Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Vitez
U sred Lašvanske doline, na rijeci Lašvi, smjestio se gradić Vitez. U povijesti Vitez je malo poznat, iako se nalazi u blizini rimskoga naselja Mošunj s ostacima starokršćanske bazilike. Rimokatolička župa je osnovana 1861. godine odvajanjem od župe Guča Gora. Sadašnja župna crkva sagrađena je 1896.-1900., a obnovljena 1930. godine. U župi se nalazi područna crkvica u Dubravicama i na brežuljku Kalvarija, koju su podigli isusovci 1912. godine. Godine 1877. župa je brojila 1.707 vjernika, 1935. bilo ih je 4.256, a pred rat je imala oko 11.500 vjernika.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Vitez je brojila 27.859 stanovnika, od čega Hrvata 12.675 ili 45,49 posto, Muslimana-Bošnjaka 11.514 ili 41,32 posto, Srba 1.501 ili 5,38 posto i ostali 2.169 ili 7,78 posto. Ukupan udio Hrvata u stanovništvu općine Vitez je opadao: 1971. ih je bilo 49, 4 posto, a 1981. godine 46 posto. Udio Musliman-Bošnjaka u ukupnom stanovništvu ostajao je na istoj razini, a Srba je opadao, 7,3 posto bilo ih je na popisu stanovništva 1971. godine.
Vitez je poznat po vojnoj industriji i to je jedan od bitnih razloga zašto su se za njega vodile žestoke borbe. Uz razvijenu vojnu industriju, Vitez je smješten u plodnoj Lašvanskoj dolini vrlo pogodnoj za razvoj poljoprivrede i stočarstva. Osim osnovne, u Vitezu je djelovala i srednja škola. S početkom rata struktura stanovništva se naglo mijenja; što su bili jači ratni sukobi, to je u Vitez sve više dolazilo hrvatskih izbjeglica i prognanika s područja pod srpskom i muslimansko-bošnjačkom vlašću. Danas je Vitez izrastao u političko, vojno i kulturno središte Hrvata središnje Bosne.
U proljeće 1992. godine rat je zaprijetio i viteškom kraju. Blizina vojnih tvornica, koje su bile u rukama HVO-a, bila je izazov za sve veće sukobe. Zato se brojne obitelji s djecom sklanjaju već početkom proljeća 1992. godine u Hrvatsku ili u neku od europskih zemalja. Do travnja 1992. godine pobjegla je gotovo trećina župljana u južni dio Hrvatske. Na Mali Uskrs te godine, predvečer, Vitez su, zajedno s Busovačom, bombardirali zrakoplovi JNA. Žrtava nije bilo, materijalna šteta je bila znatna. Pri svršetku ljeta 1992. godine vratio se veliki broj izbjeglih a došlo je nekoliko stotina engleskih vojnika iz sastava UNPROFOR-a.
Sredinom listopada 1992. godine počinju ozbiljniji sukobi izmedu HVO-a i Armije BiH. Djelomično stradalo selo Ahmići, pod još nepoznatim okolnostima (u zločinu su sudjelovali i stranci, "dobrovoljci" nekih europskih zemalja), srušene su džamije u Ahmićima i Vitezu. Nakon petnaestak dana taj sukob je prestao i nastupilo je kratko primirje. Srbi nastavljaju napade na viteško područje i osvajaju Karaulu i Potkraj. U Vitez pristižu izbjeglice iz Jajca. No, stalno su tinjale napetosti između Muslimana i Hrvata. Alija Izetbegović je svu krivnju za sukobe između HVO-a i Armije BiH prebacivao na hrvatsku stranu, a valja napomenuti da su ti sukobi u Lašvanskoj dolini u listopadu 1992. godine izbili dok su postrojbe HVO-a bile u obrani Jajca.
U ožujku 1993. godine dolazi do manjih okršaja HVO-a i Armije BiH. U mjestu Kruščica, kraj Viteza, 13. travnja 1993. pripadnici Armije BiH pokušavaju ubiti zapovjednika postrojbe HVO-a "Vitezovi" i njegovu pratnju.
Glavni sukob između HVO-a i Armije BiH na području Viteza dogodio se 16. travnja 1993. godine. Velike snage Armije BiH napale su Vitez i Busovaču. Iz svega raspoloživog oružja postrojbe Armije BiH, u 5,45 sati 16. travnja 1993., napale su uže gradsko područje Viteza. Granatama su pogođene i zgrada zapovjedništva zbornog centra srednje Bosne HVO-a, zgrada općine, pošte i mnoge stambene zgrade. U gradu se vode ulične borbe, a transporter britanskih pripadnika UNPROFOR-a oko devet sati upada u dvorište crkve Sv. Jurja Mučenika i gađa hrvatske kuće. Taj svoj potez UNPROFOR je obrazložio tako što je tvrdio da su u crkvi zatočeni Muslimani, a njih navodno strijeljaju vojnici HVO-a Viteški župnik fra Drago Pranješ oštro prosvjeduje protiv ove UNPROFOR-ove izmišljotine da su u crkvi zatočeni Muslimani, prosvjed upućuje i stožeru HVO-a. UNPROFOR je tog dana u Vitezu otvoreno stao na stranu Armije BiH, koja je napala grad. Pristranost UNPROFOR-a očituje s i u tome što je odbio prevoziti ranjene vojnike HVO-a u bolnicu.
Toga dana, nešto poslije 12 sati, postrojbe Armije BiH svom artiljerijom granatiraju dio sela Prnjavor u kojem žive i Hrvati. U tom dijelu sela nije bio iskopan nijedan rov niti podignuta bilo kakva fortifikacija, a hrvatski dio sela i pučanstva u njemu čuvalo je deset članova seoske straže. Prije toga Hrvati i Muslimani-Bošnjaci su se dogovorili da će štititi jedni druge bez obzira na slijed događaja. Poslije granatiranja u hrvatski dio sela Prnjavor ulaze postrojbe Armije BiH, idu od kuće do kuće i pucaju iz pješačkog oružja, hvataju oko 36 preostalih Hrvata i odvode ih u zatočeništvo u društveni dom, u središtu sela Prnjavor, sve osim četiri žene i jednog muškarca, koji su ostali u podrumu obiteljske kuće Pere Papića. U napadu na hrvatski dio sela Prnjavor i na hrvatsko pučanstvo između ostalih sudjelovali su:
Asim Bektaš, zvani Lepina, star oko 35 godina iz sela Počulica; Zerkić Bektaš; Muhamed Kulbegović; Jasmin Sivro; Safet Sivro, rođen 1958., iz Viteza, jedan od glavnih zapovjednika postrojbi Armije BiH na viteškom području.
U društvenom domu u Prnjavoru povećao se broj uhićenih muškaraca Hrvata; staraca, žena i djece. Boravak je bio težak, zatočenici HVO-a su spavali na golom podu, hodnik je bio bez krova. Drugog dana zatočeništva odvedeni su F.J., A.K. i P.P. te prisiljeni da kopaju grob za poginulog Antu Krištu, koji je pokopan kod kuće Drage Jurčevića. Nekoliko dana kasnije F.J., J.P. P.P. i Ž.P. odvedeni su i natjerani da iskopaju grob i pokopaju staricu Anđu Papić, rođenu 1912. godine, na katoličkom groblju zvanom Zvizda. Zatočeni Hrvati su kopali grobove i sahranjivali mrtve pod nadzorom Enke Bektaša iz Prnjavora i još jednog nepoznatog pripadnika Armije BiH. Svi zatočeni Hrvati su 21. travnja iz Prnjavora prebačeni u Sivrino Selo da bi kopali rovove za potrebe postrojbi Armije BiH.
Sela Počulica, Gornja Dubravica i Putkovići u općini Vitez postrojbe Armije BiH su osvojile i tom prilikom uništavale hrvatsku imovinu, progonile, izgonile i ubijale hrvatsko stanovništvo. Počulica je većinsko hrvatsko naselje s 90 hrvatskih i 30 muslimansko-bošnjačkih kuća. Hrvatsko pučanstvo je odvođeno u zatočeništvo, a svjedoci kažu da su domaći Muslimani-Bošnjaci bili vrlo korektni, kuhali su im kavu, zvali ih u svoje kuće. Vojnici Armije BiH koje mještani nisu ni poznavali, stalno su prijetili i vadili noževe govoreći "ovim nožem ću vas klati!" ili su se pripremali na ubojstva puškama. S minareta se oglasio mjesni hodža pozivajući Hrvate da se predaju i da im neće biti ništa loše.
Bilo je to 16. travnja 1993., a sutradan su još dovođeni uhićeni Hrvati. Susjedi Muslimani-Bošnjaci su uhićenike pazili i kradom su im donosili hranu, a posebno su se isticali Muhamed D. i Našid B. Stražar je stalno govorio: "Ovo nije dobro što se radi". Spavali su na betonu, upadali su vojnici Armije BiH i tukli uhićenike, a neki su prijetili "ustaše, sve ćemo vas poklat, j... vam majku ustašku."
Muškarci zatočeni u domu odovođeni su da pokapaju mrtvace ili kopaju rovove. Jednom su odvedeni da pokopaju ubijene svinje, jer su ih Muslimani sve pobili. Uhićenici su stalno provocirani, ponižavani, prijetilo im se ubijanjem. Ujutro 24. travnja 1993. godine dva vojnika Armije BiH ispalili su preko 100 hitaca u vrata sobe u kojoj je bilo uhićeno pet žena i deset muškaraca Hrvata. Kada su vrata otvorena i kada su upali ti vojnici, čulo se jecanje i zapomaganje, a bilo je nekoliko mrtvih i deset ranjenih.
Toga dana u toj suludoj pucnjavi ubijeni su Jozo Vidović, Ivo Vidović i Pero Papić - svi iz sela Počulice. Kada su se otvarala vrata, Ivo Vidović je još davao znakove života, jako je krvario po leđima i ubrzo je izdahnuo. Ranjeno je svih pet žena, koje su bile iz sela Putkovići. Pozvan je liječnik, došlo je i četvero-petero medicinskih radnika, ali su pomoć pružali nevoljko i polako pa je zbog njihova nemara Ivo Vidović i umro.
Svjedok navodi da su u međuvremenu došla dva vojnika zapovjedničkog držanja i ponašanja, sve su pregledali, slikali su mrtve, a od ranjenih i ostalih uzimali podatke. Jedan od njih je rekao: "Ama, trebali su ubaciti dvije bombe i stvar bi bila riješena."
Za "ratni zločin protiv civilnog stanovništva" navode se imena stanovitog Krelića, zvanog Frejzer, Senada Tahunića, Asima Bektaša, zvanog Lepina, Zekrića Bektaša, Muhameda Kulbegovića, Jasmina Sivre, Safeta Sivre, Mehina, iz Počulice, rođenog 1958. godine, Zejdina Tatarevića,Enke Bektaša, Edina Bešić, Mehmeda Alagića i drugih. Za njih se opravdano pretpostavlja da su 16. travnja 1993. godine sudjelovali u oružanom napadu na selo Počulica, zatvorili su 70 Hrvata mještana, među kojima je bilo žena i djece. Prema zatočenicima su se nečovječno ponašali, zastrašivali ih i tukli, a 24. travnja 1993. pucano je u vrata kuće u kojoj su bili zatočeni. Tada su ubijeni Jozo Vidović (1945.), Ivo Vidović (1935.) i Pero Vidović (1960.), a deset osoba je ranjeno, pet žena.
Napadi Armije BiH na područje općine Vitez se nastavljaju i 17. travnja 1993. godine. Budući su snajperska gnijezda bila raspoređena po cijelom gradu, iz njih se na sve strane pucalo pa je toga dana ubijeno pet hrvatskih civila. Granatiranje Viteza se nastavlja i slijedećih dana. Ruše se zgrade, ginu ljudi. Dana 22. travnja 1993. godine u društveni dom u Prnjavoru, među ostale zatočene Hrvate, uvedena su tri muškarca iz Zenice, koji su imali dopuštenje tamošnjih vlasti da otputuju u Njemačku. Usprkos dopuštenju muslimansko-bošnjačke vlasti njih su pripadnici Armije BiH uhitili na njihovu putu iz Zenice do Viteza. Još tijekom dana tu trojicu muškaraca izvodili su više puta na ispitivanje, a navečer su odvedeni. Stražar Mehmed Alagić je izjavio pred ostalim zatočenicima da su tri muškarca iz Zenice upućena na strijeljanje "jer su špijuni".
U svibnju l993. sukobi se nastavljaju. U selu Krušćica zapaljena je hrvatska stambena kuća. Muslimanski snajperisti pucaju po Vitezu. U sjedištu UN-a u Staroj Biloj održan je sastanak između zapovjedništva HVO-a i Armije BiH o prekidu vatre. Ustanovljena je mješovita komisija koja će nadzirati dogovoreno. Dana 22. svibnja 1993. godine snajperskim hicem iz prostora Krčevine ubijen je Milenko Buzić, hrvatski civil, a ranjeni su jedan dječak i vojnik HVO-a.
Tragično je bilo 10. lipnja 1993. godine. Postrojbe Armije BiH ispalile su na uže područje grada oko pet minobacačkih granata. Oko 20 sati i 45 minuta iz pravca područja pod nadzorom Armije BiH doletjela je granata kalibra 120 mm, dva metra od klupe na kojoj je bilo četrnaestoro djece. Taj se prostor smatrao sigurnim, zaštićenim od snajpera i tu su se redovito igrala djeca, hrvatska i muslimansko-bošnjačka. Toga dana nije bilo nijednog muslimansko-bošnjačkog djeteta. Opravdano se pretpostavlja da su upozorena da ne izlaze iz kuće jer će na to mjesto biti upućene granate. Stručnjaci procjenjuju da se radilo o navođenom projektilu.
Kada je granata eksplodirala, na licu mjesta poginulo je petoro djece, a troje je umrlo u bolnici. Poginuli su: Milan Garić (1981.), Sanja Garić (1975.), Dragan Ramljak (1978.), Velimir Grebenar (1981.), Augustina Grebenar (1984.), Boris Antičević (1983.), Draženko Čečura (1978.) i Sanja Križanović (1978.). Iza njih je ostalo osam grobova. Djeca su sedam dana ranije svojim rukama napravila klupu i stol. Sada se na tome stolu nalazi cvijeće, koje podsjeća na njihove krhke ručice, dječji nestašluk, na prekinutu dječju igru koja nikada nije dovršena.
Otac malog Borisa je 20. srpnja 1993. godine o toj tragediji ovo izjavio: "Za mene i moju obitelj bio je to neizrecivi bol, pogotovo kad se iz Mahale čuo poklik: "Evo vam Herceg-Bosne". Toga dana predvečer nedostajalo je dvoje muslimansko-bošnjačke djece, koja su se tu s ostalima uobičajeno igrala u prijepodnevnim satima, što navodi na pomisao da su njihovi roditelji znali i imali spoznaju da će granata pasti u popodnevnim satima. To su djeca Hakije Čangića, starog oko 40 godina, našeg susjeda. Bio je zapovjednik Teritorijalne obrane u općini Vitez, ali ipak to nikome nije smetalo. Isti Čengić je s mojom suprugom razgovarao na ogradi dvorišta naše kuće u momentu pada granate. Nije potrčao do koša (mjesta stradanja) nego je žurno otišao i iste večeri napustio Vitez, a da ne izjavi ni saučešće.”
Bio je stravičan pogled na tijela djece nakon eksplozije granate. Mrtva dječja tijela nisu se mogla prepoznati. Roditelji su djecu prepoznavali po odjeći i obući. Dječje dijelove tijela skidali su i sedam dana kasnije s obližnjeg drveća. Istoga dana ranjeno je dvanaestoro djece na području grada Viteza. Niti jedna svjetska TV kuća nije htjela objaviti snimke masakrirane djece u Vitezu premda su im nuđene kasete masakra, a BBC i neki drugi bili su stacionirani u Vitezu.
Sukobi se nastavljaju i 15. lipnja 1993. u selu Jardol muslimansko-bošnjački snajperist ubija civila Jozu Radmana. Dva dana kasnije od snajpera u Vitezu gine hrvatski civil, a 18. lipnja je snajperskim hicem ubijen i drugi hrvatski civil, Milenko Marković. Muslimanka Amela Zlotrg nije htjela napustiti područje grada Viteza pod nadzorom HVO- a. Nju je 19. lipnja 1993. pogodio metak muslimansko-bošnjačkog snajperista. U naselju Krtina Mahala postrojbe Armije BiH ispalile su nekoliko mina, od njih je poginuo hrvatski civil Dražen Frljić.
0 strahotama rata između Hrvata i Muslimana na viteškom području piše fra Ivo Radman: "Na 16. travnja 1993. krenula je brojna muslimansko-bošnjačka vojska na Vitez i Busovaču. Zauzela je tri hrvatska sela: Počulicu, Gornju Dubravicu i Putkoviće. Oko 180 kuća. Iseljen je na sigurnije mjesto dio Kruščice i Rijeke. Tada je zapaljeno pedesetak hrvatskih kuća. Poginulo je 46 ljudi, troje je nastalo, a velik je broj ranjen. U borbi je stradalo muslimansko-bošnjačko selo Ahmići. U prazne muslimansko-bošnjačke kuće uselili su se Hrvati, uglavnom iz 5tranjana kod Zenice, kao i oni iz rubnih krajeva župe: iz 100 kuća Donje Večerske, iz 70 kuća Gačica i iz oko 600 stanova u gradu. Do 13. srpnja 1993. popeo se broj poginulih na 120 ljudi, oko 300 ih je ranjeno, a deset osoba je nestalo. Materijalna šteta je vrlo velika. 6. srpnja pogođena je župna crkva. Na Stanici na crkvi mecima je oštećen krov i porazbijano više prozora. Župna kuća je početkom prosinca pogođena granatom. Prema vijestima, u studenom 1993. granatirana je crkva na Kalvariji".
Od granata Armije BiH 28. kolovoza 1993. godine poginuli su Rudo Korovija (44 godine) i Niko Vujica (73 godine) a prognanik iz Zenice Ivica Buhić (27 godina) pogođen je snajperom. U predjelu Brdo-Zabilje 5. rujna 1993. godine neravnopravnu borbu vode HVO i Armija BiH. Zbog toga su se morala predati devetorica hrvatskih vojnika i četiri člana Civilne zaštite. Oni su odvedeni u selo Han Bila, u općini Travnik, i tu strijeljani.
Bobaši - Kruščica
Oružane snage Armije BiH zajedno s odredom "El Mudžahedin" napale su 18. rujna 1993. godine selo Bobaši-Kruščica. U tome napadu vojnici su pucali po kućama i na svirep način ubili civila Ljubana Bobaša. Veliki dio pučanstva zatvoren je u "Crnoj kući" i tu mučen, zastrašivan, odvođen na prisilni rad i psihički ponižavan.
U Bobašima je 18. rujna 1993. godine ubijeno 15 civila. Viđen je Ljuban Bobaš kako mrtav leži na leđima. Toga dana je u "crnu kuću" u Kruščici doveden Vinko Čerkez (1926.), koji je tučen, od udaraca je krvario, a nakon sedam dana je odveden, kažu, u logor na Oparu, ali ga od tada nitko nikada više nije vidio. U Vitezu je 29. rujna 1993. godine smrtno stradalo četverogodišnje dijete.
Za ovaj zločin okrivljuju se 33 osobe, medu kojima su Nusret Dželilović iz Krušćice, Minet Akeljić, Neso Hurem, Emsud Kadirić, rođen 2. lipnja 1974. u selu Vrpolje, općina Sanski Most, sin Šefikov, po zanimanju keramičar, neoženjen, pripadnik odreda mudžahedina, Abu Aris, zapovjednik odreda, Abu Mali, zamjenik zapovjednika toga odreda, Mesud Begović iz Komara, Muhamed Bešić iz Donjeg Vakufa, Bekir Hrnjić ih Karaule i niz mudžahedina iz Egipta, Sirije, Jemena, Saudijske Arabije, Alžira, te nekoliko pripadnika 325. brdske brigade i 327. brdske brigade Armije BiH.
Selo Zabilje je smješteno l0 kilometara sjeverno od Viteza i u njega je 20. studenog 1993. godine došao Jozo Rajić (oko 76 godina). Pošao je na grob svoje pokojne supruge na katoličkom groblju i dok je palio svijeću pao je pogođen snajperskim hicem s položaja na kojima su bili vojnici Armije BiH.
Postrojbe Armije BiH u borbama s HVO-om za viteško područje upotrebljavale su i bojne otrove. Tako je 28. studenoga 1993. godine oko katoličke crkve Sv. Jurja palo više granata s bojnim otrovom. Posljedice toga je osjetilo nekoliko obitelji. Pet osoba je upućeno u Franjevačku bolnicu u Novu Bilu na terapiju, a većem broju pružena je pomoć na licu mjesta. Odrasli i djeca su poslije granata s bojnim otrovima koje su pogodile dvije kuće, osjećali vrtoglavicu, gušenje, nedostatak zraka, kašljanje i povraćanje te plakanje. Namještaj i dio suđa su uskoro promijenili boju pod utjecajem kiselina.
Dvije granate 120 mm, tipa nadražljivci-zagušljivci, su eksplodirale u kući obitelji Ivanke Garić i u blizini same župne crkve pa je to izazvalo trovanje obitelji Dragana Garića, Ilije Silića, Pere Skopljaka i Ante Mlakića. Uprava vojne policije je podnijela krivičnu prijavu vojnom tužiteljstvu HVO-a u Vitezu protiv nepoznate postrojbe Armije BiH i njenog zapovjednika.
U Vitezu su bili stacionirani pripadnici UNPROFOR-a. Kapetan Robert York, upoznat je sa situacijom; uzeli su izjave i gelere granata s bojnim otrovima radi ispitivanja.
Muslimanski snajperisti ne biraju žrtve, svakog Hrvata koji se kreće ubiju. Tako su mnogi Hrvati ranjeni ili ubijeni. Jedan od tih snajperista je 21. prosinca 1993. godine ranio župnog vikara fra Zdravka Dadića u Vitezu.
Križančevo Selo
Posebno okrutan i divljački napad izvela je Armija BiH na hrvatsko mjesto Križančevo Selo. Bili su to siloviti, topništvom podržani naleti postrojbi Armije BiH iza kojih su ostajala tijela žrtava, uništene kuće i gospodarske zgrade. Zapovjednik britanskog bataljuna UNPROFOR-a izjavio je da su vojnici Armije BiH u Križančevu Selu 22. prosinca 1993. godine ubili 74 Hrvata. Pukovnik Williams je dao na znanje da je taj podatak dobio u štabu 3. korpusa Armije BiH. On je bio u posjetu općini Vitez i tada je izjavio da se na području sela Počulica, devet kilometara sjeveroistočno od Viteza nalaze dvije masovne grobnice i da je u jednoj 38, a u drugoj osam tijela Hrvata, žrtava muslimansko-bošnjačkog pokolja.
Tog dana dozapovjednik 3. korpusa Armije BiH Džemo Merdan izdao je zapovijed "... uništiti svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novi Travnik, Nova Bila, Vitez, Busovača radi spajanja s prometnicom Vitez-Kruščica. U tu svrhu upotrijebiti sva raspoloživa artiljerijska sredstva, pješadiju, raspoloživa kemijska sredstva i sve goste u slavu uzvišenog Allaha dž.š. ... Po izvršenoj naredbi forsirati pravac Pavlovica-Gornji Vakuf uz podršku ‘S’ sa strane". Bilo je to onog dana kada je u Uskoplju/Gornjem Vakufu ubijen gosp. Vlajić, vozač kamiona humanitarnog konvoja "Bijeli put" na povratku iz Nove Bile u Split.
Pripadnici UNPROFOR-a 28. prosinca 1993. godine pokušavaju neuspješno ući u Križančevo Selo i obaviti uvid o stradanju Hrvata, ali su postrojbe Armije BiH to spriječile oružjem, pucajući na njih. Prema spoznajama toga dana u Križančevu Selu je ubijeno 15 osoba, a 53 se vode kao nestale. Prema izvješću Međunarodnog komiteta Crvenog križa u KPD "Zenica" odvedene su i zatvorene tri osobe iz Križančeva Sela: Jozo Badrov (1946.), Boško Lazić (1952.) i Miroslav Rajić (1955.). Ambasador ECMM Martin Garrod taj dan razgovara sa zapovjednikom 3. korpusa Armije BiH generalom Mehmedom Alagićem i traži prolaz u Križančevo Selo, ali mu je rečeno da će Armija BiH upotrijebiti oružje da bi spriječila takav pokušaj svake međunarodne udruge.
O stravičnim događajima u Križančevu Selu 22. prosinca 1993. godine svjedoci u svojim iskazima kažu da se užas nije mogao opisati. Vojnici Armije BiH, a posebice mudžahedini, izgledali su kao gorile koje ubijaju sve na što naiđu, pa su uništavali i životinje. "Nisam vidjela kada su ubili Matildu (Franje) Pranjković rođ. 1943., to sam tek poslije doznala od svojih mještana koji su se izvukli, i da je ubijena Kata Alilović, starija žena, koja je ubijena ispred svoje kuće. I Franjo Križanac, civil, r. 1930., ubijen je ispred svoje kuće. Ubili su i Dragicu (Drage) Grabhovac, s Rijeke, općina Vitez...", izjavila je jedna svjedokinja.
Lj. R. (1958.) i Z. M. (1954.) opazili su kod Gačičkog puta petoricu mrtvih vojnika HVO-a na mostiću i krenuli su da ih izvuku i uzmu od njih puške, jer su bili bez oružja i nisu se imali čime braniti. Vojnici Armije BiH bili su u blizini i najednom su zavikali "Hvatajte ustaše žive" pa su Ramljak i Maros pobjegli. Zoran je tada ranjen u nogu. Zarobljeni vojnici HVO-a su maltretirani, zatvarani u kuće, kasnije se o nekima ništa nije saznalo, a drugi su nađeni mrtvi. Jedan svjedok je pričao da su vojnici Armije BiH imali do lakata navučene bijele štitnike, pa su izgledali kao policajci. Neki su bili u crnim, a neki u šarenim uniformama. Jedna svjedokinja je iz svoje kuće vidjela kako je ubijen Dragan Križanac. Na raskrižju, pred Dujmušića kućom njega su zaustavila dvojica vojnika Armije BiH tražeći od njega da se preda, a on to nije htio pa su u njega ispalili rafal.
O naravi oružanih napada Armije BiH na Hrvate Lašvanske doline i središnje Bosne plastično govori Ejup Ganić 3. siječnja 1994. godine. Tada je bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i agenciji Reuter sve to ovako objašnjava: "Pokušavamo se nagoditi sa HVO-om kako bismo im dopustili da iziđu (iz okruženja), dok bismo mi poslali naše snage unutra, ali se, naravno, Zagreb protivi toj zamisli... Zagrebu trebaju prizori patnje hrvatskih civila kako bi opravdao svoja djelovanja u Mostaru, ali mi ćemo zauzeti Lašvansku dolinu na ovaj ili onaj način... Ako zauzmemo Lašvansku dolinu zatvorili smo krug i osigurali naše postojanje u stanovitoj mjeri. Hrvate u srednjoj Bosni Zagreb je doveo u ovu situaciju. Oni su igrali opasnu igru protiv svoje zemlje i sada plaćaju cijenu..."
I konačno 6. siječnja 1994. godine, uz mnogo napora i veliki broj zahtjeva, britanski bataljun UNPROFOR-a zajedno s ECMM-om posjećuje masovnu grobnicu kod Sivrinog Sela. Muslimansko-Bošnjačka strana je iskopala devet mrtvih tijela. Oni su izjavili da se u grobnici nalazi 27 tijela mrtvih Hrvata, vojnika HVO-a i civila.
U selu Počulica otkrivena je masovna grobnica pobijenih hrvatskih stanovnika Križančeva Sela. Novinar Martin Bell je za BBC 6. siječnja 1994. godine u 19 sati ovo izvijestio: "Pitanje je, i to vrlo važno, da li se radi o masakriranim civilima ili poginulim vojnicima. Svi su pokopani u vojnim uniformama, ali na jednom se vide znakovi da je onemogućen pristup. Radi se o ljudima koji su u vojno sposobnim godinama, svi su pretrpjeli vrlo teški ozljede koje su mogle nastati u borbi, posebice prsa u prsa. To je siguran znak brutalnosti ovoga rata i sudbine Hrvata koji su ovdje brojčano nadjačani 9:1. Sljedeći bi napad mogao biti odlučujući za pad tog područja. U prošlom napadu Hrvati su izgubili mnogo teritorija i 80 vojnika. Do slijedećeg će sigurno doći, a vojnici UN-a malo toga mogu učiniti kako bi to spriječili".
Diverzantsko-oružani napad postrojbi Armije BiH kod Šafradinove kuće u Križančevu Selu 22. prosinca 1993. godine završio je ubijanjem civila i zarobljenih vojnika HVO-a, što je sve ratni zločin. Mjesec dana kasnije, točnije od 21. do 24. siječnja 1994. godine, akcijom postrojbi HVO-a izvučena su mrtva tijela vojnika HVO-a i civila Hrvata. Većina ih je bila masakriranih. Za neke vojnike se sigurno zna da su živi zarobljeni pa mučeni i ubijeni kao ratni zarobljenici, što je težak ratni zločin. U tim akcijama izvučena su 52 mrtva tijela i identificirana:

