strojarskog fakulteta i dužnosnikom HVO-a Zenica. Tu je bio i V. I., koji se sa saslušanja vratio sav krvav. Njega su drvenom drškom lopate udarali po glavi i cijelom tijelu. Malo kasnije izveli su ga i nije ga bilo dva-tri sata. Vratio se sav mokar i pričao da je morao kopati grob za samog sebe. Nakon dan-dva izveden je dr. I. B. i za njega se nije znalo ništa, sve do listopada 1993. godine kada je svjedok dao pismeni iskaz. I samog svjedoka su tukli, nazivali ga "ustašom", a to su činili policajci Smajo Osmanović i Sejdo Osmanović. Šamarao ga je i Jasmin Isić, prosvjetni radnik iz Busovače. Policajci su ga tukli šakama i nogama, policijskom palicom dobivao je teške udarce. Količine batina su se povećavale, hranu ni on ni drugi nisu primali, nuždu su mogli obavljati samo u jednu kantu pa su se urin i fekalije prelijevale i sve je smrdjelo i prijetilo zarazom. Jednom prilikom Jasmin Isić je skočio na svjedoka i po njemu skakao tukući ga po cijelom tijelu, a najviše po glavi. U mučenju logoraša isticali su se osim Jasmina Isića, Besim Perenda (Šukrija), Nesib Talić, Vehid Dizdarević, Faruk Avdić, Hajdar Pašanović, Jusuf Karalić, Našid Delabić, Smajo Osmanović, Sahudin Osmanović, Fuad Karalić, Nesib Dragilović, Hajrudin Dulan, Sejo Osmanović, Emir ef. Karalić, Jusuf Šeta, upravnik logora i Šerif Patković.
Za počinjene zločine nad Hrvatima na području općine Zenica svjedoci terete 50-60 Muslimana-Bošnjaka. Na prvom mjestu je Besim Spahić, novinar, gradonačelnik Zenice. O njegovoj odgovornosti pobliže je pisao dr. fra Ivo Marković: "Brojni Hrvati katolici obraćali su se Besimu Spahiću za pomoć, ali ih nije primao. Božo Marković ga je pitao treba li ukloniti starce, djecu i žene iz hrvatskih sela. Kleo se Bogom i tvrdio da se ne trebaju sklanjati i da im on garantira svaku sigurnost. Kad je 8. lipnja muslimansko-bošnjačka vojska prošla kroz selo i pobila sve muškarce, mahom starce i bolesne, na Božin vapaj zbog gubitka oca, 15 rođaka i susjeda, te 82 pobijena u župi Brajkovići, na upit kako ga je mogao onako prevariti garancijom o zaštiti ljudi, odgovorio je: "Pa, nisam čuo da si išta govorio za Ahmiće". Besim Spahić je sudionik u zločinu, o kojemu je zapovjednik Šiber pokrenuo istragu, ali rezultati još nisu poznati.
Besim Spahić najodgovorniji je za smještaj mudžahedina u selo Podbriježje i sva maltretiranja Hrvata Podbriježja i ostalih Hrvata na području Zenice, zbog čega su masovno morali ići u izbjeglištvo. Zenica je postala centar najekstremnijeg muslimansko-bošnjačkog fundamentalizma i nacionalizma. Za takvu Zenicu najodgovorniji je Besim Spahić. On samo deklarativno poziva Hrvate i Srbe da ostanu i vrate se, ali je sve učinio i čini da oni odu i ne vrate se. To je jasno na svakom koraku u Zenici i okolici u ovome trenutku. O svemu tome sramotno šuti sud u Haagu, a bosanska ga vlast ne uklanja, čime očito iskazuje zadovoljstvo stanjem što ga je pripremio Besim Spahić. Dokle god jedan od takvih ljudi, upletenih u zločin, vodi tako važnu općinu, za Bosnu, državu triju konstitutivnih naroda, slaba je perspektiva"
Slijede ga u zločinu Ramiz Džafirović, predsjednik vlade općine Zenica; Fuad Džidić, sociolog iz Zenice, ministar koordinator za regiju; Ervin Bašić, zvan Strela, zapovjednik "Zelene legije" u Zenici; Šerif Pataković, jedan od osnivača zloglasne 7. muslimansko-bošnjačke brigade i Mahmut Emir Karalić, zapovjednik i ideolog te brigade. Tu su još Ibro Purić, bivši biciklist i jedan od osnivača "Patriotske lige"; Jasmin Šarac, komandant štaba Teritorijalne obrane u Zenici, te pripadnici 7. muslimansko-bošnjačke brigade, 17. krajiške brigade, "Zelene legije" i drugi.

Kreševo
Srednjobosanski gradić istoimene općine, Kreševo, smješten je 55 km sjeverozapadno od Sarajeva s kojim je povezan asfaltnom cestom preko Kiseljaka. U pisanim dokumentima mjesto se spominje prvi put 1435. godine, a u 15. stoljeću Kreševo je jedan od rezidencija bosanskih kraljeva, s kraljevskim dvorom i utvrdom. U tursko doba Kreševo je, uz Vareš, glavno središte bosanske metalurgije i njeguje dobre trgovačke veze s Dubrovnikom. Kreševo je za turske uprave važno mjesto, jer se 1469. godine spominje kreševska nahija. Bilo je sjedište naiba - zastupnika sarajevskog kadije, emina - povjerenika za rudarske poslove i serdara - glavara mjesnih janjičara.
Od vremena samostalnosti bosanske države do danas održala se tradicija kovačkog obrta u Kreševu. U gradiću je radila tvornica alata, tvornica sagova, kraj je poznat po rudnicima barita, željeza, bakra, srebra i žive te po izvorima mineralne vode.
Kreševo je u povijesti poznato po svome drevnom franjevačkom samostanu, koji se prvi put spominje sredinom 14. stoljeća. Godina 1521. i 1765. paljen je i pljačkan od Osmanlija kada su potpuno uništeni bogata knjižnica i samostanski arhiv. U samostanskoj biblioteci danas se čuva samo jedna inkunabula i to Strabonova Geographia iz 1480. godine. Biblioteka sadrži i niz djela o metalnim obrtima. U arhivu je značajna zbirka pisama uglednih osoba političkog, kulturnog i crkvenog života iz 19. stoljeća. Vrijedna je i zbirka umjetnina iz starijeg i novijeg doba. Na području općine su dvije rimokatoličke župe, Kreševo i Deževice. Župa Kreševo djeluje od 14. stoljeća, a pred rat u Bosni i Hercegovini brojila je 4058 katolika.
Na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini 1990. godine pobijedila je HDZ Bosne i Hercegovine i vlast je konstituirana u skladu s tim rezultatima. Predsjednik općine bio je Hrvat, a Muslimani-Bošnjaci su participirali u općinskoj vladi sukladno rezultatima izbora.
Demografska struktura kreševske općine po popisu stanovništva iz 1991. godine pokazuje da je u njoj većinski narod hrvatski. Godine 1991. općina je imala svega 6.731 stanovnika. Od toga broja Hrvata je bilo 4.714 ili 70,03 posto, Muslimana-Bošnjaka 1.531 ili 22,74, Srba 34 ili 0,5 posto i ostalih 452 ili 6,71 posto. U čitavoj općini opada broja stanovništva, a najviše se iseljavaju Hrvati. U ukupnom broju stanovništva prema popisu iz 1971. godine Hrvata je bilo 76,12 posto ili 5.284, a za popisa 1981. godine pali su na 74,07 posto ili 5.012. Još drastičniji je pad udjela Srba u ukupnom broju stanovništva općine Kreševo, ali njih je bilo vrlo malo, 118 - 1971. godine, a 54 - 1981.
Početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, u Kreševu se formira HVO, a u njegovim redovima sudjeluju i pripadnici muslimansko-bošnjačkog naroda. Početak sukoba između HVO-a i Armije BiH i u Kreševu je izazvao napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju HVO, a njihovi predstavnici stvaraju paralelnu općinsku vlast suprotnu rezultatima izbora 1990. godine. To produbljuje nepovjerenje i pojačava napetosti.
Oružani napad postrojbi Armije BiH na Hrvate općine Kreševo počinje 17. lipnja 1993. godine, s ciljem da se svrgne legalno izabrana općinska vlast. U ranim jutarnjim satima napadnute su tri obrambene točke HVO-a: lokalitet zvan Pirinski propust, selo Prin i kontrolni punkt Blinje. Napad su poduzele specijalne diverzantske jedinice Armije BiH "Crni labudovi", "Begova divizija" i "Handžar divizija" te dijelovi postrojbe "Al Fatah". Te postrojbe bile su ojačane dijelom 9. brdske brigade Armije BiH.
Napad je bio silovit i nadmoćan oružjem i ljudstvom pa je HVO pretrpio znatne gubitke. Osim toga, kreševske postrojbe HVO-a bile su bez ratnog iskustva i nespremne su dočekale oružani sukob s Armijom BiH, a nisu ni bile pripremane za napad, nego za obranu svojih kuća. Prvog dana borbi poginulo je 10 vojnika HVO-a, teže ranjeno osam, a šest su ih zarobili pripadnici Armije BiH. Napadi se nastavljaju i dva slijedeća dana. U tim borbama Armija BiH je zauzela selo Pirin i do temelja ga spalila, oko 200 Hrvata mještana je protjerano, a oko 70 staraca i žena je zarobljeno. Seosko groblje s područnom crkvicom je uništeno. Topnička postrojba Armije BiH je na groblju podigla topnički položaj ne poštujući dostojanstvo toga mjesta.
Postrojbe Armije BiH napadaju područje općina Kreševo iz Tarčina (općina Hadžići) i s planine Igman, a potom i iz pravca Konjica, preko fojničkog sela Dusine. Napadi se izvode pješadijom uz pomoć tenkova T - 55, minobacača i protuzrakoplovnog oružja. U tri dana borbi poginulo je ukupno 13 vojnika HVO-a, ranjeno ih je 20, a nestalo 12. Najžešći napad Armije BiH na kreševsku općinu bio je od 23. do 26. lipnja 1993. godine, kada su zauzeli selo Deževice, dobrim ga dijelom spalili, a njegovih 250 stanovnika Hrvata protjerali. Hrvatske kuće su i ovdje najprije opljačkane, a zatim uništene. Veći dio nadgrobnih ploča je porušen. Stradala je župna crkva i župni stan.
Postrojbe 82. brdske brigade Armije BiH 23. lipnja 1993. godine snažno napadaju kreševska sela Crnički Kamenik, Crniće, Bjeloviće, Ratkoviće i Kojsinu. U žestokom ratnom okršaju poginula su četiri vojnika HVO-a, jedan je zarobljen. Tom prilikom je Nakib Alibegović živog zarobio vojnika HVO-a Ljubana Bešlića, sina Antina, rođenog 1967. godine u Bjelovićima, općina Kreševo. Svog vojnog ratnog zarobljenika najprije je fizički zlostavljao, a onda ga ustrijelio. Nakib Alibegović, sin Alije i Hasnije, djevojački Kreško, rođen 1972. godine u selu Crnići, po zanimanju kovač, pripadnik je Armije BiH.
Siloviti napadi Armije BiH nastavljaju se i početkom srpnja 1993. godine. Zauzeto je selo Crnički Kamenik i iz njega protjerano 80 mještana, stoka je opljačkana, a u hrvatske kuće nastanjuju se muslimansko-bošnjačke izbjeglice koje su Srbi protjerali iz Foče i okolice Goražda. U seoskoj podružnoj crkvici smjestili su se vojnici Armije BiH. I u kolovozu 1993. godine ne jenjavaju napadi, a 21 kolovoza iz zasjede su ubijena dva vojnika HVO-a i zarobljeno dvoje hrvatskih civila, od kojih jedna žena u devetom mjesecu trudnoće. Od kolovoza intenzitet ratnih operacija Armije BiH je sve slabiji, do njihova potpunog prekida sporazumom o prekidu vatre u Washingtonu. No, dotadašnja granatiranja već su prouzročila veliku štetu na stambenim, gospodarskim i sakralnim objektima.
O ratnim prilikama u Kreševu svjedoči gvardijan franjevačkog samostana koji kaže da su "svi fratri ostali u Kreševu. Hrvate pa i fratre rat s Muslimanima je zatekao nepripremljene, počeo je neočekivano. Čim su postrojbe Armije BiH napale gradić, počelo se pomišljati na evakuaciju civila. Ona je bila doista i naređena. Jedan mladić je prenio fratrima u samostan. Fratri su bili jednodušni u odluci da neće iz Kreševa" Takvoj odluci hrvatskih političkih čelnika Kreševa osobno se suprotstavio gvardijan na taj način što je u habitu, pomalo ljutit, prošetao Kreševom hrabreći vjernike da ostanu u gradu. On navodi da je šest sela "očišćeno" od Hrvata: Poljani, Kojsina, Vranci, Crnići, Ratkovići i Bjelovići.
U Kreševu je i poslije sklopljenog primirja ostalo Muslimana-Bošnjaka, a bilo ih je i za ratnih sukoba. Kreševom je kružila priča da je Alija Izetbegoić gradić Kreševo obećao Fočacima kada ga osvoji Armija BiH. Time se tumači podatak da je medu onima koji su jurišali na Kreševo bilo najviše Muslimana-Bošnjaka iz Foče.
Utočište u kreševskom franjevačkom samostanu jedno vrijeme našao je i don Danijel Jakovljević, župnik u Dusini, selu fojničke općine. Župnik podsjeća da je ta župa nastala 1899. godine odvojivši se od župe Kreševo. Nju tvore sela Deževice, Dusina, Podgora i Crnički Kamenik, a u njoj je živjelo 610 vjernika u 160 obitelji. U čitavoj župi nema više nijednog vjernika. Sva sela su "očišćena" Od Hrvata.
U Kreševu je 20. lipnja 1993. godine smrtno stradao Marko Mišanović, rođen 19. svibnja 1928. godine u selu Kojsini. Bježeći u podrum za vrijeme muslimansko-bošnjačkog granatiranja, pogodio ga je geler i usmrtio. Kata Vukoja, rođena 27. kolovoza 1931. godine, poginula je 28. srpnja 1993. Ona je toga dana s drugim civilima sakupljala sijeno na njivi zvanoj "Hasan Do", vlasništvo Marka Markovića iz Poljana. S položaja Armije BiH pucano je iz lakog naoružanja na skupljače sijena. Jedno puščano zrno pogodilo je Katu u grudi. Odmah je umrla.
Za napada na Hrvate kreševske općine i počinjene zločine, osumnjičeni su: Ibrahim Lisovac, sin Šerifa i Naze, rođen 27. rujna 1949. godine u Kreševu. On je bio stalno nastanjen u Sarajevu gdje je službovao u Mešihatu Islamske zajednice; Avdo Lisovac, sin Omera i Fate, rođen 23. prosinca 1955. godine u Kiseljaku, a stalno nastanjen u Kreševu, po zanimanju strojarski tehničar; Edin Hasandić, sin Ibrahima i Ramize, rođen 7. prosinca 1972. godine u Kiseljaku, stalno nastanjen u Kreševu, po zanimanju tekstilni radnik; Ibrahim Hasandić, sin Muharema i Mejre, rođen l. listopada 1941. godine u Visokom, stalno nastanjen u Kreševu, po zanimanju električar; Nurudin Aždajić, sin Mehmeda i Ismete, rođen 4. kolovoza 1948. godine u Kreševu, gdje je bio i stalno nastanjen, po zanimanju alatničar; Junuz Ahbabović, sin Šefika i Alme, rođen 5. ožujka 1974. godine u Sarajevu, stalno nastanjen u Kreševu, po zanimanju tokar i Ifet Bejtić, sin Omera i Ramize, rođen 14. studenog 1971. godine u Bjelovićima, općina Kreševo, stalno nastanjen u mjestu rođenja, po zanimanju pekar.
Ibrahim Lisovac početkom 1992. godine, vraća se u rodno Kreševo, nagovara Muslimane-Bošnjake da napuste redove HVO-a i oko sebe okuplja visoke rezervne časnike bivše JNA, Kasima Kulašina i Vahida Fatića. Organizira paralelne vojne postrojbe muslimansko-bošnjačkog naroda. Sa svojim istomišljenicima propagira politiku protiv suživota, a Hrvate i Srbe predstavlja kao zajedničke neprijatelje. Uz pomoć Kulašina i Fatića stvara vojne postrojbe Armije BiH koje se povlače u Tarčin, odakle sudjeluju u napadima na kreševsko područje, sudjeluju u pljački, paljenju, etničkom čišćenju i protjerivanju hrvatskog pučanstva.
U Deževicama je 1962. godine podignuta župna crkva Gospe Snježne, a nju su uništili pripadnici Armije BiH. Crkva je opljačkana, u njoj je razbijeno sve što se moglo razbiti: oltar, svetohranište, veliki križ, svi kipovi i slike, lusteri, sat za struju, razglas, harmonij, crkveno ruho, sav crkveni pribor, jaslice, "Božji grob", zvonce, klupe i tako redom. Iz crkvenog dvorišta nestao je misijski križ, a u Gospin kip je pucano. Župna kuća je najprije temeljito opljačkana, a onda devastirana. Nestali su arhiv, knjižnica, slike, kipovi, posuđe, namještaj, poskidana su vrata i prozori, povađene instalacije, lamperija skinuta. U Bilićima, Podgori i na groblju u Deževicama opljačkane su kapelice, a zatim oštećene.

Zavidovići
Grad Zavidovići, oko 13 tisuća stanovnika nalazi se na rijeci Bosni i na cestovnom i željezničkom prometnom pravcu Sarajevo-Doboj. Leži na ušću rijeke Krivaje u rijeku Bosnu. Zavidovići su najveće središte drvne industrije u Bosni i Hercegovini s velikom pilanom i modernom tvornicom montažnih kuća i namještaja.
