Vučji čopori, svakodnevnica i sjećanja.

Zaručeni 26-godišnji Srbin iz Gline, svojevremeni homoseksualac, koji vara zaručnicu (za koju se niti ne namjerava ženiti) sa 57-godišnjom prijateljicom vlastitih roditelja, koji povremeno mašta o vođenju ljubavi sa pitomim četveronožnim sisavcima, a kojeg seksualno privlači i pokoji prijatelji istoga spola.
Da li je vremenski termin TV-prikazivanja uobičajenog svakodnevnog Vlaha od 20-21 h po srednjoeuropskom vremenu po vama normalno ili nenormalno?

"Masovno ubojstvo" pojam je iz rječnika ratovanja i zločina koji prate ratovanje; o tome nama u Hrvatskoj ne treba ništa posebno objašnjavati. Vukovar i Škabrnja samo su neka od imena naselja za koje mi u Hrvatskoj možemo upotrijebiti pojam 'masovno ubojstvo'...
Odmah nakon 'masovnog ubojstva' slijedi 'genocid' ali odlučimo li se na potragu za objašnjenjem u čemu se ova dva pojma razlikuju, vrijeme provedeno u takvoj potrazi ostat će uzalud potrošeno. Je li masovno ubojstvo kad život izgubi deset do sto osoba a sve nakon toga je 'genocid? Ili 'genocid možda počinje tek iznad brojke 1000? Takvo 'tehničko' objašnjenje ne postoji... Zbog čega smo se dakle upustili u ovakvo cjepidlačenje? Ovih dana svjedoci smo redovne godišnje ofenzive požara u Australiji koji se uz nevjerojatnu vrućinu koja prelazi 45 stupnjeva Celzija pomamno šire petim kontinentom. U tim je požarima dosad stradalo gotovo dvije stotine ljudi među kojima i mnoštvo djece. Radi se o tragediji kakva dosad nije pogodila Australiju, kontinent koji se već gotovo naviknuo na sezonu požara što se redovito vraćaju sredinom australskog ljeta. Tko prati BBC na televiziji ili pak bilo koji od uobičajenih 'zapadnih' izvora vijesti zatrpan je slikama krajobraza koji nestaju u plamenu. Australski premijer, i sam shrvan emocijama, tješi obitelji koje su ostale bez igdje ičega i koje su izgubile najmilije. Posve otvoreno tvrdi se da je najmanje dvije trećine požara izazvano namjerno. To je razlog zbog kojeg se o požarima govori kao o 'masovnom ubojstvu' a o onima koji su ih pokrenuli kao o 'masovnim ubojicama'. 
Prije samo par tjedana bili smo svjedoci izraelskog napada na Gazu, prema općem razumijevanju odnosa zbog raketiranja Izraela s područja Gaze a prema nekim drugim tumačenjima zbog danas održanih izbora kako bi se osiguralo da pobjedu odnese čim 'desnija', domoljubnija i dakle prema svim 'ugrozama' Izraela nepomirljivija opcija.
Tijekom dva tjedna izraelske kampanje u Gazi je ubijeno preko 1300 osoba među kojima je i oko 350 djece. Daleko najveći broj stradalih su 'civili'; ljudi s ulice čiji su životi skončani pod izraelskim bombama ili su pak zapaljeni bijelim fosforom koji nije korišten u ratovanju možda i od prvog svjetskog rata.
Ni u jednom jedinom izvještaju bilo koje zapadne izvještajne agencije ovo ubijanje civila nije dobilo kvalifikaciju. Genocid? Koješta! Masovno ubojstvo? Kakvo ubojstvo; radi se o obrani od onih koji žele smrt Izraelu; gotovo svi stradali pripadnici su Hamasa! 'Mi vodimo najveću moguću brigu kako ne bi stradali nedužni' – lažu i mažu izraelski oklopnici-pravednici...
U protekla dva dana vrijeme tijekom kojeg smo mogli vidjeti plamteće australske eukaliptuse  deset puta je duže od vremena tijekom kojeg su zapadne kamere bilježile osobne tragedije Palestinskog stanovništva u Gazi. Jesu, bilježile su  bombardiranja, raketiranja, granatiranja i rušenja ali osobnih tragedija nije ostalo zabilježenih. Tisuću i tristo mrtvih i spaljenih kolateralna su žrtva; to su oni koji su izvukli krivi broj na lutriji u kojoj je jedini zgoditak 'opstanak' Izraela.
Ali istovremeno, dvije stotine Australaca od kojih je većina poginula jer im je vlada preporučila da ostanu braniti imovinu od vatre žrtve su 'masovnih ubojica'...
Ovakav odnos prema žrtvama, jednima i drugima, od kojih su svi ljudi, majke, očevi sinovi i kćeri, rođaci i rođakinje tipičan su iskaz najgoreg mogućeg rasizma – to je naime onaj kojeg kao takvog ne raspoznajemo jer smo kulturno dio njega. Hoće li se nad tretmanom dvije stotine mrtvih Australaca naspram tisuću i tristo mrtvih Palestinaca zamisliti nekakvi Goldsteini, Pusići, Žarko Puhovski; hoće li netko u tome tobože liberalnom, slobodoljubivom i demokratskom Zapadu prepoznati tipični rasizam bijelog čovjeka gotovo je patetično pitanje. Centralizirana i korporativna priroda medija znači samo jedno: mediji su naprosto propagandni sistem koji služi korporativnim interesima i interesima političkih elita. Cijena u ljudskosti i ljudskim patnjama koju plaćamo zbog ovakve propagande nemjerljiva je.