dana 22. siječnja 1994. godine: Josip Baković, Dragin, rođen 1965.; Marinko Šamija, Dragin, rođen 1968.; Ljuban Jurčević, Jozin, rođen 1966.; Jozo Tomić, Stipin, rođen 1942.; Anto Križanac, Jakin, rođen 1942. godine.
dana 23. siječnja 1994. godine: Ivan Knežević, Nikin, rođen 1971.; Stipo Delija, Antin, rođen 1963.; Ivica Križanac, Antin, rođen 1959.; Matilda Pranjković, Franjina, supruga Jakina, rođena 1943. (iz Donjih Dubravica); Vinko Jurišić, Ivin, rođen 1951.; Petar Šutić, Matin, rođen 1963.; Mato Čečura, Ivičin, rođen 1960.; Vlado Lešić, Nikin, rođen 1958.; Stipo Livančić, Stipin, rođen 1968.; Anto Grabovac, Tadijin, rođen 1959.; Anto Grabovac, Markov, rođen 1952.; Blažen Šamija, Dragin, rođen 1974. i Ranko Križanac, Stipin, rođen 1965. godine.
dana 24. siječnja 1994. godine: Tomislav Križanac, Jozin, rođen 1960.; Josip Pranjković, Ivin, rođen 1971. i Ivica Jukić, Stipin, rođen 1968. godine.
dana l. veljače 1994. godine: Josip Šafradin, Markov, rođen 1972.; Stipo Šafradin, Franjin, rođen 1968.; Miro Martinović, Franjin, rođen, 1956.; Branislav Nikolić, Ivanov, rođen 1955.; Marijan Maros, Jozin, rođen 1959.; Damir Zlojić, Alenov, rođen 1968., iz Bihaća; Ivo Šamija, Ivin, rođen 1936.; Stipica Jurčević, Jozin, rođen 1969.; Živko Delija, Perin, rođen 1969.; Jozo Jakošević, Filipov, rođen 1969.; Dragan Križanac, Nikolin, 1960.; Marko Maros, Jakin, rođen 1948.; Josip Čalić, Marijanov, rođen 1958.; Jerko Miličević, Stipin, rođen 1937.; Nikica Šantić, Ivičin rođen 1954.; Jako Maros, Markov, rođen 1943.; Dragan Zamboni, Zvonkov, rođen 1953.; Ivica Šafradin, Nikin rođen 1967.; Željko Šafradin, Markov, rođen 1964.; Frano Alilović, Markov, rođen 1962.; Dragan Rajić, Markov, rođen 1957.; Milovan Nedić, Lazarov, rođen 1954.; Ante Hrgić, Vladin, rođen 1953.; Niko Knežević, Ivin, rođen 1951.; Ivica Maros, Markov, rođen 1953.; Dragan Budelj, Franjin, rođen 1956.; Nedeljko Grabovac, Markov, rođen 1966.; Jako Đotlo, Fabijanov, rođen 1959.; Tome Bristovski, Rokijev, rođen 1950. i Dragan Maros, Ivin, rođen 1962. godine.
Kao jedna od žrtava zločina počinjenog u Križaničevu selu identificiran je Anto Grebenar, Antin, rođen 1957. godine.
Najveći zločin vojnika Armije BiH počinjen nad hrvatskim pučanstvom u Bosni dogodio se 22. prosinca 1993. godine u Križančevu Selu. Sada se to može sa sigurnošću tvrditi. Ubijeni su civili i vojni zarobljenici, koji su najprije mučeni. Pored prostrijelnih rana nanesenih vatrenim oružjem na tijelima ubijenih, vidljive su i rane, rasjekotine i nagnječenja nanesena oštrim i tupim predmetima poput noža, sjekire, mačete, čekića i drugih.
Buhine Kuće
Postrojbe Armije BiH su u svome napadu na hrvatsko selo Šantići, zaselak Buhine Kuće, 9. siječnja 1994. godine, opet počinile stravičan ratni zločin. O tome zločinu iskaze su dale dvije Hrvatice, prva rođena 1932. a druga 1981. godine. Evo iskaza prve svjedokinje:
"U nedjelju ujutro, 9. siječnja 1994., čula sam govor i izišla sam u hodnik. Kod vanjskih vrata provirim i vidim pripadnika Armije BiH na cesti. Odmah se vratim da se obučem. Kad sam se obukla, uzmem kaput, provirim kroz prozor, oni svraćaju u dvorište. Dok sam se oblačila, bacili su mi bombu. Deka mi je bila u torbi na vratima i iza toga sam se sklonila. Tada sam izletila van, uvukla sam se u trap za krumpir i čekala. Oni su došli do trapa gdje sam se sakrila. Čula sam plač žena i djece. Jedan viče: ‘Nemojte tući žene i djecu!’, a drugi ‘Ubijte, ustašku im majku j...!’, ‘Allahu egber!’ Onda su se posakrivali iza drva i ne znam nakon koliko vremena krenula sam prema UNPROFOR-u. Tad sam došla do jedne grupe, tu sam našla dvije žene i dvoje male djece. Jednoj je ime Nevenka, a oni su izbjeglice iz Zenice. Jedan u grupi kojoj sam pristupila bio je ranjen. Tek iz trećeg pokušaja UNPROFOR nas je prevezao do Viteza i tu nas ostavio.
Dok sam bila u rovu i čula plač žena i djece, znam da su ubijene Ankica Grabovac, stara oko 30 godina i Ankica Vidović iste dobi. Ranjena djeca su Marijana i Brano. Marijana Vidović kći Ankice, stara oko 12 godina (bila je ranjena) i Brano njen brat, star oko sedam godina, poslani su od muslimanske vojske prema cesti, ne pruživši im ni prvu pomoć. Marijana, iako ranjena u rame, vukla je Branu koji je bio ranjen u trbuh, sve do Šafradina, jedno 300 do 500 metara. Naši su ih odvezli u Split u bolnicu.
Bilo je jutro, pet sati, magla kao tijesto gusta.
Zarobili su u tom času 13 žena i jedno dijete. Bose i u spavaćicama, odvezene su u Zenicu.
Za Dragicu Petrović, inače duševnu bolesnicu, vrlo lijepu, staru 26 ili 27 godina, nisu dozvolili majci i sestri da je povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi je nakon dva dana tukli ciglom u glavu, a potom i ubili. Njeno tijelo je izvučeno nakon tridesetak dana, a za tijela Ankice Vidović i Ankice Grabovac još uvijek se ne zna gdje su.
Tog dana su ubijeni moji sumještani:

Marko Buhić, star oko 35 godina. Našla ga je Civilna zaštita na cesti, samo gornji dio trupa koji smo pokopali, a nakon dvadesetak dana - noge i donji dio trbuha. S njim na cesti ležala je i Novka Jurić.
Petar Perković, star oko 40 godina. Našli smo ga nedaleko moje kuće kao i Stojana Ramljaka, starog 50 godina, u sjedećem položaju. Na vratu mu smrtni tragovi noža.
Draženko, star 33 ili 34 godine, nađen je ispod terase gdje je ubijena i Dragica Petorvić.
troje Vidovića: Dragan, (otac Marijane i Brane), kao i brat mu Mirko i njegov sin Dražen još uvijek nisu pronađeni.
Nikola Jurić, star oko 60 godina i cijela njegova obitelj od pet članova odvedeni su navodno prema Zenici. O njima nemamo nikakvih informacija.
Kod nas su Muslimani došli i svoj položaj na brdu zauzeli sredinom travnja, oko Uskrsa, 1993. Brdo na kojem su oni zove se Krivače. Odatle su svakodnevno tukli snajperom po civilima, tko god naiđe ili se kreće. Među snajperistima primijećene su žene koje su gađale naše žene i djecu. Od snajpera s tog brda stradalo je oko 15 osoba, a bilo je i 10-15 ranjenih, Ja sam samo po noći ili kad bi došao UKNPROFOR išla vani da načupam travu za kravu.
Od snajpera je poginuo Mirko Šamija, star oko 30 godina, bio je sudac u Travniku, te Magdalena Damjanović, stara 17 godina. Magdalena je poginula koncem ljeta, a Šamija početkom jeseni 1993.
Još jedan muškarac, prezimenom Buhić, Markov brat, poginuo je od snajpera, samo ne znam kako mu je ime. Još su neki iz Busovače poginuli, samo mi ne znamo imena ni prezimena.
Ja svaki dan odem do Buhinih Kuća, zaogrnem se u plahtu. Svu čistu robu iz ormara izbacili su mi vani i izgazili. Što god sam našla u kući ništa više nije za uporabu".
Djevojčica, rođena 1981. godine, u veljači 1994. godine iznijela je ovako svoj doživljaj događaja u Buhinim Kućama:
"Noć prije upada muslimansko-bošnjačkih snaga, pred spavanje sam se pitala: ‘Da se raspremim za spavanje ili ne?’ Zadnji mjesec dana, a pogotovo od 22.12.1993. godine, kad su muslimansko-bošnjačke snage upale u Križančevo Selo i izvršile pokolj, spavala sam obučena. Otišla sam spavati.
Ujutro rano, negdje oko pet sati, probudila me jaka detonacija u blizini moje kuće. Detonacije su postale sve žešće i jače. Skočila sam iz kreveta. Mama, tata i brat su također bili na nogama. Vika, galama, dozivanje, prasak metaka, bljesak svjetlosti koja je dopirala kroz prozor, činilo mi se da sam u paklu.
‘Ustajte ustaše! Za dom spremni!’, dopirali su glasovi izvana. Stakla na prozorima su se tresla, lomila i prskala po kući . Meci su ulijetali u prostorije. Mama se užurbano spremala.
Pognutih glava smo pretrčavali po kuhinji. Dragan, rođen 1952. godine, istrčao je iz kuće i nije se više vratio. Ja ne znam je li ubijen ili uhvaćen.
Mama nije stigla Brani obuti čizmice, istrčala je noseći ga, šest godina starog, ja sam za njom istrčala pred kuću. Pred kućom je stajao uniformiran vojnik s crvenom beretkom i žutim platnom na nadlaktici, pušku je okrenuo prema nama. Prvo je pucao u mamu, s oko dva-tri metra udaljenosti. Čula sam prasak i vidjela kako mama pada, ne sjećam se je li jedan ili dva metka ispalio taj vojnik.
Mama je rođena 1951. godine. Ja sam vrisnula, uhvatila dijete i počela bježati. Isti vojnik je pucao u mene i malog Branislava s udaljenosti od četiri-pet metara. Odjednom sam osjetila da ruka, desna, kao da nije moja i strašnu bol. Uspjela sam utrčati u sobu. Sakrila sam se, nisam smjela disati. Meci su mi fijukali pored glave. Ponovno sam istrčala iz kuće. Vojnici su me zvali, trčali za mnom. Ja sam malog nosila, jednom rukom. rekla sam mu: ‘Brane, ako možeš idi, ja više ne mogu’.
Po selu su muslimansko-bošnjački vojnici bili raspoređeni po grupama, njih dvadesetak. I dalje su se čuli rafali, krici, vatra iz kuća se sve više širila. Dok sam trčala prema glavnom putu, naišla sam na grupu vojnika, uniformiranih, s crvenom beretkom. Zaustavili su me, jedan od nj ih je rekao da će nas ubiti, drugi me povukao i trznuo za ranjenu ruku, govoreći da idem s njim.
Iz iste grupe, jedan vojnik je rekao: ‘Ma pustiti ćemo ih, ionako su ranjeni’. Taj je rekao i svoje ime, kojeg se ne mogu sjetiti. Nastavila sam trčati prema glavnom putu. Ponovno me zaustavio jedan muslimansko-bošnjački vojnik, dvoumio se, da li da me ubije. Na kraju je rekao da idem prema UNPROFOR-u.
Kad sam došla do ulaza u Vitez, sreo me jedan čovjek, kojeg ja ne znam, ponio malog Branislava i meni rekao da moram izdržati još malo. U Buhinim Kućama sam vidjela kako je muslimansko-bošnjački vojnik ispalio rafal u Ankicu Grabovac. Muslimanski vojnici ubacili su bombu u kuću, ona je vrišteći istrčala iz kuće, tražeći pomoć. U selu je bilo još ubojstava, ali ih ja u strahu nisam mogla vidjeti".
Više svjedoka je iznijelo svoje viđenje stravičnog događaja u selu Šantići, zaselak Buhine Kuće. Tako jedan navodi da je odvedeni Mirko Vidović nosio nadimak Pitalo. Vojnici Armije BiH su civile izgonili iz kuća, bacajući u prostorije bombe. Neke civile su ubijali, neke puštali da bježe, kao Dragutina Buhića. Jedan očevidac je iznio tužnu priču o malom Danijelu, djetetu od godine dana. U njegovu majku Ankicu Grabovac vojnici Armije BiH ispalili su rafal. Svjedok je uzeo malog Danijela u naručje i bježao s njim prema Vitezu. Mali Danijel je ubijen u svjedokovu naručju iz puške u vrijeme bijega. Taj svjedok tvrdi da je vidio tijelo ubijene Ankice Vidović kako leži na lijevom boku i tijela još triju ubijenih žena koje nije mogao prepoznati jer su im lica bila okrenuta prema zemlji.
Selo Šantići, zaselak Buhine Kuće postrojbe HVO-a su 20. siječnja 1994. godine stavile pod svoj nadzor vojnom akcijom. Vojnici HVO-a su pronašli 11 tijela masakriranih Hrvata. Mrtvaci su bili zavezanih ruku. U toj akciji iz Buhinih Kuća i Kremenjača, 21. siječnja 1994. godine, izvučena su tijela devetorice pripadnika postrojbi HVO-a koji su bili živi zarobljeni, ali su pri identifikaciji nađeni svezani žicom. Ruke su bile vezane svima, a nekima i noge i ruke zajedno. Svi su bili samo u donjem rublju. Nekima su bile prostrijeljene šake, ruke u ramenima i u laktovima slomljene, vidljivi su bili ubodi oštrim predmetima po vratu, u prsa i tragovi tupih udaraca po glavama. U oružanim postrojbama Armije BiH bilo je dosta mudžahedina, mahom Arapa. Ukupno je ovdje ubijeno 26 osoba, a medu njima su četiri žene. U vremenskom razdoblju od 20. siječnja do 2. ožujka 1994. godine u prostorijama Crvenog križa u Vitezu sva tijela su identificirana i to:

dana 20. siječnja 1994. godine identificirani su:
Mario Buligović, Josipov, rođen 1972. u Australiji, nastanjen u Novom Travniku; Smiljan Papić, Vlatkov, rođen 1969. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Ivan Kreševljak, Zrinin, rođen 1975. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Novko Jurić, iz Lončara, nastanjen u Vitezu; Ivica Lovrenović, Antin, rođen 1967. u Đelinovcu, nastanjen u Novom Travniku; Anto Božić, Matin, rođen 1972. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Mario Barešić, Markov, rođen 1974. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Mladen Grgić, Rafailov, rođen 1973. u Jajcu, nastanjen u Novom Travniku; Toni Jazvić, Ivanov, rođen 1975. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Goran Kafadar, Mijin, rođen 1972. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku i Marko Buhić, Dragutinov, rođen 1957. u Jajcu, nastanjen u Buhinim Kućama.