Općina Zavidovići je područje s natpolovičnim muslimansko-bošnjačkim pučanstvom. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine od 57.164 stanovnika zavidovićke općine Muslimana-Bošnjaka je bilo 34.198 ili 59,82 posto, Srba 11.640 ili 20,36 posto, Hrvata 7.576 ili 13,25 posto, a ostalih 3.750 ili 6,56 posto. U protekla tri desetljeća udio hrvatskog i srpskog pučanstva u ukupnom broju stanovnika općine Zavidovići se smanjivao, a rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Izraženo brojkama to izgleda ovako: 1971. Muslimana-Bošnjaka je bilo 24.803, Srba 11.031 i Hrvata 7.457, a 1991. godine Muslimana-Bošnjaka je bilo 29.289, Srba 11.202 i Hrvata 7.451. Ti podaci pokazuju da su se Srbi i Hrvati iseljavali iz Zavidovića i s područja istoimene općine.
Gornja Lovnica
Sukob između HVO-a i Armije BiH na zavidovičkom području počinje dosta kasno. Prvi otvoreni sukob dogodio se 25. lipnja 1993. godine kada je minobacačkom vatrom Armija BiH granatirala selo Gornju Lovnicu. Mete granatiranja bile su katolička crkva, groblje, prodavaonica osnovnih prehrambenih proizvoda i skupine hrvatskih kuća. Selo Gornja Lovnica nalazi se južno od prometnice između Žepča i Zavidovića. U selu je bilo oko 180 obiteljskih kuća u kojima je živio 721 stanovnik.
Istog dana, za samog napada na selo, telefonom se javlja dr. Halid Muhić iz sela Majdana i obavještava da je Gornja Lovnica u potpunom muslimansko-bošnjačkom okruženju te traži da se svi mještani predaju. Muhić je tada jamčio slobodu hrvatskim civilima, ali ne i vojnicima HVO-a, koji su branili svoje selo. Mjesni župnik je tu poruku prenio zapovjedništvu HVO-a u zavidovičkoj općini, ali ona nije prihvaćena.
Postrojbe Armije BiH 26. lipnja 1993. godine nastavljaju granatirati Gornju Lovnicu i oko 15 sati od gelera su ranjena četiri civila. Među njima je bila i Ivka Martić, rođena 1964. godine, koja je bila trudna. Prenoseći ranjenike na Blagojevića - Brdo, gelerima su pogođeni Ivica Vidović, rođen 1946. godine, oženjen, otac četvoro djece i Franjo Lupić, također oženjen i otac četvoro djece. Ivica Vidović je pao mrtav na licu mjesta, a pokopan je 26. lipnja 1993. na mjesnom groblju, noću. Lupić je bio teško ranjen, tri tjedna je svoje rane liječio u Zagrebu, ali su one bile toliko teške da je preminuo. U Hrvate je ušao strah od granata Armije BiH, čiji su vojnici nemilosrdno navodili minobacače na civile koji su tražili hranu ili vodu, pohodili svoje najbliže, pomagali bolesne i starce, a i one koji su prenosili ranjenike.
Obruč postrojbi Armije BiH oko Gornje Lovnice sve više se steže i u noći od 27. na 28. lipnja 1993. godine odlučeno je da se iz sela evakuiraju svi civili, a da ostanu samo vojnici HVO-a na crtama bojišnice kako bi branili svoje domove. Do jutra civili su organizirano izvedeni iz sela i smješteni kao prognanici u selima Ljubatovići u općini Maglaj i Lug u općini Zavidovići.
Postrojbe Armije BiH su 28. lipnja 1993. godine oko 16 sati počele sveopći napad na Gronju Lovnicu. U zaseoku Martići vojnici Armije BiH su zapalili sedam hrvatskih obiteljskih kuća a uz njih i gospodarske zgrade. Muslimansko-Bošnjačko topništvo jako gada prostor oko crkve, groblja i prodavaonice.
Snajperskim metkom 10. srpnja 1993. godine ubijen je Vinko Badim, rođen 1968. godine. U večernjim satima 27. srpnja 1993. vojnici Armije BiH presreli su i uhitili na području sela Martići, na brdu Zovik, dječaka Marijana Martića, rođenog 1977. godine, koji je na konjima prenosio hranu. Dječak je mučen pa ubijen i pokopan na brdu Zovik. Kasnije je ekshumiran. Razmjenom, tijelo je vraćeno roditeljima.
Početkom kolovoza 1993. godine snajperskim metkom u vrat teško je ranjen V. J., rođen 1962. godine. Kao medicinski radnik, na vidnom je mjestu, na rukavu, imao istaknutu oznaku Crvenog križa. Jednog jutra je obilazio ranjene pripadnike HVO-a i tada je pogoden metkom u vrat.
Vrbica
Snažni topnički napad na selo Vrbica izvele su postrojbe Armije BiH oko 10. rujna 1993. godine. Od granate i gelera poginulo je šest, a ranjeno 14 hrvatskih mještana. U selo Vinište 4. studenoga 1993. godine, udaljeno šest kilometara jugozapadno od Zavidovića, rano ujutro upala je grupa muslimansko-bošnjačkih diverzanata i plaćenika iz arapskih zemalja. Na brutalan način ubili su dvojicu hrvatskih civila. Mato Knezović, teški invalid, zaklan je u postelji, a Momčilo Lučić je izmasakriran na očigled supruge i djece.
Vojnici HVO-a su 23. siječnja 1994. godine vojnom akcijom povratili predjel Berići u Gornjoj Lovnici i tom prigodom naišli na izmasakrirano tijelo Ive (Nikolina) Juranovića, dozapovjednika HVO-a, rođenog 1958. godine. Pretpostavlja se da je vjerojatno bio zarobljen. Na mjestu zarobljavanja pronađena je njegova kapa i veći pramen kose, što upućuje na zaključak da se otimao dok su ga tukli i mučili. Oko 50 m dalje ležalo je njegovo tijelo. Usta su mu bila rasječena s obje strane, od kuta usnica sve do ušiju. Iz prsta njegovih ruku iščupani su nokti, a nožem su probijeni zglobovi na prstima ruku. Njegov spolni organ je odsječen.
U borbama kod Gornje Lovnice, 23. siječnja 1994. godine, ranjen je i zarobljen Stipe Banović iz Travnika. Prebačen je u privremenu ratnu bolnicu Armije BiH smještenu u zavidovićkom poduzeću "Kristal". Tu je liječen sve dok jednog dana, u veljači 1994. godine, u bolnicu nije došao Sead Smajlović, Musliman-Bošnjak iz Zavidovića, i ubio ga na bolničkom krevetu, iz pištolja.

Maglaj
Na rijeci Bosni, 16 km južno od Doboja prema Zavidovićima, smjestio se grad Maglaj s oko 5500 stanovnika. U njemu je i središte maglajske općine, a sam grad se spominje prvi put u pisanim dokumentima 1503. godine. Maglaj je poznat po tvornici sulfatne celuloze i natron-papira. Uz osnovne, u njemu djeluje i srednja škola. Katolička župna crkva posvećena je hrvatskom svecu Leopoldu Bogdanu Mandiću.
Maglajska općina je s većinskim muslimansko-bošnjačkim stanovništvom. Demografska struktura u proteklih 30 godina nije bitno narušavana. Rat u Bosni i Hercegovini bino je izmijenio demografsku strukturu općine i grada Maglaja u korist Muslimana-Bošnjaka, a na štetu Hrvata i Srba, koji su protjerani u velikom broju iz svojih domova. Prema popisu stanovništva, maglajska općina brojila je 1991. godine 43.338 stanovnika, od toga Muslimana-Bošnjaka 19.569 ili 45,1 posto, Srba 13.312 ili 30,68 posto, Hrvata 8.365 ili 19,27 posto, a ostlih 2.142 ili 4,93 posto. Udio Hrvata u ukupnom broju stanovništva od popisa 1971. godine uglavnom je stabilan, dok je zapažen pad udjela srpskog i povećanje udjela muslimansko-bošnjačkog naroda.
HVO i Armija BiH zajednički su se borili protiv srpskog agresora u 1992. i dijelu 1993. godine. Sve do srpnja mjeseca 1993. godine nije bilo većih oružanih okršaja između dvije vojske. Nekoliko dana prije otvorenog sukoba u Maglaj je u UNPROFOR-ovu transporteru došao dr. Ejup Ganić i dao nalog političkim i vojnim vođama muslimansko-bošnjačkog naroda da Armija BiH napadne HVO i hrvatsko pučanstvo Maglaja. Sukob je počeo prvih dana srpnja 1993. godine. U tom sukobu je sravnjeno 35 hrvatskih kuća u selu Liješnica, a samo jednu prije su sravnili srpski agresori. Bila je to kuća Anice Matijević, rodene 1943. godine.
Tomići
Prve hrvatske žrtve od muslimansko-bošnjačkog sanjperista pale su u selu Tomići, uz željezničku prugu Sarajevo-Doboj, a s lijeve strane toka rijeke Bosne, udaljeno osam km od Maglaja prema Zavidovićima. Naspram sela Tomići, a s druge strane rijeke Bosne nalazi se selo Krsno Polje, koje, od 17. svibnja 1993. godine kontrolira Armija BiH. Iz sela je protjerano malobrojno hrvatsko i srpsko stanovništvo, popaljene su njihove kuće i gospodarske zgrade i utvrđena bojišnica prema HVO-u. U selu Tomići živjelo je 50 hrvatskih obitelji s oko 200 članova. Snajperisti su stalno pucali na hrvatsko pučanstvo u Tomićima; život u selu je bio paraliziran, vrata i prozori kuća bili su zaštićeni trupcima, nije bilo u kućama dovoljno zraka i svjetla, a noću su prostorije bile osvijetljene svjetlom na jestivo ulje i svinjsku mast. Polja se nisu mogla obrađivati danju pa su ljudi išli na svoje njive po noći, za mjesečine. U razdoblju od 7. kolovoza do 26. prosinca 1993. godine od muslimansko-bošnjačkih snajperista u selu Tomići ubijena su tri Hrvata, a ranjeno šest. Ubijeni su Karlo (Nike) Banović, rođen 1946. godine, ubijen na svojoj njivi 26. kolovoza 1993. godine oko 18 sati dok je nadgledao usjeve; Pava (Stipe) Jugović, rođena 1947. godine, ubijena je snajperskim hicem kroz prozor svoje kuće 4. rujna 1993. godine dok je ložila vatru ili stajala uz štednjak; Mato (Ive) Banović rođen 1957. godine, ubijen je 27. rujna 1993. kod kuće svog prvog susjeda Marijana Sovića oko 16 sati, dok je pružao prvu pomoć snajperom ranjenoj Ankici Sović.
Prema iskazima svjedoka muslimansko-bošnjački snajperisti, koji su pucali po selima Tomići i Fojnica bili su; Senad Mahmutagić, zvani "Ćevap", iz Jelovca, općina Maglaj; Sebastijan Radovanović, zet Zdenke Zambonija iz Maglaja, te muškarac zvan Bijeli iz Isića, općina Maglaj, koji je stanovao iznad apoteke i nosio naglašeno široku maskirnu uniformu. Mahmutagić i Radovanović bili su naoružani originalnim Zastavinim snajperima, a Bijeli je pucao iz snajpera na karabinu.
Hasanbari
Prema autentičnom svjedočenju u selu Hasanbari 13. rujna 1993. godine masakrirani su hrvatski vojnici. Pored groblja svjedok je sa skupinom kolega pored puta s lijeve strane vidio leš vojnika Ivice Jozića, starog oko 24 godine, prognanika iz Jelaha, nastanjenog u selu Čustom Brdu. Lijeva ruka leša bila je odsječena u zglobu lakta, a sasvim bijela kost lijeve nadlaktice vidjela se u dužini 10-15 cm. Desno oko mu je izvađeno iz očne duplje. Prema obliku i veličini rane to je učinjeno oštrim predmetom. Na oba obraza vidljive su bile posjekotine dubine dva do tri cm. Ispod mrtvog tijela ostao je nož- bajunet od puške M-48, sa slomljenim vrhom, sav krvav. Na tijelu se vidjelo nekoliko rana od vatrenog oružja.
U blizini je nađeno i drugo tijelo, leš još jednog mrtvog vojnika HVO-a. Nije indentificiran. Imao je nekoliko rana od vatrenog oružja u predjelu grudnog koša. Oblik i veličina rane kod nosa, na gornjoj vilici, svjedoči da je u vojnika pucano iz blizine. Obje ruke, od zglobova šaka do vrhova prstiju bile su izlomljene, zdrobljene tvrdim predmetom. Po tim tragovima može se zaključiti da je vojnik već ranjen ili možda mrtav bio i masakriran.
Selo Fojnica
Selo Fojnica je od Maglaja udaljeno oko šest kilometara, prema Zavidovićima, u blizini sela Krsno Polje. U Fojnici je živjelo oko 50 hrvatskih obitelji s oko 150 članova. Muslimansko-bošnjački snajperisti iz susjednog sela Krsno Polje držali su Fojnicu u blokadi, kao i Tomiće.
Snajperisti su tu u kolovozu i rujnu 1993. ranili četiri osobe hrvatske nacionalnosti. Pored svoga automobila, s rukama u džepovima, 27. studenoga 1993. godine život je izgubio Dragan (Ive) Slišković, rođen 1965. godine. Pogođen je u lijevu sljepoočnicu rasprskavajućim zrnom iz snajpera. Snajperisti su bili isti oni koji su ubijali i ranjavali Hrvate u Tomićima.
Čusto Brdo
U selu Čusto Brdo vojnici Armije BiH među kojima je bilo i mudžahedina iz Tešnja su 15. rujna 1993. godine izmasakrirali članove jedne hrvatske obitelji: Peru Zekića, njegovu suprugu i kćer.
Novakovići
Selo Novakovići bilo je izloženo žestokim napadima vojnih postrojbi Armije BiH 21. i 24. siječnja 1994. godine. U prvom napadu na to selo, udaljeno pet kilometara od Maglaja prema Zavidovićima na lijevoj obali rijeke Bosne, nastanjeno hrvatskim pukom, masakrirana su tri zarobljena vojnika HVO-a i jedan civil. Tijekom muslimansko-bošnjačkog napada poginulo je pet branitelja, a ranjena tri.
Masakriran je Franjo (Ivića) Banović, rođen 1951. godine, otac troje djece. Franjino tijelo je ekshumirano 18. ožujka 1994. godine. Vidljivi su tragovi masakriranja. Ruke su mu bile vezane, odjeća skinuta, nedostaju zadnji dio glave, nema očiju u očnim dupljama, nema rana od vatrenog oružja. I Ivo (Markov) Antolović je masakriran. Rođen je 1955. godine, otac je jednog djeteta, oženjen, ubijen vjerojatno 21. siječnja 1994. godine kao i Franjo Banović. Na mrtvom tijelu ekshumiranom 18. ožujka 1994. godine očiti su tragovi masakriranja. Skinuta je odjeća, po cijeloj širini lica preko očiju vidljiva je duboka otvorena rana, a na tijelu su i rane od vatrenog oružja.
Treći masakrirani je Ilija (Ilijn) Babić, rođen 1961. godine, oženjen, otac troje djece. On je vjerojatno ubijen istog dana, a ekshumiran je također 18. ožujka 1994. Skinuta odjeća, oveća rana iznad desnog oka i rez na desnoj strani vrata navode na zaključak da je mučen i zaklan. U neposrednoj blizini svoje kuće ubijen je Mato (Ivana) Slišković, civil, rođen 1939. godine, oženjen, otac troje djece. Prvo je s leđa proboden bajonetom, zatim je pobjegao od vojnika Armije BiH, ali su ga uskoro iz neposredne blizine ubili, na nosilima.
Mučen i masakriran je i Ilija (Andrije) Dunđer, vojnik HVO-a, poslije zarobljavanja, rođen 1964. godine, oženjen, otac dvoje djece. Njegova glava je tek ličila na ljudsku glavu, smrskana je tupim predmetom, a rana od vatrenog oružja nije bilo.
Poslije identifikacija svoga oca Franje, Ivo Banović, rođen 1972. godine u Tomićima, zajedno sa svojim stricem Marijanom (Ivića) Banovićem identificirao je i tijelo svog bližeg rođaka Drage (Antina) Banovića, rođenog 1967. godine, oženjenog oca dvoje djece. Bio je vojnik HVO-a, a prema tragovima na lešu ubijen je kao zarobljenik.
Dragino tijelo ležalo je u sanduku, na leđima, imao je mnogo prostrijelnih rana u predjelu donjeg dijela trbuha i veću ranu na desnoj sljepoočici, nanesenu tupim predmetom. Mrtvo tijelo nije bilo sahranjeno, nego je skoro dva mjeseca ležalo na otvorenome pa se već počelo raspadati.
Među masakriranim toga dana je i Jozo (Ivanke) Karatović, rođen 1956. godine, neoženjen. Tijelo je nađeno golo, jagodične kosti su mu bile smrvljene, ruke od ramena do šaka izlomljene, na mnogo mjesta po tijelu je gnjeten. Prema izjavi vojnika očevidca, Jozo je bio ranjen i ostao je ležati pa je zarobljen, a onda tučen, mučen i ubijen. Alen (Franjin) Matijević, rođen je 1975. godine, neoženjen, civil. Njegovo nesahranjeno tijelo pronađeno je 18. ožujka 1994. godine i nije bilo identificirano pa je ka "NN-neidentificirana žrtva" poslan srpskoj strani.
Prepoznat je 30. ožujka 1994. i razmijenjen. Na njegovom tijelu bili su vidljivi znakovi mučenja i masakriranja: skinuta odjeća, lice mu je bilo potpuno crno, gornja vilica polomljena, a na lijevoj sljepoočnici imao je ranu.