Dok Zagrebom paradiraju homoseksulaci koje štiti policija kao da se radi o nekoj kulturno umjetničkoj vrijednosti koju treba neoštećenu vratiti u muzej, dok se tituliranjem 'Cigane' može zaraditi prekršajna kazna zbog rasizma ili dok je govor mržnje sve što je politički hrapavo, posve je jasno da nikome ne pada na pamet baviti se hipokrizijom medija kojima ne pada na pamet mrtve Palestince skupno nazvati žrtvama masovnog ubojstva. Jer, iza žrtava masovnog ubojstva posve razumljivo stoje masovni ubojice a tko to može biti ne određuju moralne norme već banalna politika i još banalniji politički interesi.
Dok se čini kako su subjekt ove priče koja stotina ili tisuća mrtvih, onaj pravi subjekt su ubojice. Takva priča međutim ne prolazi bez čišćenja od nepoželjnih primjesa potrage za univerzalnim moralnim principima. Ne služi li sve ovo kao dokaz da je najmoralnija od svih civilizacija u povijesti – ova naša Zapadna – zapravo duboko rasistička jer je čak i univerzalne moralne zapovijedi poput biblijskog 'Ne ubij' uspjela podrediti korporativnim interesima medija?  Sud o tome prepuštamo svima koji imaju zrno savjesti, ako im pripadnost ovoj civilizaciji uopće dopušta takvo razmišljanje...
Spectator , Hrvati-amac, 10.02.09.

Možda je onaj povijesni skok Zvone Bobana u prsi milicajca na maksimirskom stadionu bio skok u prsi Zdravka Mamića. Štoviše, ta bi inačica mogla biti uvjerljivija od stvarne. Jer milicajac se tamo našao po službenom rasporedu, a Mamić se u obračunu s Dinamovim navijačima i igračima mogao naći po najdubljem uvjerenju iz kojega brani Jugoslaviju, “najljepšu zemlju na svijetu”, kako ju je ovih dana nazvao u intervjuu za beogradske novine.
Još jedan Mamićev ispad – zasigurno će biti i takvih komentara. Ali to olako odmahivanje rukom moglo bi biti i olako odbacivanje mogućnosti da je “najljepši čovjek u Jugoslaviji” mogao raditi lijepe poslove za svoju “najljepšu zemlju”. Koji su to poslovi mogli biti? Tko bi to znao, ali mogli bi biti poslovi koji će mu utrti put do mjesta najmoćnijeg čovjeka jedne sportske nacionalne institucije. Do simbola glavnoga grada i uvelike simbola nacije kojemu će posve izokrenuti sportsku i društvenu svrhu te mu pokušati nametnuti posve mu stran kulturološki obrazac, nasuprot obrascu koji se s Dinamom i u Dinamovu okružju formirao više od pola stoljeća.
Mamić se sa simpatijama za davne uspomene hvali kako zna sve pjesme navijača Crvene zvezde i Partizana te kako obožava neke srpske narodne pjevače, “zaboravljajući” pri tome da je riječ o glazbenoj pratnji krvave srpske agresije na Hrvatsku kojom je branjena “najljepša zemlja na svijetu”. Za razliku od tih pjesama s kojima su srpski opanci ostavljali krvave tragove po Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Kosovu, imidž Dinama uvijek je bio u srodstvu s najljepšom tradicijom zagrebačkoga rocka i popa, s tradicijom s čijim su simbolima – tenisicima i trapericama – domovinu išli braniti i mnogi “Dinamovi navijači”.
Ukratko – bila je to obrana i domovine i njezine pripadnosti Zapadu od jednog divljaštva najilustrativnije utjelovljenog u Arkanu, koji je sada uskrsnuo baš u liku stvarnoga Dinamova vlasnika Zdravka Mamića. Mlađa publika se ne sjeća. U vrijeme Hrvatskoga proljeća 1971. godine na udaru hrvatskoga domoljubnoga pokreta bili su beogradski reeksporteri, a posebno Generealexport, kraće zvan Genex.
Ti su reeksporteri izvlačili golem novac iz Hrvatske, a jedan od zagrebačkih čelnika tih beogradskih pljačkaša bio je nitko drugi nego – Mirko Barišić, dugogodišni Mamićev suradnik u Dinamu. Sada je valjda očito da se na čelu Dinama nisu našli slučajno negdašnji predstavnik najomraženijeg poduzeća u Hrvatskoj, simbola protuhrvatstva, i Zdravko Mamić, koji je istodobno, dok je Barišić isisavao novac iz Hrvatske, usisavao pjesme navijača Zvezde, Partizana i Arkanovih pevaljki koje će sa svojih koncerata ispraćati četnike na klanje po Hrvatskoj.
Mamić će, naravno, u svom intervjuu ocrniti i sve medije u Hrvatskoj, ocrnit će, dakako, i Miroslava Ćiru Blaževića, “koji radi bez srca i samo za novac”, znajući naravno da je poslije bezbroj svojih ispada izgubio čak i elementarni profesionalni interes mnogih novinara za svoj rad. I što će se na kraju dogoditi? Bad Blue Boysi su izdali priopćenje puno ogorčenja i vjerojatno će to biti jedina “kazna” za Mamića.