dana 14. veljače 1994. godine identificirani su:
Draženko Jutanda, Đurin, rođen 1960. u Vitezu; Dragica Petrović, Đordeva, rođena 1958. u selu Kratine; Marko Buhić, Dragutinov, rođen 1957. u selu Janja i Nikica Totić, Blažov, rođen 1969. u Janjcu, općina Zenica.

dana 17. veljače 1994. godine identificirani su:
Stjepan Ramljak, Stipin, rođen 1941 i Petar Perković, Stjepanov, rođen 1940. u Šantićima.

dana 26. veljače 1994. godine identificiran je
Nikola Janković, rođen 1932. godine.

dana 2. ožujka 1994. godine identificirani su:
Ankica Grabovac, Zdravkova, rođena Jurešić; Nikola Jurić, Ilijin, iz Kule, Travnik; Dražen Vidović, Mirkov, rođen 1974.; Mirko Šafradin, Ilijin, rođen 1960.; Drago Vidović, Antin, rođen 1950.; Ana Vidović, Antina, rođena Barešić, 1952. i Mirko Vidović, Antin, rođen 1952. godine.
Marko Buhić je nađen svezanih ruku i nogu zajedno. Identificiran je u dva navrata, jer mu je tijelo bilo prepolovljeno, što govori o brutalnom ubojstvu.
U selu Šantići, zaselak Buhine Kuće, postrojbe Armije BiH ubile su 25 osoba među kojima su bile četiri žene. U zločinima su se naročito istakli Fidija i Bećo Kahriman, koji su jednog uhićenog hrvatskog civila razapeli na križ, a potom ubili rafalima iz automatskih pušaka. Haris Kahriman je ubio ranjenog vojnika HVO-a koji je bio bespomoćan. Haris, Jasmin i Edo Tokalić, sva trojica iz Maljina, vezali su sedam hrvatskih vojnika žicom i potom ih ubili. Zero Beganović iz Moševice u napadu na Buhine Kuće ubio je troje djece. Uz spomenute pripadnika Armije BiH za zločine su također odgovorni Mirsad Kahriman; Haris Huskanović, zvani Hamza; Mehmed Huskanović iz Sarajeva; Kemal Turković; Faik Turković, zapovjednik mudžahedinske jedinice "Gerila" i nekoliko pripadnika jedinice "Gerila".
U ratnim sukobima između HVO-a i Armije BiH, a u obrani područja općine Vitez od muslimansko-bošnjačkih napadača, oštećeni su i sakralni objekti. Župna crkva Sv. Jurja, izgrađena 1896./90. a obnovljena oko 1930. godine, 6. srpnja 1993. godine pogođena je jednom razornom granatom ispaljenom s položaja Armije BiH. Načinjena je velika šteta, ali na sreću nitko nije povrijeđen. Vrijedni župljani i viteški franjevci brzo su popravili načinjenu štetu. Ta crkva bila je i ranije metom topništva Armije BiH, ali su brojni projektili padali nedaleko od crkve. Očito je da se Armije BiH bolje naoružala i da su se topnici uvježbali gađati i sakralne objekte. Župna kuća koja je sagrađena 1941., a proširena 1972./75. godine, oštećena je početkom prosinca 1993. godine granatom ispaljenom s položaja koje je držala Armija BiH.
Zavjetnu crkvu Majke Božje na brdu Kalvariji, u studenom 1993. godine je granatiralo topništvo Armije BiH. Filijalna crkva u Dubravicama, Stanica, sagrađena 1984. godine, u drugoj polovici 1993. je oštećena. Stradali su krov i prozori.

Novi Travnik
Bosanskohercegovačka općina Novi Travnik na prometnici je koja je veže s Uskopljem, Bugojnom i Travnikom prema Hercegovini i Dalmaciji s jedne strane, s druge prema Vitezu, Zenici i Sarajevu. Novi Travnik je grad koji se naglo razvio poslije drugog svjetskog rata. U vrijeme kulta ličnosti u SFR Jugoslaviji grad je dobio naziv Pucarevo. Novi Travnik je poznat po razvijenoj vojnoj industriji. Ima osnovnu i srednju školu.
U demografskom pogledu općina Novi Travnik je tipično nacionalno miješana sredina. Novotravnička općina je na popisu stanovništva 1991. godine imala 30.713 stanovnika. Hrvata je bilo 12.162 ili 39,59 posto, Muslimana-Bošnjaka 11.625 ili 37,85 posto, a Srba 4.097 ili 13,33 posto, a ostalih 2.829 ili 9,21 posto. Ako se gleda na popise stanovništva iz 1971. pa 1981. i 1991. godine onda se uočava da su Hrvati smanjivali svoj udio u ukupnom broju stanovništva općine, jer su 1971. činili 43,1 posto, a 1981. 40,3 posto. I udio srpskog stanovništva se smanjivao pa je 1971. iznosio 18 posto, a 1981. 13,5 posto. Udio Muslimana-Bošnjaka rastao je blago, uz pad 1981. godine, ali se zato od 1971. znatno povećavao udio "ostalih", u koje uključujemo Jugoslavene i druge nacionalne manjine.
Broj stanovnika se znatno povećao početkom srpske agresije na to područje. Najprije se veliki broj Srba iselio na "čisto" ili većinski srpska područja, a u grad Novi Travnik i obližnja sela useljavale su se muslimansko-bošnjački izbjeglice iz sjeverozapadne Bosne i protjerani Hrvati, najprije iz mjesta koje su okupirale srpske snage, a potom muslimansko-bošnjačke.
Sukobi Muslimana-Bošnjaka i Hrvata na području novotravničke općine počeli su u listopadu 1992. godine. Armije BiH i HVO sukobljavali su se u samom gradu Travniku i u selima Šenkovići, Sinokos, Donje Pećine i Opara. Za borbi u tim selima, Armija BiH napala je Stjepana Blaževića, zapovjednika HVO-a Jajce i Nikolu Bilića, predsjednika HVO-a Jajce. U tim borbama poginulo je 15 vojnika HVO-a. Armije BiH po prvi puta upotrebljava topništvo pa uništava zapovjedništvo i ratnu bolnicu HVO-a u Novom Travniku. Svim silama Armija BiH pokušava zauzeti benzinsku crpku, koja je u hrvatskom dijelu grada, a kada to nije uspjela, onda ju je zapalila. Grad je tada podijeljen na hrvatski i muslimansko-bošnjački dio. Za tih borbi ranjeno je 16, a poginulo 12 vojnika HVO-a. Poslije nekoliko dana nastavljaju se sukobi u kojima HVO preuzima kontrolu u gradu.
U proljeće 1993. godine u cijeloj Lašvanskoj dolini sukobi HVO-a i Armije BiH postaju sve češći i oštriji. Sredinom travnja 1993. u njima je poginulo devet, teško ranjeno također devet vojnika HVO-a, a lakše 41. Potpuno su uništene i izgorjele tri stambene zgrade, medu njima i ona zapovjedništva općinskog stožera HVO-a, centra veza i oprema radija. Armija BiH 13. travnja kidnapirala je tri hrvatska časnika i vozača brigade "Stjepan Tomašević". To je dodatno zaoštrilo odnose izmedu HVO-a i Armije BiH. Poduzeće "Bratstvo" 14. travnja 1993. prekida rad, jer se nije znalo kamo su odvedeni zarobljenici i što će s njima biti.
Uznemirenost građana i strah povećavaju se napadima Armije BiH na Vitez i Busovaču, jer muslimansko-bošnjačka politika najavljuje rat do potpunog sloma hrvatskih vojnih snaga u Lašvanskoj dolini i njeno osvajanje. Krajem travnja 1993., Muslimani-Bošnjaci blokiraju pristup građanima na zelenu pijacu, a blizu poduzeća "Bratstvo" postavljaju Kontrolni punkt i uvode kontrolu svih prolaznika.
Polovinom svibnja 1993. godine Armija BiH pušta na slobodu časnike kidnapirane 13. travnja 1993. i to dovodi do blagog popuštanja vrlo napetih odnosa između dvije vojske. Ali već 3. lipnja 1993. Armija BiH napada okolinu Travnika pa Hrvati u velikom broju bježe i u Novi Travnik a na kraju nastaje težak problem smještaja prognanika.
Dva dana kasnije muslimansko-bošnjačke snage minobacačkim granatama napadaju sela Stojkoviće i Bučiće iz pravca Slimena. Iako nije bilo poginulih i ranjenih, počinjena je velika materijalna šteta na kućama, gospodarskim zgradama i drugoj imovini Hrvata.
Zenepići
Od 6. do 14. lipnja 1993. muslimansko-bošnjačka vojska napada selo Zenepići. M.M., rođen 1934. godine u Zenepićima, izjavljuje da je njegovo rodno mjesto brojilo 35 hrvatskih domaćinstava, da su Hrvati za spomenutog napada protjerani prema Rudoj i dalje prema koti "Mravinjac" i onda na područje pod srpskom kontrolom. Armija BiH je iz sela Zenepići protjerala Hrvate. Ni jedan Hrvat nije u njemu ostao. M.-ov suseljanin M.V. to isto potvrđuje i oba navode da su za tih napada pripadnici Armije BiH ubili Miju Vrhovaca, Ivicu Vrhovaca, Niku Vrhovaca i Niku Šiška. Niku Vrhovca su ustrijelili iz blizine metkom u glavu, a potom su mu zaboli nož u srce. Njih dva su u ožujku 1995. godine izjavili da su poslije rata u više navrata posjetili svoje rodno selo i vidjeli da je većina hrvatskih kuća spaljena ili potpuno srušena. Zapovjednici muslimansko-bošnjačkih vojnih snaga bili su Šerif Balilhodžić, sin Sakibov, zvani Kriko; Munir Bilić; Mevludin Berberović, sin Zaimov, i policajac Mehmed Aščić. Žrtve granatiranja sela su Kata Vrhovac, Mara Brkan, Jozo Vrhovac, Mara Vrhovac i Luca Vrhovac. Tih pet Hrvata poginulo je od granata, u selu.
Pribilovići
Oružani napad na civilno pučanstvo sela Pribilovići izvele su postrojbe Armije BiH 8. lipnja 1993. godine. Mučki su ubili Ivicu Stanića, zvanog Čaga, a sutradan selo su napali sa svih strana. Napad je bio sve jači, sve do 14. lipnja. Hrvatska sela su ostala odsječena od grada, nije im se moglo pomoći. Armija BiH je počela masovno progoniti Hrvate iz tih sela, koji su morali bježati i preko srpskog područja u Hercegovinu i Republiku Hrvatsku.
Snage Armije BiH su 8. lipnja žestoko napale hrvatska područja u travničkoj općini čineći zlo u više mjesta. Idućeg dana glavni napad prenijele su na područja općina Novi Travnik i Busovača. Oko pet i po sati, 9. lipnja 1993. godine, sa sve četiri strane napadnut je hrvatski dio sela Šenkovći. Jedan svjedok je izjavio da je čuo Mustafu Prlendu iz sela Sjenokosa, kako psuje "majku ustašku". Vojnici Armije BiH pozvali su Josipa i Zdravka Jurišića da izađu iz kuće. Čim se Josip, nenaoružan, pojavio na vratima, ‘sasjekli’ su ga rafalom iz automatskog oružja. Josip je tada ima 56 godina. Kada je čuo pucanj, na vrata je provirio sin mu Zdravko (25 godina) da bi vidio što se događa. U isti tren je bio ubijen. Svjedok zaključuje: "Nisam vjerovao da će nas naši susjedi Muslimani tako napasti i hladnokrvno ubijati. Do tada su prema nama bili učtivi, jedni drugima smo išli na kavu, na sprovode...".
Hrvat F. A. to jutro je susreo I. R. iz zaseoka Mlinišće, koji je nosio svoja osmogodišnjeg sina, ranjenog u nogu. Rekao mu je da su Mislimani ubili Stjepana Adžaipa, pedesetogodišnjaka, na njegovim kućnim vratima. F. A. je izjavio da je malo kasnije saznao da je ranjena i sestra Stjepana Adžaipa, Kata.
Šenkovići
Šenkovići su selo s miješanim stanovništvom, u njemu je bilo 70 muslimansko-bošnjačkih i 46 hrvatskih domaćinstava. Prije sukoba, časnici Armije BiH uvjeravali su Hrvate Šenkovića da ne trebaju strahovati i da mogu nastaviti mirno živjeti sa svojim susjedima Muslimanima-Bošnjacima. Napad na selo izvelo je oko 700 pripadnika Armije BiH, a među njima su bili i mudžahedini. Napadom je zapovijedao stanoviti Ćurić, po zanimanju hodža u jednom selu kod Bugojna. Tijekom napada poginuo je Anto Adžaip (Stanislva), a dio vojnika HVO-a uspio se izvući iz obruča. Nekoliko pripadnika HVO-a se predalo pripadnicima Armije BiH. Zarobljeni vojnici HVO-a maltretiranu su. Udarani su tupim predmetima, vojnici Armije BiH i njihovi policajci tukli su ih cipelama po glavi.
Petačići, Budišići...
Snažna ofenziva muslimansko-bošnjačkih snaga na sela Djakovići, Zubići, Rastovci i Margetići počela je 1. lipnja 1993. a granate su padale i po gradu Novom Travniku. U selu Petačići upadaju nasilno dva vojnika Armije BiH u obiteljsku kuću hrvatskog bračnog para. On je rođen 1992., a ona 1923. godine. Prijete supružnicima ubojstvom, otimaju novac i pljačkaju ih. Naređuju im da napuste svoju kuću i gospodarske zgrade ili će biti pobijeni. Dok su se supružnici kretali prema selu Zubići sustigao ih je Džemil Sinanović, vojnik Armije BiH, i naredio im da idu u selo Trenica. U tom selu bili su zatočeni u prostorijama osnovne škole, a nakon dva dana su protjerani na teritorij po kontrolom HVO-a Muškarci Hrvati su ostali i nadalje u zatočeništvu, pa su onda prebačeni u selo Opara i za to vrijeme morali su kopati rovove za vojnike Armije BiH uza samu bojišnicu pa su mogli poginuti od ruku svojih sunarodnjaka.
U artiljerijskom napadu Armije BiH na selo Budišići ubijene su tri civilne osobe, uništeno više obiteljskih kuća. Bilo je to 11. lipnja, a 12. lipnja 1993. vojnici Armije BiH i mudžahedini uništavaju hrvatske kuće u Šenkovićima, Djakovićima, Margetićima, Rudama i Donjim Pećinama. Ranjenike izvlače Crveni križ i snage UNPROFOR-a.
Kasapovići
Oko 18 kilometara zapadno od Novog Travnika nalazi se selo Kasapovići. Armija BiH je ujutro 13. lipnja 1993. godine snažno napala Hrvate tog sela. Ubijeni su civili i uništena imovina. Ubijeni su Pero Brkan, rođen 1936. godine; Ivan Brkan, rođen 1944., i Anto Vrhovac, rođen 1954. Zapaljeno je šest hrvatskih kuća. Među pripadnicima Armije BiH koji su napali selo Kasapovići od svjedoka je prepoznat je Naser Krnjić; profesor Ekrem Hajrić iz Kasapovića; jedan od zapovjednika, Enver Hadžić, iz Novog Travnika, koji je radio u štabu Armije BiH; Jasmin Krnjić i Senad Kukić, zapovjednik Vojne policije Armije BiH, rođen 1958. godine.
Svjedok N. N., vojnik HVO-a, zatočen je 16. lipnja 1993. godine. Doživio je stravično iskustvo u logoru Armije BiH Bio je krenuo u selo Zubići, ali su ga, nenaoružanog, zaskočili diverzanti Armije BiH i uhitili. Sproveli su ga u selo Pečuj. Prije ulaska u to selo naredili su mu da skine košulju, iako je padala kiša. Oni koji su ga sprovodili vikali su ostalima: "Evo, dovodimo vam ustašu". Kad je doveden u logor, jedan vojnik ga je udario kundakom u kuk, okolo je bilo i pet-šest mudžahedina. Jedan od njih mu je opsovao "ustašku majku" i dodao : "Ja ću tebe zaklati". Zatim je rekao: "U nas je običaj da se pronosa onaj kojeg treba klati, da mu ne dršću noge". Zatim ga je stavio na svoj vrat i počeo nosati pri tome urlikajući. Vojnik HVO-a mislio je da je gotov, dobivao je batina. Zapovjednik Armije BiH, prezimenom Šoša iz sela Trenice, udario ga je kasnije nogom tako da je pao sa stolca. Ispitivan je, svezan i bačen u svinjac uz povike: "Vodite krme u krmetnjak". Dospio je kasnije u neku garažu, bio je opet tučen i ispitivan. Prijetili su mu noževima. Jedan vojnik Armije BiH, koji je kraj njega oštrio noževe, upitao ga je "Kojim hoćeš da te zakoljem". Podnijevši teške muke, 19. srpnja 1993. razmijenjen je za pripadnike Armije BiH. Armija BiH u lipnju i srpnju 1993. godine napada Novi Travnik i okolna sela. Mnogo je ranjenih civila i uništenih građevina. Da bi otežali situaciju u gradu i prinudili HVO na predaju, Muslimani-Bošnjaci su 27. kolovoza 1993. godine isključili vodu, za dio općine koji je bio pod nadzorom HVO-a. Hrvatsko stanovništvo je primorano ići po vodu u prigradska naselja na pojedine izvore. Na tim izvorima je muslimansko-bošnjačkim snajperskim hitcima ubijeno 30 hrvatskih civila. Među snajperistima su uočeni članovi Športske streljačke ekipe iz Zenice.
U nekoliko navrata topništvo Armije BiH ispaljivalo je i granate punjene klorom. Naselje Vare granatirano je 10. rujna 1993. Tada je poginuo Ilija Drmić sa svojim sinom, a ranjeno još 15 civila. Nekoliko dana kasnije granata je pala na balkon stana poginulog Ilije Drmića. Tada su ranjene pokojnikova žena i kćerka.
Jedan otac je svjedočio kako je iz snajpera ubijena njegova petogodišnja djevojčica. Ona se igrala s drugom djecom oko jednog starog napuštenog automobila. Pogođena je 30. rujna 1993. godine metkom u glavu. Odvedena je bila u bolnicu u Novoj Bili, ali je preminula na samom ulazu u nju.
Rastovac
U selu Rastovci, nedaleko Novog Travnika, 25. listopada 1993. godine počinjen je zločin nad hrvatskim civilnim stanovništvom. U zoru, oko četiri sata, prodrli su u selo mudžahedini, pripadnici 7. muslimansko-bošnjačke brigade. Poklali su sedam Hrvata, civila, a dječaku Goranu Lešiću su polomili ruke i noge. Tri ubijena civila su identificirana, ali preostali ne jer to nisu dopustile muslimansko-bošnjačke vlasti. Vladimir Pogarčić, tada pročelnik Ureda za zaštitu ljudskih prava Hrvatske Republike Herceg-Bosne, izvijestio je generala Francisa Briquemonta, zapovjednika UNPROFOR-a za Bosnu i Hercegovinu, o masakru tih sedam civila kao i velikom broju onih koji su odvedeni u zatočeništvo.
Muslimansko-Bošnjački snajperisti su pa gradu iz dana u dan ubijali djecu, starce i bolesne koji nisu imali nikakvih veza s vojskom. Mala Nataša je ubijena 7. listopada 1993. godine. Pogođena je puščanim zrnom ravno u srce, a pokopana je noću. Iz snajpera, je 3. ožujka 1994. godine, ubijena osmomjesečna beba u majčinom naručju.
Električne energije u gradu nije bilo od 1. lipnja do 8. rujna 1993. godine jer su glavne vodove prekinuli pripadnici Armije BiH. Kako neposredno uz grad teče rječica, njezinu vodu stanovnici su koristili za pranje, a Muslimani-Bošnjaci su je zagađivali rastvorom cijanidnih soli. Zbog blokade grada i okolnih hrvatskih sela, opskrba je bila vrlo otežana. Gladovalo se, smrzavalo a pojavile su se i zarazne bolesti. Tako j e traj alo sve do kraj a 1993 . godine, dok nije stigao konvoj pomoći zvan "Bijeli put za Bosnu Srebrnu". Ali, početkom 1994. godine, stanje se opet pogoršava i ostaje takvim sve do potpisivanja primirja u Washingtonu.
U dvije godine, najprije srpskih pa potom i muslimansko-bošnjačkih napada na grad Novi Travnik i okolna hrvatska sela, počinjeni su mnogi ratni zločini nad Hrvatima a načinjena je velika materijalna šteta. Poginulo je 218 vojnika HVO-a - u borbama, a 556 ih je ranjeno. Ubijeno je i 55 civila - 35 muškaraca, 13 žena i l1 djece. Ranjeno je 288 civila - 147 muškaraca, 85 žena i 56 djece. Etnički je od Hrvata očišćeno 14 posve hrvatskih i devet mješovitih sela, pri čemu su stradala 1.123 domaćinstva, te je ispražnjeno 1.250 hrvatskih kuća i stanova i 2.050 gospodarskih zgrada. Protjerana su 5.082 Hrvata.
U sukobu HVO-a i Armije BiH na području općine Novi Travnik stradali su mnogi sakralni objekti i mnoga su groblja oštećena i obeščašćena. Župna crkva Uzašašća Gospodinova u Novom Travniku oštećena je gelerima granate i projektilima iz lakog oružja s položaja pripadnika Armije BiH. Župna crkva Presvetog Srca Isusova u Pećinama sagrađena je 1907. godine. Nakon ulaska postrojbi Armije BiH u selo, crkva i župna kuća su demolirane, unutrašnjost je uništena, inventar polomljen ili opljačkan. Krov je znatno oštećen. Crkveni arhiv, knjige i ostala dokumentacija su nestali. Pred sam Božić 1996. godine podmetnuta je vatra pod crkvu i župnu kuću pa je izgorjelo sve ono što je još bilo preostalo.
Župna crkva Sv. Ilije u Rostovu opljačkana je i devastirana, teško je oštećen krov i južni zid, namještaj je polomljen ili opljačkan, prozori i vrata polupani. Za vrijeme sukoba, pripadnici Armije BiH u crkvi su držali stoku. Župna kuća je toliko stradala da se više ne može ni obnoviti. I filijalna crkva u Sebešiću je demolirana, vrata i prozori polupani ili odneseni. Lim s krova je skinut i također odnesen. Ono što nisu učinile postrojbe Armije BiH, dokrajčile su snage za brzo djelovanje UNPROFOR-a. Britanski bataljun UNPROFOR-a, koji je izvodio vježbe na prostoru sela Sebešića, koristio se kapelom kao metom za artiljerijsko gađanje.
Kopila
Za zločin u selu Rastovci 25 listopada 1993. godine odgovorni su mudžahedini iz postrojbe Armije BiH. U selu Kopila, 9. lipnja 1993. godine, ubijeno je više civila. Selo je opljačkano, a za taj ratni zločin protiv civilnog stanovništva krivi su Mustafa Prlenda iz sela Kopila; Osman Prlenda iz sela Sjenokosa; Kadir Prlenda iz sela Sjenokosa; Suljo Hasanović i brat mu Enes iz sela Kopila; Refik Hasanović iz sela Kopila; Mujo Hasanović iz sela Kopila i Senad Hasanović također iz sela Kopila.
Za etničko čišćenje hrvatskih naselja na novotravničkom području, za formiranje i održavanje koncentracijskog logoru u selu Opari odgovorni su Ismet Šahinović, rukovoditelj zatvora; Suljo Haskić; Atif Haskić; Zijo Muslić; Nenda Prlenda; Ismet Zec; Zijo Lugan i neki Semir. Najveći dio odgovornih je iz sela Opara.
Za masovna protjerivanja Hrvata, zatvaranja i ubijanja u travnju 1993. godine odgovorni su Nazif Muslić iz Novog Travnika, predsjednik muslimansko-bošnjačke vlasti; Zijad Kukić, iz Kasapovića, načelnik Vojne policije Armije BiH Hajrudin Škulj, načelnik civilne policije; Jasmin Krnjić, iz Krnjić-Potoka, zapovjednik brigade Armije BiH i Bislim Zurapi, iz Sandžaka, zapovjednik 308. brigade Armije BiH koji je rukovodio akcijom etničkog čišćenja općine od Hrvata, a navodno je zapovijedao i postrojbama "El mudžahedin", "Crni kojoti", "Žigosani" (zenički zatvorenici), "Jajačke kobre" i "Dženetska hurija".
Šenkovići
Selo Šenkovići postrojbe Armije BiH napale su 9. lipnja 1993., a za etničko čišćenje, zarobljavanje i ubijanje hrvatskih civila odgovorni su: hodža prezimenom Ćurić, iz sela Rovna kod Bugojna, zapovjednik jedne postrojbe mudžahedina; Ejub Haskić iz Šenkovića; Niho Prlenda iz Šenkovića; Esad Prelenda iz Sjenokosa; Meho Kopčić iz Novog Travnika; vojni policajac zvan Emče; Atif Haskić, iz Šenkovića; Fuad Kubat; Mustafa Prlenda iz Sjenokosa; vojni policajac zvan Caka iz Petačića i Hamdija Petak iz Šenkovića.
Zenepići
Iz sela Zenepići u lipnju 1993. godine svi Hrvati su protjerani, kuće su spaljene, ranjeno je više civila, više ih je i poginulo. Za ovaj zločin su odgovorni: Munir Bilić, rođen 1952. u Vejzovićima, općina Novi Travnik; Šerif Balilhodžić, sin Sakiba i Ševale, djevojački Kahrić, rođen 1957. u Vejzovićima; Ferid Berberović, sin Hasana i Mevle, djevojački Aščić, rođen 1953. u Vejzovićima; Mevludin Berberović, sin Zaima i Munire, djevojački Dervić, rođen 1955. u Vejzovićima; Mehmed Aščić, sin Mehe i Đemke, djevojački Mlivo, rođen 1949. u Vejzovićima i Sefir Kalbić, sin Šaćira i Mesude, rođen 1958. u Stajištu.