Postrojbe Armije BiH oštetile su i svetište sv. Leoploda Bogdana Mandića. Prema izjavi župnika muslimansko-bošnjačke vlasti Maglaja nisu dopustile služenje svete mise u crkvi. Za blagdan sv. Leoploda Mandića, 12. svibnja 1996. godine, te vlasti su prvo odobrile pa povukle dopuštenje o služenju svete mise u tom svetištu. To je očit primjer kršenja vjerskih sloboda na području Federacija Bosne i Hercegovine.

Žepče
Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.
S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije "pucaju" i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šefer.
Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.
Stojkovići
I hrvatsko selo Stojkovići u visočkoj općini doživjelo je svoju tragediju u vrijeme sukoba HVO-a i Armije BiH. Selo su zauzele postrojbe Armije BiH 20. travnja 1993. godine. Toga dana iz vatrenog oružja pripadnika Armije BiH ubijen je u obiteljskoj kući u Stojkovićima sedamnaestogodišnji Slavko Pravdić, sin Ivice. Stradao je dok je objedovao s ocem Ivicom i majkom Božicom, braćom Nenadom i Željkom.
Kada su osvojeni Stojkovići, Seid Ahmeljić, sin Mustafe i Zejfe Đino, rođen 25. svibnja 1955. godine u Vladićima, općina Fojnica, poznatiji po nadimku Luka, po zanimanju trgovac, koji je radio u Gromiljaku, u silosu, pripadnik Armije BiH i Ramiz Smajić, zvani Čiča, sin Salke i Aiše Čilaš, rođen 20. svibnja 1955. godine u Višnjici, općina Kiseljak, taksist u Kiseljaku, pripadnik Armije BiH, zapovjedili su da se pritvori svo hrvatsko civilno pučanstvo sela. Dok su Hrvati bili u pritvoru, pljačkana je njihova imovina, odnošen je novac, osobito strana valuta, zlatni nakit, tehnička roba, odvođena je stoka. Samo od obitelji Nikole Radata, zvanog Nikica i Mije Radata vojnici Armije BiH opljačkali su 100 ovaca, osam bikova, tri krave, jedno tele i dvije svinje.
Od 20. travnja do 3. lipnja 1993. godine vojnici Armije BiH su zlostavljali zatvorene Hrvate, tukli ih šakama, nogama, kundacima i cijevima pušaka, stavljali ih uza zid kuće prijeteći da će ih strijeljati pa su doista pucali iznad njihovih glava ili ispod nogu im, prijetili su i noževima, da će ih zaklati. Cilj toga zastrašivanja bilo je prisiliti ih da se isele iz Stojkovića i da selo tako "očiste" od Hrvata.
Posebno teško bili su mučeni najimućniji i najugledniji pojedinci u selu, među kojima i Nikola Radat - Nikica. Na njima su se iživljavali Seid Ahmeljić - Luka i Ramiz Smajić. Oni su 2. lipnja 1993. godine Nikolu Radata, sina Ivana i Stojke, rođenog 25. ožujka 1926. godine, živog bacili u zapaljenu staju. Sutradan su postrojbe HVO-a oslobodile Stojkoviće od terora vojnika Armije BiH i pronašle poluizgoren i polukarboniziran leš Nikole Radata. Pokopali su ga u blizini njegove kuće.
Selo Kiseljak
Strahovit zločin nad hrvatskim civilima počinili su vojnici Armije BiH 16. kolovoza 1993. godine u selu Kiseljak, istočno od Žepča. Preobučeni u uniforme vojnika HVO-a, diverzanti 303. i 314. brigade 3. korpusa Armije BiH neometano su, predvečer upali u to hrvatsko selo. Vojnici HVO-a bili su iznenađeni i dok su se konsolidirali i stali odupirati, vojnici Armije BiH počinili su zločine nad starcima, ženama i djecom. Vatrenim i hladnim oružjem život su izgubile 43 osobe. Kada su upali u selo, vojnici Armije BiH iz kuća su istjerali civile i postavili ih kao živi zid prema lokalnoj postrojbi HVO-a.
Jedna žena, majka petoro djece, svjedočila je 21. veljače 1994. godine.
"Tada je zapucalo i odozdo, od pruge, a muslimanski vojnici su se međusobno dovikivali 'Allahu ekber'. Na put, između moje i Nikine kuće i na njegovo dvorište pristizali su novi muslimansko-bošnjački vojnici. Skupilo ih se preko dvadeset. Prijetili su, psovali: 'Znat ćete vi, ustaše, što su balije'. Sve su zarobljene potjerali prema cesti naredivši da se međusobno drže tako da njima mogu biti živi štit. Čini mi se da su htjeli preći na drugu stranu ceste. Zastali su s ovu stranu, kod ceste, desetak metara od moje kuće. Strašno je pucalo i od pruge i, čini mi se, sa svih strana. Čula sam zarobljene da strašno viču, jauču. Sada se pucalo svačim: puškama, pištoljima, bombama, tromblonima. Valjda nisu smjeli preko ceste pa su ispred sebe ti muslimansko-bošnjački vojnici gonili zarobljene vičući im da se čvrsto i gusto drže zajedno. Vraćali su se natrag. I onda čuh kćerku: 'Joj, mama!' Pogledah kroz prozor. Ivana pade i nije više progovorila. Muslimani-Bošnjaci su pucali po ostalima. Čula sam da viču: 'Sad ćete vidjeti što su balije. Majku vam ustašku. sad ste naši.'
Kata Krezić pala je na leđa s rukama prekriženim na prsima. Floro je ležao na putu pod prozorom, a kraj njega je na trbuhu puzala Ankica, Florina sestra. Jaukala je. Janja i Jozo Bulajić ležali su jedno na drugom. Mislila sam da su oboje mrtvi. Ivana i Franju sam vidjela kroz trupce na prozorima. Franjo je ležao a crijeva su mu bila vani. Čula sam kako kaže Ivanu da mu stavi drvo pod glavu. Ivan je to učinio i trudio se da mu jezik izvuče vani. Ali, Franjo je istog trenutka umro. Sve se od početka napada odvijalo tako brzo i shvatih da se iz Verine kuće i iz još jedne kuće, ovdje s druge strane, puca na muslimansko-bošnjačke vojnike. Da su naši došli prije, ne bi ovi bili stigli napraviti ovaj pokolj, ali sve se odigralo tako brzo. Muslimansko-bošnjački vojnici su počeli bježati prema cesti i preko ceste. Kasnije sam saznala da ih je bilo mrtvih i ranjenih. A mislili su ići dalje ubijati, jer sam čula kako govore: 'Ovdje je gotovo, idemo dalje'. A tada su naši zapucali iz ovih dviju kuća."
U tome masakru hrvatskog pučanstva u Kiseljaku, smrtno su stradali: Franjo Krezić, starija osoba; Kata Krezić, žena Franje, starija osoba; Kata Katić, rođena 1922. godine; Niko Širić, starija osoba; Kata Širić, starija osoba; Ivica Mandurić, dječak, retardirana osoba; Ivana Širić, djevojčica od 15 godina; Miroslav Lučić, invalid bez noge; Damir Kajić, dječak od 10 godina; Kruno Kajić, invalid, ranjeni vojnik HVO-a; Ljilja Maglica, djevojka; Ana Đerek, majka troje maloljetne djece; Anto Jukić, invalid, ranjenik HVO-a; Franjo Tadić, nesposobna i nepokretna osoba; Jakov Tadić, starija osoba; Ivan Pravdić, invalid; Jozo Bulajić, starija osoba; Mato Ivešić, starija osoba; Ivo Vidović, starija osoba; Stanko Širić, starija osoba; Ivica Bandić, starija osoba; Florijan Krezić; Ivica Lukeš i Vinko Zovko. Ostali poginuli još nisu identificirani.
Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:
"Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; 'Majko, što je ovo?' A mala Ivana govorila je: 'Joj, što ću...' to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: 'Dijete, ne daj se!' Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila 'Pokajanje', za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: 'Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti'. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno...
Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. 'Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.'
Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se 'otvorila', baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge".
Obitelj Franje i Kate Krezić bili su izbjeglice iz sela Golubinja, 15 km udaljenog od Kiseljaka. Bili su se smjestili kod svjedokinje utekavši iz rodne kuće ispred muslimansko-bošnjačkog nasilja. Iza njih su ostala siročad, sin i kćerkica, koja je imala osam godina.
Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče u svjetskoj javnosti nije bio zapažen. Predstojnik Sektora za zdravstvo u Odjelu obrane tadašnje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, dr. Ivo Bagarić, 17. kolovoza 1993. godine o tom muslimansko-bošnjačkom zločinu nad Hrvatima u Kiseljaku obavijestio je UN, UNHCR, UNPROFOR, WHO, ICRC, UNICEF, Helsinški Watch, New York, Amnesty International, The European Community i g. Cederica Thornberryja te apelirao za zaštitu hrvatskog pučanstva u Bosni pred genocidom koji provodi Armija BiH.
Zaprepašteni zločinom u selu Kiseljak nad običnim ljudima, čak invalidima i djecom, Hrvati žepačkog kraja vapili su za pomoć i zaštitu. Predsjednik HVO-a Žepča i dopredsjednik HDZ, Bosne i Hercegovine dipl inž. Perica Jukić, u svom otvorenom pismu upućenom između ostalih i kardinalu Franji Kuhariću kao i cjelokupnoj međunarodnoj javnosti za taj ratni zločin optužio je izravno Aliju Izetbegovića. Ovdje valja napomenuti da muslimansko-bošnjačkee civilne i vojne vlasti nisu dopuštale inozemnim novinarima pristup Žepču, kao ni humanitarnim organizacijama i europskim promatračima, blokiranjem putova i polaganjem mina.
Za ratni zločin počinjen nad Hrvatima u selu Kiseljak opravdano se tereti Suad Hasanović, zapovjednik 303. brigade i Mirsad Šestić, zapovjednik II. bataljuna 303. brigade iz sastava 3. korpusa Armije BiH, kojemu je sjedište u Zenici. Uz njih, tereti se i Ramiz Bećirhodžić, rođen 1953. godine, zapovjednik specijalne policijske postrojbe Odreda MUP-a CSB Zenica. Kota Bukvik, na južnom dijelu općine Žepče bila je 22. prosinca 1993. godine izložena jakom topničkom napadu Armije BiH. Na Bukvik je taj dan ispaljeno preko 300 različitih granata usmjerenih na položaje HVO-a, a potom su uslijedile pješadijske borbe, prsa u prsa. U tim borbama HVO je izgubio četiri vojnika, a medu njima je bio i Fabijan Tadić, zapovjednik jedne postrojbe HVO-a. Mrtvom Fabijanu Tadiću vojnici Armije BiH odsjekli su glavu i tijelo na više mjesta masakrirali. Tu jezovitu situaciju vojnici HVO-a su snimili na videokasetu i njen snimak je predočen članovima Europske promatračke misije i predstavnicima ICRC-a iz Banja Luke, koji su boravili u općini Žepče, a 28. prosinca 1993. godine također i časnicima UNPROFOR-a na čelu s majorom Morgensonom.

Kakanj
Rudarsko-industrijski grad Kakanj smjestio se uz rijeku Bosnu na glavnoj željezničkoj i cestovnoj prometnici Sarajevo-Doboj. Kakanj je od Sarajeva udaljen 52 km, a od Zenice 30 km. Područje oko Kaknja bogato je ležištima odličnog mrkog ugljena, u općini je razvijena drvna industrija i proizvodnja cementa. U Čatićima je izgrađena termoelektrana.
Grad Kakanj spominje se 1392. godine, a vrlo je značajno upravno središte za turske uprave u Bosni. Kada je Eugen Savojski prodro u Bosnu s austrijskom vojskom sve do Sarajeva, kod Kaknja je naišao na snažan otpor Muslimana-Bošnjaka 1697. godine, a takav otpor su doživjele i austrijske trupe 1878. godine.
Arheološki nalazi svjedoče o životu u pretpovijesno doba, a ostaci keramike i kamenih spomenika upućuju na sličnost kakanjske s danilskom kulturom (Danilo, selo kod Šibenika). Poznata je na tom području i velika nekropola stećaka.
Na području kakanjske općine je i mjesto Kraljeva Sutjeska, u kojem su bili vladarski dvori kraljeva iz roda Kotromanića i u kojoj i danas postoji franjevački samostan Sv. Ivana Krstitelja, kao živi svjedok srednjovjekovne države Bosne i katolika Hrvata u njoj. U blizini Kraljeve Sutjeske je i kraljevski dvor na Bobovcu, gdje su se očuvali bedemi i znatan dio ruševina pojedinih zgrada. Restaurirana je na Bobovcu crkva koja je kraljevska grobnica, ali su nadgrobne ploče od crvenog mramora tijekom ovog rata porazbijane i razbacane.
Franjevački samostan je sagrađen sredinom 14. stoljeća darežljivošću bana Stjepana II. Samostan je za bosanske srednjovjekovne države uživao veliki ugled i utjecaj, jer je bio tik uz kraljevski dvor. Za turske uprave samostan je teško stradavao, 1524. je zapaljen, ubrzo se pridigao pa opet stradao, u 17. stoljeću je gorio. Obnavljan je i proširivan uz velika davanja turskim vlastima za razne dozvole, a u 19. stoljeću proširen i obnovljen kao i u 20, stoljeću, posljednji put 1982.-1988. godine.
Sutješki samostan riznica je katoličke i hrvatske kulture u Bosni i Hercegovini. Bogata biblioteka čuva mnoga vrijedna stara izdanja, a medu njima je čak 31 inkunabula ili polovica svih inkunabula u Bosni i Hercegovini. Samostanski arhiv raspolaže mnogim turskim i drugim još uvijek nedovoljno istraženim dokumentima. Vrijedna je zbirka umjetničkih djela i djela umjetničkog obrta.
Posljednjim ratnim događajima demografska slika kakanjske općine potpuno je izmijenjena na štetu hrvatskog i srpskog pučanstva. No, i prije toga, popisi stanovništva potvrđuju da se udio muslimansko-bošnjačkog naroda stalno povećavao, a srpskog i hrvatskog smanjivao. Posljedice su to ne samo većeg nataliteta kod Muslimana-Bošnjaka, nego i veće stope iseljavanja Hrvata i Srba. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, od 55.950 stanovnika općine Kakanj Muslimana-Bošnjaka je bilo 30.528 ili 54,56 posto, Hrvata 16.556 ili 29,59 posto, Srba 4.929 ili 8,80 posto, a ostali 3.937 ili 7,03 posto. Ako ove podatke usporedimo s podacima popisa iz 1971. godine onda vidimo da je udio Hrvata u ukupnom udjelu s 33,2 posto spao u 1991. na 29,6 posto, a Srba s 13,1 posto na 8,8 posto, dok se u istom razdoblju udio Muslimana-Bošnjaka popeo s 31,8 na 54,6 posto. Kakanjska općina danas je dobrim dijelom etnički "očišćena" od Hrvata i Srba. U lipnju 1993. godine kakanjske Hrvate je zadesio veliki egzodus i njih 15.000 je izbjeglo u Vareš i dalje u Herceg-Bosnu, Hrvatsku i Europu. Čitava hrvatska sela su ostala pusta, porušena, zapaljena, opljačkana i bez stanovnika.
Velikosrpska agresija na Bosnu i Hercegovinu na prostoru općine Kakanj "dovela" je do organiziranog otpora pučanstva. Odmah je osnovan HVO, kojemu je cilj okupiti što više ljudi za oružan otpor agresoru. Muslimansko-bošnjački narod je u početku neodlučan, pojedinci su uz HVO, ali se organizira i postrojba Armije BiH. Političkom akcijom neutralizirano je srpsko pučanstvo, koje ne stupa u oružani sukob na području općine Kakanj i koje je uspješno razoružano. Muslimansko-bošnjačke vlasti u Kaknju različito pritišću Hrvate, kidaju i pale hrvatske nacionalne simbole, tradicionalnu hrvatsku trobojnicu i tradicionalni hrvatski grb. S verbalnih pritisaka i ponižavanja, prelazi se na postavljanje barikada, razoružavanje i uhićenje pojedinih pripadnika i dužnosnika HVO-a, a onda slijede prva ubojstva.
U Kaknju je 17. ožujka 1993. godine ranjena djevojčica Gordana Radoš, a na nju se pucalo s položaja koji je držala Armija BiH. Istog dana vojnici Armije BiH ubili su u Kaknju Ivu Vuletića, zapovjednika HOS-a. Pojedini naoružani pripadnici Armije BiH nastoje istjerati Hrvate iz njihovih stanova i kuća. U selu Bilješevo, vojnici Armije BiH strgnuli su dvije hrvatske zastave, pokidali ih i spalili. Bilo je to 23. ožujka, a sutradan su uhićena dva vojna policajca HVO-a. Vojnici Armije BiH su na putu Bugojno-Novi Travnik ubili dva kakanjska Hrvata vojnika HVO-a. U travnju 1993. godine muslimansko-bošnjački ekstremisti su demolirali zgradu zapovjedništva kakanjskog HVO-a i ubili jednog vojnika HVO-a. U selu Čatići skupina stranih plaćenika u Armiji BiH spalila je hrvatsku zastavu. Sejo Kezić, pripadnik postrojbe koju je organizirao imam Ševal Omerspahić, ubio je nožem u Kaknju stariju ženu Hrvaticu.
U razdoblju od 20. travnja 1992. do 18. svibnja 1993. godine, dok još nema otvorenog sukoba HVO-a i Armije BiH na području kakanjske općine, razne muslimansko-bošnjačke formacije ubile su osam Hrvata. Pripadnici 7. muslimansko-bošnjačke brigade Armije BiH, 18. svibnja 1993. godine pokušavaju izazvati oružani sukob pa bez razloga i povoda uhićuju l6 civila Hrvata i Srba. Njih su zatočili u motelu "Sretno", i tu su ih zlostavljali.