Zašto? Čovjek ne može dokučiti i zaključiti ništa doli ovo: Zdravko Mamić i njegovo sportsko i kulturološko uništavanje Dinama dio je neke podzemne političke pogodbe ili ucjene narav koje samo rijetki znaju. Uostalom, Mamić nije jedna ili jedina javna opačina koju od sankcija štite moći tajnih ili polutajnih skupina koje su od države napravila svoje vlasništvo, svoju pravdu i svoju sprdačinu.
(Autor Milan Ivkošić) 
- Ta podzemna politička pogodba zove se "fudbalska jugo-liga", radi kojega stoji spomenik Hrvatskim sinovima podno zapadne tribine kraj koje svakodnevno prolazi ta narkomanska spodoba...
(Autor Ailton)

"Čuvajmo se svi vremena u kojima moćni gube male ratove, jer to znači da će oni veliki uistinu biti veliki"
...

Radimo kod Austrijanaca.
Plaću podižemo kod Talijana.
Šopingiramo kod Slovenaca.
Telefon plaćamo Nijemcu.
Točimo gorivo kod Mađara.
Lijekove kupujemo od Amerikanaca.
Zakone nam propisuje Belgijanac.
Sudi nam Nizozemac.
KONAČNO, IMAMO HRVATSKU!
9 dugih godina, moja zemlja propada...

"Slučaj" pjevača Marka Perkovića Thompsona nije ključno pitanje u Hrvatskoj. Ono je nametnuto kao takvo od strane onih koji nemaju drugog načina za političko preživljavanje u ovoj zemlji. Nisu ga, međutim, nametnuli Thompsonovi obožavatelji, nego njegovi protivnici. IDS-ovac Damir Kajin i neki ekstremno ljevičarski mediji i politički krugovi ne mogu ga smisliti što svakako spada u domenu neprikosnovene slobode misli, ali kampanja protiv njega koju zasnivaju na lažima nije stvar dopuštenog izbora nego patologije koja sad već zahtjeva liječničku terapiju.
Novinari HL-a bili su na koncertu Marka Perkovića Thompsona. Ušli su u Boćarski dom gotovo sat vremena prije početka i zadržali se i nakon koncerta. Ni u jednom trenutku boravka masa okupljenih Istrana nije povikala ni "Ubij Srbina", ni "Ubji Kajina". Moglo se kratko čuti samo "Kajine pederu, Kajine cigane", ali baš ništa od morbidnih skandiranja o kojima su izvijestili. Čak je i te uobičajene povike (koliko su samo slično vikali Miroslavu Blaževiću pa nikomu ništa), sam Thompson zaustavljao i pozivao na kršćanski moral po kojemu protivnicima treba opraštati. Pa ipak su te laži zauzimale istu večer i sutradan glavne prostore nekih medjia.
Napisali su ih novinari Jutarnjeg Lista i Slobodne Dalmacije koji nisu bili na koncertu, te još neki koji su ih čuli od njih koji nisu bili. Sasvim dovoljno da im Hrvatsko novinarsko društvo dodijeli nagrade na svečanosti na kojoj će biti Stjepan Mesić i u pozadini Damir Kajin. Dezinformacija je, kako obično to biva u ovoj zemlji, pretvorena u laž koju se dalje moglo nesmetano rabiti kao istinu. Isti ili slični novinari koji nisu bili na koncertu, ali su, eto, znali što se tamo vikalo, upitali su Kajina za komentar. Kad je laž zapanjujuća, možete misliti kakav je tek komentar te laži. Kajin je, ne sumnjajući, naravno, da se prizivalo njegovo ubojstvo rekao kako se ne plaši za svoj život i kako ne će tražiti policijsku zaštitu te još jednom sasuo svoj poznati otrov na pojavu pjevača Marka Perkovića Thompsona.
Isti čovjek je prije desetak dana, kada je podmetnuta bomba u Boćarski dom, a počinitelj ozlijeđen, požurio izvijestiti javnost kako ju je postavio Thompsonov obožavatelj. Policija je provela istragu, a tijekom nje čovjek je priznao da je postavljanjem bombe htio spriječiti nastup ovog pjevača jer mu se ne sviđaju neke njegove pjesme. Dakle, nije bio Thompsonov nego Kajinov fan, pa možemo čak i špekulirati je li ga Kajin sam poslao da postavi bombu, samo što je ovaj toliko nespretan pa se ranio i razotkrio, odnosno nije baš vješto imitirao Gavrila Principa. Kad je policija rekla istinu, IDS-ovac Damir Kajin dočekao se na obje noge i jednostavno rekao da policija laže! Sve činjenice, dakle, demantiraju Damira Kajina, čine ga smiješnim i gotovo harlekinom, ali on ne posustaje. On je, poput mnogih drugih u medjima i politici, sebi odavno zadao stereotip. Ukoliko se stvarne činjenice ne uklapaju u taj streotip, odnosno ukoliko se sami događaji ne slažu s njegovim revolucionarnim komunističkim svjetonazorom, on će jednostavno, valjda, poručiti: utoliko gore po činjenice! I tako cijelu javnost vući za nos, danima, tjednima, mjesecima. Sav se sapleo u lažima, mržnji i gotovo bolesnoj opsjednutosti da on bude taj koji određuje razliu između zla i dobra.