Bugojno
U središnjem dijelu Skopljanske doline smješteno je Bugojno, mjesto na raskrižju putova iz srednje Bosne prema Jadranskom moru i Sarajevu. Iz Bugojna se, preko Kupresa i Livna, stiže u Split, lučki, gospodarski, prometni, kulturni i sveučilišni centar, a preko Uskoplja/Gornjeg Vakufa, Jablanice i Mostara u luku Ploče. Taj geografski položaj Bugojnu daje i posebno gepolitičko i geostrateško značenje.
Iako je okolica Bugojna bogata arheološkim i povijesnim spomenicima, ono je relativno mlado naselje. Bugojno se ne spominje ni u jednom pisanom dokumentu iz vremena bosanskog kraljevstva. U selu Vesela u XV. stoljeću nalazio se franjevački samostan Vesela Straža, kojeg nestaje s provalom Turaka u Bosnu. Za turske okupacije u Bugojnu i njegovoj bližoj okolici podignuti su mnogi hanovi (preteča današnjih motela), jer je u tom kraju napredovala trgovina.
U Bugojnu su franjevci osnovali pučku školu i sami je vodili, a krajem XIX. stoljeća pomažu im časne sestre milosrdnice. Prije ovog zadnjeg rata, u Bugojnu je djelovalo šest osnovnih škola s 5.500 đaka, a na fakultetima u Sarajevu, Zagrebu, Splitu i Beogradu studiralo je oko 500 bugojanskih studenata. Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", osnovano 1925. godine, komunisti su ukinuli, a u ovome ratu je obnovljeno i danas je središte kulturnog života ono malo bugojanskih Hrvata. Bugojanski Hrvati su podigli i Hrvatski dom, koji je u ratu razoren. U gradu se do rata održavao onodržavni bijenale lutkarstva; gostovala su kazališta iz Sarajeva, Splita i Zagreba, a u svijetu je bio na velikoj cijeni bugojanski velemajstorski šahovski turnir.
Između dva svjetska rata Bugojno je bio mali i nerazvijeni gradić. Poslije Drugog svjetskog rata grad se ubrzano razvija, postaje značajni prometni, trgovački, industrijski i kulturni centar. Od industrije svakako valja najprije istaći vojnu, pa metalopreradivačku, tekstilnu, kožnu, drvnu i prehrambenu. Prije ovog rata u Bugojnu je bilo zaposleno 16.600 radnika, od toga u gospodarstvu 15.300, a u inozemstvu 1.600. U bugojanskoj općini prije rata bilo je devet tisuća telefonskih priključaka.
U bugojanskoj općini nalaze se četiri katoličke župe, a najstarija je u samom gradu posvećena sv. Anti Padovanskom. Ona se 1844. godine odvojila od župe Uskoplje/Gornji Vakuf kao mjesna kapelanija, i od tada posjeduje svoje matice. Od 1858. kapelanija je samostalna župa, koju opslužuju bosanski franjevci. Župna crkva Sv. Ante Padovanskog počela se graditi 1879. godine i spada među najveće crkve u Bosni i Hercegovini. Crkva je i mala galerija vrijednih umjetničkih djela. U njoj je oltar tirolske provenijencije, četiri vitraila Stane Kregara, deset vitraila su izradili Slavko Šohaj i Ivan Dulčić, križni put je djelo Josipa Bifela, a oltarna menza Zdenka Grgića. Uz sliku Gabrijela Jurkića, "Primanje u Treći red", treba istaći brončani kip sv. Ante Padovanskog, djelo Ivana Meštrovića.
Župa Bugojno imala je 1878. godine 3.557 katolika, 1935.; 5.523, 1974; 9.500 i 1991. oko 11.000 vjernika. Broj vjernika se u dvadesetom stoljeću postupno povećao. Župa je imala i podružne crkvice u Drvetinama, Donjem Vakufu, Guvnu i Bristovima.
Općina Bugojno zauzima 366 četvornih kilometara površine, na njoj je živjelo 46.889 stanovnika, prema popisu stanovništva iz 1991. godina. Tu je, prema popisu iz 1971. živjelo 31.856, a 1981. 39.969 ljudi. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Muslimana-Bošnjaka je bilo 19.697 ili 42,0 posto, Hrvata 16.031 ili 34,18 posto, Srba 8.673 ili 18,49 posto, a ostalih 2.488 ili 5,3 posto. Statistički podaci govore da je od popisa stanovništva 1971., preko popisa 1981. i 1991. godine, blago rastao postotak Muslimana-Bošnjaka, a isto tako blago padao postotak Hrvata i Srba. Rubrika "ostali", u kojoj su bili i Jugoslaveni, iznosio je 1971. tek 1,5 posto, a 1991. 5,3 posto.
U općini Bugojnu Hrvati su bili vlasnici 65 posto najkvalitetnijeg zemljišta, potom su slijedili Srbi s 20 posto i tek onda Muslimani-Bošnjaci s 15 posto. Na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini u općini Bugojno pobjednička stranka je bila HDZ Bosne i Hercegovine s 21 zastupnikom, potom su slijedile SDA s 20, SDS s devet zastupnika; ostalim stranka je pripalo 10 zastupničkih mjesta. Ako gledamo po nacionalnoj strukturi skupštinu općine Bugojno čini 25 zastupnika Hrvata, 23 zastupnika Muslimana-Bošnjaka, 11 zastupnika Srba i jedan Makedonac. Srpsko-crnogorska agresija na Bosnu i Hercegovinu je u svom početku prikrivena. Ožujka 1992. godine Srbi preko noći napuštaju Bugojno. Od preko osam tisuća Srba, ostaje ih tek trista. Tada počinju iseljavati i Hrvati, osobito žene i djeca; odlaze u inozemstvo, u Europu, ili u Hrvatsku, svojim najbližima.
Kako je srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu već očita, tijekom svibnja 1992. godine u Bugojnu je uspostavljena prva bojna HVO-a. Zapovjednik je Jurgen Schmidt, kojemu je majka Hrvatica. I dok Hrvati uređuju bojišnice prema srpskom agresoru na Kupresu i Donjem Vakufu, Muslimani-Bošnjaci čekaju što će se dogoditi. U početku srpsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu shvaćaju isključivo kao ratni sukob Hrvata i Srba i samo tako se može razumjeti izjava Alije Izetbegovića "...ovo nije naš rat". Samo dio bugojanskih Muslimana-Bošnjaka uključen je u boru protiv srpskog agresora kao pripadnici HVO-a.
Od sredine 1992. godine Bugojno trpi učestale srpske napade. U rujnu 1992. Srbi granatiraju sam grad Bugojno, granate padaju na sklop župne crkve i župnog dvora, zapaljen je crkveni toranj. U više navrata Bugojno nadlijeću zrakoplovi i bacaju bombe. Kako srpski agresor zauzima područje sjeverno od Bugojna deseci tisuća muslimansko-bošnjačkih izbjeglica slijevaju su u njega. Oni bježe prije svega iz Donjeg Vakufa i iz Jajca i iz drugih dijelova Bosne. Tako se pod pritiskom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu u području Bugojna naglo mijenja demografska slika Bugojna i njegove okolice u korist Muslimana-Bošnjaka. Oni ostaju u gradu, a istodobno Hrvati se iseljavaju pod općim ratnim pritiskom.
Ubrzo se rađaju napetosti između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, koji početkom 1993. godine ozbiljno prijete da se pretvore u ratni sukob. U veljači 1993. godine pripadnici Armije BiH postavljaju kontrolne punktove na svim mjestima na kojima dolaze u doticaj s Hrvatima. Tako u selu Vesela postavljen je punkt Armije BiH na kojem se zaustavljaju Hrvati, a pri kontroli oduzima im se novac, roba, automobili. Te pljačkaške grupe na kontrolnim punktovima predvode Mahmed Husić i Salih Smajić, pripadnici Armije BiH.
Muslimani-Bošnjaci u siječnju 1993. godine preuzimaju vlast u svim gradskim institucijama. Hrvati su isključeni iz upravljanja općinom, ali HVO još djeluje. U siječnju je počela i podjela vojnih snaga, a muslimansko-bošnjačka strana je 17. siječnja 1993. godine napustila sve obrambene položaje prema srpskom agresoru i prepustila obranu isključivo HVO-u. Ubrzo, Muslimani-Bošnjaci poručuju Hrvatima da ne mogu odgovarati za ono što će se dogoditi. Bilo je to vrijeme kada se još mogao dijalog uspostaviti i njime smiriti duhove. Poslije toga, napetosti rastu, događaju se mnoga još uvijek nerazjašnjena umorstva hrvatskih civila, hrvatski puk je preplašen, njegova imovina se bezobzirno otima i pljačka.
Srpanj 1993. godine bio je katastrofalan mjesec za bugojanske Hrvate. Na punktu u selu Vrbanji 10. srpnja 1993. pripadnici Armije BIH zaustavljaju vozilo u kojemu su bili vojnici HVO-a i bez ikakva obrazloženja na njih otvaraju vatru. U toj pucnjavi ubijena su tri vojnika HVO-a. Među počiniteljima zločina bili su i mudžahedini. Jedan od mudžahedina je poslije pucnjave na vojnike HVO-a kleknuo u lokvu krvi i klanjajući zahvaljivao Allahu.
Rat za Bugojno između HVO-a i Armije BiH trajao je kratko. Opći napadaj Armije BiH počeo je 18. srpnja 1993., a sve je dovršeno 28. srpnja 1993. godine. U teškim borbama pripadnici Armije BiH su zauzimali dio po dio grada. U tome ratnom sukobu poginulo je oko 90 pripadnika HVO-a, mnogo je hrvatskih vojnika zarobljeno i odvedeno u logore. Iz Bugojna i s cijelog teritorija bugojanske općine počinje nezapamćeni egzodus oko 13 tisuća hrvatskih civila. Oni bježe ispred muslimansko-bošnjačkih postrojbi preko područja pod srpskim nadzorom na teritorij pod nadzorom HVO-a. Izbjeglice se probijaju kroz minska polja pa ima mrtvih i ranjenih.
Hrvatsko stanovništvo je izbjeglo iz sela Udurlija, Luga, Čaušlija, Bristova, Rosulja, Kule i Vučipolja, i 26. srpnja 1993. okupljaju se u selu Crniču, odakle su preko sela Mračaja i Kupresa pošli prema Hercegovini i Republici Hrvatskoj, a mnogi i dalje, u Europu, pa i u prekomorske zemlje. U gradu tada ostaje oko 3.000 Hrvata, ali kasnije se taj broj smanjuje, jer iseljavaju, te ih sredinom 1997. ima tek oko 1.300.
Tijekom napada na Bugojno, Armija BiH je zarobila 350 Hrvata, koje su okrutno mučili, a neke i poubijali. U Uskoplje su 28. srpnja 1993. stigli ranjenici iz Bugojna. Armija BiH granatira Crniće i Kandiju, sela puna izbjeglica. Kolona izbjeglica se provlači između mina, putuje po noći kroz šume i šikare, a UNPROFOR već 29. srpnja javlja da u Kandiji i Crnićima nema više nijednog Hrvata.
Preostali bugojanski Hrvati smjestili su se u veliku župnu crkvu Sv. Ante Padovanskog i u župni stan sa župnikom fra Jankom Ljubasom i ostalim franjevcima. Manji broj Hrvata ostao je po nekim selima, npr. u Drvetinama. U gradu Bugojnu i po hrvatskim selima počinjene su neviđene pljačke sve imovine. Što se ne može odnijeti, pali se. Po gradu se formiraju logori i mučilišta za Hrvate. Hrvatski civili su u njima prošli paklene muke. Prema iskazima svjedoka logori su bili:

u Kulturno-sportskom centru,
u Osnovnoj školi "Vojin Paleskić", u zgradi gimnazije,
u Centralnom zatvoru, na stadionu NK "Iskra", u Banci BiH,
u Ljubljanskoj banci,
u Osnovnoj školi "Stipe Đerek".
Preostali Hrvati u Bugojnu izvrgnuti su maltretiranju, pljačkanju, šikaniranju, zatvaranjima i mučenjima. Mnogi od njih nastoje na sve načine napustiti grad i tako se osloboditi muka. Bježe kroz minska polja, preko bojišnice i područja pod srpskim nadzorom. U tom bježanju je deset hrvatskih civila izgubilo živote, mnogi su ranjeni, a Srbi su zarobili 15 Bugojanaca i poslali ih u logor "Batkovići" kod Bijeljine. Zbog toga je krajem 1993. godine u Bugojnu ostalo samo oko 900 Hrvata okupljenih oko župnog dvora i Caritasa. Žive bez ikakvih prava, sigurnosti i zaposlenja. Hrane se i preživljavaju zahvaljujući samo humanitarnoj pomoći.
U selu Vučipolje, zaselak Kaići napad Armije BiH je počeo oko 21 sat 18. srpnja 1993. godine. Žene, djeca i starci sklonili su se u podrum obiteljske kuće kojoj je vlasnik Marko Živko. Civili su pokušavali izvidjeti je li moguće izvući se iz podruma i skloniti na sigurnije mjesto. Ivica Živko (52) je zato izvirio iz podruma, ali je odmah pogođen s dva metka. Iste večeri je ubijen Franjo Živko, pri pokušaju da izađe iz podruma susjedne kuće. Ranjenog Ivicu Živka su pripadnici Armije BiH 19. srpnja, navodno, odveli u bolnicu. Istog dana su svi civili pod prijetnjom oružja morali napustiti područje pod kontrolom Armije BiH.
Pogibiju i masakriranje leševa vojnika HVO-a u selu Kula, na prostoru zvanom Rudine, oko tri kilometara sjeveroistočno od Bugojna, jedan svjedok ovako opisuje: "U nedjelju, 18.7.1993., u 17,20 sati počela je opća pucnjava u gradu Bugojnu. Ja sam bio u selu Kula, ispred svoje kuće. Položaj i Armije BiH bili su od mene udaljeni oko 80 metara. Borbe (između pripadnika Armije BiH i pripadnika HVO-a) su se, s kratkim vremenskim prekidima, vodile do srijede 21.7.1993..." Prema svjedokovom iskazu u srijedu 21. srpnja navečer s položaja zvanog Rudine došao je lakše ranjeni vojnik HVO-a (D.V., rođen 1959.) i rekao svjedoku da su na položaju Rudine poginuli vojnici HVO-a: Franjo Bijader, Zdravko Božić i Domin Jukić. Pripadnik HVO-a D.V. i svjedok su 22. srpnja otišli na naznačeno mjesto da donesu poginule vojnike u selo Kula i dostojno ih pokopaju. Tamo su, prema riječima svjedoka, zatekli grozan prizor "...trojicu smo našli pored zaklona (improvizirani bunker), bili su izrezani i izbodeni noževima, a jedan od njih je bio bez glave (odsječena). Malo niže od njih našli smo tijelo Franje Bijadera, i on je bio izboden noževima - čini mi se da nema mjesta na tijelu na kojem nema uboda nožem. Uspjeli smo mrtva tijela prekriti granama i vratiti se u selo..." Dana 24. studenoga 1993. godine u tom istom selu Kula pripadnici Armije BiH upali su u kuću Pere Palinića, ubili njega, ženu mu i još jednu civilnu osobu. U kuću je upalo pet vojnika Armije BiH, a Palinić je vjerovao da mu se ništa neće dogoditi pa nije pobjegao sa svojom obitelji.
Rano ujutro 25. srpnja 1993. godine zatočeni Hrvati, s rukama na glavi, iz jedne su garaže odvedeni u Kloster časnih sestara - samostanski internat za djevojke. U njemu je već bilo zatočeno 13 Hrvata iz Gaja, dijela Bugojna. Svjedoka koji ovo kazuje ispitivao je Safet Kršo iz Donjeg Vakufa. Svjedok je načinio popis zatočenika, bilo ih je ukupno 73. Sutradan je svjedok vidio kako vojnici Armije BiH tuku već pretučenoga zatočenika Marija Glišića, a potom Ivana Keškića. Prozvali su Vlatka Kapetanovića, izveli ga van, ubacili u prtljažnik automobila i odvezli u nepoznatom smjeru. Kada je kasnije svjedok dospio na slobodu, saznao je da je mrtvo tijelo Vlatka Kapetanovića pronađeno u grmlju u selu Garački Podovi.
Naknadno u Kloster je doveden vojnik HVO-a, a tu je, u gornjem dijelu objekta, bio zatočen 21 civil. Pripadnici Armije BiH su 30. srpnja 1993. godine izveli dio zatočenika iz Klostera, proveli ih kroz grad i smjestili u logor zgrade gimnazije. Zatočeni civili su bili u jednoj, a vojnici HVO-a u dvije prostorije. Bilo je 36 civila, a među njima Anđelka Marjanović, Ivanka Marjanović, prof. Miljenko Jurčić, prof. Ivica Strujić i Vlado Suba.
Ubojstva hrvatskih civila prije, za vrijeme i poslije sukoba HVO-a i Armije BiH na području bugojanske općine. Ubijeni su Hrvati - civili:
1. Franjo Žulj, sin Rafaela i Ljube r. Šarić, rođen 1960. g., živio je u Golom Brdu, a dana 25. svibnja 1993. godine ubijen je i izboden nožem na svojoj njivi pored kuće u Golom Brdu. Sahranjen je 28. svibnja 1993. na groblju u Kandiji.
2. Miro Telenta, sin Dragana i Pavke, dana 17. srpnja 1993. ubijen je dok se vozio u civilnom odijelu, u kratkim hlačama i bez ikakva naoružanja kroz Vrbanju.
3. Mijo Vučak, sin Marijana i Lucije r. Grabovac, rođen 10. studenoga 1965. godine, ubijen je skupa s Mirom Telentom; on je u automobilu bio ranjen pa je odveden do Mektaba, gdje su mu iz neposredne blizine pucali u potiljak.
4. Stipe Gvozden, sin Ive; ubio ga je muslimansko-bošnjački snajperist 16. srpnja 1993. godine. Sahranjen je na groblju "Biljeg" u Glavicama.
5. Vlado Marina, sin Ratka i Ljube r. Kapetanović, ubio ga je muslimansko-bošnjački snajperist 18. srpnja oko 15. sati dok se vraćao s pogreba prijatelja, njegovo tijelo je pokopano noću 19. srpnja na groblju "Biljeg" u Glavicama.
6. Mirko Kasalo, sin Ive, ubijen je na Mandalcu.
7. Juričić, maloljetna osoba, nađen mrtav.
8. Niko Grabovac, sin Pere iz Bugojna, nastanjen u Ulici bratstva i jedinstva, odveden iz podruma zgrade "Koprivnica", gdje se bio sklonio sa ostalim stanarima. Odvele su ga dvije uniformirane osobe, proveden je pored crkve Sv. Ante i ubijen u parku ispred BH banke. Tu mu je tijelo ležalo nekoliko dana, nakon čega je prevezeno iza šljunčare na Ciglanama, a poslije, nakon identifikacije pokopano.
9. Pavka Maros, r. Menjak, žena Ive, iz Jaklića, strijeljana je na svom kućnom pragu. Ubojica je Enes Manjušak iz Jakelića kod Bugojna.
10. Jela Mršo, rođena Turalija
11. Slavko Mršo, sin Marka, rođen 1934. godine.
12. Tereza Vojna-Mrško, r. 1941. godine. Žrtve pod brojevima 10, 11 i 12 su zajedno strijeljane u podrumu jedne zgrade u gradu, na prostoru gdje je bila smještena prva bojna Armije BiH. Nakon toga su njihova tijela uklonjena i nikada nisu pronađena.
13. Franjo Kirn iz Bugojna, rođen 1907., nastanjen u Ulici A. Mavraka, bio je evakuiran iz svoje kuće i nastanjen s drugim starim osobama u Domu časnih sestara. Jednoga dana, prilikom obilaska svoje kuće, ubijen je pred njom, a nakon toga pokopan.
14. Ivica Jezidžić, sin Stipe i Ljube r. Vujević, rođen 28. kolovoza 1948. Ne zna se dan smrti. Njegov brat Nikica našao ga je izgorjena u kući brata Marka 24. kolovoza 1993. Pokopan je na groblju u Čaušlijima.
15. Marijan Bekavac, sin Joze iz Vučipolja. 16. Jure Dusper, sin Ilije iz Bugojna.
17. Blaž Ivić, sin Blaža iz Bugojna.
18. Dominko Lučić, sin Frane iz Zlavlasti.
19. Frano Lebo, sin Jure iz Vučipolja.
20. Josip Markić, sin Ante iz Kandije.
21. Marijan Nosić, sin Ivana iz Vučipolja.
Civili između rednih brojeva 15 i 21 krenuli su bez dopuštenja muslimansko-bošnjačkih vlasti iz Bugojna, s namjerom da napuste grad, 30. listopada 1993.; u podnožju brda Gorica uhvaćeni su i svi ubijeni hicima u potiljak.
22. Marica Marina, kći Stipe, rođena 1944. ubijena je 19. srpnja 1993. kod svoje kuće. Prije toga je sve njeno opljačkano, a oteto joj je i oko 10 tisuća DEM. Najprije pokopana kod svoje kuće, a poslije je tijelo preneseno u groblje "Biljeg".
23. Josipa Visković, kći Karla, sedamnaestogodišnja djevojka, vođena je od muslimansko-bošnjačke do muslimansko-bošnjačke kuće i u jednom momentu ubijena iz snajpera.
24. Ivo Visković, rođen 1906. u Kuli, spaljen je u svojoj kući. Privremeno je pokopan u vrtu, a poslije prenesen u grob na Bristovima.
25. Pero Palinić, sin Frane i Mare r. Tomasić, rođen 1933. godine.
26. Ljuba Palinić, r. Marić, 1934., žena Pere.
27. Vinko Palinić, sin Ive i Mare r. Brajković, rođen 1934.
Žrtve pod brojevima 25, 26 i 27 ubijene su 24. studenoga 1993. u kući Pere Palinića s po dva hica iz vatrenoga oružja svaki. Pokopani su na groblju u Bristovima.
28. Tadija Vujević, sin Pere iz Poriča, bio je sam kod kuće kada je odveden od strane nepoznatih osoba i ubijen u Mačkovcu na putu prema Veseloj.
29. Ivo Grabovac, sin Ante i Luce r. Lučić, rođen 13. rujna 1929., odvele su ga nepoznate uniformirane osobe (Armija BiH) u noći između 6. i 7. rujna 1993. godine. Sutradan u poslijepodnevnim satima pronađen u mlaki, djelomice potopljen u vodu s prostrijeljenom sljepoočnicom.
30. Ana Lozić, r. Jezdižić, 1927. ubijena je pred ulaznim vratima u svoju kuću 20. ili 21. srpnja 1993. godine. Tri dana kasnije njena kuća je spaljena, a s njom i Anino tijelo. Ostaci tijela nikada nisu pokopani.
31. Mijo Križanović, sin Ante.
32. Janja Strujić.
33. Jozo Klarić, star oko 60 godina.
Žrtve pod rednim brojem 31 i 33 su izmasakrirane, nađene su u Čipuljiću; tu su vjerojatno dovezene, a ubijene u selu Vrpeći.
34. Niko Miloš, zvan Ćibo, sin Ilije i Anđe r. Govorušić.
35. Pavo Miloš, sin Tadije i majke Ruže r. Maros.
37. Mladen Miloš, sin Ivice i Marije r. Radoš.
38. Draško Miloš, sin Ivice i Marije r. Radoš.
Svi Miloši, pod brojevima od 34 do 38, zarobljeni su u selu Gračanica i držani u kući Ivice Miloša, pa u kući Ferida Čuste i pred njim ubijeni, svi osim Mladena Miloša. On je tada uspio pobjeći, ali je poslije uhvaćen, odveden u kuću Mehmeda Bambura i tu ubijen.
39. Mara Jazvić, kći Stipe, rođena 1936. iz Kordića, zarobljena je u svome selu i odvedena u zatočeništvo u selo Zlavast. Kasnije je ubijena a njen leš je pronađen u blizini Vrbasa. Sahranjena je na groblju Humac.
40. Stipo Bošnjak iz Crniče, ubijen je u Gračanici, a prethodno je bio zarobljen u Crničkim Podovima.
41. Jakov Gašpar, sin Stipana i Jele r. Luburić, rođen 1929.
42. Dragutin Bartulović, sin Fabijana, rođen 1933.
43. Zdravko Keškić, sin Stjepana i Anđe r. Perić.
44. Stipo Stipić, sin Marka i Anke r. Matić, rođen 1952.
45. Ilija Keškić, roden 1906.
Civil pod rednim brojevima od 41 do 45 zarobljeni su u selu Odžak, zatvoreni u školu, a nakon nekoliko dana ubijeni.
46. Mara Lučić, r. Lončar, 1939. godine uhvaćena je 20. srpnja 1993., vezane su joj noge i ruke za namještaj u njenoj kući, silovana je i nakon toga ubijena višestrukim ubodima u leđa.
47. Ana Blatančić, žena Stipe, ubijena je u svojoj kući.
48. Marija Čokljat, r. Čokljat, kći Ive i Ane r. Grgurić, rođena 3. rujna 1929. godine otišla je 9. kolovoza 1993. u Kandiju da bi iz svoje zemlje iskopala krumpira. Dugo se nije vraćala kući pa je njen muž Nikola u pratnji muslimansko-bošnjačke policije otišao u Kandiju i tu ženu našao mrtvu, masakrirane glave i ostalih dijelova tijela.
49. Ivka Konta, kći Ive i Klare r. Grabovac-Jerkić 1928., 10. rujna 1993. otišla je u Kandiju vidjeti kuću svog brata i tu je ubijena. Pronađena je zapaljena u bratovoj kući. Valja napomenuti da je bila mentalno retardirana osoba.
50. Dragija Svalina, kći Ikana i Kate r. Antunović, rođena 1927. godine, bila je mentalno retardirana osoba. Ona je ostala u Kandiji nakon odstupanja Hrvata. Nađena je mrtva 8. kolovoza 1993. te sahranjena na groblju u Sultanovićima.
51. Stipo Udovičić, sin Jakova i Cvite r. Kustura, rođen 1928. godine. On je 30. rujna 1993. otišao s Rašidom Manjušakom, iz Jaklića u Golo Brdo s namjerom da Rašidu proda sijeno. Tom prigodom na njih je bačena eksplozivna naprava od koje je Stipe Udovčić poginuo, a Rašid Manjušak teže ranjen.
52. Dragija Kustura, kći Ive i Mare rod. Udovičić, rođena 21. srpnja 1930. godine ubijena je 21. srpnja 1993. godine u Goruši i tu je pokopana.
53. Jozo Milardić, sin Luke i Kate r. Zeko, rođen 24. siječnja 1914. godine.
54. Milica Milardić, rod. Ljubas.
Bračni par Jozo i Milica Milardić su, 21. srpnja 1993. godine, zatečeni u svojoj kući u selu Goruša i ubijeni, a kako je potom kuća zapaljena i oni su u njoj izgorjeli.
55. Ljuba Dujmović, kći Ilije iz Glavice ostala je u kući iako su iz nje pobjegli njen otac i brat. Od tada nema joj traga i pretpostavlja se da je ubijena.
56. Božo Sučić, sin Pere i Ljube r. Miloš, rođen 1939. godine, dana 19. srpnja 1993. ubijen je u svojoj kući. Pokopan je noću na groblju u Kandiji.
57. Pero Gavrić, sin Stojana i Janje, rođen 1958. godine. Zarobljen je u selu Lugu i ubijen u selu Čaušlijama, a pokopan u groblju u Sultanovićima.
Vojnici Armije BiH su na bugojanskom području silovali veći broj Hrvatica, djevojaka i žena, no samo je nekoliko njih dalo izjavu o vlastitom silovanju ili su pronađeni drugi tragovi toga zlodjela. Silovane žene su:
1. P. P., iz Bugojna, silovana je početkom srpnja 1993. godine. Nju je najprije silovao susjed Esad Jusić, potom Seno Čaluk iz Donjega Vakufa i stanoviti Čaluk zvani Biko, kome se ne zna osobno ime, a također je iz Donjeg Vakufa.
2. J. M., r. Marić iste noći kada je silovana P. P. i ona je doživjela istu tragediju. Nju je silovao Čaluk, Biko, a pokušao je i Seno Čaluk, ali nije dovršio čin silovanja.
Silovanja su prijavljena tadašnjim bugojanskim vlastima, počinitelji se znaju, ali krivični postupak protiv njih nije pokrenut.
3. L. M. iz Micana, općina Bugojno, silovana je 11. kolovoza 1993. Silovali su je nepoznati vojnici Armije BiH u dvorištu ispred njene kuće.
4. Mara Lučić, r. Lončar, rođena je 1939. u selu Zlavasti; nju je 22. srpnja 1993. silovala nepoznata osoba, a nakon toga je usmrćena.
U sukobu između HVO-a i Armije BiH mnogi hrvatski vojnici su, zarobljeni i zatočeni u logore. Prema njima nisu primjenjivane norme međunarodnog ratnog prava nego su ubijani i slani na bojišnice da bi kopali rovove za Armiju BiH, otklanjali mine i tome slično i u tim prilikama bili su ubijeni. Osim toga mnogi su teško premlaćeni, tako da su neki danas invalidi.
Ubijeni ratni zarobljenici, pripadnici HVO-a:
1. Mario Zrno, sin Joze, s grupom zarobljenika primoravan je kopati grobove za poginule Muslimane-Bošnjake. Tijekom kopanja su ga stražari, u jami, toliko tukli da je pao i od zadobivenih povreda umro.
2. Ratko Crnjac, doveden je u zatvor MUP-a Bugojno, a nakon 15 minuta ga je stražar izveo van. Čim su izašli, začuo se puščani hitac. Kasnije je službeno priopćeno da je poginuo od granate, iako u to vrijeme nije bilo granatiranja.
3. Mladen Havranek, sin Stanislava, zajedno s Draganom Brečićem, Franom Košakom, Mirom Marjanović i Zrinkom Alvir izveden je iz podrumskog prostora u prizemni prostor zatvora "Salon namještaja". Tu su ih uniformirane osobe premlaćivale željeznim cijevima i pendrecima, a Mladen Havranek je od zadobivenih povreda odmah potom preminuo.
4. Vlatko Kapetanović, sin Ante, bio je zarobljen kao pripadnik Prve bojne HVO Bugojna. Zatočen je bio u garaži u Donjićima. Pred garažom je pretučen, a potom je odveden u zatvor, u Kloster časnih sestara i tu ponovno premlaćen. Poslije toga premlaćivanja ubačen je u prtljažnik osobnog vozila marke mercedes i odvežen u nepoznatom smjeru. Njegovo raspadnuto tijelo, skoro samo kosti, nađeno je na Crničkim Podovima nakon dva mjeseca, gdje je i identificiran.
5. Josip Lučić, sin Pere, iz Zlavasti, pripadnik HVO-a.
6. Ivica Šakić, sin Marijana iz sela Zlavasti zarobljen je kao vojnik HVO-a. Zajedno s Josipom Lučićem, sinom Pere, zatvoren je u sušionicu mesa, a stražu je čuvao Nijaz Đulima. Poslije toga o njima se ništa nije znalo. Šakićeva majka je nakon mjesec i pol dana pronašla Ivičino tijelo na rimokatoličkom groblju na Humcu i identificirala ga. Pored njega je vjerojatno pokopan i Josip Lučić, kome se od dana zarobljavanja zameo svaki trag.
7. Franjo Ivandić, sin Franje, iz Kordića, zarobljen je 18. srpnja 1993. godine u selu Kordićima kao vojnik HVO-a. Odveden je u selo Zlavast, zatvoren s ostalima. Njegov leš je identificiran na rimokatoličkom groblju na Humcu, vjerojatno je ubijen.
8. Ivo Gunjača iz Vesele, podaci su isti kao za Franju Ivandića, s napomenom da nije obavljena identifikacija.
9. Ivo Miličević, sin Frane, rođen 1961., iz Vesele. I za njega su podatci isti kao za Ivandića i Gunjaču. Neidentificiran.
10. Branko Juričić, sin Ante, rođen 26. siječnja 1956. godine, iz Bugojna, vojnik HVO-a u vrijeme ratnog sukoba zatekao se u stanu u Ulici Đure Pucara br. 13/B, tu je uhićen i razoružan, a u srijedu 21. srpnja 1993. po njega su došla četvorica pripadnika Armije BiH, navodno da ga odvedu u MUP u Bugojnu. Sveli su ga u podrum zgrade u kojoj je stanovao, zadržali ga oko 15 minuta i potom odveli na ulicu i ubili ispred zgrade 8/B.
11. Nikica Nine Grlić, sin Ivice i Kate r. Miloš, pripadnik Prve bojne HVO-a Bugojno, zarobljen je i odveden s obitelji Mršo u podrum kuće Branka Jurića, u kojoj je 23. srpnja ubijen. Njegovo mrtvo tijelo viđeno je, a nakon toga uklonjeno i pokopano, ali nikada nije otkriveno gdje.
12. Miro Kolovrat, sin Alojzija, zarobljen je kao vojnik HVO-a u robnoj kući INPO, potom zatočen u zatvoru "Gimnazija". Dana 23. srpnja 1993. odveden je iz zatvora pred Ljubljansku banku da bi, prema zapovijedi Muslimana-Bošnjaka, pozivao pripadnike HVO-a na predaju, tom prigodom je na pločniku ubijen.
13. Ante Dilber, sin Ivice i Ruže, rođen 6. travnja 1945. godine zarobljen je na prostoru Crničkih Podova, kasnije je odveden u selo Gračanicu gdje je ubijen; pokopan na groblju na Humcu; identificirala ga je njegova supruga Mara.
Stradali pripadnici HVO-a koji su kao ratni zločinci primoravani na obavljanje radova na bojišnici:
1. Davor Jezidžić, sin Pere, zarobljen je kao pripadnik Druge bojne HVO-a i zatvoren s drugim zatvorenicima na Stadionu NK "Iskra". S ostalima je vođen na kopanje rovova za Armiju BiH Uskoplje/Donji Vakuf. Početkom listopada otac Pero je obaviješten od zapovjednika Armije BiH da je njegov sin Davor poginuo i da je privremeno sahranjen u Uskoplju. Kasnije je prevezen i pokopan u Bugojnu.
2. Željko Tabaković, sin Draška, poginuo je l. studenoga 1993. godine na isti način i na istom mjestu kao i Davor Jezidić pa je i sahranjen kao i on.
3. Vlatko Vasiljić, sin Vojislava i Slave r. Breljak, nije poštovao radnu obvezu pa je kao civil zatvoren. S grupom Muslimana-Bošnjaka je, kao zatvorenik, a jedini Hrvat, odveden na kopanje rovova prema Uskoplju i tom prilikom je ustrijeljen u potiljak.
4. Ivica Kotarac, sin Joze iz sela Vesela, kao ratni zarobljenik radio je na otklanjanju mina na prostoru oko Nove stolarije u Bugojnu. Jednog dana mu je eksplodirala eksplozivna naprava u rukama pa je teško ranjen prevezen u Medicinski centar u Zenici, tu je liječen i nakon toga razmijenjen u Žepču.
5. Anto Barišić, sin Drage iz Bugojna, kao vojni zatočenik morao je ići na kopanje rovova prema Uskoplju i tu je ranjen, ali nije hospitaliziran, nego ponovno prebačen u logor na Stadionu NK "Iskra".
6. Božo Dominik, sin Džone i Kate iz Bugojna, također ranjen prigodom kopanja rovova za potrebe Armije BiH u Uskoplju. U svemu ostalome imao je istu sudbinu kao Anto Barišić.
Hrvatskih civila i vojnika HVO-a u nabrojenim bugojanskim logorima bilo je oko 600. Logor na Stadionu Nogometnog kluba "Iskra" bio je jedan od najtežih logora u Bugojnu ako ne i u Bosni i Hercegovini. U tome logoru kao i u drugima na području općine Bugojno zatvorenici su ostali punih osam mjeseci, točnije do 19. ožujka 1994. godine, kada su 294 uhićenika puštena, poslije potpisivanja Washingtonskog sporazuma. U početku je u tome logoru bilo oko 300 zatvorenika, na površini od oko 70 metara četvornih, pod zazidanim betonskim stepenicama. Unutra je bilo jako zagušljivo jer nije bilo dopušteno odlijepiti zalijepljeni najlon, a nesnošljivi smrad je dolazio iz hodnika u kojemu je bio jedan WC bez vode i provjetravanja. U noćnim satima fekalije su se znale izliti po ljudima pa su mnogi povraćali i dobivali proljeve. Kada su predstavnici Međunarodnog crvenog križa došli u Bugojno krajem rujna 1993. godine i vidjeli kakvo je stanje u tom logoru, izjavljivali su da je to najgori logor koji su vidjeli u Bosni i Hercegovini. To su potvrdili i europski promatrači koji su u logoru bili 8. studenoga 1993. godine. Poslije posjeta predstavnika tih institucija, stanje se čak pogoršalo, onemogućeno je dostavljanje hrane zatočenicima, koju su im povremeno smjeli donositi rođaci i prijatelji.
U logoru koji se nalazio u podrumu Gimnazije umrlo je nekoliko zatočenika jer im nije pružena osnovna medicinska pomoć. U logoru "Salon pokućstva" zatvorenici su bili u podrumu i do grla u vodi. Dobili su drvene palete koju su plutale da bi na njima spavali, ali se zaspati nije moglo tim više što su ih grizli štakori. Muslimansko-Bošnjačke vlasti zapovjedile su da se zatvorenicima nasilno vadi krv, a za potrebe njihove ratne bolnice u Bugojnu. Od nekih zatvorenika izvađeno je toliko krvi da su umrli od slabosti.
U svim logorima zatvorenici su udarani raznim predmetima. Istoga dana kada je usmrćen Mladen Havranak, premlaćeni su još Dragan Brečić, Franc Košak, Miro Marjanović i Zrinko Alvir. Dragan Havranek je preminuo od posljedica premlaćivanja, a Dragan Brečić je toliko povrijeđen da je dugo bio posve nepokretan. Možemo spomenuti, između ostalih primjera, i ono što su doživjeli Nikica Miloš, Mario Glišić, Ivo Miloš, Perica Jarčević, Boro Divković i Josip Škaro. Njih su tukla trojica stražara, a potom su natjerani da se međusobno premlaćuju. U zatvoru osnovne škole "Vojin Paleksić" teško je pretučen Oleg Boričić. Njemu je slomljena lijeva noga od udaraca pa je stavljena u gips, a koljeno desne noge bilo je natečeno i više ga je boljelo od druge noge. Po glavi je bio jako izudaran, ali liječnička pomoć mu nije pružena niti je pregledavan. U noći između 11. i 12. listopada 1993. godine premlaćena je grupa zatvorenika koja je narednog dana trebala ići u razmjenu. U bugojanskoj ratnoj bolnici ležalo je po nekoliko premlaćenih zatočenika. Oko 8. rujna 1993. godine u prostorije ratne bolnice ušle su tri naoružane osobe u uniformama Armije BiH i premlaćivale već prebijene zatvorenike, tukli su ih kundacima na krevetima, stavljali im pištolje u usta i prijetili im smrću.
Još ni danas nije poznata sudbina 21 zatočenika pripadnika HVO-a, među kojima je i vojno zapovjedništvo HVO-a Bugojno. Oni su za ratnog sukoba zarobljeni, pripadnici Armije BiH držali su ih jedno vrijeme u bugojanskom zatvoru, a l. studenoga 1993. godine odvedeni su u nepoznato. U javnosti je to poznata skupina od "26 nestalih" bugojanskih Hrvata. Kasnije se ustanovilo da su četvorica mrtva, a da se Željko Miloš pojavio živ. Imena 21 vojnika HVO-a za kojega se još ne zna jesu li živi navodimo u ovom popisu:
1. Niko Džaja, sin Branka, rođen 1959. godine, zapovjednik Prve bojne HVO Bugojna. 2. Dragan Erkapić, sin Vlade, rođen 1956. godine, zapovjednik Druge bojne brigade HVO Bugojna. 3. Mićo (Miroslav) Dilber, sin Josipa, rođen 1964. godine, zapovjednik Treće bojne brigade HVO Bugojna. 4. Franjo Jezidžić, sin Dragana, rođen 1954. godine, načelnik IDP-a HVO Bugojna. 5. Stipica Zelić, sin Dragana, rođen 1954. godine, zapovjednik Vojne policije HVO Bugojna. 6. Miro Subašić, sin Frane, rođen 1958. godine. 7. Mihovil Strujić, sin Stipe, rođen 1949. godine. 8. Zdravko Juričić, sin Matka, rođen 1937. godine. 9. Jadranko Gvozden, sin Pere, rođen 1957. godine. 10. Marko Bartulović, sin Dragutina, rođen 1941. godine. 11. Zoran Galić - Šprajco, sin Drage, rođen 1955. godine. 12. Branko Crnjak, sin Drage, rođen 1960. godine. 13. Pero Crnjak, sin Zvonimira, rođen 1958. godine. 14. Perica Kovačević, sin Ljupka, rođen 1952. godine. 15. Vinko Ivković, sin Bože, rođen 1960. godine. 16. Nikica Miloš, zvani Kardelj, sin Joze, rođen 1947. godine 18. Ivo Miloš, sin Nine, rođen 1971. godine. 19. Ante Markulj, sin Pave, rođen 1974. godine. 20. Dragan Miličević, sin Joze, rođen 1966. godine. 21. Niko Zlatunić, sin Petra, rođen 1969. godine.
Zacijelo su doživjeli tragičnu sudbinu. Što se s njima dogodilo nitko javno ne govori. Bilo je više pokušaja da se to sazna, ali je sve bilo uzalud. Međunarodni Crveni križ je 30. rujna 1993. i 20. listopada 1993. godine registrirao jedanaestoricu s popisa ovih zatočenika. Registrirani su navedeni pod brojevima 2, 3, 8, 11, 12, 14, 17, 18, 19, 20 i 21. Bilo je očekivati da muslimansko-bošnjačke vlasti neće zlostavljati ratne zarobljenike, a napose one koje je registrirao Međunarodni Crveni križ, jer bi to bio očit dokaz o kršenju Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima. Bosanski Srbi, navodno su poštovali takve okolnosti, jer su znali da ih čeka optužba o ratnim zločinima nad ratnim zarobljenicima, ali Muslimani-Bošnjaci su se oglušili o te norme međunarodnog ratnog prava.
Novinari su nastojali prodrijeti u tajnu "nestalih Bugojanca", ali je njima još uvijek zabranjen pristup i fotografiranje na području bugojanske općine (ožujak 1997. godine). Zabranjeno je bilo i UNPROFOR-u kao i IFOR-u te sada SFOR-u da istražuju bilo što o bugojanskim žrtvama. Kada se pročulo da su ti ratni zarobljenici HVO-a u logoru UNPROFOR je pokušao saznati što se događa. No, glasnogovornik UNPROFOR-a u Sarajevu Bill Alikmann je izjavio da oni imaju informaciju da je 19 vojnika u bijegu ubijeno, a da su tri ponovno zarobljena. Britanska postrojba UNPROFOR-a otišla je u Bugojno da sve to provjeri, ali joj nije dopušteno. Armija BiH nije dopustila nikome pristup u logor, a kada su britanski vojnici tražili da razgovaraju s tri ponovno zarobljena hrvatska vojnika, rečeno im je da je to nemoguće.
Opće je uvjerenje da su nestali Bugojanci mrtvi i da ih je ubila Armija BiH. Za njihovu gorku sudbinu odgovoran je prije svih Dževad Mlaćo, ratni predsjednik Bugojna, kojega Hrvati smatraju ratnim zločincem i sigurnim klijentom Međunarodnog suda u Den Haagu. On je čovjek visokog položaja i povjerenja u SDA, političkoj stranci Alije Izetbegovića. Zatočene hrvatske vojnike iz bugojanskog logora odveli su Enes Hadžić, zapovjednik Vojne policije i Abdulah Jelača, zapovjednik brigade, koji se i danas nalaze u zapovjedništvu Armije BiH. Zapovjednik koji ih je čuvao u zatvoru je Enes Sijamija, koji živi u Bugojnu, ali je u nemilosti Dževada Mlaće.
Na sastanku s Michaelom Steinerom, zamjenikom predstavnika visokog povjerenika za civilna pitanja u Sarajevu, 28. lipnja 1996. godine, Amor Mašović, predsjednik muslimansko-bošnjačke komisije za razmjenu nestalih, izjavio je da u bugojanskim zatvorima nema živih Hrvata. On je tu izjavu dao pred svjedocima, medu kojima je bila i Dragica Galić, izbjeglica iz Bugojna, čiji je muž među oni "21 nestalih Bugojanaca". Mašović je tada izjavio da je za sudbinu nestalih Hrvata izravno kriv Dževad Mlaćo. O tome je u javnosti govorio Berislav Pušić, predsjednik hrvatske komisije za razmjenu nestalih. Pušićevu izjavu demantirao je sam Mašović, a i Mlaćo koji je dodao da su nestali Hrvati "izmislili svoj nestanak". Međutim, to je sve čuo Michael Steiner i na samom sastanku u Sarajevu nitko nije zanijekao istinitost riječi Mašovićeve izjave. Predsjednik Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Edhem Bičakčić, inače drugi čovjek SDA, izjavio je da Dževad Mlaćo ima podršku svoje stranke i dao je do znanja da je vrlo utjecajan. Bičakčić je rekao: "Mi smatramo da je Mlaćo kadar SDA, koji je vrlo precizno i striktno uradio svoj posao. Zadovoljni smo s onim kako je radio i nemamo povoda da tražimo njegovu zamjenu.
Muslimansko-Bošnjačko ratno predsjedništvo bugojanske općine donijelo je 23. srpnja 1993. godine odluku kojom se od humanitarne organizacije Caritas oduzimaju prehrambeni proizvodi, a također imovina civilnih osoba za potrebe Armije BiH. Time je službeno ozakonjena pljačka crkvene humanitarne organizacije i hrvatskih civila, a primjenjivalo se samo na humanitarnu organizaciju Katoličke crkve, Caritas, ali ne i na istu takvu organizaciju Islamske zajednice Merhamet.
Ratno predsjedništvo i objedinjena komanda Armije BiH u Bugojnu 4. kolovoza donosi odluku kojom se svim građanima jamči osobna i imovinska sigurnost, traži od nadležnih tijela da povrate svu pokretnu i nepokretnu imovinu svim građanima, koja je oduzeta u tijeku sukoba HVO-a i Armije BiH u Bugojnu. Osim toga odlučeno je da se vrate kućama svi građani koji se "nisu ogriješili o zakone Bosne i Hercegovine". O trećoj točki te odluke već je sve rečeno, a pripominjemo da su logori ostali, da su civili progonjeni, da su ljudi maltretirani. A što je s imovinom svjedoče mnogobrojni podaci.
Uništavalo se sustavno s ciljem da se Hrvati nemaju više gdje vratiti. Potpuno su uništena sela Kandija, Goruša, Humac, Zanesovići, Udurlije, Lug, Rosulje, Crniče i Lendjerovina u kojima je živjelo većinsko hrvatsko stanovništvo. U selima s mješovitim stanovništvom kuće i gospodarske zgrade Hrvata su spaljene ili minirane. U samom gradu Bugojnu hrvatske četvrti su spaljene, minirane i opljačkane. Muslimansko-Bošnjačke vlasti osnovale su u Bugojnu Agenciju za otkup građevinskog materijala i tehničkih stvari. Pljačkaši i lopovi su u toj Agenciji dobivali novac za ono što su pokrali i opljačkali. Agencija je na taj način poticala pljačku i otimačinu hrvatske imovine.
Bugojanski Caritas je 20. svibnja 1994. godine napravio popis materijalnih šteta na stambenim objektima u vlasništvu Hrvata u Bugojnu. Prema tome dokumentu minirano je, zapaljeno i opljačkano 2.550 objekata.
U ratnom sukobu između HVO-a i Armije BiH i poslije njega učinjeno je svetogrđe nad sakralnim objektima, crkve, župne kuće i groblja su uništavani. U Drvetinama je 7. kolovoza 1993. godine zapaljena katolička crkva, izgorio je krov i urušio se, ostali su samo goli zidovi. U tom selu je uništeno i katoličko groblje. Prema izjavi svjedoka to je učinio vojnik Armije BiH iz postrojbe "Šejtan", nadimkom Tale, sin Semina Rustempašića.
U Kandiji muslimansko-bošnjački ekstremisti su uhvatili jednu ovcu i ispred crkve obukli je u misnicu. Crkva je potpuno devastirana, u crkvi je ložena vatra, s nje je opljačkan bakreni krov. Obilazeći bugojansku općinu u proljeće 1995. godine, dr. fra Ljubo Lucić u svom putopisu zabilježio je i ovo zapisano na crkvi: "Ovo će biti džamija, Zecovi. BiH Armija. Bosanac sam delija." Župni stan u Kandiji je spaljen desetak dana nakon sukoba HVO-a i Armije BiH, a u župnoj kući je bilo registriranih 8.000 knjiga hrvatske i svjetske literature, čime za zanimao župnik don Miodrag Mišura.
U Skopljanskoj Gračanici uopće nije bilo borbi, ali je crkva devastirana, u njoj su klupe razbijene, nema nijedne slike ni orgulja, a u 1996. je minirana. Župa kuća i kuća časnih sestara su uništene, na njima nema ni vrata ni prozora, jer je sve opljačkano. U Glavicama na crkvi nema nijednog stakla, ona je demolirana i oskrnavljena, a sav namještaj je polupan. Na crkvi su se počinitelji toga zlodjela ovako potpisali: Senad, Asim iz, Viteza. Na ambonu je naslikan znak njihove političke stranke SDA. Po crkvi su vidljive ljudske fekalije. U lurdskoj špilji nema Gospina kipa. Župni ured je opljačkan i razoren. Na glavačkom groblju je pustoš, a grobovi su opustošeni i porazbijani.
Groblje u Čaušlijama je razrušeno, grobovi su isprevrtani, mramor je razbijen, čak ima 217 razbijenih, oštećenih i oskvrnutih grobova. U tom groblju je nedovršena grobnica a u njoj nepoznat broj leševa u raspadnutom stanju. Grobnica je pokrivena samo daskama i tankim slojem zemlje. Leševi su umotani u nepromočivo platno. Svi ti leševi su neidentificirani, a možda su oni zemni ostaci "21 nestalog Bugojanca". Na groblju u Čaušlijama pred Božić 1995. godine porušeni su i preostali spomenici i križevi, preko 200 grobova još je dodatno devastirano.
Katoličko groblje u selu Vesela uništeno je 20. siječnja 1994. godine. U selu Humac kod Bugojna 14. srpnja 1996. godine zapaljena je katolička crkva Srca Marijina, koja je prije već bila demolirana, a sada je izgorjela do temelja. U Bugojnu 27. srpnja 1996. godine pod toranj župne crkve Sv. Ante postavljena je snažna eksplozivna naprava pa su oštećeni sam toranj, župna kuća i zgrada Caritasa.
Bugojanski su Hrvati 25. studenog 1994. kod vojnih i civilnih institucija vlasti, podnijeli krivičnu prijavu protiv osoba osumnjičenih za ratne zločine počinjene tijekom 1993. u Bugojnu. Od njih 440 navodimo tek prvih 15, koji su i najodgovorniji za sve zločine počinjene nad Hrvatima u bugojanskoj općini. To su: Dževad Mlaćo, sin Hamdije, rođen 1954. godine, profesor matematike, predsjednik ratnog predsjedništva i predsjednik SDA Bugojno, Zeir Mlivo, sin Uzeira, rođen 1950. godine, diplomirani ekonomist, predsjednik vlade općine Bugojno, Abdulah Jeleč, sin Muharema, rođen 1940. godine, načelnik štaba obrane općine, Senad Dautović, sin Saliha, rođen 1963. godine, profesor narodne obrane, načelnik službe javne sigurnosti općine, Kemal Džafić, sin Huse, rođen 1949. godine, časnik bivše JNA, načelnik sigurnosti štaba obrane općine, Enes Handžić, sin Mehmeda, rođen 1956. godine, načelnik sigurnosti 307. muslimansko-bošnjačke brigade Armije BiH, iz Donjeg Vakufa, Tahir Granić, sin Eniza, rođen 1959. godine, zapovjednik 307. muslimansko-bošnjačke brigade Armije BiH, Abdumalik Abdibegović, sin Ibrahima, rođen 1960. godine, sekretar Sekretarijata za narodnu obranu, nastanjen u Veseloj, Selmo Cikotić, rodom iz Sandžaka, časnik bivše JNA, u Bugojno došao pred rat između HVO-a i Armije BiH, Faruk Aganović, sin Muharema, rođen 1956. godine, stražar, kasnije zapovjednik jedne brigade Armije BiH, Besim Hodžić, sin Muharema, rođen 1962. godine, zapovjednik vojne policije, Besim Učembarlić, sin Tahira, rođen 1956. godine, zapovjednik grada Prusca, u kojem je nastanjen, Semin Rustempašić, zapovjednik postrojbe za posebne namjere "Zeleni zmajevi", nastanjen u Kruševici, Muris Kalajhodžić, zvan Murgo, zapovjednik postrojbe za posebne namjene JOKS, nastanjen u Gaju i Hanefija Prijić, zvan Paraga, zapovjednik postrojbe za posebne namjene Armije BiH, nastanjen u Voljicu, općina Gornji Vakuf/Uskoplje.
Oni su optuženi za sve nemile pojave u općini Bugojno i zločine tamo počinjene. Te posljedice nemilog sukoba HVO-a i Armija BiH po hrvatski narod u veljači 1995. godine sažeto je u nekoliko točaka. Od vremena nešto prije sukoba pa do kraja 1994. godine poginuo je 191 građanin, od toga 52 civila i 15 zarobljenih vojnika, 292 osobe su zatočene u logoru na Stadionu NK "Iskra", koji su tu premlaćeni i mučeni osam mjeseci, a 26 ih je odvedeno iz logora od kojih se za 21 još uvijek ništa ne zna, službeno se vode kao nestali. Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994. u Bugojnu je živjelo oko 3.000 Hrvata, a u veljači 1995. godine 1.374 s tim da se iselilo 1.724 a vratilo 98 osoba. Prema statističkim podacima iz veljače 1995. godine, bugojanskih Hrvata je u Bugojnu živjelo 1.374, u Republici Hrvatskoj 5.365, u Hercegovini 3.462, u trećim zemljama 5.762 ili ukupno 15.963. Samo u prekooceanske zemlje je otišlo preko tisuću bugojanskih Hrvata.