Kakanjsko selo Ričica oružano su napale postrojbe Armije BiH 5. lipnja 1993. godine. Hrvatsko pučanstvo tog sela je izbjeglo u Vareš. Selo je potom opljačkano, a kuće su uništene. Akciju etničkog čišćenja sela, taj progon Hrvata izvela je 309. brigada Armije BiH pod zapovjedništvom Džemala Hodžića.
U ranim jutarnjim satima 8. lipnja 1993. godine uslijedila je otvorena agresija Armije BiH na Hrvatima nastanjena sela u kakanjskoj općini. U tim napadima sudjeluju postrojbe Armije BiH iz Kaknja, Zenice, Visokog i Breze. Napadnuto je i hrvatsko selo Lučići s očitom nakanom da se presiječe komunikacija izmedu Kraljeve Sutjeske i Vareša. Tada je ubijeno dvoje Hrvata, a više ih je ranjeno. Postrojbe Armije BiH "čiste" od Hrvata hrvatska sela Lozančići, Žugoj, Brnj, Gornji Banjevac i Crnač. Protjerani su starci, žene i djeca, a većina muškaraca je uhićena i zatočena u improvizirane logore u staroj direkciji rudnika u motelu "Sretno" i na drugim mjestima, gdje su bili ponižavani i maltretirani.
Žestoko su napadnuta hrvatska sela Slapnica i Slana Gora u kojima je ubijeno devet civila i ratnih zarobljenika, vojnika HVO-a. Vojnici Armije BiH koristili su se jednim dijelom hrvatskog pučanstva kao živim štitom.
Iz spomenutih sela hrvatsko pučanstvo je moralo bježati. Zatim su napadnuta druga sela i mjesta s hrvatskim stanovništvom Teševo, Seoce, Veliki Trnovci, Dujmovići, Bjelavići, Lipnica, Nažbilj i Kraljeva Sutjeska. Oko 15 tisuća Hrvata krenulo je u zbjeg prema Varešu. U tim napadnutim selima malo tko od Hrvata je ostao, iz straha pred mučenjem i smrću. Sva sela su opljačkana, odneseno je sve što se moglo odnijeti, a oko 80 posto stambenih i gospodarskih hrvatskih objekata je spaljeno. Rijeka izbjeglih kakanjskih Hrvata slijegala se prema Varešu kao svome utočištu.
Protjerivanje hrvatskog pučanstva i uništavanje hrvatskih sela u kakanjskoj općini nastavlja se 9. i 10. lipnja 1993. godine. Radiooperateri HVO-a uhvatili su radioporuku iz Sarajeva upućenu zapovjedništvu Armije BiH na području kakanjske općine da se "posao u kakanjskoj općini mora završiti danas do 18:00 sati, kada se mora 'stati' zbog međunarodne sigurnosti". Ta poruka je poslana iz Sarajeva 10. lipnja 1993. Tog dana je poginuo jedan Hrvat civil, a sedam ih je ranjeno. Snajperist Armije BiH ranio je dva hrvatska civila u zbijegu. U selu Ričici je 12. lipnja zarobljen ranjeni Drago Babić vojnik HVO-a, a potom brutalno ubijen.
Blagdan Sv. Ante Padovanskog slavi se 13. lipnja po cijelom katoličkom svijetu, a posebno u Bosni. Sv. Antu štuju ne samo katolici, nego i pravoslavci i muslimani-bošnjaci u Bosni i Hercegovini. I baš na blagdan Sv. Ante, 1993. u kakanjskoj općini došlo je do strahovitog zločina nad Hrvatima katolicima. Tada su već bile pale sve obrambene crte koje su držale postrojbe HVO-a. Pripadnici HVO-a su odstupili prema Varešu, otpora nije bilo, ljudi su bili u strahu i zbijegu.
U selu Drenovnik vojnici Armije BiH naišli su na skupinu Hrvata djece, žena, starijih i iznemoglih civila, istjerali su ih na put, na njih otvorili vatru iz vatrenog oružja i ubili osam osoba, a više njih lakše i teže ranili. U selima Kovači i Bradarići uslijedio je drugi pokolj. Ubijeno je sedam Hrvata civila, starijih osoba. Strijeljana su tri ratna zarobljenika, vojnika HVO-a. To su bila skupna ubojstva, a pojedinačno je ubijeno još 10 civila, a više njih je ranjeno.
Svijet je bio obaviješten o egzodusu kakanjskih Hrvata i broju i načinu ubijenih civila i ratnih zarobljenika. Da bi se u očima svjetske javnosti prikazali kao humanisti, muslimansko-bošnjačke vlasti pozivaju izbjegle Hrvate da se vrate u svoje domove u Kaknju i njegovim selima. Neki su Hrvati povjerovali toj promidžbi i vratili se. Od nekolicine povratnika četiri su ubijena, a dio je uhićen i zlostavljan u muslimansko-bošnjačkim zatvorima i logorima. Pod zaštitom UNPROFOR-a, u Čatićima je boravilo oko tisuću Hrvata.
U hrvatskim selima ostalo je nekoliko Hrvata i poslije zbjega. Oni su na razne načine bili maltretirani, a 14 civila je ubijeno. Muslimansko-bošnjačke vlasti nisu dopustile da humanitarne organizacije dopreme hranu, odjeću i lijekove preostalim Hrvatima u kakanjskoj općini. Poslanu pomoć za župne Caritase u Kaknju i Kraljevoj Sutjesci muslimansko-bošnjačke su vlasti oduzele.
Iskazi svjedoka o stradanjima hrvatskog pučanstva na prostoru kakanjske općine potvrđuju sve te zločine i svjedoče da su bili strahoviti. U selu Nažbilj živjela je samo jedna hrvatska obitelj. Svjedok izjavljuje da su njihovi susjedi Muslimani-Bošnjaci zabranili da tu obitelj posjećuje bilo tko od Hrvata pa i rodbina. Njihovu kuću svakodnevno su čuvala, s potpunim naoružanjem, po tri vojnika Armije BiH. Oni su ulazili i izlazi iz kuće kad su htjeli i kako im se svidjelo. Jednog dana je Ahmo Kovačević, vojnik Armije BiH iz sela Nažbilj, maltretirao Hrvata Zorana Jukića, prijetio mu je da će ga ubiti i uperio mu pušku u trbuh. Njihovi susjedi muslimani-bošnjaci su tu hrvatsku obitelj vrijeđali pogrdnim riječima, prijetili im da će ih ubiti. Obitelj je morala iseliti se u Vareš. To se dogodilo baš na blagdan sv. Ante Padovanskog, a istog dana i u selu Klanjac hrvatsko pučanstvo je maltretirano. Vojnici Armije BiH su upali u selo i prisilili Juru Lovrića, starca od 75 godina, da klečeći na rukama i nogama, kao konj, na leđima nosi vojnike Armije BiH po kući. Čitavo selo se iselilo u Vareš. Kada je upućen muslimansko-bošnjački poziv izbjeglim Hrvatima iz kakanjskih sela da se vrate u svoje domove, neki Hrvati iz Klanca su se vratili. Zatekli su kuće opljačkane i spaljene, kao i gospodarske objekte. Kada su ih opazili, vojnici Armije BiH u selu otvorili su na njih puščanu vatru; jedan hrvatski civil je ubijen, a drugi su se dali u bijeg, natrag u Vareš.
Hrvatica, rođena 1948. godine bila je svjedok progona i ubijanja Hrvata. Dijelove njenog svjedočenja, koji daju stravičnu sliku mučenja i ubijanja Hrvata 13. lipnja 1993. godine bilježi se u izvadcima:
"Grupa Bradarića iz mog sela (gdje sam udana) već je otišla, grupa iz Kovača (gdje sam rođena) je također otišla. U trećoj grupi, u kojoj su se povlačili svi iz moje kuće, povukli su se prema Grmačama (zvane Gobelje). Kako smo tu došli, skrili smo se u jednu šikaru. Vidjeli smo kako jedni govore: 'Lezite! Ruke u vis!' Tu su tukli. Tu je bila jedna močvara, a nas 14 se skrilo u toj močvari. Nešto kasnije smo provirili i vidjeli smo da je prva i druga grupa cijela pobijena. Mi smo bili u jednoj dolini, a oni su pobijeni na ledini iznad. Pobijeno je oko 17 ljudi. Tada su još tukli ljude iz druge grupe. Neke su klali, noge su im bile prebijene.
Oni su naišli na te kao mudžahedine, a sve su to bili naši susjedi. Svi su oni bili namazani po licu, neki su imali čarape na licu, neki su imali nešto svezano oko glave. Njih je dočekalo pet ili šest tih vojnika.
U prvoj (iz Bradarića) grupi su poginuli: Marko Bradarić i njegova žena Janja, Matko Bradarić, Robert Bradarić, Ivica Bradarić, Pepinko Bradarić, Anđa Bradarić. Od njih Markovica (Markova žena) je zaklana, a ostali su ubijeni iz pušaka. Markovica je zaklana, a u nju je i pucano. To smo vidili jer smo pored njih naišli.
Ovi iz druge grupe su ubijeni vatrenim oružjem. Vidjeli smo kako su im govorili: 'Lezite! Ruke raširite!' U toj grupi je bio i moj brat. U toj grupi (iz Kovača) su pobijeni: Juro Jurić i njegova tri sina, Marinko Jurić, Ivo Matanović, Blaško Franjić, Jagoda Jurić. Tu je ranjena Tonka Jurić koja je i sada u bolnici.
To mi nismo smjeli gledati jer smo znali da i nas čeka. Samo smo ponekad provirivali. Stjepan Jurić (Jurin sin) je skoro do nas dopuzao. Njegove noge su bile odbijene, a tu se okretao oko dva sata. Od te dvije grupe, tko je bio ranjen, otjerali su ih u nekakav podrum. Čula sam kad su im govorili: 'Vi žene, krmače, ulazite u podrum! Ako netko od naših pogine i vas ćemo sve pobiti!' Taj što je govorio, imao je naš domaći naglasak. Jedna grupa od druge bila je udaljena oko 20 do 30 metara. Tako su išle grupe jedna za drugom. Možda bi i do nas došli da oni nisu pobijeni. To je bilo u selu Gobelje kod kuće Joze Ružina i Ive Gobelje...
Oko devet sati smo svi bili u tom selu, tamo preko potoka ima jedna kuća u kojoj je bila jedna polovina, a druga polovina je bila u mojoj kući. Ovi ljudi koje sam vidjela kako su pobijeni, bili su baš u mojoj kući. Svega ih je pobijeno oko 18.
Ivu, Blaška i Ljubomira su dotjerali na isto mjesto gdje su pobijeni i ostali Kovačani. Kad su ih doveli, rekli su im: 'Lezite, ustaše! Da vam majku ustašku!' Moj brat mu je rekao: 'Neću!' Ovaj mu kaže: 'Klekni, ustaša!' Na to mu moj brat kaže: 'Znam da ću poginuti, neka ovako poginem.' Kako je stajao i stavio ruke u džep, tako su ga i ubili...
Ti leševi nisu dugo pokopani. Rođak mog muža, iz Kraljeve Sutjeske, došao je u Vareš nakon deset dana. Tražio me tamo i našao kod moje tetke. Rekao mi je: 'Na žalost, još nisu pokopani.' Na to Franjo Bradarić mi kaže: 'Idem da vidim jesu li pokopani. Možda nema te pucnjave, ako ne budu, vjerojatno će biti ljudi. Bio sam u mirovnom vijeću, ne bi me trebao nitko dirati. Idem vidjeti da li su pokopani, ako ne budu, organizirat ćemo nešto.'
Ljudi koji su odlazili i dolazili pričali su da ovi naši još nisu pokopani. Franjo je otišao 23. lipnja 1993. navečer, a 24. lipnja 1993. je ubijen. Ljudi su pričali da je cijeli isječen. Ubijen je iznad Kraljeve Sutjeske... Drugi dan otišao je i P. B. Kada se P. B. vratio nazad, pričao je da je Franjo sve pregledao i pošao nazad. U putu ga je zaustavio neki Placo. Taj Placo je govorio: 'Franjo, kud ćeš, što nam se ne javiš.' Franjo mu je rekao da već s puškama šetaju kroz naše selo. Rekao mu: 'Što nam se ne javiš, mislili smo ko zna ko je. Što se odmah nisi javio?'
Kad je bila sahrana nekog Šansije s Poda, došao je Placo (Zlatko) na tu sahranu i rekao: 'Eno gore na brijegu, čovjek iz Bradarića je ubijen. Pored njega su naočale, čini mi se da je Franjo Bradara. Otiđite pa i njega sahranite.' Placo (Zlatko) je bio Musliman-Bošnjak, do zadnjeg dana je bio u HVO-u, a kasnije je prešao njima. Moj djever je bio na toj sahrani, u dvanaest navečer nitko ga nije mogao sahraniti. Teševljani, njih pet-šest, (koji su bili s njim) su se vratili. Preko njega su preskakali. Rekli da je toliko pucalo da su samo preko njega preskočili. Pričali su kakvo je odijelo na njemu bilo. Kad su mi opisali, znala sam da je išao u svoju kuću i da se presvukao. Govorili su da su mu isječene ruke, grudi i sve ostalo. Sahranjen je iznad Kraljeve Sutjeske u nekom groblju na brežuljku. Gvardijan mi je rekao gdje je sahranjen. To je na Grmačama, u `ćošku' je naše groblje. M. P. je išao s UNPROFOR-om, rekao je da postoji ta grobnica i da je jako velika.
Kad smo se povlačili iz te pećine vidjeli smo da su neke kuće već gorjele. Prva zapaljena kuća je od mog pok. brata. Njegova kuća je gorila dok smo mi bili u povlačenju. Ovamo dalje je gorilo: Vjeke Bradarića, Veljke Bradarića, Franje Bogelja. Te grupe su dolazile sa strana, gdje god je bio kakav putić. Pošto je M. J. imao dalekozor, vidio je kako su kauče iznosili iz kuće od mog pok. brata. To su napravili prije nego su tu kuću zapalili. Kako je gledao, sve nam je govorio što vidi.
Došli smo u Kraljevu Sutjesku. Nitko nije znao da ćemo morati bježati, nitko nije ponio nikakve dokumente. Ljudi su se povukli u moju kuću, kao u sklonište, ponijeli su po neku torbu. Kako su ih pobili, tako su im i to uzeli. Neki su imali i stranih novaca . Svi tu su imali po nešto novaca. Netko je radio privatno, netko u firmi. Uglavnom, svi su dobro živjeli. Malo tko da nije imao dukata, sve je to u putu odneseno.
Čula sam od ljudi da je Iso Neimarlija poručio Boži Bradariću, Vjeki Bradari, Veljki Bradari i Miji Juriću iz Kovača da se ne smiju nikad vratit jer će biti ubijeni. Rekao je to i Pavi Juriću. Kad je poginuo Zemo Neimarlija, rekli su da će prvih deset biti ubijeno za tog Zemu. Iso je bio u mirovnom vijeću.
Glavni u MOS-u bio je iz sela Kaparovića Omer Spaić - hodža. On je došao u svoje selo Kaparoviće i osnovao taj MOS. Vjerojatno prije toga je bio u Sarajevu. On je prvi osnovao taj MOS, od tada je počelo prepiranje između susjedstva. Taj njegov MOS je najviše ubijao i pravio propagandu. Vezali su trake oko glave i pravili se kao neki mudžahedini, iako smo znali te ljude. To su bili sve naši susjedi. Imali su oznake MOS, trake oko glave, bili neobrijani. Kad bi sretali na putu te ljude teško smo ih mogli prepoznati".
O strahotama stradanja Hrvata u etničkom "čišćenju" kakanjske općine postoji više iskaza svjedoka. Za ilustraciju tih strahota donosimo izvode iz svjedočenja Hrvatice, koja je obišla te krajeve neposredno poslije prolaska postrojbi Armije:
"Iz dana u dan išla sam od jednog do drugog hrvatskog sela. Prolazila sam i kroz muslimanska sela na putu do opljačkanih, sažganih hrvatskih kuća. Muslimanke pred svojim kućama su bile vesele, raspoložene. Zašto? Zato što su svoje bijedne domove i svoje bijedne duše napunile hrvatskim bogatstvom i hrvatskom imovinom. Međutim ta će im radost biti kratkog vijeka, bar se nadam i vjerujem u Boga da će to kratko biti.
Za sve ubijene: stare, mlade, žene i djecu tražili smo odobrenje po tri, četiri dana da ih dostojanstveno pokopamo, da ne trule kao marva, koja je okolo bila ubijena. To je grozno bilo. Najmanje ih je bilo ubijeno mecima, hicima. Tu su bili leševi ljudi koje sam ja i 10 osobno poznavala. Djevojke su bile silovane i preklane, udavljene žicom, što je karakteristika mudžahedina, plaćene vojske koja se bori na strani Alije Izetbegovića, samo ne znam što i dokada.