Sve to možda i ne bi bilo toliko važno da nije paradigmatično za Hrvatsku posljednjih desetak godina. Laž pretvorena gobelsovskim metodama u istinu postala je moćno oružje u svakodnevnim političkim bitkama. Naraštaj novih ili starih hrvatskih političara, u svom obračuna s prijašnjom političkom nomenklaturom i vremenom očajnički je, u nedostatku argumenata, trebao proizvedene "istine", medije i novinare koji će obaviti taj posao. Senzacionalno pripoćavane i plasirane, "nove istine" trebale su skrenuti javno mnijenje, pridobiti ga za nove "zdrave snage" koje će navodno dovesti Hrvatsku u raj i stvoriti blgostanje. Rezultat je vidljiv i danas na svakom koraku. Tvornicama laži nitko ne vjeruje, a što se raja blagostanja tiče, prije bismo rekli da smo dovedeni u određeni krug pakla.
U zemlji nema tog čovjeka ni vođe kojeg bi većina slijedila, nitko nikomu ne vjeruje, nitko ne zna reći ni kako ćemo iz krize ni kamo srlja ova zemlja. U takvoj poražavajućoj situaciji prosječnom su građaninu ponudii da se navijački svrstava uz "partizane" ili uz "ustaše" iako je od njih prošlo više od 63 godine, za Thompsona ili protiv njega, za "crvene" ili crne". I dok se javnost navodi da na rubu izgreda vodi ideološke bitke, mimo javen pozornosti, iza zastora, užurbano se raprodaje preostala imovina, kriza ubire danak, tisuće njih ostaje bez posla, pripremaju se zakonske osnove da netko već sura postane vlasnik atraktivnih terena neovisno o volji vlasnika, nestaju posljednji znakovi suverenosti. Domovinski rat vodio se ne samo za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda, nego i za suverenost koju je Beograd 70 godina nasilno uzurpirao. Danas je te suverenosti manje nego ikad, o čemu samo simbolično svjedoče strani nazivi na bankama, trgovačkim centrima, zgradama pojedinih tvrtki, o čemu svjedoči, napokon, i sam jezik beznandno preplavljen anglizmima, pa ispada da je govor na čistom i standardnom hrvatskom postao obično mumljanje, a onaj s tuđicama jedino ljudsko glasanje. Te tihe i ključne bitke već su izgubljene. Vlast, i onaj tko njome dirigira iz središta moći na zapadu, postiže svoje ciljeve, utoliko lakše dok je klaunova poput Damira Kajina i medijske mu logistike, koji su nas svojim podvalama i lažima natjerali da se bavimo Thompsonom, partizanima i ustašama. Pustite čovjeka da pjeva onima koji ga žele slušati, a slušalo ga je milijun ljudi u zadnje dvije godine na koncertima, pustite ustaše i patizane, te relikte neslavne prošlosti, učinite nešto korisno za ovu zemlju a prvi bi korak bio da nestanete iz politike i medija za sva vremena i tako učinite najbolju uslugu Hrvatima.

Naslov ne govori o policijskoj akciji hvatanja ubojice(a) Pukanića i Franjića već o vlaku koji vozi ovim prostorima neko vrijeme gdje putnici moraju samo uskočiti u njega, a oni koji to ne učine biti će u njega silom ugurani!Prije 'balkanskoga kongresa' održanog prošloga tjedna u Zagrebu gdje su ministri Karamarko i Dačić (srpski ministar unutarnjih poslova) ocijenili međusobno vrlo uspješnu suradnju , a Michaele Alliot- Marie, ministrica unutarnjih poslova Francuske i predstavnica EU-e, obznanila da su dogovorene konkretne mjere suradnje policijskih i pravosudnih službi u suzbijanju kriminala u svjetskim tiskovinama mogli smo pročitati slijedeće tvrdnje i postavke:'Izgleda da je Hrvatska u velikoj mjeri infiltrirana i potkopana organiziranim kriminalom te da nije u stanju svladati duhove prošlosti ', (Der Bund, 25. listopada);'Smrt te dvojice muškaraca (Pukanić i Franjić op. a) simptom je nečega mnogo većeg i ozbiljnijeg , (The Guardian 29. listopada);' Isprepletenosti na Balkanu i dalje su iste kao i u staroj Jugoslaviji (Der Standard, 31. listopada);'Politička volja Europske komisije da primi balkansku državu (Hrvatska) kako bi stimulirala stabilizaciju ostatka Balkana, kod nekih je članica manja ' (De Volkskrant, 31. listopada);'Stanje je eskaliralo nakon nedragovoljnoga povratka ratnog profitera koji je izbjegao u Austriju', (Die Welt, 3. studenoga);' Balkanska konfederacija organiziranoga kriminala ubojstvom u Zagrebu još jednom dokazala da ne odustaje od svoje moći', (Neue Zurcher Zeitung 3. studenoga);' Balkanska hobotnica Niz kriminalnih djela koja ostaju neotkrivena jasno pokazuje da je država nemoćna ' (Monitor, 6. studenoga).