Rama 
Rama je povijesni naziv za cijelo područje općine Prozor, koji je sjedište općinske uprave i vlade. Rama predstavlja iznimno važno geostrateško područje, jer se u njega dolazi iz srednje Bosne preko Uskoplja-(Gornjeg Vakufa), a iz njega, dolinom rijeke Rame, ide se na jug do Jablanice. Tu se rijeka Rama ulijeva u Jablaničko jezero i dalje čini sastavni dio rijeke Neretve prema Mostaru i Jadranskome moru.
Ramsko područje uvijek je naseljavalo, kao većinsko, hrvatsko i katoličko stanovništvo. Kršćanstvo se ovdje rano ukorijenilo, što saznajemo po razorenoj starokršćanskoj bazilici u selu Varvara, porušenoj u VI. stoljeću.
Naziv Rama se spominje prvi put u XII. stoljeću, a tada su hrvatsko-ugarski kraljevi svojoj tituli pridodavali još i izraz “Rex Ramae - kralj Rame". Turci osvajaju Ramu 1482. godine i ona je pod njihovom vlašću ostala čitava četiri stoljeća. Najvjerojatnije nešto prije dolaska Turaka, franjevci su u Rami osnovali samostan, koji se spominje 1514. godine, a već je 1557. spaljen, zajedno s crkvom; i tada je ubijeno nekoliko franjevaca. Ubrzo je podignut novi samostan, u njemu živi desetak redovnika, tu se odgajaju đaci i klerici, pripravnici za franjevački red.
Samostan je zatim pljačkan, stradavali su franjevci, harao je požar pa su izgorjele mnoge kulturne dragocjenosti. Godine 1682. samostan je zapalio krovopokrivač, pravoslavac, koji je to učinio iz osvete, jer je u jelu na posni dan, u srijedu, našao kost. S Bečkim ratom (1683.-1699.) samostanska zajednica mora plaćati velike namete turskim vlastima, dolazi do progona i franjevci se više nisu mogli tu održati. Stoga 1687. godine, po nagovoru mletačkog providura Antuna Zena, franjevci s pukom sele u Cetinsku krajinu, u Dalmaciji, nose sa sobom neke dragocjenosti iz samostana, a medu njima i Gospinu sliku, koja se danas nalazi u franjevačkoj crkvi u Sinju. Mletački vojnici su zapalili samostan, crkvu i mnoge kuće u Rami, da ne bi ostale u posjedu Turaka.
Poslije toga franjevci su potajno pastorizirali preostali dio vjernika u ramskom kraju. Franjevci su se vratili u Ramu u XIX. stoljeću, kupivši zemljište za novi samostan i crkvu od bega Dugalića 1855. godine. Dvije godine kasnije samostan je izgrađen, a 1914. godine počelo je podizanje novog samostana. Godine 1986. počela je izgradnja njegova novog dijela. Crkva je podignuta 1881. godine, prvotno je bila posvećena sv. Petru apostolu, a kako se sve više štovala čudotvorna Gospina slika, njenim patronom postalo je Gospino uznesenje. Partizani su 13. srpnja 1942. godine zapalili crkvu, a s njom su stradale sakristija i knjižnica, vrijedne umjetničke slike i filigranski kaleži te arhivski dokumenti i vrijedne knjige. Obnova crkve počela je 1956. godine. Samostan Rama/Šćit i danas je riznica kulturnog blaga i kulturno središte hrvatskih katolika ramskog kraja.
Na području općine Rama-Prozor prema službenom popisu pučanstva iz 1991. godine živjelo je ukupno 19.760 osoba. Od toga je bilo 12.259 Hrvata ili 62,03 posto, Muslimana -Bošnjaka - 7.225 ili 36,56 posto, Srba 45 ili 0,22 posto, a ostalih 231 ili 1,16 posto.
U prozorskoj općini po izborima poslije pada komunističkog sustava u studenom 1990. ustrojena je civilna vlast sukladno izbornim rezultatima. Srpski agresor JNA napali su zapadne dijelove prozorske općine sredinom travnja, a topništvom granatirali sela tijekom svibnja 1992. godine. Slabo naoružana i malobrojna postrojba HVO obranila je Ramu od agresora, a u noj se, pokraj Hrvata, borio i manji broj Muslimana - Bošnjaka. Od srpskog dalekometnog topništva poginulo je pet osoba hrvatske nacionalnosti.
U obrani od srpskog agresora i JNA, Hrvati su organizirani u HVO. U njegovim postrojbama je mali broj Muslimana - Bošnjaka. Usporedo, Muslimani - Bošnjaci se drže jugoslavenskog sustava obrane, u sustavu TO (teritorijalne obrane) koja je integralni dio JNA (Jugoslavenska narodna armija). Glavni zapovjednik "štaba TO općine Prozor" je Muharem Šabić i on stvara plan "Elif" i plan "Be" obrane, s tim da prvi predviđa suradnju s HVO-om, a drugi samostalno djelovanje. Tek 26. svibnja 1992. godine "štab TO" donosi odluku o formiranju prve dobrovoljačke čete TO Prozor, a za njenog zapovjednika postavljen je Salih Ruvić, rođen 1940., iz Prozora, po činu kapetan prve klase u JNA.
U kolovozu 1992. godine počinju su osjećati napetosti između HVO-a i Armije BiH, a raskol u zajedničkoj obrani ramskog prostora od srpskog agresora, koji još napada, čini "štab TO" 29. kolovoza 1992. godine aktivirajući plan "Be", što znači i početak djelovanja Armije BiH protiv HVO-a.
"Štab TO općine Prozor" 21. listopada 1992. u selu Blace, održava sastanak s predstavnicima TO-a iz susjednih općina. Sastanku predsjeda Mustafa Hero, načelnik "štaba TO Prozor". Tijekom sastanka obavijestio je nazočne da će u petak 23.10.1992. doći do sukoba u Prozoru i da će "čaršijom vladati Muslimani - Bošnjaci". Do sukoba je došlo, a neposredan povod je bio to što su pripadnici Armije BiH iz zasjede kod sela Dobrošin ubili četiri pripadnika HVO-a. Ramskim postrojbama Armije BiH u pomoć su krenule postrojbe iz Konjica, Jablanice i Uskoplja (Gornjeg Vakufa).
Pripadnici Armije BiH iz ramskih sela Lapsunj, Lug, Varvara i Kovačevo Polje odbili su zapovijed Muharema Šabića da napadnu HVO i odložili su oružje. Bitku gube postrojbe Armije BiH, veliki dio muslimansko - bošnjačkog stanovništva napušta Prozor i smješta se na području susjedne općine Jablanica.
Jurići
U selu Ljubinci, zaselak Jurići, 18. lipnja 1993. godine postrojbe Armije BiH počinile su ratni zločin nad civilnim stanovništvom. Jurići su hrvatski zaselak. Pripadnici Armije Bosne i Hercegovne, stacionirani u selu Here, 18. lipnja 1993. godine oko 9 sati napali su Juriće. Toga dana bio je blagdan Presvetog Srca Isusova pa su po drevnom običaju mnogi iz Jurića otišli na slavlje u Prozor, a kod kuće su ostala djeca, starci i nekoliko muškaraca. Muslimansko - bošnjačka diverzantsko-teroristička grupa bila je upoznata s tom tradicijom, a kako se kretala i ušla u Juriće kradomice, upućuje na zaključak da su pripadnici te skupine bili Muslimani - Bošnjaci, susjedi.
Na rubu sela, tik uz šumu, kuća je Ante Kneževića kojoj zločinci prilaze neopaženo. S ruba dvorišta pucaju po kući, po fasadi, po prozorima i vratima, o čemu svjedoče rupe na njima i čahure metaka iz automatske puške. Nitko ne pruža otpor, jedan od zločinaca upada u kuću, naglo ulazi u jednu sobu i na kauču zatiče brata i sestru koji su tu spavali. Čahure metaka iz automatske puške potvrđuju da se pucalo iz blizine. Ubijen je sedamnaestogodišnji Jozo Antin Knežević, rođen 15. srpnja 1976. godine. Pokošen je rafalom s vrata spavaće sobe. Njegova sestra Marina, rođena 22. rujna 1979. godine, potrčala je prema ranjenom bratu, ali je njena utroba doslovce raznesena rafalom. Pogođena je sa šest metaka i umrla je na putu prema Ratnoj bolnici u Rumbocima. Videći masakriranu unučad, njihova baka se sakrila i pala u nesvijest pa je teroristi nisu pronašli.
Druga manja skupina terorista·najprije je pucala po kući Anice Jurić-Vidović, rođene 1905. godine. Ubili su je u sobi iz vatrenog oružja. U njena leđa ispucan je rafal, a jedan metak je dobila u grlo. Staričin sin Ivan, rođen 9.V.1944. godine, koji je stanovao u blizini majčine kuće, shvatio je o čemu se radi, odupro se i bio je ranjen. Mjesne postrojbe HVO-a ubrzo su se okupile, oduprle zločincima i potisnule napadače. Sutradan je bio očevid. Zločin je utvrdila i komisija UNPROFOR-a. Napravljena je fotodokumentacija i crteži na licu mjesta, a liječnici su pregledali ubijene osobe i ranjenog muškarca. O tome su napisali svoje izvješće.
Uzdol
Stravičan zločin dogodio se 14. rujna 1993. godine u ramskom selu Uzdol. Bilo je to uoči potpisivanja mirovnog dogovora o nenapadanju između Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana. Oko šest sati ujutro, dok su ljudi još spavali, upali su pripadnici Armije BiH, a mir u selu pomutili su pucnji, detonacije, zveket noževa, vika i bezglavo bježanje. Muslimansko - bošnjački vojnici upadali su u selo prema pripremljenom planu, ubijali su sve ljude do kojih bi došli. Pripadnici Armije BiH su očekivali otpor postrojbi HVO-a pa su uhvatili civile i držali ih kao štit za svoj prodor i sigurnost.
Pučanstvo je zatečeno na spavanju. Tijela ubijenih su poslije pronalažena u spaljenim kućama ili uz njih i nedaleko od njih. Nekolicina ubijenih je nađena na putovima, što govori da su pobijeni dok su bježali. Poubijani su puškama, pištoljima, neki su strijeljani mecima u potiljak, a potom su neki masakrirani noževima. Čitave obitelji su pobijene. Stambene i gospodarske zgrade u selu su spaljene, stara crkva Sv. Ive i župni ured su zapaljeni, a nova crkva je oštećena.
Zločin je počinjen izrazito brutalno. Pojedina mrtva tijela su masakrirana. Svjedoci su opisali stravičan prizor ubijanja i paljenja kuća, mrcvarenja već mrtvih tjelesa djece i staraca. A.Z., rođena 1922. godine, ispričala je zlu sudbinu svoju i dječaka o kojem se brinula Milana Zelenike, rođenog 1981. godine. Ona kaže: "Negdje oko pola šest počelo je pucati. Isprva, onako još pospana, odmah sam izašla prid kuću da vidim što je. A imala sam što i vidit. Moj sinko, na sve strane gore kuće i štale. Vidila sam njih sedmoricu kako pretrčavaju put. Odmah mi je sve bilo jasno. Utrčala sam u kuću da probudim Milana. U zadnje vrijeme brinula sam se za njega, jer znate, mater mu je u Splitu na dijalizi, a ćaća dole u Prozoru. Dijete odmah skoči i pođe se oblačiti. Ja istrčah van da vidim dokle su došli. Odjednom iza sebe čuh jaku detonaciju. Ne znam odakle ubaciše bombu. A onda začuh Milanovo zapomaganje: "Pomozi, ranjen sam, boli!" Utrčala sam u kuću, uzela dijete i pođoh bježati. Trčala sam do prve kuće u kojoj je živjela susjeda Doma. Dok sam trčala, zvala sam - "Dome moja, bižimo! Dome, biži dok nisu sve poklali".
Svoju izjavu dala je i D.Z., koja govori: "Počela sam trčati. Čim sam izletila iz kuće, čula sam kako viču: "Ne dajte da pobjegne, majku joj ustašku!" Bacila sam se na zemlju i puzala pedesetak metara. Vidjela sam kako njih četvorica ulaze u moju kuću i čuh pucanj. Znala sam, ubiše mi svekrvu. Brzo sam stigla susjedu s ranjenim Milanom. Dijete je već počelo posrtati, plakalo je. Uzele smo ga između sebe i pošle prema šumi".
Sutradan u Uzdol su ušle postrojbe HVO-a. Pred očima im se oslikavala stravičnost zločina. U krevetu je ubijena Ruža Zelenika sa svojom unukom Jadrankom. Obje su prostrijeljene metkom, a potom su isječene noževima. Dječak Stjepan Zelić, samo u donjem rublju, pokušao je pobjeći; stotinjak metara od njegove kuće nađeno je njegovo mrtvo tijelo, a nešto dalje, također mrtva i sestra mu Marija. Ubijeni su hicima iz pištolja u glavu. Mijo Rajič je zatečen na prvoj stepenici svoje kuće i tu je ubijen. Nepokretna supruga mu Ivka je u kući izmasakrirana. Posljednjih devet godina bila je "prikovana" za krevet.
Pronađeno je 29 izmasakriranih tijela koja su prevezena u Klinički bolnički centar u Splitu, gdje je na Odjelu patologije obavljena obdukcija i identifikacija žrtava ovog muslimansko - bošnjačkog zločina. Tako je utvrđeno da su u tom masakru ubijeni: l. Jela Džalto; 2. Zorka Glibo, kći Mate, (1938.); 3. Mara Grubeša; 4. Mato Ljubić, Jozin (1923.); 5. Kata Ljubić Franjina, (1948.); 6. Kata Perković, Ilijina, (1922.); 7. Stanko Raić, Nikov (1927.); 8. Lucija Raić, Stankova supruga, (1933.); 9. Šima Raić, (1914.); 10. Mara Raić, Jakova, (1938); 11. Mijo Raić, Markov, (1924.); 12. Domin Raić, Ivin, 1936.; 13. Ivka Raić, Mijova, (1921.); 14. Ivka Raić, Martinova, (1934.); 15. Martin Ratkić, starac; 16. Kata Ratkić, Martinova supruga, starica; 17. Luca Zelenika, Jozina supruga, (1906.); 18. Janja Zelenika, (1931.); 19. Dragica Zelenika, Antina, (1934.); 20. Ivan Zelenika, Matin, (1930.); 21. Ruža Zelenika, Kažimirova, (1931.); 22. Jadranka Zelenika, Kazimirova, (1981.); 23. Ruža Zelić, Mijova, (1943.); 24. Marija Zelić, Jurina, (1980.); 25. Stjepan Zelić, Jozov (1983.); 26. Ante Stojanović, Jurin, (1920. ); 27. Anica Stojanović, Stipin, Perina supruga, (1949.); 28. Frano Stojanović, (1916.); 29. Serafina Stojanović, starica.
U Uzdolu su bijene nevine civilne žrtve. Zločin se nije dogodio slučajno. Osim toga, opljačkani su domovi hrvatskog stanovništva i potom spaljeni. Od zarobljenih osoba otimane su dragocjenosti i novac. Napadaj na Uzdol je bio brižno planiran, dovedena su vojna pojačanja i određeno je da akcija započne u 5,30 sati 14. rujna 1993. godine. Neposredne pripreme za napadaj na selo Uzdol vodio je general Sefer Halilović, koji je punu odgovornost za "uspjeh" akcije prenio na Envera Buzu, komandanta Prozorskog bataljuna, rekavši mu da će mu "glava letjeti" ako ne bude uspjeha.
Za napada i zločina u Uzdolu zapovjedno mjesto Armije BiH bilo je u Dobrom Polju, a iz njega je akcijom izravno rukovodio general Sefer Halilović. Dana 13. rujna 1993. godine general Halilović na zboru izjavljuje da Armija BiH mora ovladati prostorima Crni Vrh, Blace i Uzdol, a za tu prigodu su ubačeni pripadnici 7. muslimansko - bošnjačke brigade u područja Paljike i Kolivret, a pripadnici 17. krajiške brigade u područje Makljena i Draševa.
General Halilović je podijelio ratne zadatke pojedinim postrojbama Armije BiH, a odredio je da grupa od 20 vojnika iz sela Kute napada Uzdol. Toj grupi Halilović je rekao: "Kada uzmete Uzdol, možete slobodno sjesti u auta i pravo na Prozor". Dobro planirana ratna akcija donijela je vojnicima 12 pečenih janjaca. Navečer su se oni vratili u selo Here, tu su uzeli streljivo i bombe te oko jedanaest sati krenuli prema Uzdolu, a ujutro ga napali i ubili 29 civila te 12 vojnika HVO-a. Dva dana poslije masakra hrvatskog stanovništva u selu Uzdolu, kod Prozora dogodio se novi ratni zločin muslimansko - bošnjačkih postrojbi nad Hrvatima općine Rama. Pripadnici Armije BiH upali su 16. rujna 1993. godine u selo Hudutsko i tom prilikom zarobili oko 25 pripadnika HVO-a. Trojicu zarobljenih vojnika HVO-a odveli su u zatvor Muzej u Jablanici. Ostali ratni zarobljenici su strijeljani, što je izravna povreda međunarodnog ratnog prava. Jedna od trojice uhićenih u zatvoru Muzej u Jablanici je uspio uteći u listopadu 1993. godine, a druga dvojica zarobljenika su zamijenjena l. ožujka 1994. godine. U svibnju 1994. godine muslimansko - bošnjačka strana predala je tijela pripadnika HVO-a zarobljenih i strijeljanih u Hudutskom.
O svim ovim zločinima počinjenim nad Hrvatima općine Rama muslimansko - bošnjački mediji nisu se oglasili, ali su zato koncem siječnja 1994. naveliko raspisalo o "masakru nad muslimansko - bošnjačkim civilima" počinjenim u selu Here. Vodena tim vijestima, posebna komisija UN-a je odmah reagirala i obišla Here i u svom izvještaju opovrgla bilo kakav masakr muslimansko - bošnjačkog civilnog stanovništva.
Civilne vlasti tadašnje HR Herceg-Bosne su 18. travnja 1994. godine podnijele su krivičnu prijavu vojnim vlastima u Mostaru protiv 81 pripadnika Armije BiH, osumnjičenog za zločin nad civilnim stanovništvom u Uzdolu, općina Rama. Krivična prijava je podnesena protiv počinitelja ratnih zločina, a medu njima, prva četvorica su: Sefer Halilović, general bivše JNA, rodom iz Sandžaka, po nacionalnosti Musliman - Bošnjak, u to vrijeme na čelu Štaba Armije BiH; Enver Buza, komandant Prozorskog bataljuna Armije BiH; Zaim Hero, komandir jedne čete Prozorskog bataljuna i Smail Hero, komandir drugog voda Prozorskog bataljuna. Uz krivičnu prijavu priloženi su dokumenti: policijski zapisnici, izjave svjedoka, popis masakriranih osoba, fotodokumentacija, te zapisnici o obdukciji žrtava u Kliničkom bolničkom centru Split, Odjel za patologiju i citologiju.