Naišla sam na takva tri slučaja u jednom selu čijeg imena se ne mogu sjetiti. U tom zadnjem selu naišla sam na dvije starije djevojke koje su živjele s ocem, starim bolesnim čovjekom. On je bio ubijen, odnosno zaklan u postelji, a njih su dvije u kupaonici bile silovane i preklane. Jedna je imala oko 40, a druga 44 ili 45 godina. Otac tih dviju djevojaka je ležao u postelji koja je bila natopljena krvlju, krv je bila crna, osušena, zgrušana. On je bio preklan. Jedna od tih djevojaka bila je vezana rukama oko lavaboa s očitim dokazima silovanja i vjerojatno poslije tog sramnog čina preklana. Druga je bila vezana rukama oko bidea, glava joj je bila u bideu (kod prve djevojke glava je bila u lavabou neodvojena od tijela, ali su se vidjele probodne rane). Obadvije su bile obučene u tradicionalnu nošnju hrvatskog življa. Tri dana sam trčala okolo tražeći od vlasti odobrenje da se ta tri leša pokopaju. Tražila sam da im dođe župnik. Četvrti dan smo dobili odobrenje da ih pokopamo, ali bez prisustva župnika. Pokopani su kao marva. Mislim da se jedna djevojka zvala Jaga, a druga Anda, a kada bih se sjetila prezimena vjerojatno bi se sjetila i imena sela...
U selu Seoce našli smo starijeg čovjeka prezimena Bagavac. Mislim da je bio član jedne od najbrojnijih hrvatskih obitelji u tom selu. Leš smo našli u prostoriji vjerojatno predviđenoj za garažu ili ostavu. Nisam medicinski radnik, ali sam toliko toga vidjela od trećeg dana sukoba pa do 29. dana da sam tako zaključila da po stanju leša taj čovjek mora biti mrtav tri do četiri dana. Dva dana smo tražili odobrenje da se pokopa. To odobrenje moralo se tražiti od muslimansko-bošnjačkih civilnih i vojnih vlasti. Pokopan je bez prisustva župnika...
Posebno gadni za hrvatsko pučanstvo koje je gravitiralo prostoru sela Ričice, starog sela Bjelavići i zaseoku Marići bili su Muslimani-Bošnjaci iz obitelji Roje iz sela Ričice. Kao prvo bili su ubojice, drugo pljačkaši, treće palikuće. Ne znam da li su pripadali jednoj vojnoj postrojbi, MOS-u ili Armiji BiH..."
Svjedoci kazuju da je 13. lipnja 1993. godine za napada postrojbi Armije BiH na postrojbe HVO-a nestala Jagoda Franjičević iz Teševa, supruga Ive, zvanog Načelnik, stara oko 60 godina. Bilo je to na lokalitetu Živalji. Ona je vjerojatno ubijena. Istog dana u selu Lijeska ubijeni su civili Marko Filipović, sin Davorije, rođen 1948. godine i Jelenko Jurišić, sin Marijana, rođen 1974. godine. Obojica su ubijena vatrenim oružjem. Nadalje, u selu Balići toga dana ubijeni su civili Mijo Miočević, rođen 1930. i Jelenko Duvnjak, rođen 1974. godine, vatrenim oružjem. Faruk Neimarlija je ubio civile Ivu Markanovića, sina Franje, rođenog 1952. godine i Marinka Jurića, rođenog 1973. godine, sina Pave. Ubijeni su u blizini sela Teševo.
Više svjedoka je posvjedočilo da je za masakra civila u selima Bradarići i Kovači 13. lipnja 1993. godine, na 200-300 metara od mjesta u vrijeme zločina bio transporter UNPROFOR-a. Vojnici UNPROFOR-a morali su vidjeti masakr i čuti pucnjavu pri ubijanju civila. Bili su to pripadnici Francuskog bataljuna UNPROFOR-a, a stajali su točno pored katoličkog groblja. Svjedoci navode da su pripadnici UNPROFOR-a vrlo često boravili u selu Živalji kod muslimansko-bošnjačkih ekstremista, Neimarlija, čak su viđeni kako UNPROFOR-ovim transporterima dovoze oružje i strjeljivo za Armiju BiH u Živaljima.
Za počinjene zločine nad hrvatskim pučanstvom u kakanjskoj općini podneseno je nekoliko krivičnih prijava tužiteljstvu s opisom zlodjela, lokacijom i popisom osumnjičenih počinitelja. Podnesena je i krivična prijava protiv Ejuba Jahića, zvanog Bube, sina Mustafe i Fate Huserić. Ejub Jahić rođen je 21. siječnja 1966. godine u Rotilju, općina Kiseljak, po nacionalnosti Musliman-Bošnjak, završio srednju školu, pripadnik Armije BiH, stalno nastanjen u Rotilju. Krivična prijava se temelji na osnovanoj sumnji da je silovao S. M., Hrvaticu, ženu I. M., rođenu 11. listopada 1973. u Kaknju.
Krajem prosinca 1993. godine bračni par S. i I. M. su krenuli iz Kaknja u Kiseljak bježeći od represalija koje su podnosili od muslimansko-bošnjačkih vlasti i pojedinaca. Na putu za Kiseljak u selu Grabovici presrela ih je patrola vojske Armije BiH. U patroli je bilo pet vojnika. Ejub Jahić je odmah šakama navalio na I. M., tukao ga je i nogama pa kundakom u glavu. Zatim je, u prisustvu I. M. i četvorice vojnika Armije BiH silovao S. M., a poslije toga gnusnog čina bračnom paru oduzeo je veću svotu deviznog novca, svu garderobu i sve stvari koje je nosio sa sobom iz Kaknja u Kiseljak. Četiri vojnika Armije BiH sve to su samo promatrali i nisu ni pokušali odvratiti Ejuba Jahića od zločina silovanja i pljačke.
Krivična prijava vojnom tužiteljstvu u Travniku podnesena je i protiv Jasmina Jašarevića i stanovitog Omera zvanog Dedo. Oni su osumnjičeni da su mučili i ponižavali zarobljene hrvatske vojnike, pripadnike HVO-a. Za napada Armije BiH na selo Lozančiće u općini Kakanj 9. lipnja 1993. godine zarobljeni su vojnici HVO-a M. L., J. Č. i Z. L., a njih su osumnjičeni kao ratne zarobljenike mučili i na razne načine ponižavali. Krivična prijava podnesena je 27. svibnja 1994. godine.
Krivična prijava je podnešena, za počinjene zločine nad civilima, za masakre, etničko "čišćenje", pljačke, paljenja kuća i gospodarskih zgrada, protiv više od devedeset zapovjednika i vojnika 7. muslimansko-bošnjačke brigade Armije BiH i MOS-a Kakanj, koji je sastavni dio postrojbi Armije BiH.
Prvi osumnjičeni je Mahmut Emir Karalić, zapovjednik 7. muslimansko-bošnjačke brigade Armije BiH iz Zenice. Zatim je na popisu osumnjičeni Fahrija Ademi, Albanac, Musliman-Bošnjak, iz Kaknja, nastanjen u Živaljima, koji je predvodio specijalne postrojbe Armije BiH u 7. muslimanskoj brigadi. Posebno je zanimljivo da je medu osumnjičenima jedan imam, Ševal Omerspahić, rođen 1962. godine u Kaparovićima, kakanjskom selu, koji je bio osnivač i ideolog postrojbi MOS-a u Kaknju. Imam Omerspahić je studirao islamsku teologiju u Jordanu, a službovao je kao vjerski službenik u Sarajevu. S početkom rata imam Omerspahić se vratio u rodne Kaparoviće, sa sobom je doveo mudžahedine i s mladim sunarodnjacima u Kaknju formirao je MOS. Svi pripadnici Omerspahićeva MOS-a oblačili su se kao mudžahedini, kada su išli u ratne pohode nosili su turbane oko glave i sličnu dekoraciju. Najozloglašeniji pripadnik Omerspahićeve postrojbe bio je Sejo Karzić, rođen 1959. godine u Kaparovićima. Osumnjičeni su i Iso Neimarlija, Faruk (Muharema) Neimarlija, Mirsad, Refik, Nazif, Ismet, Zihrija i Muharem Karzić, Haris (Vezira) Neimarlija, Zijad Tarko sin Keme, Muhamed Tarko, Refik Neimarlija, Fehim Neimarlija, Halim Neimarlija, Taib Neimarlija i Alija Plasto, zvani Aljo.
Njih se argumentirano sumnjiči da su napadom Armije BiH na postrojbe HVO-a u kakanjskoj općini u svibnju, lipnju i srpnju 1993. godine opkoljavali hrvatsko civilno pučanstvo, potom pristupili njegovu planskom i organiziranom etničkom "čišćenju" na području općine Kakanj. Osim toga su likvidirali i masakrirali civile, silovali djevojke i žene, pljačkali i palili obiteljske i gospodarske zgrade, činili svetogrde, uništavali katoličke crkve i groblja.
Pripadnici 7. muslimanske brigade Armije BiH i MOS-a Kakanj su tako u prostoru Kraljeve Sutjeske, na lokalitetu zvanom Drenovik, selo Teševo, 13. lipnja 1993. godine ubili Marka (Ante) Bradarića, rođenog 1930. godine, civila iz sela Bradarići, vatrenim oružjem; Janju Bradarić, suprugu Marka, rođenu 1938. godine, iz vatrenog oružja, potom leš masakrirali; Anđu Bradarić, suprugu Filipovu ,rođenu 1947. godine, ubijena iz vatrenog oružja; Stjepana Bradarića, iz vatrenog oružja; Ivu Bradarića, rod. 1959. godine, iz vatrenog oružja; Roberta Bradarića, sina Franjina, starog nepunih 16 godina, iz vatrenog oružja; Matu Bradarića, sina Perina, s nepunih 17 godina, iz vatrenog oružja; Franju Bradarića, sina Augustinova, rođena 1948. godine, ubijenog 23, lipnja na lokalitetu "Glavica" kod Kraljeve Sutjeske, nožem, a leš izmasakrirali. Postoji indicija da je zločin počinio Alija Plasto, zvani Aljo, iz sela Ričice.
Na lokalitetu Drenovik iznad sela Živalji ubijeni su, 13. lipnja 1993. godine: Juro Jurić, sin Stjepana, rođen 1941. godine iz Kovača, civil, iz vatrenog oružja; Stjepan Jurić, sin Jure, rođen 1968. godine, civil, iz vatrenog oružja; Ljubomir Jurić, sin Jure, rođen 1972. godine, civil, iz vatrenog oružja; Dragan Jurić, sin Jure, rođen 1963. godine, iz vatrenog oružja; Marinko Jurić, rođen 1974. godine, iz vatrenog oružja; Jagoda Jurić, kći Joze, rođena 1952. godine, iz vatrenog oružja; Ivo Markanović, sin Franje, rođen 1952. godine iz vatrenog oružja; Blaženko Franić, sin Ive, rođen 1953. godine, iz vatrenog oružja.
U vrijeme spomenutih zločina postrojbe Armije BiH predvodio je Fahrija Adeami, a kao vodiči su bili mještani sela Živalj iz obitelji Neimarlija, na čelu s Farukom sinom Muharema Neimarlije, starim oko 23 godine. U mjestu Lijeska, 13. lipnja 1993. godine, Marka Filipovića, sina Davorije, rođenog 1948. godine i Jelenka Jurišića, sina Marijana, rođenog 1975. godine, civile, ubili su mještani sela Kaparovića, a samo ubojstvo je organizirao i u njemu sudjelovao Sejo Karzić, zvani Karajica, zajedno s Mirsadom, Nazifom i Refikom Karzićem.
Hrvatske civile Miju Miočevića i Jelenka Duvnjaka ubili su u Balićima pripadnici Omerspahićeve postrojbe MOS-a.
Zijad i Mehmed Tarko su, između ostalih zločina, ubili Nenada Bradarića, Matu Grmača i Dragu Babića. Ubojstvo su počinili u neposrednoj blizini groblja u selu Grmače, a leševe potom bacili u jednu septičku jamu pored spomenutog groblja.
U akciji čišćenja područja kakanjske općine od Hrvata su "očišćena" hrvatska sela: Vidići, Juke, Srijetež, Božići, Balići, Ružići, Žite, Teševo, Kovači, Bradarići, Grmače, Bjelavići, Bistrik, Haljinići, Klanac, Ratanj, Kopljari, Lipnica, Slagoščići, Bijelo Polje, Veliki Trnovci, Bulčići, Bištrani, Zajezda, Slapnica, Turbići, Gora, Poljice, Lučići, Babići, Čelikovina, Šošnje, Seoce i Ravne. Od 16.556 Hrvata općine Kakanj, toliko ih je bilo na popisu stanovništva 1991. godine, oko 15.000 prognano je i izbjeglo u Kiseljak, Gromiljak, Hercegovinu, Hrvatsku i europske zemlje. U vrijeme vojne akcije Armije BiH njeni pripadnici a i muslimansko-bošnjački civili zapalili su oko 1.200 stambenih i gospodarskih hrvatskih objekata, a potpuno je devastirali 1.500 zgrada. Cilj uništavanja imovine Hrvata je da ih se zastraši i onemogući povratak. Sva vrijednija pokretna imovina je opljačkana kao osobni automobili, poljoprivredni strojevi, kamioni, tehnički uređaji, namještaj i drugo.
Katolički vjerski objekti su stradali, nad njima je počinjeno svetogrđe, opljačkani su i neki spaljivani. Župna crkva sv. Ivana Krstitelja i povijesni franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci su koncem 1993. obeščašćeni i oskvrnuti, a početkom 1997. samostan je oštećen projektilom.
Župna crkva Velike Gospe u Haljinićima je opljačkana i uništena. Župna crkva Sv. Ante u Vukanovićima je također stradala, vojnici Armije BiH su zgradu oštetili, križeve polomili, kipove porazbijali. Opljačkane i uništene su kapelice i filijalne crkve u Banjevcu, Bjelavićima, Brnju, Crnaču, Jukama, Mandovini, Opama, Poljanima, Seocu, Vardi, Zgošći i Žitelju. Crkva u Grmačama je spaljena, a u Pavlovićima s filijalne crkve skinut je krov.
Sukob između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka u kakanjskoj općini pored tolikih nevinih žrtava ostat će u povijesti zapisan kao tragična epizoda povijesti bosansko-hercegovačkih Hrvata. Etničko čišćenje je sredstvo da se s povijesnih hrvatskih i katoličkih prostora iskorijeni Katolička Crkva i hrvatski narod. Da bismo shvatili dubinu te tragike, donosimo iskaz bosanskog franjevca Augustina Draguna rodom iz Zajezde u župi Kraljeva Sutjeska. On je za vrijeme sukoba HVO-a i Armije BiH na kaknjskom području, pastorizirao hrvatske katolike u Njemačkoj. O tragediji svoga kraja 13. listopada 1993. godine izjavio je i ovo:
"Mogao bih mnogo govoriti o Kraljevoj Sutjesci, o njenoj vrijednosti za hrvatski narod, odnosno katoličanstvo. Zvali su je Mali Rim. Komunisti su nastojali da se u njoj ništa ne događa, ali nisu uspjeli. U trenutku pada komunizma javio se entuzijazam. Javile su se i izvjesne napetosti. Pratio sam situaciju. Sukoba između Muslimana, Srba i Hrvata nije bilo. U Kraljevoj Sutjesci smo zastupljeni s 80 posto. Od 1464. godine franjevci su sačuvali hrvatstvo - kroz stoljeća. Danas doživljavamo najstrašniju situaciju, strašniju nego u turska vremena, nego u oba rata ili za komunizma.
Negdje u prvoj polovini mjeseca lipnja iznenada su došli mudžahedini i muslimanske trupe iz Bosanske Krajine, istočne Bosne, i napale Kakanj i Kraljevu Sutjesku - i to strahovito, masovno i brutalno. Tako da je sav narod iz Kraljeve Sutjeske i Kaknja prebjegao u Vareš, oko 20.000 ljudi, u mali Vareš koji ih nije mogao sve primiti nego su mnogi mjesecima morali ostati po planinama i šumama. Mali dio nije uspio pobjeći nego se uspio spasiti kod UNPROFOR-a, tamo izmedu Kaknja i Čatića, kod elektrane. Što je s tim ljudima, ja ne znam.
Međutim poznato mi je da su Muslimani-Bošnjaci osvajali kakanjska sela i sela Kraljeve Sutjeske i da su ta sela palili i rušili, npr. na perifernim dijelovima. U selu Stupnice npr. srušili su tada više od 6o kuća, u Kreševu 65, u selu Zajezdi 10 kuća - to je više zaselak nego selo. Srušili su kuću moga brata i štalu. Odnijeli su sve što se dalo odnijeti, kažu da i danas dolaze u kuće koje su ostale i odnose čak i crijep s kuća.
Što je najstrašnije, mnogo je naroda ubijeno, mlađeg svijeta, žena, čak i djece. Lista koju imam je starija, u njoj je 68 imena poginulih osoba. Međutim, poginulo je više ljudi. A čujem zadnjih dana da su Muslimani-Bošnjaci ubili još osam ljudi. Imam listu s 84 osobe koje su ranjene. Znam da se dio naroda vratio u periferne dijelove župe Kraljeve Sutjeske. To je manji dio. Dio uz cestu Muslimani-Bošnjaci su ostavili, to je najljepši dio, tako da izgleda kao da nisu ništa radili. Ostavili su kuće kao da nisu ništa palili. Ali ako se side s glavne ceste Kakanj- Čatići-Kraljeva Sutjeska, onda se vide strahote. Tu su palili, rušili i pljačkali. U kuće koje nisu srušili, dovode svoje ljude i tu ih naseljavaju. I to masovno. Župa koja je bila katolička, hrvatska, gotovo više ne postoji. Znam da je nadbiskup iz Sarajeva dolazio u Kraljevu Sutjesku. Gvardijan mu je rekao: 'Oče nadbiskupe, katolika u Kraljevoj Sutjesci više nema.'