Kako isčitati naglašene izričaje nego kao indikatore pomnoga i sustavnoga plana?E sad će doći na svoje oni koji tvrde da ja sanjam nekakve urote bez podloge i razumskog objašnjenja... takve upućujem na knjigu Gospodari kaosa u kojoj, na 99. str., piše:Učinak teroriziranja nesrpskih naroda na prostorima dviju jugoslavija ogleda se u nasilnom nastojanju da se Srbi okupe u nekoj umjetnoj državnoj tvorevini, svejedno je li to kraljevina ili socijalistička federacija.Ta nastojanja vidljiva su i iz nekih krugova međunarodne zajednice od samog početka Domovinskoga rata koji su htjeli pod svaku cijenu očuvati bilo kakvu državnopravnu svezu na prostoru bivše države.Zato se nameće logičko pitanje: čiji je to plan i tko je njegov izvršitelj?Njih, zapravo, nije teško niti raspoznati budući se ne trude niti sakriti:Isti oni koji su organizirali lov na gen. A. Gotovinu kako bi mu se sudilo za udruženi zločinački pothvat.Kako se proces u Haagu ne odvija baš onako kako su zamislili (usput, danas je svjedočio Kosta Novaković , treći u hijerarhiji tzv. RSK, osuđen u Hrvatskoj na 20 god. zatvora zbog napada na Šibenik i Zadar i, što je najbolje, faca na interpolovoj tjeralici- kakav divan sud...) jer 'zločinačkoga pothvata' nije ni bilo prešli su na drugu fazu:Uz pomoć medijskih, udružbenih i 'vučjih čopora' diplomacija prijevarom dokazati, kako to piše The Financial Times , da je Hrvatska- 'Kriminalna Hrvatska'.Nisu samo mediji u to uključeni.Iza svake upravljane krize stoje politički pokrovitelji, operatori i taktički izvršitelji.U sustavnoj politici Londona treba tražiti geostrateške interese.Za operativu odabiru se gen. Zagorec i Pukanić, a taktički izvršitelji postaju kriminalne skupine iz Regiona koje postaju, kako Domazet govori u zadnjem broju 'Hrvatskoga Lista' psiholingvističkim reprogramiranjem već punih 5 godina naziva 'zapadni balkan'.Da ovo (sa Londonom) ne bi ispalo 'blebetanje' dovoljno je pročitati knjige: V. britanija i Balkan Carole Hodge, Ljudi za odstrel Marka Curtisa i Diplomacija prijevarom Johna Colemana.Najviše se vrtimo oko 'taktičkih izvršitelja' kojima je lako ući u trag: Oni su neometano ovdje; zajedno sa silnim Severinama, Alkama, Hankama, Fahretama, Karleušama, Cecama i durgim Sekama , odnosno utakmicama NLB lige ali i gospodarskim projektima koje nam upriličiše Vidoševič, Todorić i Mišković.
A sve je zapravo počelo u studenome 2000. kada je Zagreb promoviran kao polazna točka političke tvorevine Južno od Slovenije i sjeverno od Grčke.U njemu se zato, upravo sada, u mjesecu studenome, mjesecu kada najbolje zriju Jugoslavije , održava političko- policijski 'kongres' pod nazivom Pravosuđe i unutarnji poslovi- Europska unija i Zapadni Balkan.Ne može biti i nije slučajno da je istodobno u Banja Luci, 'prestolnici' države u državi nastaloj na zločinu, upriličen susret šefova policije RH V. Fabera, BiH Gojka Vasića , 'RS' Uroša Pene i 'Federacije BiH' Zlatka Miletića.Nije također niti slučajno da je na tom summitu donesena 'povijesna' odluka (nešto me asocira na 1943.) o osnivanju zajedničkoga operativnog policijskoga stožera kao vrhovnoga represivnoga tijela nove/stare države.Osnivaju se zajedničke 'policijske patrole' (ophodnje nikako jer ih je politička korektnost proglasila nacionalizmom) koje će sve dublje zalaziti s obje strane 'granice' da bi se ujedinjenje Regiona brže provelo, ali javnost nikada neće saznati tri ključne stvari: Tko je ubio ivanu Hodak, zko je naručitelj Pukanićeve likvidacije kao ni zašto je ubijen Adriano Čupić?Jer važnije je osnovati regionalni policijski team nego uloviti počinitelje i naručitelje zločina!Samo naivni mogu vjerovati, a i njih je sve manje, da je baš 'Jutarnji' tek tako pustio informaciju kako je naručitelj iz Zagreba, no da je posao išao preko Beograda.Ali nam zato neće nedostajati dakanja i ostalih 'izama' istočne braće.
I na kraju što reći za 'Balkan express'?Kriminalci 'regiona' u toj kompoziciji su obično pogonsko gorivo (lako ih zamijenimo kada 'izgore'), a Pukanić je bio 'potpala' u njegovom ložištu.Stoga se nemojte čuditi ako ujutro na nacionalnoj dalekovidnici umjesto pozdrava 'Dobro jutro Hrvatska' uskoro začujete pozdrav 'Dobro jutro građani zapadnoga Balkan'.Većina će se priupitati: kako i zašto nam se to dogodilo?Pametni već i sada znaju odgovor dok ovo čitaju, a za one koji možebitno ne znaju reći ću još ovo:To je zato jer su politički poslušnici, zapravo bruxelleski klonovi, rashrvaćivanjem Hrvatske, svjesno prepustili da bjelosvjetske i hrvatske medijske zvijeri rastrgaju Oluju !