Šestorica pakračkih hrvatskih branitelja nepravomoćnom prvostupanjskom presudom proglašeni su krivi - ukupno 46 godina zatvora. Neki su osuđeni "po zapovjednoj odgovornosti" jer su im morali biti poznati događaji u kojima je (studeni i prosinac 1991., dakle, tijekom velikosrpske agresije) smrtno stradalo 18 zatočenih pripadnika pobunjene srpske manjine, koji su pravosudno danas tretirani kao "civilno srpsko stanovništvo". Sličan "sumrak" kao i u slučaju Lora.
Četrdeset i šest godina prije 1991., u svibnju i travnju 1945., poslije završetka rata, bez suda i prava žalbe, smrtno je stradao neutvrđen broj osoba (svakako više od 18). "Civilno hrvatsko stanovništvo", koje nije željelo živjeti u komunističkom totalitarnom režimu, potkraj rata krenulo je na Zapad. Velika Britanija odradila je svoje. Većina je titoistički pobijena. Zapovjedna odgovornost do danas nije dohvatila nijednog zločinca.
Na vrhu piramide, gospodine gradonačelniče Grada Zagreba i ostalih gradova i općina koji zločince držite kao opći uzor i ures, bio je J. B. Tito. Razmjeri počinjenog zločina s obzirom na činjenicu da je bio politički, stranački i vojni zapovjednik s neograničenom vlašću upućuju na to da je kriv barem po zapovjednoj odgovornosti. Postoje, međutim, ozbiljne indicije da je i planirao, i zapovjedio i nadgledao masovne likvidacije. Rekonstrukcija kretanja Tita tijekom svibnja i lipnja povezuje ga s nadgledanjem izvršenja masovnih zločina. Ništa neočekivano, jer: "Mrzeti okupatore, mrzeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnome telu tvoga naroda, mrzeti ga iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje - to znači biti zadojen plemenitim i velikim osećanjem osvetnika naroda, to znači ostati veran svom narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti." (Đilas, Borba, organ KPJ, broj 21., 8. listopada 1942., str. 1). Temeljem ovoga trebalo bi zabraniti stranke slijednice KPJ.
Brzojav Glavnome štabu Hrvatske od 24. studenoga 1944.: "Kroz Hrvatsku fašistički zlikovci namjeravaju da umaknu nekažnjeni. Na vama je da učinite sve da to onemogućite. Na vama je da, zajedno sa ostalim jedinicama naše slavne vojske, očistite zemlju od ustaških i drugih izdajnika." (Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, 3, str. 1120.). Temeljem ovoga jasno je da je Tito planirao zločin velikih razmjera, da Hrvate koji nisu na njegovoj strani naziva "fašistički zlikovci" i da im sprema genocid.
Preciznije: "Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti" (Politički zatvorenik, br. 182). Zapovijed je poslao partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica u ožujku 1945.
"Znam da su streljane ustaše, nešto četnika i nedićevaca. Ne mogu reći, ni da je to bilo masovno. To je bila direktiva druga Tita i dobro se sećam da mi je to sam naredio" - rekao je Ivan Maček, načelnik OZN-e 1945. godine za Sloveniju (Milomir Marić, "Deca komunizma", Beograd, 1987., str. 102.).
Zdenko Zavadlav zamjenik načelnika Ozne za područje Maribora: "Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo samo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate predavali smo ih 3. armiji... U rovovima oko dvorca (kod Maribora) ubijali su hrvatske domobrane, ustaše i civile - žene, djecu, starce". Na pitanje kako su mogli masovno ubijati ljude bez suđenja, kad je rat već bio završen, Zavadlav kaže: "Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh. Rečeno nam je, da neprijatelja treba ubijati bez suđenja, jer revolucija još traje. Rekli su nam, da je rat bio prva faza revolucije, a ono poslije rata druga faza" (Nedjeljni jutarnji, 25. svibnja 2003.).
Iz treće faze revolucije izdvajam:
Jutarnji.hr kopa hudu jamu za Hrvatsko slovo i Vijenac (13. ožujka 2009.!).
Sugerira kako bi egzekuciju listova i njihovo posipanje vapnom trebala izvršiti hrvatska vlast (nekad "3. armija"). Hrvatsko slovo osuđeno je revolucionarno jednoumno s potpisom Adriane Piteše, kao "glasilo radikalne desnice" (nekad "fašistički zlikovci"), k tomu "nitko ga nije uspio skinuti" (nekad "likvidirati neprijatelja") petnaest godina, a i Vijenac je "skrenuvši smjerom Hrvatskoga slova" postao zlikovac. Treba ih, dakle, oboje "mrzeti", "očistiti zemlju", "likvidirati neprijatelje" i "ostati veran". Adriana vjerojatno ne zna za koga radi, kao ni 1945. posebni odredi "regrutovanih kadrova" za likvidaciju predvođenih komesarima KPJ. Zaboravila je prošlost, okrenuta je "svijetloj budućnosti" (Lenjin). Na Titovom je putu: "Naša revoljucija drugovi, kako da kažem, jelji, ovaj, bogati, razumeš ti mene, ne smije da stane" (iz neobjavljenih mu sabranih nedjela)

Sve je više dokaza o totalitarnom karakteru jugoslavenskog komunističkog režima. Još nas tri nedavna događaja utvrđuju u stajalištu kako je Jugoslavija i njezin komunistički režim utemeljen na masovnim zločinima.
Njemački vrhovni sud odbacilo je zahtjev za reviziju procesa protiv Krunoslava Pratesa. On je kao "suradnik tadašnje jugoslavenske Službe državne sigurnosti Đurekovića namamio na mjesto na kojem su ga 28. srpnja 1983. ubili zasad nepoznati počinitelji" (Hina). Presuda je pravomoćna i glasi: Kriv je. Kazna je doživotni zatvor. Sud je zaključio da je Stjepan Đureković ubijen po nalogu bivšeg predsjednika predsjedništva SFRJ Mike Špiljka.
U Sloveniji je kod Laškog otkrivena u oknu bivšeg rudnika masovna grobnica žrtava stradalih sredinom 1945. U Međimurju je pronađena još jedna masovna grobnica iz doba kad su nas osloboditelji "oslobodili". Jesu li ova tri događaja dokaz "pojedinačnih ekscesa", ili totalitarnog karaktera jugoslavenskog komunističkog režima? Politika očito misli kako je riječ o ekscesima. Kazališni trg u Zagrebu, naime, i dalje je okupiran imenom "maršala Tita" koji je najodgovorniji za masovne zločine iz 1945/46. Nije Zagreb usamljeni slučaj. Primjerice, u Zaprešiću Ulica maršala Tita vodi do Trga žrtava fašizma i nadovezuje se na Ulicu bana Jelačića. A baš na jednome zavoju Ulice maršala Tita, u kojoj se nalazi i župni ured, kamenovan je ondašnji nadbiskup, danas blaženi mučenik, kardinal Alojzije Stepinac. Stepinac, dakako, nema svoju ulicu. Ni žrtve jugokomunizma. Tako je jučer htjela Partija, tako danas hoće hobotnica.
Hobotnica starih struktura u novom ruhu u Hrvatskoj je blokirala istraživanja prikrivenih grobišta žrtava Titovih partizana. Nije lako živjeti u takvoj "antifašističkoj", a zapravo komunističkoj Hrvatskoj. U njoj je šutnja postala pravilo. U njoj je istina stavljena pod tepih. U njoj pravednost nema pravo javnosti. U njoj je savjest preskočena - radikalnim zaokretom prema bezalternativnoj budućnosti. U njoj je uvedena nova paradigma hrvatskog rodoljublja: Samo hrvatski branitelji dokazuju nevinost. U njoj se ne poštuju mrtvi, kamoli živi (umirovljenici, branitelji). Javno je mnijenje svedeno na crnu kroniku, skandale i zabavu. Naša je stvarnost - salata od sirove hobotnice. Njezinu kakvoću najbolje ilustrira član Savjeta žrtava Jasenovca, Ivan Fumić. U kontekstu najnovije masovne grobnice (Hude jame) otkrivene u Sloveniji rekao je: "Sad je moderno pljuvati po Narodnooslobodilačkoj borbi, a veličati Stepinca i ustaše - osvrnuo se, još uvijek ne nudeći nikakav komentar za više od 300 leševa, ubijenih ili tupim predmetom ili metkom, koji su sporo umirali u hermetički zatvorenoj masovnoj grobnici" (javno.hr, 6. ožujak).
Hobotnica je revolucionarno bratstvo i jedinstvo zamijenila novogovorom o "ljudskim pravima" sa čudnovatim "humanizmom". Tako je nedavno u haaškoj sudnici otkriveno kako su "borci za ljudska prava" iz HHO-a, iz "humanih razloga" (Ž. Puhovski), godine 1996. protuzakonito i nekažnjeno iskapali mrtvace, ne bi li tim vampirskim činom lakše optužili Hrvatsku za "zajednički zločinački pothvat". Isti taj HHO prešućuje udbina ubojstva u inozemstvu i više od pet stotina masovnih grobnica, pretežito Hrvata, žrtava jugoslavenskih "antifašista" otkrivenih u Sloveniji, iako ima živih svjedoka i živih zločinaca. Zar Hrvati nemaju pravo na "ljudska prava"?
I dok se davimo u salati žilave hobotnice, nekima ide dobro, čak i odlično s obzirom na svjetsku krizu. Kome? Evo dvije vijesti s portala bussines.hr.
Prva: "Grupa Zagrebačka banka je u 2008. ostvarila dobit prije oporezivanja u iznosu 1,92 milijarde kuna, dok ostvarena neto dobit nakon interesa manjinskih dioničara iznosi 1,49 milijardi kuna, što je porast od 17,2 posto u odnosu na 2007."
Druga: "Prema nerevidiranim financijskim podacima za 2008. godinu, PBZ grupa je prije oporezivanja ostvarila 1,568 milijardi kuna dobiti, a neto dobit je skočila devet posto. Bruto dobit Privredne banke Zagreb iznosi pak 1,332 milijarde kuna".
Prava je šteta, dakle, što nemamo još desetak hrvatskih banaka, kako bismo ih mogli sanirati za 10 kuna, pa onda prodati strancu za 4 kune (uz obrazloženje da hrvatsko vlasništvo nije sposobno za bankarsku industriju), kako bismo im omogućili visoke profite i uživali u rastu dobiti banaka. Kao što se Bleiburg dogodio zato "da bi Jugoslavija mogla živjeti", tako se i dužničko ropstvo dogodilo da bi hobotnica mogla uživati u casino kapitalizmu. I našim nacionalnim manjinama ide dobro. Njima je u vrijeme krize, kad se zbog nje krešu proračunske stavke u cijeloj državi, "dodijeljeno pet posto više novca nego 2008. godine - ukupno 43.590.000 kuna". Za svoje projekte najviše su dobile udruge srpske nacionalne manjine (11.759.000 kuna).