Muslimani su pljačkali sve, pa i samostan, i to danima. Imam faks koji je gvardijan poslao nadbiskupu i provincijalu, koji je bio tada u Zagrebu. Kako je uspio, ja to ne znam. Međutim, kulturno blago vrlo vrijednog samostana, jednog od najpoznatijih samostana na Balkanu, pored Fojnice, Kreševa i Dubrovnika, nisu opljačkali zahvaljujući francuskim unproforcima, koji su to tenkom branili. Znam da je takva situacija i danas. Moja subraća u samostanu jako su trpjela. Jedan je čak i ranjen, u dio obraza. Imao je sreću da ga je Musliman pogodio samo u dio obraza, tako da se uspio sačuvati, ali imao je slom živaca i dospio je u bolnicu u Zenici. UNPROFOR ga je prebacio tako da je danas u Sućurju...
U sutješkoj župi imamo deset kapelica, nekoliko kapela gdje nedjeljno imamo službu božju, svetu misu. Čujem da su pretvorene - kako bih ja to rekao - u pisoare. Npr. kapela u Bjelavićima, u Pavlovićima, to su informacije koje imam. Da su demolirane i pretvorene u prostorije za javne potrebe. Crkva sutješka je sačuvana, kao što sam rekao, zahvaljujući francuskom UNPROFORU. To mi je rekao fra Luka Baravčić, vikar samostana, koji je izišao zahvaljujući UNPROFOR-u. Iako sam čuo da su unproforci davali oružje Muslimanima-Bošnjacima, da su nađene kasete od UNPROFOR-a za streljivo kod Muslimana-Bošnjaka. Da li je to ukradeno ili ne, ja to ne znam, ali začuđujuće je kako su naoružani.
Prije ovih napada Muslimana, napada od Srba u sutješkom kraju nije bilo. U našem kraju Srba nije bilo, ili ih je bilo jako malo. Radilo se o ovome: Muslimani su htjeli otvoriti u Kaknju izrazito muslimansku gimnaziju. Hrvati su se pobunili. To je moja informacija. Boli me da su se Srbi oko Vareša pokazali vrlo humani time što su dopustili da Hrvati preko njihovog teritorija i preko Banja Luke idu prema Hercegovini. Ali mi je poznato i to da su prolaz naplaćivali po 150 DEM po osobi u devizama. Tu su se Srbi jako skupo prodali, kod ljudi koji nisu pojma imali o čemu se radi, kako je rat počeo, od čega je sve to krenulo. Tu su dobro prošli."
U Kraljevoj Sutjesci još nema mira za katolike Hrvate. Povratak izbjeglim Hrvatima je zapriječen na razne načine. Muslimansko-bošnjački ekstremisti ne prezaju ni od nasilja da bi prestrašili Hrvate i dali im do znanja da se ne smiju vraćati. Jedino tako možemo razumjeti i vandalski čin 6. travnja 1997. godine, kada su dvije granate ispaljene na samostan; jedna je pogodila zid na ulazu u samostanske prostorije iz crkvenog dvorišta.

Vareš
Vareš je brdski gradić s nadmorskom visinom od 829 metara koji se smjestio u kotlini rječice Stavnje, 45 km od Sarajeva. Golemo rudno bogatstvo se krije ispod površine vareških brda, pa postoje tragovi da se tu kopala željezna rudača i talilo željezo još u antičko vrijeme. Na rudištu zvanom Smreka nađene su rudarske svjetiljke i alat iz rimskoga doba. Vareško selo Dubošticu kralj Tvrko je smatrao riznicom svoga kraljevstva jer je bilo središte rudarstva toga kraja.
Turska vlast je mnogo držala do vareškog kraja, jer su obrtnici radili vrlo dobro i nadaleko su bili poznati njihovi proizvodi. S dolaskom Austrije u Bosnu, Vareš doživljava preporod u gospodarskom pogledu. Austrija iskorištava rudu na industrijski način, gradi dvije visoke peći i od tada počinje ekonomski uspon Vareša.
Za turske uprave rudarstvom i kovačijom bave se isključivo katolici, Hrvati. U Vareš su se doselili i saski rudari, a o tome svjedoče i stari nazivi kao Saški potok. Bilo je u Varešu i Muslimana-Bošnjaka i pravoslavaca, ali su uvijek bili dominantni Hrvati, katolici. U Varešu je najstarija katolička crkva u Bosni Hercegovini, Sv. Mihovila Arkanđela, a građena je na temeljima one iz doba srednjovjekovne Bosne. Uz nju postoji nova, velebna župna crkva Sv. Mihovila, koja je početkom ovoga stoljeća dobila svoj današnji izgled. Vareški župni ured posjeduje i danas jedne od najstarijih matica u Bosni i Hercegovine, prva potječe iz 1643. godine, a pisane su i bosančicom, latinskim i hrvatskim jezikom.
Pred ovaj rat Vareš je bio snažno industrijsko središte. Rudnik željezne rude zapošljavao je 1180 radnika, željezara 890, kamenolom 30, "Amfibolit" 20, "Metalprerada" 225, prerada drveta 630, šumarstvo 750, "Vranica" - građevno poduzeće, Bobovac 490, tvornica rezervnih dijelova 320, tvornica "Zrak" 130, tvornica konfencije "Vilko" 120, "Autotrans" 140, Rudnik olova, cinka i barita 120, trgovačko poduzeće "Snaga" 195, "Velepromet" 65, "Perun" 60 itd. Samo ti podaci govore o snazi vareškog gospodarstva i broju zaposlenih.
Kroz ovaj rat prostor vareške općine geostrateški i vojno-politički je postao važan i za Hrvate i za Srbe i za Muslimane-Bošnjake. Imati u rukama Vareš značilo je vladati komunikacijama prema istočnoj i srednjoj Bosni, izlasku Bosne i Hercegovine na more. Za Muslimane-Bošnjake bila je u interesu spojnica velikog strateškog značenja Gradačac- Tuzla-Vareš-Breza-Visoko-Fojnica-Konjic-Mostar-Jadransko more. Srbima je preko Vareša bio osiguran izlazak u dolinu Krivaje, spajanje sa srpskim snagama na Ozrenu i dalje dolinom Bosne prema Doboju te stabilizaciji tzv. krajinskog koridora.
Za Hrvate, Vareš je područje dubljeg značenja. Zajedno s Kraljevom Sutjeskom, Vareš je posljednja veća naseobina hrvatskog stanovništva prema Drini. Na kakanjsko-vareškom području prije ovog rata živjelo je preko 25 tisuća Hrvata. Kada je to područje dospjelo pod nadzor Armije BiH, došlo je do egzodusa 20 tisuća Hrvata sa svojih povijesnih prostora.
Demografska slika vareške općine i grada Vareša kazuje da su Hrvati oduvijek bili većinsko stanovništvo. Popis stanovništva iz 1991. godine pokazuje da je općina imala 22.203 stanovnika. Hrvata je bilo 9.016 ili 40,6 posto, Muslimana-Bošnjaka 6.714 ili 30,23 posto, Srba 3.644 ili 16,41 posto, a "ostalih" 2.829 ili 12,74 posto. Udio Hrvata u stanovništvu vareške općine se smanjivao: prema popisu stanovništva 1971. bilo ih je 47,33 posto, a 1981. godine 45,07 posto. Udio srpskog stanovništva imao je također velik pad: od 21,96 na popisu 1971. došli su na 18,58 u 1981. i na 16,4 posto 1991. godini. Udio Muslimana-Bošnjaka je blago rastao od 28,18 posto u 1971. na 30,32 posto u 1991. godini. Na popisu stanovništva 1991. godine naglo je skočio broj ostalih među kojima su tzv. Jugoslaveni, a to je rezultat političkog pritiska prema nacionalnom izjašnjavanju, posebno Hrvata u Varešu.
U samom gradu Varešu demografska slika stanovništva pokazivala je da je njihov udio u strukturi natpolovičan. Hrvata je prema popisu stanovništva 5.888 stanovnika grada Vareša bilo je 3.035 ili 51,54 posto. Muslimana-Bošnjaka je bilo 1.068 ili 18,13 posto, Srba 627 ili 10,64 posto, a "ostalih" 1.158 ili 19,66 posto.
Rat i veliki egzodus Hrvata potpuno su izokrenuli demografsku sliku grada Vareša i vareške općine. Krajem 1996. godine u čitavoj općini bilo je tek oko 3700 Hrvata ili oko 40 posto od ukupnog udjela u stanovništvu općine. U sela i grad doselili su se mnoge muslimansko-bošnjačke izbjeglice i zaposjele kuće i stanove Hrvata i Srba, koji su protjerani iz svojih domova.
Na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini u općini Vareš najviše glasova je dobila Socijaldemokratska stranka Bosne i Hercegovine (SDP BiH), potom HDZ Bosne i Hercegovine i SDA Bosne i Hercegovine. Najviše odborničkih mjesta u općinskom vijeću zauzeli su Hrvati. Kao pobjednička politička stranka SDP Bosne i Hercegovine dala je predsjednika skupštine općine, bio je to Hrvat Dario Andrijević. U vareškoj općini, dakle, nisu pobijedile političke stranke s nacionalnim predznakom.
Dok je trajao rat u Hrvatskoj 1991. i 1992. godine, u Varešu je zavladala ekonomska kriza pa prijeti glad svim stanovnicima. Proizvodnja ne radi, slijede otkazi radnicima, plaće se ne dijele, a tek u studenom 1991. počinju stizati prve pošiljke humanitarne pomoći. Stalno je prisutna prijetnja napadom srpskih snaga na Vareš. Srpska propaganda širi glasine kako će Vareš biti srpski i kako će ga srpske vlasti izgraditi podižući nove stambene zgrade i nove gospodarske objekte. Pred tom prijetnjom hrvatski narod se organizira u HVO - da bi branio svoje domove. U HVO se uključuju i pojedini Muslimani-Bošnjaci, a najveći dio toga naroda je u postrojbama Teritorijalne obrane (TO), koja je u sastavu JNA. Prvi sukob HVO-a s postrojbama srpske vojske u Bosni i Hercegovini dogodio se na području općine Vareš, 31. svibnja 1992. godine. U tom oružanom okršaju poginuo je jedan vojnik HVO-a.
U Bosni i Hercegovini za borbu protiv srpske agresije vojno i politički su organizirani Hrvati u HVO-u, a Muslimani-Bošnjaci se ili drže po strani ili su u postrojbama TO ili su se uključili u HVO. U Varešu 1. srpnja 1992. godine vlast od SDP Bosne i Hercegovine preuzima HVO, mirnim putem. To je protumačeno kao vojni puč i izazvalo napetosti s Muslimanima-Bošnjacima pa oni u Dabravinama osnivaju svoj ratni stožer, koji ne priznaje novu političku vlast niti vojnu strukturu u Varešu.
U travnju i svibnju, zbog zaoštrenih i čak ratnih sukoba između HVO-a i Armije BiH u srednjoj Bosni dolazi do pogoršanja međusobnih odnosa i u Varešu. Kada su u lipnju 1993. godine počeli napadi Armije BiH na hrvatska područja u Kaknju, Kraljevoj Sutjesci i drugim mjestima, Vareš to osjeća na svojim leđima. U Vareš već 10. lipnja 1993. godine dolazi prva grupa od 180 izbjeglica, a nekoliko dana kasnije čitava rijeka izbjeglih Hrvata s toga područja, njih oko 15 tisuća slila se u Vareš i njegova sela. Istoga dana u Vareš dolazi 860 prognanika iz Travnika, Ovčareva i Doca. Izbjeglice su smještene po školama, tvornicama, barakama, obiteljskim kućama i stanovima.
Bio je to strašan pritisak izbjeglica na mali Vareš i njegove ograničene mogućnosti, a najviše zbog činjenice da su Varešani već tada gladovali. Caritasove mogućnosti zbrinjavanja tolikog broja izbjeglica bile su vrlo skromne.
Izgladnjeli, bez prikladnog smještaja, u stalnoj prijetnji od novih muslimansko-bošnjačkih napada i mučenja, izbjegli Hrvati se odlučuju na svoj križni put, kako su sami rekli. Predvođeni svojim vođama 19. lipnja 1993. godine kreću automobilima, traktorima, zaprežnim vozilima i najviše pješice preko srpskih teritorija prema svojoj "obećanoj" zemlji. Nitko ih nije mogao uvjeriti da je to uzaludan potez i odvratiti ih od nauma. Kada su stigli u srpsko selo Brgule, u vareškoj općini, odmah su srpske vojne vlasti razdvojile vojno sposobne muškarce od žena, staraca i djece. Kada su to doživjeli, uvjerili su se da su pogriješili i vratili su se u Vareš. Od tada u vareškoj općini živi 37 tisuća Hrvata u srpskom i muslimansko-bošnjačkom okruženju. Mali se broj vraća na svoja stara ognjišta, ali tamo nailazi na progone pa nove izbjeglice pristižu s kakanjskog i sutješkog područja. Stalno u strahu od muslimansko-bošnjačkog nasilja, krajem kolovoza 1993. godine započinje evakuacija žena i djece. U dva konvoja preko srpskih teritorija krenulo se u Hercegovinu. Bilo je ukupno oko 3.200 djece i žena. Smješteni su u Stocu, 1.600 osoba, u Počitelju, 451, u Čapljini 235, u Trebižatu 247 itd.
Konačna tragedija vareških Hrvata počinje u listopadu 1993. godine. Konvoj s humanitarnom pomoći upućen napaćenom i gladnom Varešu 15. listopada 1993. godine pred Kaknjom zaustavlja oko 300 muslimansko-bošnjačkih žena i pljačka ga. Sutradan je zaustavljen drugi konvoj, a pred njega se ispriječila masa od 200 žena i djece i ponovno je konvoj humanitarne pomoći pokraden.
Opći napad postrojbi Armije BiH na varešku općinu počeo je 18. listopada 1993. godine i to iz pravca Breze, Visokog, Kaknja i Zenice. Pada važna kota Liješnica. Sutradan postrojbe Armije BiH zauzimaju hrvatsko selo Kopijari, kojeg potpuno pljačkaju i spaljuju, u njemu je ubijeno šest civila, medu njima jedan dječak. Poginulo je i više vojnika HVO-a, ali zapovjednici Armije BiH ne dopuštaju da se izvuku njihovi leševi i dostojno pokopaju. Jedan UNPROFOR-ov vod bio je spriječen da ude u Kopijare, izvijestili su vojni promatrači UN. Možemo reći da je zločin u Kopijarima bio Stupni Do prije Stupnog Dola.
Sada je otvoren put vojnim snagama Armije BiH prema Varešu i u Stupnom Dolu se koncentriraju elitne postrojbe muslimansko-bošnjačke vojske. Selo Stupni Do nalazi se na podnožju kote Bogoš, koja je bila u potpunosti utvrđena i dominirala je ulazom u sam grad. Valja napomenuti da su postrojbe Armije BiH krenule u konačni napad na Vareš isti dan, 18. listopada 1993. godine kada se 5700 prognanika iz Vareša organizirano uputilo prema Hercegovini. U Stupnom Dolu postrojbe Armije BiH uzele su u zatočeništvo desetak mjesnih Srba i njih upotrebljavali kao živi štit u napadima na položaje HVO-a. U Stupnom Dolu bilo je mnogo minobacača, topova i ostalog naoružanja Armije BiH.
I tada se dogodio zločin u Stupnom Dolu. Po tumačenju Alije Izetbegovića, napad Armije BiH na selo Daštansko i grad Vareš bio je "preventivna mjera da nam se ne bi ponovno dogodio Stupi Do, gdje je, kao što znate, izvršen jedan podmukao napad na to selo, izvršen genocid i mi nismo mogli dozvoliti da nam se to ponovi. Jer je postojala prijetnja da se to uradi sa selom Daštansko. Te prijetnje su bile vrlo realne. Nažalost. Ja tvrdim da će Armija tamo izvršiti svoj posao na jedan potpuno ispravan način, da će zaštititi svo stanovništvo bez razlike što treba da uradi." To je bilo uvjeravanje javnosti da je napad Armije BiH na Vareš bio potreban. A koliko su se Alijine riječi o zaštiti svih ostvarile, govore slijedeći reci.
U jutarnjim satima 30. listopada 1993. godine vrlo jake snage Armije BiH kreću na Vareš. U napadačkom pokretu su II. tuzlanski korpus, III. zenički korpus, VI. visočki korpus i policijski specijalci Dragana Vikića, Hrvata iz Sarajeva. Brigada HVO-a "Bobovac" broji oko 1.650 vojnika. Ona brani vareško područje od srpske i muslimansko-bošnjačke vojske. Muslimansko-bošnjačka vojska je daleko brojnija i naoružanija i pred njenim naletom padaju položaji HVO-a. Hrvatska vareška sela teško stradavaju. Civili su u paničnom bijegu. Svi hrle u grad Vareš.
Pala je Duboštica, opljačkana, popaljena i u njoj je masakrirano šest hrvatskih civila. Popaljena i opljačkana su sela Pogar, Tribija, Vijaka, Ivančevo. Svijet prati tragediju vareških Hrvata, kolone izbjeglih civila, zapaljene zgrade, pljačkanja hrvatskih kuća ne silaze s televizijskih ekrana, ali nitko ne pomaže, nitko ne prosvjeduje, nitko ne poziva Aliju Iztebegovića da zaustavi divljaštvo i krvoproliće.
Varešu se užurbano približavaju postrojbe Armije BiH, osvetnički zadojene zločinom u Stupnom Dolu i željne pljačke kao plaće za ratovanje. Kolona vareških Hrvata kreće u noći 3. studenoga 1993. godine na svoj "križni put" s kojega se još nisu vratili. Izbjeglička kolona ide iz Vareša preko srpskog teritorija i tu doživljava prva razočaranja. Srpski vojnici kupe novac i sve vrijedno što mogu od izbjeglih vareških Hrvata. Prolaz kroz "srpski" teritorij valja platiti. U srpskim Brgulama muškarci moraju ostati na području vareške općine i držati položaje prema postrojbama Armije BiH.