Trinaest godina nakon završetka Domovinskog rata ništa tako uvjerljivo ne pokazuje da sukob na prostoru zvanom bivša Jugoslavija nije slučajan, kao istodobno hrvatsko dobivanje pozivnice za pristupanje NATO-u i haaško suđenje trojici hrvatskih generala zbog tzv. 'udruženog zločinačkog pothvata'.Kako objasniti da jedna te ista zemlja u istom trenutku može biti poželjan partner, a s druge pak strane biti optuživana da je nastala na zločinu? Ovu hrvatsku kvadraturu kruga moguće je razumijevati samo ako se pođe od pretpostavke da su Slobodan Milošević i njegova 'velika Srbija' bili operatorom upravljane krize koju je nadzirala tzv. međunarodna zajednica, točnije pojedini njezini protagonisti, na primjer Velika Britanija i njezini 'vučji čopori'. Naime, Britanci osmisle isplaniraju a potom preko Beograda ili nekoga drugog tu ideju-plan lansiraju preko političkog, diplomatskog ili medijskog ‘vučjeg čopora’.
BRITANSKE IDEJE I PLANOVI NA VELIKOM RATIŠTU
Prva britanska ideja-plan bila je rat na velikom ratištu (prostor Hrvatske i Bosne i Hercegovine) svrstati u grañanske ili vjerske sukobe, a korijene mu pronaći u «višestoljetnim etničkim mržnjama». Druga ideja-plan odnosila se na to da je Srbe poželjno i svrhovito proglašavati vojno nepobjedivima, a Srbiju najboljim jamcem opstanka i očuvanja Jugoslavije. U okvirima te ideje međunarodno priznanje Hrvatske prikazivati kao 'preuranjeno’, kako bise mogla opravdavati uloga JNA u ratu U Hrvatskoj i srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu. Kvaka 22 ovog britanskog plana sastojala se u tomu da se uz pomoć međunarodnih snaga što dulje osporava hrvatski suverenitet na jednoj treći hrvatskog ozemlja, a ako se Hrvatska odluči na operaciju oslobađanja i ako ona poluči rezultate, nju, tj. operaciju učiniti dvojbenom i prikazati je kao «katastrofalan potez» kako se to izrazio britanski veleposlanik u Hrvatskoj Bryan Sparrow, odnosno prikazati je operacijom 'etničkog čišćenja'.Ideja se sastojala u tomu da nikako Srbiju ne osude kao agresora, nego sve strane u sukobu proglašavati krivima, kako bi se tijekom vremena sustavnim djelovanjem udružbenih i medijskih 'vučjih čopora' postigla dovoljna razina proizvodnje pristanka o 'simetriji krivnje'. I konačno vrhunac, britanska ideja-plan ‘zajednički zločinački pothvat’ ili slučaj ‘Gotovina i ostali’.To je temeljni razlog zašto je Haaško sudište postalo ‘neprincipijelnom’ batinom u rukama tzv. međunarodne zajednice. Ono je i sredstvo i mjesto gdje se 'utvrđuje' simetrija krivnje i 'dokazuje' građanski rat, u kojem su Srbi tek za zanemarivu nijansu bili zločestiji. Zato je Kazneni sud dobio nalog ili zapovijed da «sve strane proglasi krivima, a razlike u krivnji odrediti brojemoptužnica i visinama kazna».
RAT U AFGANISTANU OTVORIO VRATA BRITANCIMA
Hrvatski su generali zanimljiv slučaj u zagonetki zvanoj Haaško sudište. Poslije 2000. odnosno kada je trećesiječanjski ‘vučji čopor’ naložio da se u Hrvatskom saboru izglasa nadležnost Haaga nad oslobodilačkim operacijama i kada je Slobodan Milošević završio u tom istom Haagu tužiteljstvo je počelo dizati optužnice protiv hrvatskog političkog i vojnog vodstva, u kojima su se ihrvatsko političko i vojno vodstvo optužuje kao ‘zločinačka organizacija’ koja je ‘zločinačkim pothvatima’ počinila agresiju na Bosni i Hercegovinu, a u oslobodilačkim operacijama u Domovinskom ratu i etničko čišćenje.U ovako sročenim optužnicama svoje prste imala je politika Velike Britanije, koja je nakon što su 11. rujna 2001. Sjedinjene Američke Države stožernu gravitacijsku točku svojih interesa prebacile na Afganistan, a kasnije i na Irak, preuzela glavnu ulogu u ‘nedovršenom miru’ na tzv. ‘zapadnom Balkanu’.Za to vrijeme pojedinci i skupine iz Hrvatske (politički, udružbeni i medijski ‘vučji čopori’) i u koordinaciji s istomišljenicima u Srbiji i Bosni i Hercegovini radila je na pripremi optužnice, ali je i zakulisno utjecala na Haaško tužiteljstvo.Istodobno u medijskom je prostoru vođen rat, koji je jednostranim prikazima događaja i činjenica proizvodio stereotipe o odgovornosti za rat i počinjene zločine. Informacijski rat u hrvatskim i inozemnim medijima, prije svega britanskim, postao je djelotvorno sredstvo proizvodnje pristanka po doktrini političke ispravnosti. To je rezultiralo stvaranjem novih i obnavljanjem starih mitova i ‘povijesne istine’, koje se drži dokazima iako ih nitko nikada nijedokazao.