Čitajući komentare sa sinočnjeg bloga AnankondeButcherovich, uočio sam sitnu svađicu. Fascinantno je kako najmanji neporazum moža eskalirati.
Dakle,
Mandragora43:za odgoj djece "krivi" smo mi roditelji, nikako škola, društvo i tv! još su nam i hrabre telefone nakakali! ima nešto dobro i u ovim otkazima, zajedno ćemo postiti s djecom a ona neće imati tako gladna snage ići na ulicu, ma fuj!
"krivi" u zagradi. Od početka želi kazati da se krivi roditelje a da su ustvari najmanje "krivi" u odnosu na školu, društvo, tv, telefone, itd...
na što odgovara oldtimer_
oldtimer_:mandragora,ne pizdekaj...dica su po cili dan u školi ili na treninzima,ili na bilo kakvim jebenim aktivnostima...najmanje vremena provedu s roditeljima...učiteljica ulazi u razred a dičurlija visi po lusterima.
dakle, oldtimer nije primjetio ironiju Mandragore, dok Mandragora (možda ne vidjevši taj upis oldtimera, a možda i zbog nedostatka želje da objasni kako ju je krivo interpretirao, nastavlja u istom tonu, misleći da ju drugi prate u ironiji. Pa kaže:
Mandragora43:škola više nije odgojno obrazovna ustanova, samo obrazovna, a za odgoj smo mi roditelji krivi, bez obzira što tamo provode pola dana  
Bez navodnika, jer jasno smatra da su na istoj valnoj duljini. Tu dakle izgleda kao da imaju drugačija stajališta, iako imaju jednaka. Zatim slijedi:
oldtimer_:Škola nije odgojna ustanova? Ma,bogati,otkad to?
na što ide njeno:
Mandragora43:ljuta sam jer se roditelje poziva na red, dok je kompletan ostatak društva digao ruke. ma fuj! nekad je slučajni prolaznik pomogao djetetu, a danas okrene glavu. nije on kriv, samo ne želi problem
Na što oldtimer odgovara:
oldtimer_:mandragora,ti čas pljuješ po roditelja,čas po društvu...odluči se mala.
I onda krećemo sa nabijanjem u šupak, poremećajima, itd...
Zamislite koliko je obiteljskih svađa inicirano, koliko ubojstava počinjeno, koliko međa pomaknuto, radi najbezazlenijih nesporazuma?

Nasrtaj na glavnog urednika Vijenca dolazi od proizvođača hrvatske šutnje i pristanka.
Nisu protiv samostalne Hrvatske bili samo neobrijani četnici - kasnije obrijani i abolirani. Bili su i oni koji su im svojim "intelektualnim" radom punili glave mitovima i krivotvorinama, glasinama i poluistinama. Oni se danas ne ponašaju kao povijesno poražene snage. Naprotiv, opet su u sedlu. I jašu na starim protuhrvatskim tezama. Kako bi njihove teze dobile na važnosti, kako bi postale jednoumnom istinom, potrebno je u Hrvatskoj zavesti dvostruki teror - šutnje i pristanka. Kakva demokracija! Ta vidjeli smo što su Hrvati sposobni učiniti kad se ponašaju slobodno i kad se demokracija shvati kao prilika za bolje: Obnovili su državu i porazili jednu od najmoćnijih partijsko-totalitarnih vojski, tzv. JNA. Zbog toga je demokracija svedena na jedan dan - onaj izborni. Poslije izbora iz središta odlučivanja udaljen je i demos i demokracija. Na njihovo mjesto dolaze mašinerije partitokracija.
Proizvodnja šutnje i pristanka jedina je domaća proizvodnja kojoj cvjetaju ruže. Uspjesi te proizvodnje vidljivi su na svakom koraku: U medijima, u sudskim procesima, u stupnju ucjena na putu u eurointegracije i u stupnju hrvatske službene pokornosti ucjenama. Ako u demokratskom društvu šute i političke stranke, onda je višestranačje bolesno. Ako političke stranke bolesno šute o najkrupnijim pitanjima sadašnjeg trenutka i budućnosti, onda su i one zaražene proizvodnjom šutnje i pristanka. Ono o čemu se u Hrvatskoj šuti nije skup nasumce skrpanih tema. Naprotiv, riječ je o brižljivo odabranim temama koje jačaju samosvijest, povijesnu okomicu i odgovornost za budućnost. Ono na što pak treba pristati također su brižljivo odabrane teme. Ni sadržaj šutnje, ni sadržaj pristanka, nisu prošli demokratsku verifikaciju. Ta, narod zna o čemu treba govoriti, za što se treba boriti, a na što se nikad ne smije pristati.
Najbolje se proizvodnja šutnje i pristanka vidi u medijima. Od 2000. šutnje se provodi, među ostalim metodama i izgonom onih koji ne šute i ne prihvaćaju bezalternativni pristanak. Sjetimo se sudbina: Josipa Jovića, Zorana Vukmana, Nikole Listeša, Joška Čelana, Maje Freundlich, Đurđice Ivanišević, Tihomira Dujmovića, Dunje Ujević. Pa zatim klasične boljševičke čistke na HRT-u, koju je provela koalicijska vlada Ivice Račana ("oca hrvatske demokracije"), kao i čistke u diplomaciji, vojsci, policiji, ministarstvima. Svi, bilo osobe ili mediji, koji ne prihvaćaju šutnju i pristanak postali su "narodni neprijatelji", ili "radikalni nacionalisti".
Prošli smo tjedan vidjeli (i prešutjeli!?) najnoviji primjer boljševičkog nasrtaja. Onaj na Andriju Tunjića, glavnog urednika dvotjednika Matice hrvatske. Napao ga jugošaljivđija Denis Kuljiš u Globusu, a onda i HTV-ovih Pola ure kulture. Tunjić je, među ostalim, hrvatski branitelj, dakle, "narodni neprijatelj", pa ga treba odmah po imenovanju srezati jer pokazuje da nema namjeru ni on a ni Vijenac proizvoditi šutnju i pristanak. Prilog Pola ure kulture nije ništa drugo negoli priprema za skidanje Tunjićeve glave (Kuljiš ide dalje, on bi ukinuo Maticu hrvatsku u cjelini). Vijenac je, kako kaže prilog, godinama bio "između Ferala i Hrvatskog slova", pa tu valjda treba i ostati s flasterom na ustima. Nemoguće je ne primijetiti kako Feral i Hrvatsko slovo nisu usporedivi, jer se ni u matematici ne zbrajaju trule kruške s jabukama, ali je svakako istina kako se emisija Branke Kamenski Pola ure kulture po stupnju ideološke impregnacije godinama nalazi između Stankovićevih Nedjeljom u dva i Latinove Latinice. Proizvodi "kulturu" koja o bitnome šuti. Hoće li na tom tragu u Pola ure kulture jedan od jačih autora, Dražen Ilinčić, napraviti prilog o svojim štramplicama, kao vrhunskom kulturnom izazovu, dok se promjenom Ustava, primjerice, istodobno nekulturno briše članak 141 Ustava?
Kabinetska promjena Ustava pred kojom svi zajedno više-manje strepimo, možda je dobar primjer do kojeg je stupnja stigla proizvodnja šutnje i pristanka.
Da se sad sklepa neka nova Jugoslavija na repertoaru HRT-a sigurno bi ostale emisije zadužene za šutnju i pristanak: Nedjeljom u dva, Latinica i Pola ure kulture. Tunjića bi šutke nestalo iz Vijenca, Maticu bi, već viđeno, opet zabranili.
Pogodite što bi se tek dogodilo s Hrvatskim slovom, kojemu je ove godine u skladu s načelima proizvodnje šutnje ukinuta dotacija Ministarstva kulture za program "književnih manifestacija", odnosno za Tribinu Hrvatsko slovo uživo. Ukinuti iznos na godišnjoj razini (25.000 kuna) manji je od jedne mjesečne plaće (35.000 kuna!) udarnika HRT-a, Denisa Latina, radikalnog proizvođača pristanka...

U tisućljetnoj hrvatskoj povijesti jedine autonomaške i iredentističke iluzije vezane za Istru ili Dalmaciju dolazili su od talijanaša i velikosrpskih četnika. Gledatelji sinoćnje emisije Otvoreno, imali su novu priliku uživo pratiti Damira Kajina (po nacionalnosti samoprozvanog "Istrijana" - sapient sat!) u grotesknom izdanju rasčupane, polupismene, povampirene hulje koju izjeda mržnja. 
Intelektualci i profesori povijesti u čudu su gledali pobješnjelu, ograničenu, ideološki zaslijepljenu neznalicu i boljševičkog tvora u kontinuiranoj borbi sa civilizacijom i sukobu sa zbiljom 21. stoljeća. Grozno, tužno i žalosno, djelovala je sinoćnja slika čovjeka koji ne odustaje od namjernog relativiziranja, prešućivanja i skretanja sa određene teme koja stvara podjele u narodu. Podjelu koju gore spomenuti, kao i njegovi istomišljenici s Banskih dvora, plasiraju, stvaraju i obilato koriste...
http://www.index.hr/vijesti/clanak/slovenija-ce-traziti-ubojice-zrtava-iz-masovne-grobnice-kraj-laskoga/424177.aspx
http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/12098/zrtve-iz-slovenskog-rudnika-mucene-prije-ubojstva.html
http://www.index.hr/vijesti/clanak/video--stravicna-masovna-grobnica-u-sloveniji-smrt-je-bila-spora-penjali-su-se-jedni-preko-drugih/424098.aspx
 

Jutarnji list jedan je od dva vodeća dnevnika u zemlji. Navodno, predstavlja urbanu, uljuđenu, naprednu, blago lijevo orijentiranu Hrvatsku. Sve su to značajke za svaku pohvalu u zemlji kao što je Hrvatska - konzervativnoj, zaostaloj, iscrpljenoj ratom i tranzicijskim poraćem. Stoga još više čudi što su ti hvalevrijedni novinski sadržaji i kolumnistički komentari realizirani krajnje skromnim jezikom i stilom, gdjekad i ispod praga elementarne pismenosti očekivane u jednom javnom mediju. Da ne duljim, pokazat ću na konkretnim primjerima što točno mislim.
Otvorim tako internetsko izdanje Jutarnjeg lista od 27.veljače, čitam naslove. Policajci u Dubrovniku ne pričaju engleski jer nemaju novaca za tečaj - naslovljava svoj tekst Ahmet Kalajdžić. Po Anićevom Rječniku hrvatskog jezika glagol 'pričati' ima dva značenja: 1. usmeno kazivati, opisivati kakav događaj, pripovijedati; 2. razgovarati. Pričaju se, dakle, priče, a jezik se govori, baksuzni Ahmete. Zaključak prvi: neki novinari Jutarnjeg lista ne znaju hrvatski jezik.
Naslov drugi: Ivanišević je najpraznovjerniji sportaš ikad. Ovo 'ikad' rogobatno strši na kraju rečenice i zorno svjedoči da bi dotični novinar trebao na dodatno opismenjavanje. Bolje ikad, nego nikad! Zaključak drugi: neki novinari Jutarnjeg lista imaju grdnih problema sa sintaksom hrvatskog jezika.
Jurica Pavičić, ugledni hrvatski književnik i novinar, piše o skandaloznoj presudi gospićkog suca Branka Milanovića. ne razumijem se toliko u pravo i pravosudnu praksu da bih mogao procjenjivati koliko je presuda uistinu "skandalozna", no da je književnikovo jezično (ne)znanje skandalozno - u to nema sumnje. Pavičić, naime, veli da je sudac Milanović "Mili Rupčiću iz Brinja, bivšem policajcu koji je s tri udarca u čelo zaklao 81-godišnju staricu" dosudio devet godina robije. Po Aniću glagol 'zaklati' znači: "1.  presjeći grkljan, ubiti presijecanjem grkljana (uglavnom živinče); 2. ubiti (čovjeka) tim načinom." Pavičić, dakle, ili ne zna hrvatski jezik, ili pojma nema o ljudskoj anatomiji! Grkljan se nikada ne nalazi na čelu. Priznajem, pomalo je morbidno razglabati o ovakvim stvarima, no bojim se da je nužno.
Pavičić, naime, vjerojatno nije tolika neznalica, nego će prije biti da pripada onom endemskom hrvatskom tipu ideologiziranih pisaca koji nužno i obične ubojice iz koristoljublja, ukoliko su iz tipične hrvatske sredine, doživljava kao nekakve mitske koljače. Da sam u pravu - kako glede ideologije, tako i glede sintakse - svjedoči i nastavak teksta u kojem Pavičić piše: Doista - Milanovićeve sramotne presude više nisu vijest. Uostalom, isti je čovjek opisao prst u anus kao istovjetan rukovanju, osuđivao je Srbe za 400 godina turskog zuluma, te kršio zakon puštajući ubojicu na učestalu odsutnost.
Sintaktičke konstrukcije kao "isti je čovjek opisivao prst u anus kao istovjetan rukovanju" i "kršio zakon puštajući ubojicu na učestalu odsutnost" doista su "prst u oko" svakom čitatelju s malo razvijenijim  osjećajem za jezik i stil.
Zaključak treći: neki novinari Jutarnjeg lista, čak i ako su renomirani hrvatski književnici, muku muče s tim vražjim hrvatskim jezikom.
I, na koncu, jedan tekst Borisa Vlašića. budući da je riječ o pravom malom remek-djelu jutarnjačkog novinarstva, navest ću ga gotovo u cijelosti: Rezolutna reakcija nepoznatog komentatora kojemu je dojadilo gledati grafite u kojima se ustaštvo skriva iza katoličke vjere i BBB-ovaca pojavila se na pročelju dućana, a onda je smireni polemičar crveno bojom odlučio iznijeti svoj građanski i kulturni svjetonazor. Pristojno se zahvalio na ponudi da živi u gradu u kojem bi se simboli koji veličaju paradržavu utemeljenu na nasilju i progonu isticali kao poželjni. Pritom je istaknuo i pripadnost Zagrebu kao gradu drukčijem od onoga koji se promovira ustaškim simbolom. Grafiti postoje kako bi se stavovi jasno isticali, ponekad su napravljeni da predstavljaju umjetničko djelo, no u posljednjih petnaestak godina postali su tek sredstvo za izražavanje primitivnih poruka kao što su one sa slovom "U" u koje bi se upisao i katolički križ. No, nikada se nije dogodilo da je Crkva reagirala na takve grafite, kao što je i dugo trebala do donošenja zakona koji brani promoviranje fašističkog obilježja te se nakon toga grafiti brišu. Ili dočekaju reakciju grafitera koji se ne slaže s porukom sa zida kao što je slučaj s Konzumovim dućanom.
Cijela vijest, koja uopće vijest nije, začinjena je fotografijom zida na kojemu je netko nažvrljao ušato "u" s križićem iznad i slova BBB, a netko je drugi, valjda, dvjema crvenim crtama prekrižio tu stupidariju i naškrabao grafit: Ne u mom gradu. Čovjek se ne može oteti dojmu da je novinar prvo sročio člančić, a potom se upustio u grafitersku intervenciju u stvarnom svijetu.
Toliko se, naime, identificira s nepoznatim grafiterom. Te mu je on "rezolutan", te je "komentator", te mu je (tom drugom!) "dojadilo gledati grafite u kojima se ustaštvo skriva iza katoličke vjere i BBB-ovaca", te je "pristojan", ali odlučan u odbijanju "ponude da živi u gradu u kojem bi se simboli koji veličaju paradržavu utemeljenu na nasilju i progonu isticali kao poželjni"... Svašta! Ili je Vlašić novi Sherlock Holmes, ili je sam pisao taj grafit! Kako može znati da je onaj tko je napisao "Ne u mom gradu", nužno bolji od onoga dripca koji je naškrabao "U" i "BBB"? Ako su svi protivnici "ustaša" po definiciji dobri, nisu li onda četnici dobri dečki!? Biti protiv nečega što je loše, nipošto nije garancija da smo na strani dobra. Ni da nas resi "građanski i kulturni svjetonazor"! Onaj tko se zgraža nad hrvatskim primitivizmom, možda je kulturan čovjek. Možda, a možda je samo primitivac s drugim predznakom?
No, pustimo to, oko vrijednosnih sudova ionako je teško postići suglasnost. Ali članak vrvi i nelogičnostima druge vrste. Naime, kakav je to katolički križ? kako ga Vlašić nepogrješivo prepoznaje na zidnoj škrabotini? Jednostavno, treba mu! Da uvuče Crkvu u sve to! Kao da sami popovi okolo lunjaju prerušeni i ispisuju nedolične grafite! I gdje bi Crkva stigla da se ograđuje od kojekakvih škrabotina po zidovima? Zamislite priopćenje HBK: Hrvatska biskupska konferencija odlučno se ograđuje od nedoličnih grafita u Draškovićevoj, preko puta tramvajske stanice, neposredno prije skretanja u Vlašku, kraj kante za smeće, te najoštrije osuđuje itd.. 
Zanimljiva je zadnja rečenica u tekstu: Ili dočekaju reakciju grafitera koji se ne slaže s porukom sa zida kao što je slučaj s Konzumovim dućanom. Nije baš jasno što se htjelo kazati tom rečenicom, moglo bi se čak zaključiti da je "Konzumov dućan" zapravo taj hrabri grafiter. Ako je tako, onda su "konzumovci" željni besplatne reklame navukli ustašofobnog Vlašića da im napravi besplatnu reklamu!
Da izmišljanje događaja cvjeta u hrvatskom medijskom prostoru, dokaz je i to što se "vijest" o "hrabrom grafiteru" za koji sat pojavila i na portalu "Index". Čeka se reakcija HBK. Ukoliko izostane, bit će to znak da se Crkva solidarizirala s "ustaštvom"! Barem po izokrenutoj logici Jutarnjeg lista.
Zaključak četvrti: pokojni se Krleža okreće u grobu gledajući što se i kako se piše na hrvatskoj književnoj (i novinarskoj) ljevici.

Zašto ima članica (i prikrivenih članova) ovog portala koji su toliko glupi da misle kako bi se netko njima javio - NA MAIL!?!?! Pa kad to vidim u profilu odmah znam da je ili kreten iza ženskog nicka koji žica bonove, sakupljač(ica) e-mailova za kasnije slanje spama. A tek oni likovi "Pošaljite mi sliku i napišite nick na mail ivanahotdrolja@pizdavlazna.com" koji su vjerojatno u 99 posto slučajeva neke gejuše koji bacaju kicudr na dlakave face i oštre noseve.
Ma kako ne! Imam i msn i facebook! Oćeš kućnu adresu? Ajmo odmah!! Evo ti moja email adresa!!! Stvarno je brže, ne!!!
Tu imamo samo instant messaging, chat, pa čak i kao premium korisnik videofon a opcija komunikacjie preko poruka je jedno 15 puta brže nego na mailu, ali kad me već zoveš, ajde, budem ja trošio vrijeme sa tobom debilom NA MAIL!!!!