Izbjegli vareški Hrvati lutaju šumama, po bespućima, gladni i žedni, noći su hladne. Grupa od 1.500 izbjeglih Varešana nakon četiri sata stiže u Sokolac. Oko 6.000 ih je na Alijinu Koritu, ni na nebu ni na zemlji. Postupno i jedni i drugi su preveženi u Kiseljak. U Kiseljaku, Kreševu i Gromiljaku smješteno je oko 7.500 vareških Hrvata. S njima je i vareški župni vikar fra Mato Topić. U samom Varešu ostalo je tek oko 600 Hrvata, a još oko l00 u vareškim selima.
U ratnom sukobu poginulo je oko 80 vojnika HVO-a, stradalo je više civila. Počinjeni su ratni zločini i nad civilnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti i nad zarobljenim vojnicima HVO-a, paljene su kuće i gospodarske zgrade. Padom Vareša došlo je do neviđene pljačke koja se zorno vidjela na televizijskim ekranima. Sve hrvatske kuće i stanovi su opljačkani. Bilo je tragikomično vidjeti pripadnike UNPROFOR-a kako i sami sudjeluju u pljački. Vareške hrvatske kuće dolazili su pljačkati Muslimani-Bošnjaci iz Breze i Visokog.
U svega nekoliko dana etnički je od Hrvata očišćen grad Vareš i sva hrvatska vareška sela. Nitko nije digao glas protiv toga zločina. Povjerenstvo HVO-a općine Vareš je 29. siječnja 1994. godine dalo izvješće o stanju pučanstva i ratnog sukoba. Prema tome izvješću stanje hrvatskog pučanstva općine Vareš izgleda ovako:
Broj prognanika u Kiseljaku i Kreševu 4.983 Broj prognanika u HR Herceg-Bosni 733 Broj prognanika na teritoriju Vojske Republike Srpske 220 Broj žitelja u župi Vareš - procjena 723 Broj žitelja u župi Borovica - procjena - Broj žitelja u župi Vijaka - procjena 90 Broj bojovnika brigade HVO "Bobovac" - na području vareške općine u Daštanskom, Pržićima... 1.644 Broj poginulih bojovnika 69 Broj nestalih bojovnika 46 Broj ranjenih bojovnika 79 Broj zatočenih bojovnika (Tuzla, Vareš) 44 Broj poginulih civila. 21
UKUPNO: 8.652
Od poginulih civila, šestoro je masakrirano, od toga jedan dvanaestogodišnji dječak u selu Kopijari i dva čovjeka starija od 80 godina u Varešu. Na području općine dogodila su se i četiri silovanja."
Borovica
Postrojbe Armije BiH 5. studenog 1993. godine počinile su zločin nad Hrvatima sela Borovica, Gornja i Donja. Borovica je izmedu Vareša i Kraljeve Sutjeske, s jedinstvenim pogledom na kraljevski grad Bobovac. U Bobovcu od vremena bosanskih kraljeva žive Sasi, vrijedni rudari, koji su radili za potrebe kraljevskog dvora. U njezinu susjedstvu su danas muslimansko-bošnjačka sela Dragovići i Mijakovići, čiji stanovnici i danas nose prezimena katoličkih Hrvata. U Borovici je 1920. godine osnovana župa Preobraženja Gospodina Našega i tu je sagrađena župna crkva, vjeronaučna dvorana i župni ured. Župa Borovica dala je mnogo katoličkih svećenika i časnih sestara. Danas je živih 11 svećenika rodom iz Borovice, a osam od njih su oci isusovci. Župa Borovica je prije rata brojila 357 obitelji s oko 1.510 članova. Svi su odreda bili Hrvati.
U Borovici je s napadom postrojbi Armije BiH sve stanovništvo iseljeno u Vareš prije pada toga grada. Ostali su tek neki pojedinci koji nisu htjeli bježati sa svojih ognjišta i koji su vjerovali da im postrojbe Armije BiH neće nauditi, ali su se grdno prevarili. Postrojbe Armije BiH 5. studenoga 1993. godine ulaze u Borovicu bez borbe, jer nije bilo nikoga da pruži otpor. Bile su to 7. muslimansko-bošnjačka brigada iz Zenice, kakanjske postrojbe, posebno 309. brigada i mještani Muslimani-Bošnjaci iz vareških sela Dragovići i Mijakovići.
Naletom tih postrojbi Armije BiH hrvatsko selo i rimokatolička župa su nestali. Ne postoji više ni selo Borovica ni župa Preobraženja Gospodina Našega u njoj. Zločinci su opljačkali sve borovičke kuće, crkvu i župni stan, a potom ih sve spalili. Danas još uvijek sablasno izgleda Borovica. Sablasno strše ostaci crkve i župnog stana, kuća i gospodarskih zgrada. Mučenička Borovica je dala i šest žrtava u tom osvajačkom pohodu Armije BiH na hrvatska područja. I tako možemo reći da je Borovica postala Stupni Do poslije Stupnog Dola.
Postrojbe Armije BiH zauzele su Borovicu bez ispaljenog metka, ali su ipak pale nevine žrtve od njihovih ruku. Osamdesetgodišnji Jozo Pavić, zvani Kardelj, ostao je u Borovici, a muslimansko-bošnjački ekstremisti su ga zaklali. Marko Parić (1932.), električar izgorio je u svojoj zapaljenoj kući. Stijepo Marković, sin Ilije, rođen 1938. godine govorio je da su mu Muslimani-Bošnjaci prijatelji i čak rođaci pa mu neće ništa loše učiniti. Liječnička komisija je pak ustanovila da su ga njegovi "prijatelji" ubili tupim predmetom u zatiljak glave, da su u njega ispalili metak, da su ga pretukli, što svjedoče podljevi na licu, desnoj ruci, na nozi, a da je nožem uboden u leđa. Ubijen je i Mato Ivkić, a Ilija Ivkić, rođen 1941. sin Andrije, doživio je pravo mučeništvo, Ilija Zovkić, rođen 1945. godine zaklan je u svom svinjcu. Obdukcijom leša u Kiseljaku medicinski stručnjaci su utvrdili da je Ilija Ivkić na donjem dijelu vrata s prednje strane ima ulaznu ranu od metka, da se iznad lijeve njegove sise nalazi rupa nastala ubodom nožem, da se na njegovom trbušnom dijelu vide tri rupe, dvije su od sječiva, a jedna od metka, a na lijevom kuku su bili vidljivi tragovi paljenja tijela i, napokon, njegova lijeva šaka je rasječena.
Kruno Đaković, sin Željka, rođen 19. rujna 1963. godine. u Borovici bio je vojnik HVO-a; i njegovo mrtvo tijelo nađeno je u rodnom selu. Obdukcijom je ustanovljeno da mu je glava bila smrskana, zatiljak rasječen oštrim predmetom, na grudima su uočiljiva bila dva uboda oštrim predmetom, a gornji dio tijela iznad koljena je nagoren i lijeva šaka je izgorjela. Ivi Vukančiću su presječene vene na rukama. Ostavljen je da, nakon što iskrvari, umre u kući.
O stradanju sela Borovica svoje viđenje dao je i major Hakan Birger, zapovjednik 8. čete NORDBAT 2 - Nordijskog bataljuna u sastavu UNPROFOR-a, smještenog na području Vareša. Major Birger je 15. prosinca 1993. godine događaj u Borovici opisao u pismu Miroslavu Pejčinoviću, predsjedniku Općinskog vijeća Vareš. On kaže:
"Dan nakon što je zauzeta Borovica, poslao sam tamo patrolu koja je potvrdila da su selo zauzele jake trupe Armije BiH. Neke kuće su gorjele, unutrašnjost crkve je bila uništena, a u selu je pronađen jedan mrtav HVO- vojnik.
Sedam dana nakon toga sam poslao drugu patrolu u Borovicu. Oni su vidjeli da je čitavo selo, uključujući i crkvu, spaljeno. U donjem dijelu sela je pronađen jedan mrtav civil (muškarac). Dan nakon toga sam osobno posjetio Borovicu. Bio sam jako uznemiren onim što sam vidio. Tom prilikom smo pronašli još jednog civila, koji je bio mrtav (muškarac). Sljedećeg dana je Vojna policija UNPROFOR-a iz Kiseljaka izvršila istragu, isto onako kao u Stupnom Dolu. Leševi (tri) prebačeni su u Kanadsku poljsku bolnicu u Visokom...
Što se tiče prikazivanja događaja iz Vareša i Stupnog Dola, to je ovisilo o samim izvještačima. UNPROFOR nema nikakvih nadležnosti u pitanju bilo čega u toj stvari. Mogu samo reći da je šteta što Borovici nije posvećena pažnja na isti način, iako su pripadnici moje Vojne policije zabilježili uništavanje.108
Nakon tragedije, Vareš i njegova hrvatska sela postali su pustinja, krvlju oblivena i požarom opaljena. Stanje u Varešu i njegovoj okolici oslikao je i vareški župnik: "Grobovi i činjenice pokazuju, a slijepima će tek postati jasno, da je kudikamo veći zločin učinjen nad Hrvatima u Varešu negoli nad Muslimanima-Bošnjacima u Stupnom Dolu. Jasno mi je da to nije bitno ni potrebno svjetskoj javnosti, ali mi nije jasno da je to, izgleda, svejedno hrvatskim medijima! Ako mnogima nisu bitni ljudi, kako će im tek biti važno koliko je kuća srušeno, zapaljeno, oštećeno i opljačkano? Ili koliko su Alijini momci koji - kako on sam reče - ne ruše crkve, oskvrnuli crkava?! Nešto od toga ću spomenuti.
Sela: Donja i Gornja Borovica, gdje je bilo gotovo 300 kuća, potpuno su spaljena i srušena. U selu Pogaru zapaljene su 22 kuće. Na Pržićima i Tisovcima zapaljeno je najmanje 15 kuća. Zapaljeno je više kuća u Duboštici, Vijaci, Diknjićima, a za ostala sela nemamo informacija. U samom gradu zapaljeno je desetak kuća i stotinjak stanova.
Sve kuće i stanovi u gradu i po selima su temeljito opljačkane. Pljačkaši su dolazili iz Zenice, Kaknja, Breze, Kladnja i sela prema Tuzli. Pljačkani su i oni Hrvati koji su ostali u Varešu. Kako im je opljačkana i hrana, postojala je opasnost da narod umre od gladi. Svećenici koji su ostali u Varešu priskočili su u pomoć i podijelili im hranu iz Caritasova skladišta. Kod preostalih osoba u gradu i po selima izražen je veliki strah zbog sve češćih provokacija danju i noću, prijetnji i pljački. Zbog toga se Hrvati rijetko kreću po gradu, uglavnom šute iza zaključanih vrata svojih stanova ili kuća. Prošlih su se dana dogodila i dva silovanja Hrvatica. Muslimani-Bošnjaci drže u zatvoru u srednjoškolskom centru 41 civila koji su na svoju odgovornost ostali u Varešu."
Švedski pukovnik, zapovjednik UNPROFOR-ova bataljuna Olf Henricsson o pljačkanju vareških Hrvata izjavio je za France Press: "Ovo više podsjeća na umobolnicu nego na išta drugo! Nije to dobro, nema nikakve discipline. Reklo bi se, banda gangstera."
U vareškoj općini su bile tri rimokatoličke župe - Sv. Mihovila Arkanđela u Varešu, Bezgrešnog Začeća Bl. Dj. Marije u Vijaci i župa Preobraženja Gospodina Našega u Borovici. O stanju i razaranju sakralnih objekata u vareškoj općini tadašnji vareški župni vikar izvijestio je Franjevački provincijalat Bosne Srebrne u Sarajevu 23. studenoga 1993. godine. U njemu se navodi da ni nova ni stara povijesna crkva sv. Mihovila Arkanđela u gradu nisu oštećene. No, valja reći da je kasnije na novu župnu crkvu pala granata na krov i probila strop. Granata je pala u momentu kada je kardinal Vinko Puljić sa svojom pratnjom ulazio u crkveno dvorište. Skladište Caritasa u Varešu nije opljačkano jer je nad njim bdio UNPROFOR. U Vareš-Majdanu filijalna crkva Sv. Barbare je razbijena i provaljena. Unutra je napravljen metež. Sve je isprevrtano: gostarice razbijene, križ, svijećnjaci, svijeće sve po podu razbacano. Svetohranište otvoreno ključem iz sakristije, dio posvećenih hostija razbacan po podu pred svetohraništem. U sakristiji sve ruho isprevrtano. Osim razvaljenih vrata, crkva je izvana neozlijeđena, ništa nije odneseno.
Na filijalnu crkvu na Pogarima ispaljene su dvije tromblonske mine. Jedna je probila fasadni zid i završila na tavanu crkve. Druga je sa samih vrata crkve ispaljena u prezbiterij iznad oltara i zabila se u plafon. Svi prozori su rasuti, željezna vrata razvaljena, oltar prevrnut na pod, svo ruho i pribor razbacani su po podu u prašini. Filijalna crkva u Duboštici je oskvrnjena, vrata su provaljena, a unutra sve isprevrtano. Oltar je prevrnut na pod, sve ruho i pribor su razbacani po crkvi. Vareška filijalna crkva na Pržićima bila je nedostupna svećenicima, jer vojska Armije BiH nije dopuštala pristup. Kasnije se saznalo da je jako oštećena.
Župna crkva u Vijaci bila je provaljena i desakralizirana. Unutra je sve isprevrtano, kao i u sakristiji. Župni stan je provaljen i opljačkan. Sva hrana iz Caritasova skladišta je opljačkana. Druge crkve u vijačkoj župi su netaknute.
O razaranju sakralnih zgrada u Borovici dao je izjavu tamošnji župnik 25. svibnja 1994. godine, u kojoj navodi da je borovička crkva Preobraženja Gospodina Našega potpuno uništena. Od crkve i župske kuće ostali su samo zidovi koji strše kao sablast. U crkvi je izgorjelo sve što je moglo izgorjeti. Aluminijski lim se rastalio i leži na ruševinama. Glava zvonika je srušena. Na platou ispred crkve leži veliki križ, koji je oboren s vrha tornja i polomljen. Unutrašnjost crkve je zgarište s puno otpadnog materijala. Oltarski prostor i sakristija su potpuno uništeni. Kamena krstionica razbijena je na četiri dijela. Kapele na grobljima su provaljene i opljačkane, a na njima su polupani križevi. Sve dragocjenosti iz njih su odnesene. Između ostaloga zlatno i srebreno crkveno posuđe. Na svim križevima koji su se nalazili na raskrižjima putova i ispred obiteljskih kuća Kristova tijela su uništena, glave slomljene i slično. Pored svega toga crkva i župni stan su minirani.
Od četiri silovane žene na području Vareša, pošto je Armija BiH osvojila te prostore, znamo imena triju od njih. To je već klasični problem savjesti žena koje se ustručavaju prijaviti policiji zločin silovanja nad njima. U Donjoj Vijaci je silovana 4. studenog 1993. godine M. F., mještanka, a Varešu A. P., te 25. studenoga 1993. godine, Ž. P. Spomenutog dana uniformirani i naoružani pripadnici Armije BiH Nedžad Čerkezović iz Živinica i Džafer Brčaninović, također iz Živinica, u l7 sati u naselju Ljepovići u Varešu krenuli su u pljačku. Bili su u društvu još dvojice vojnika Armije BiH. Kada su zalupali na vrata kuće Ž. P. koja je tu bila sa svojom majkom. Ona je telefonom nazvala dežurnog policajca u Varešu, javio se dežurni Refik Kamenjaš. Od njega je zatražila pomoć, on je obećao da će joj netko priteći da je zaštiti. Vojnici su jako lupali na vrata, i pod prijetnjom da će sve razvaliti, otvorile su vrata. Ušavši u kuću muslimansko-bošnjački vojnici su vikali na žene nazivajući ih "ustaškim kurvama". Nedžad Čerkezović i Džafer Brčaninović uhvatili su Ž. P. i izveli je iz kuće, iako se ona opirala i zvala u pomoć. Dobila je nekoliko udaraca šakom i kundakom u glavu i leđa. Zaprijetili su joj, ako ih ne bude slušala, da će biti ubijena i ona i majka joj. Naoružani Nedžad i Džafer su odveli Ž. P. pored katoličkog groblja Stogić prema kamenolomu. Uveli su je u zgradu zvanu Sipka, strgali s nje odjeću uza stalne prijetnje. Zatim su je jedan pa drugi silovali na stolu u toj prostoriji.
U ratu je poginulo 98 vojnika 96. domobranske pukovnije "Bobovac" HVO Vareš. Neki od njih su za napada Armije BiH na vareško područje bili zarobljeni i onda ubijeni pa je tako nad njima počinjen ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. U Kiseljaku je stručni tim Okružnog vojnog suda Travnik 18. studenoga 1993. godine proveo identifikaciju osoba stradalih na području općine Vareš, a njihovi leševi su dobiveni razmjenom s muslimansko-bošnjačkim vlastima.
U tom postupku očevid je napravljen nad devet leševa, šest muškaraca, pet vojnika HVO-a, te dvoje civila. Jedan leš je neidentificiran, bio je obučen u civilno odijelo. Na lešu su vidljive razderotine na vratu s lijeve strane nanesene oštrim predmetom. Rana nanesena bajunetom vidi se na lijevoj strani grudnog koša ispod lijeve sise. Na desnoj strani grudnog koša je nagnječenje udarcem tupim predmetom. Leš Pere Čokare, rođenog u Kaknju 1951. godine bio je u raspadanju i teško prepoznatljiv. Vjerojatno namjerno je bio duže vrijeme nepokopan da se ne bi vidjeli tragovi nasilja. Bio je vojnik HVO-a.