OTVARANJE RATNIH IGRA KROZ MEDIJSKI PROSTOR
Prije svega to se odnosi na mit o Tuđman-Miloševićevoj podjeli Bosne i Hercegovine i ‘etničkom čišćenju’ Srba u Hrvatskoj. Namjerno i sračunato stvorena su snažna, posve oprečna, uvjerenja i ‘znanja’ o nekim događajima. Pritom često protagonisti takvih ‘uvjerenja i znanja’ neiznose nikakve argumente i činjenice za ono što tvrde i u što vjeruju. I ne samo to, nego je Haško tužiteljstvo svoje optužnice često potkrepljivalo proizvodima tog informacijskog rata, pozivajući se na njih kao dokaze i činjenice, iako je najčešće, da se ne kaže isključivo, bila riječ o očitojpropagandi i planiranim i plasiranim dezinformacijama. Jedna od ključnih osoba koja i sam proizvod ukupnih događanja raspada bivše Jugoslavije, ali i jedan od generatora krivih lažnih predodžba o tim zbivanjima jest Stjepan Mesić.Ukratko rečeno, Hrvatska ni u vremenima dok je bila veliko ratište, a poglavito sada kad je postala velikim lovištem nije bila omiljena glavnim zapadnim igračima iz prostog razloga što je samom svojim postojanjem stvara' probleme onima koji sebe smatraju upravljačima nadziranog nereda. Još uvijek, ne smo u anglosaksonskim metropolama, ima političkih sila ili 'vučjih čopora', koje Hrvatima nikako i nikada ne će oprostiti raspad Jugoslavije, pobjedu u Domovinskom ratu, samostalnu državu i vjernost Svetoj Stolici.
TAKTIKA ČOPORA POPUT NJEMAČKIH PODMORNICA
Doktrina političke ispravnosti, u mnogo čemu je istovjetna doktrini po kojoj su njemačke podmornice djelovale u Drugom svjetskom ratu, i ako se povuče usporednica među njima, to znači:- neograničeno djelovanje u podmorničkom ratu znači što više potopljenih brodova, odnosno u 'političkoj ispravnosti' više pribijenih neistomišljenika na stub srama;- i kod jedne i kod druge doktrine nema pojedinačnog napada, poželjan je skupni, u obliku čopora, čija je brojnost 6-8, a broj jurišnika može narasti na dvadeset, odnosno pedeset;- polazište za napad kod jedne i kod druge doktrine je ophodna crta, na kojoj se žrtva čeka;-obje doktrine naznačavaju važnost prethodnice. Po jednoj to znači pravodobno otkriti neprijatelja, a po drugoj označiti, stigmatizirati osobu(e) napada;- zavaravajući napad u podmorničkom vučjem čoporu, podrazumijeva odvlačenje snaga osiguranja, a u 'političkoj ispravnosti' napasti pojedinca kako bi se tukla institucija;- istodobni, kao i uzastopni napad i kod jedne i kod druge doktrine ima za svrhu da se u što kraćem vremenu postigne što više torpednih pogodaka, odnosno da se što više otrovnih medijskih strelica zabode u odabranu metu;- noćni napad i napad iz zaronjenog stanja i u jednoj i u drugoj doktrini znači napasti žrtvu na najnižem pragu obrambene sposobnosti;- silina napad i poželjna djelotvornost u obje doktrine postiže se napadom više čopora, dakle brojnošću napadačkih snaga;- u izvedbi operacije kod obiju doktrina zapovijeda se s jednog mjesta, bilo da je riječ o zapovjedništvu na kopnu kao u slučaju njemačkih podmornica, ili iz jednog političko-obavještajnog središta kada nastupa 'politička ispravnost'.
Slijedom navedene komparativne analize, obilježje doktrine političke ispravnosti bilo bi:pribiti na stup srama što više političkih i ideoloških neistomišljenika, u što kraćem vremenu, sa što više pogodaka istodobnim ili slijednim napadom primjenjujući taktiku čopora na najnižem pragu obrambene sposobnosti žrtve napada, pri čemu se zapovijedanje napadnim snagama provodi iz jednog središta.
VUČJI ČOPORI U HRVATSKOM LOVIŠTU
Dok Hrvatskom vlada šutnja, udružbeni 'vučji čopori' ne prekidaju svoj lov na njima omiljenu lovinu – Domovinski rat. Tako je 25. siječnja 2008. udružba simptomatičnog naziva Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću organizirala okrugli stol u Novinarskom domu u Zagrebu na temu «Mediji, politika i nedavna povijest: pisanje udžbenika i prezentacija zbivanja iznovije hrvatske povijesti». Okrugli je stol bio prigoda za predstavljanje i raspravu o publikaciji «Jedna povijest, više historija», koja je uključivala i Dodatak udžbenicima za najnoviju hrvatsku povijest.Stampedo nevladinih udruga na zemlje središnje i istočne Europe krenuo je nakon Helsinške konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, održanoj 1975. s uvođenjem tzv. 'treće korpe' o ljudskim pravima i demokratskim slobodama. Od tada su s političke scene nestali klasični špijuni, a zamijenili su ih djelatnici tzv. nevladinih udruga, kako bi se iza fasade ljudskih prava i demokratskih sloboda prikrio 'intelektualni terorizam' o kojemu je u svojoj novoj knjizi progovorio Jure Vujić.Ono što je u svom planu politička ispravnost zacrtala to su nažalost udružbeni i medijski 'vučji čopori' proveli u djelo. Uspjeli su u posljednjih sedam godina poništiti smirenu, činjeničnu povjesničku diskusiju i predočavanje neprijepornih činjenica kako bi Hrvate neprekidno vraćali uishitrenu i samorazarajuću raspravu o 'fašizmu ' i 'antifašizmu'.