Leš Kreše Pentića, vojnika HVO-a, iz Vareša pokazuje očite povrede glave tupim predmetom. Oštrim predmetom su na očnim jabučicama naneseni ubodi. Bajunetom mu je proboden grudni koš na lijevoj strani ispod sise. Na desnoj šaci se vidi razderotina.
Anto Šimkić, vojnik HVO-a, sin Gabrijela, rođen 1959. godine u Maglaju, nestao je na Planinici kod Vareša. Identifikacija je otkrila da je Šimkić zaklan, da je gorio i zadobio opekotine II. i III. stupnja i to na glavi i čitavom dužinom tijela. Željko Šimović je rođen 1965. godine u Varešu, bio je vojnik HVO-a, njegov leš je bio spaljen od polovine tijela nadolje. Zadobio je četiri metka ispod desne ključne kosti, na desnoj strani vrata je rana od noža.
Ivan Pogarčić, sin Alojza i Janje, rođen u Varešu 1955. godine kao vojnik HVO-a nestao za borbi na Planinici. Njemu je glava razmrskana. Vojnik Marko Andrić, rođen 1973. ili 1974. godine u Varešu zaklan je kako pokazuje rana na vratu. Leš je uz to djelomično spaljen. Teško unakažen je leš Luke Dodika, sina Joze, rođenog 1964. godine u Varešu. Na lijevoj sljepoočnici je povreda nanesena tupim predmetom. Lijeva strana lica i lijevi dio usta su udareni tupim predmetom, a lijeve očne jabučice uopće nema. Među tim leševima bio je i leš Ivke Vujević, oboljele od paralize, kćerke Mate, rođene 1909. godine u selu Glavica, općina Bugojno, živjela je u Uskoplju/Donjem Vakufu, a bila je izbjeglica u Varešu.
Druga grupa leševa je identificirana 12. siječnja 1994. godine na isti način kao i prva. Ljubomir Varešković, vojnik HVO-a, sin Rafaela, rođen 1966. godine u Varešu, zadobio je ranu na desnoj strani grudi, a i na njegovoj potkoljenici je bila veća rana. U napadu postrojbi Armije BiH na Vareš, na Planinici je poginuo Miki Filić, vojnik HVO-a, rođen 1956. godine u Kosovskoj Mitrovici, oženio se Varešankom i živio u Varešu. Njegova glava bila je potpuno deformirana.
U Vareš-Majdanu 5. studenoga 1993. godine, dva dana nakon ulaska postrojbi Armije BiH u Vareš, ubijen je Alojzije (Stjepan) Čović, zvan Alko, rođen 1938. godine, u stanu svoga brata Šime Čovića, ulica Kralupi, zgrada S-2, drugi kat. Nekoliko vojnika Armije BiH upalo je u stan i usmrtilo ga iz vatrenog oružja. Velika lokva krvi u kojoj je ležao upućuje na mogućnost i da je bio zaklan; nikada nije bio vojnik HVO-a.
Na Brezičkoj cesti, kod vijadukta, 4. studenoga 1993. godine iz vatrenog oružja ubijeni su nenaoružani civili Jozo (Marko) Petrović, rođen 1939. godine i Ferdo Lovrenović, rođen 1930. godine, oba iz Vareša. U Varešu je 6. studenoga 1993. godine ubijen Ivo (Blaško) Pejčinović (1910.), zvani Altoka, starac od 80 godina. Pejčinović je ubijen ispred kuće svoga zeta Krune Antića dok su mu obiteljski dom pljačkali vojnici Armije BiH. Kada je vidio da mu pljačkaju zetovu kuću, prišao je pripadnicima Armije BiH i zapitao: "Je li to ta poštena Alijina vojska", a na to ga je jedan vojnik, koji je pljačkao kuću, udario metalnom polugom po glavi i on je ostao na mjestu mrtav.
Na okrutan način ubijen je i civil Jerko (Anto) Terzić iz Vareš-Majdana, 11. studenoga 1993. godine, rođen 1925. godine. On je gluh, a dok je cijepao drva ispred obiteljske kuće u Vareš-Majdanu, vojnici Armije BiH su ga nešto zapitkivali, a on je samo odmahnuo rukom dajući im do znanja da ne čuje. U tom momentu je jedan vojnik Armije BiH izvadio bajunetu, bacio je na Terzića i pogodio ga u vrat tako da je odmah preminuo. Najvjerojatnije 12. studenoga 1993. godine u Vareš- Majdanu, u ulici Metalaca, ubijen je Franjo (Mijin) Martinović, rođen 1918. godine, umirovljenik. Do umirovljenja živio je u selu Očevija sa suprugom, a tada se preselio u Vareš-Majdan. On je spomenutog dana promatrao kako vojnici Armije BiH pljačkaju napuštene hrvatske kuće i stanove. U tom momentu sa sobom je vodio svoju svinju. U njega i u svinju pucalo je nekoliko vojnika Armije BiH.
Zarobljeni vojnici vareške pukovnije HVO-a "Bobovac" odvođeni su u vojne zatvore Armije BiH u Brezi i Varešu. Ratni vojni zarobljenici su u zatvorima zlostavljani, gladovali su, bili žedni, stražari su ih tukli, a neke od njih su ubili. Dva vojnika vareškog HVO-a su dospjela u zarobljenički zatvor, ali su se ipak živi spasili. Oni svjedoče da je 11 zarobljenih vojnika HVO-a Vareš ubijeno u muslimansko-bošnjačkim zatvorima u Brezi i Varešu. Jedan svjedok je svojim očima vidio ubijene zatočene hrvatske vojnike Andriju (Matinog) Dodika, rođenog 9. kolovoza 1971. godine i Igora (Mihovilova) Dodika, rođenog 30. lipnja 1974. godine. Njihove leševe pokazao mu je jedan stražar zatvora, koji mu je i rekao da su ih ubili vojnici Armije BiH odmah po zarobljavanju. Dok mu je pokazivao mrtve vojnike, stražar je u njihova mrtva tijela pred svjedokovim očima pucao iz puške. Skupa s Andrijom i Igorom Dodikom ubijen je prije u glavu ranjeni i zarobljeni vojnik HVO-a Krešo Pentić, rođen 19. prosinca 1952. godine. Svjedoci potvrđuju da su te zločine počinili vojnici muslimansko-bošnjačke postrojbe, kojoj je na čelu bio Frka, a radi se o poznatom zločincu Feridu Provaliću, rođenom 1958. godine u selu Srihinje, općina Visoko, zapovjedniku postrojbe Armije BiH zvane Frkina jedinica. Prilikom granatiranja Vareša 5. studenoga 1993. godine poginula je Ružica Antičević, rođena 1913. godine. Ivo (Jurin) Jelić rođen je 21. listopada 1938. nestao je na Breziku prilikom zauzimanja Vareša. Od granata je poginuo, u Varešu, 17. prosinca 1993. godine, Ilija (Mijin) Dugonjić. Prema podacima župnog ureda u Varešu ubijeni su još civili Božo Skeledžić, Ilija Josipović i Ratko Grgić.
Jedna svjedokinja je pismeno izjavila da su vojnici Armije BiH prilikom osvajanja sela Magulica u župi Vijaka, kod crkve Sv. Ante Padovanskog, zaklali više hrvatskih civila, a više ih je ubijeno i u bijegu preko rijeke Krivaje. Još uvijek su nepoznate pojedinosti o tim zločinima, počinjenim 30. listopada 1993. godine.
Podnešena je krivična prijava protiv Saliha Bulbulušića, zvanog Čarli, rodom iz Breze, pripadnika Armije BiH, diverzantski vod 304. brdske brigade; Mirsada Salčinovića, zvanog Komuna, sina Ismeta i Emine, rođenog 18. listopada 1973. godine u Župči, općina Breza, pripadnik diverzantskog voda 304. brigade Armije BiH i Zaima Begića, zvanog Zajče, rodom iz Župče, općina Breza, zapovjednik specijalnog odreda Armije BiH u Brezi, za koje se osnovano sumnja da su počinili krivična djela ratnog zločina protiv civilnog pučanstva i ratnih vojnih zarobljenika na području općina Kakanj i Vareš. Oni su ubijali hrvatske civile i zarobljene vojnike HVO-a, klali ih, odsijecali im pojedine dijelove tijela, naročito prste i uši, vadili im oči, smrskavali glave. Zločine su počinili u lipnju, srpnju i listopadu 1993. godine.
Mirsad Salčinović, zvan Komuna završio je samo šest razreda osnovne škole. Prije rata je bio nezaposlen, evidentiran je bio kao kriminalac i uživatelj opojnih droga, poznat kao specijalist za provalne krade i obijanje brava, pa je bio u odgojno-popravnom domu u Banjoj Luci. Od početka rata je pripadnik interventnih i specijalnih postrojbi Armije BiH. Za njega se pretpostavlja da je sudjelovao u ratnim zločinima protiv hrvatskog pučanstva u srednjoj Bosni. U borbama za osvajanje Vareša zarobljen je mještanin, vojnik HVO-a, M. Č. sin Drage. Njemu su odmah oduzeli oružje, uniformu, obuću pa je ostao gol i bos. Nakon toga ga je Komuna - Mirsad Salčinović, udario kunadakom u glavu, oborio na zemlju, lijevom rukom uhvatio za kosu, kleknuo koljenima na njega i stavio mu vojnički bajonet ispod vrata viknuvši "sad ću te zaklati". Četiri druga vojnika Armije BiH, dva iz Breze i dva iz Vareša, povikali su: "Nemoj njega, Komuna, klati, on je dobar čovjek i bio nam je jaran". Potom su pritrčali i odgurnuli Komunu s ležećeg Mirka Čubre. Četiri spomenuta vojnika Armije BiH su izjavili da je Komuna sabljom i iz automatske puške ubio više zarobljenih vojnika HVO-a i civila iz Vareša, a "istakao se" i u pljački kuća i stanova vareških Hrvata. Na ulici u Brezi Komuna je pokazivao prste odsječene s ruku umorenih vareških Hrvata, a na samoj ulici pred prolaznicima s nekih prsta je skidao prstenje.
Salih Bulbulušić, zvan Čarli, 2. studenoga 1993. godine u zanatskom centru u Brezi stavio je nož pod vrat A. T., hrvatskom civilu, i prijetio da će ga zaklati, ali su ga drugi ljudi, tu prisutni, spriječili da ne počini zločin. Za njega se zna da je ubijao zarobljene vojnike HVO-a, a potom ih masakrirao. Zabilježeno je da je on prijeratni alkoholičar, koji se dva puta pokušao ubiti režući vene na rukama.
U krivičnoj prijavi protiv Saliha Bulbulušića Čarlija, Mirsada Salčinovića Komune i Zaima Begića Zajčeta navodi se niz teških krivični djela iz kruga ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i zarobljenih hrvatskih vojnika te "etničko čišćenje". Osim što su Hrvatima odsijecali prste, uši i druge dijelove tijela, mučili ih, masakrirali i pljačkali im imovinu, silovali su hrvatske žene Ž. P., M. F. i A. P. Sudjelovali su u ubojstvu hrvatskih zarobljenih vojnika Pere Čokare, Kreše Pentića, Ante Šimkića, Ivana Pogarčića, Ljubomira Vareškovića, Mike Filića, Joze Tuke, Stjepe Marjanovića, Krune Đakovića, Ilije Ivkića, Milorada Palošeka te civila Ive Pejčinovića, Joze Petrovića, Ferde Lovrenovića, Jerke Terzića i drugih.
Po zlu djelovanju istakla se "Frkina jedinica", kojoj je na čelu bio Ferid Provalić, zvan Frka, sin Salema, roden 1958. godine u Srihinjama, općina Visoko, pa je protiv njega i nekoliko njemu potčinjenih vojnika Armije BiH podešena krivična prijava. Uz Provalića, krivična prijava podnešena je poimenično još i protiv stanovitog Čengića, zvanog Čenga, iz Srihinja, općina Visoko, rodom iz Foče, zaposlenog na farmi u Visokom, oženjenog, oca jednog djeteta; zamjenika zapovjednika "Frkine jedinice", Nihada Burhana, zvanog Niho, konobara u Visokom prije rata; Muje Valjevca, iz Radovlja, općina Visoko i Mustafe Dedića, zvanog Muste, iz Visokog.
Na njih se osnovano sumnja da su za borbi i poslije njih na području Vareša na brutalan način ubili zarobljene vojnike HVO brigade "Bobovac" iz Vareša i to: Krešu Pentića, Željka Šimovića, Marka Andrića, Luku Dodika, Peru Čokaru, Krunu Đakovića i Iliju Ivkića, isto tako hrvatske civile Ivku Vujević, Stijepu Markovića, te opljačkali imovinu Hrvata i zapalili više njihovih domova.
U krivičnoj prijavi se za Muju Valjevca posebno navodi da je 7. studenoga 1993. godine u Visokom, u mesnici Alije Babića, ulica JNA, pokazivao desetak ljudskih prsta nanizanih na konop u nazočnosti stanovitih Č. i M. iz Podvinaca, općina Visoko, i hvalio se pred njima da ih je odsjekao Hrvatima općine Vareš.
"Frkina jedinica" je formirana u listopadu 1992. godine kao postrojba Armije BiH za posebne namjene pod nazivom "Ljudi sjenke", a bila je stacionirana u bivšem društvenom domu u Topuzovu polju, općina Visoko. Ta postrojba se posebno isticala u etničkom čišćenju hrvatskih i srpskih područja na područjima Fojnice, Kiseljaka, Kaknja i Vareša. Postrojba se formacijski nalazila u sklopu 316. brigade Armije BiH i brojila je od 100 do 150 pripadnika; 90 posto su bili prijeratni kriminalci. Pripadnici te postrojbe su, između ostaloga, ubili i gvardijana fra Nikicu Miličevića te vikara franjevačkog samostana u Fojnici fra Leona Migića.
Radi osnovane sumnje da je počinio ratne zločine nad civilnim pučanstvom hrvatske nacionalnosti u vareškoj općini, hrvatska je strana 8. studenoga 1994. godine podnijela krivičnu prijavu protiv Avde Aščerije, iz sela Dragovići, općina Vareš, koji je prije rata radio kao milicioner u MUP-u Sarajevo i neimenovanih njegovih suučesnika.
Avdo Aščerija, vojnik Armije BiH, prema navodima krivične prijave, u periodu od 4. do 8. studenoga 1993. godine organizirao je i vodio napad na selo Borovicu, Gornju i Donju, u općini Vareš, u kojima je živjelo isključivo hrvatsko pučanstvo. Tom prilikom ubijeni su Ivo Vukančić (1915.), Ilija Ivkić (1941.), Marko Parić (1934.), Kruno Đaković, Stjepan Marković, Mato Ivkić i drugi. Zatim su opljačkane hrvatske kuće i sve spaljene zajedno s crkvom i župnim stanom.
Krivična prijava podnesena je i protiv Seje Operte, načelnika policijske stanice u Varešu, Mervane Haždimurtezić, predsjednice ratnog predsjedništva općine Vareš, Hrustema Mališevića, predsjednika ratnog izvršnog vijeća općine Vareš, generala Rasima Delića, zapovjednika postrojbi Armije BiH u to vrijeme u Varešu, i drugih. Prema krivičnoj prijavi oni su etnički "čistili" vareško područje od Hrvata, davali naredbe i zapovijedi drugima da to čine, prema njihovu znanju i dopuštenju razni su zločini ubijanja, silovanja, pljačke, spaljivanja kuća i stanova. Stoga se osnovano sumnja da su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog hrvatskog pučanstva u općini Vareš.
Kada su postrojbe Armije BiH osvojile grad i općinu Vareš, za vareške Hrvate počeo je težak život. Oni su postali građani drugog reda. Oni koji su ostali pod muslimansko-bošnjačkom vlasti i nisu izbjegli, na razne načine su maltretirani. Gubili su radna mjesta, nisu dobivali mirovine, a izbjegli Hrvati se najprije nisu mogli nikako vraćati u svoje kuće, a kada bi se vratili, nisu više tretirani kao gradani vareške općine, smatrani su strancima pa prema tome nisu imali nikakvih prava.
Prema Daytonskom sporazumu, civilnu vlast u vareškoj općini trebali su preuzeti Hrvati, jer su bili izborni pobjednici na izborima 1991. godine. To Muslimani-Bošnjaci nisu dopuštali. Djeca vareških Hrvata, koja su se vratila, nisu mogla pohađati srednju školu. Župni Caritas u Varešu bio je jedini izvor prehrane za hrvatsko i srpsko pučanstvo, a franjevci su davali humanitarnu pomoć i siromašnijim Muslimanima-Bošnjacima.
Sve do 1997. godine hrvatsko pučanstvo u vareškoj općini trpjelo je muslimansko-bošnjačko nasilje. Najokrutnije zlodjelo bilo je umorstvo Stijepe Franjkića, sina Marka, rođenog 1911. godine. On je u noći između 3. i 4. srpnja 1995. godine u selu Donja Vijaka zlostavljan, a potom ubijen. Bio je jedan od samo četiri Hrvata koji su ostali u tom selu nakon dolaska muslimansko-bošnjačke vlasti. Umorstvo su izvršila braća Idrizović, Akif (1952.) i Sead (1963.) iz sela Kamensko. Povod je bio pljačka imovine. Zločinci su nemoćnog starca najprije pretukli pa zadavili i potom zapalili. Braća Idrizović se demobilizirani pripadnici Armije BiH. Oni su 1996. osuđeni u Zenici i to Akif na tri godine zatvora, a Sead na 17 i pol godina.
I crkveni objekti su stradavali, usprkos postojanja muslimansko-bošnjačke vlasti i jakim civilnim i vojnim policijskim snagama. Rušena je ograda oko povijesne crkve, grobovi u Miru i Borju su oskrnavljeni, križevi polomljeni. Neki grobovi su otvarani u potrazi za zlatom i drugim dragocjenostima.