OD 'LATINICE' DO HTV-OVOG 'OTVORENOG'
Tipični primjer doktrine 'vučjeg čopora' ili kako loviti na hrvatskom velikom lovištu je emisija Denisa Latina, nazvana Latinica. Osmišljena u laboratoriju za psihološke operacije na malim se ekranima uprizoruje početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, tj. od vremena kada je politička ispravnost odlučila pisati 'povijesnu istinu' 'zapadnog Balkana', nakon što je postalo razvidno da će Hrvatska na velikom ratištu unatoč nepovoljnim predviđanjima i prognozama izići kao pobjednik.Obmana i prokazivanje dvije su bitna načela ili odrednice emisije tipa Latinica. Njima se gotovo bez izuzetka napada duh hrvatskog čovjeka i naroda. Nakon velikog ratišta i krvi i ruševina, tj. tvarne (materijalne) dimenzije Latinicom i sličnim emisijama poput Otvorenog, Kontraplana ili u U sridu prešlo se na metafizičku dimenziju ratovanja. U takvom ratovanju veliko ratište je zamijenjeno velikim lovištem na kojemu prevladavaju psihološko-propagandna djelovanja. Ona se temelje na psihologiji pojedinca i mase, a u praksi uvijek znače zlouporabu. Preciznije, njima se nastoji ovladati sviješću naroda putem manipulacije, tj. obmanjivanja i prokazivanja, ali i rastrojavanja čovjekove osobnosti i njegova integriteta. Bez ikakve dvojbe ovaj tip djelovanja u svojim temeljima je krajnje nemoralan. U njemu nema izravnih fizičkih žrtava, ali zato ima percepcijskih. To dakle, nije napadaj u sferi fizičkog, nego duhovnog.Sveznajući 'vučji čopor' ili 'vučji čopor' opće prakse, a prema dogmi političke ispravnosti ima zadaću uvijek i svagda nanjušiti 'neprijatelja' a onda ga napasti, ili prosvjetljavati 'neuki' puk kako bi se instalirala prihvatljivost kao element proizvodnje pristanka. Za ispunjenje tako zahtjevne zadaće potrebni su mediji, prije svega televizija, i na njoj voditelji moderatori i naravno izvršitelji ciljeva koje je postavila 'politička ispravnost'.
Pripadnici sveznajućeg 'vučjeg čopora' se regrutiraju (popunjavaju) iz raznovrsnih područja društvene djelatnosti. Ovaj 'vučji čopor' nema čvrstu strukturu kao recimo udružbeni ili medijski, jer po doktrini političke ispravnosti on djeluje iz 'zaronjenog stanja' i u 'noćnim uvjetima', dakle maskiran je. Prepoznaje se po nastupima u medijima, osobito na televiziji. Neki od članova tog 'vučjeg čopora', a ponekad više njih zajedno nastupaju u istoj, ili u različitim emisijama, i gotovo svakodnevno su 'gosti' u domovima diljem Hrvatske.
TREĆESIJEČANJSKI VUČJI ČOPOR
Sveznajući 'vučji čopor' ili 'vučji čopor' opće prakse udarna je snaga političke ispravnosti za proizvodnju pristanka u javnom mnijenju. 'Čopor' nema čvrstu strukturu. Članovi se popunjavaju iz svih područja društvenih djelatnosti.U hrvatskom slučaju, sveznajući 'vučji čopor' čine određeni novinari (Kuljiš, Hedl, Babić, Mijić, Malić, Butković, Gjenero, Čičak, Matija Babić, itd.), političari (Vesna Pusić, Pupovac, Kajin, itd.), svećenik (don Ivan Grubišić), odvjetnik (A. Nobilo), profesori (Goldsteini, Puhovski, Banac, itd..), psiholozi (Mirjana Krizmanić), etnoantropolog (Sandi Blagonić), kulturnjak (Zvonko Maković), sociolozi (Dražen Lalić), itd... Po hrvatskom velikom lovištu tumaraju svaki dan posredstvom elektronskih i pisanih medija, a što im svjesno i po zadanom planu omogućavaju voditelji moderatori tipa kao njihovi vjerni jataci.Dolaskom 2000. na vlast trećesiječanjskog 'vučjeg čopora' hrvatska stvarnost odjednom gubi svaku romantičnost i postaje sivom. Kao da se ispunilo Watzlawickvo predskazanje, i od tada Hrvatska ulazi u dugo razdoblje mamurnosti i kojem kao da kraja nema. Umjesto razračunavanja sideologijom komunizma, uslijedilo je razračunavanje s izranjavanom hrvatskom tek izašlom iz rata.Trećesiječanjski 'vučji čopor' svjesno je pristao u djelo provesti zadaću zastrašujuće demoralizacije ljudi koji su bili izloženi agresiji, kojima je oteta imovina i čije su obitelji uništene ili raseljene. Od tada, dakle, od 3. siječnja 2000. Hrvatska i Hrvati postali su laboratorij u kojem se provjerava naputak Zbigniewa Brzezinskog, i koji govori o tomu da se čovjek i narod najlakšedovodi u stanje proizvodnje pristanka, ako mu se «sustavno otima samopouzdanje, i volja za život, ako ga se neprestano kritizira i ne dopusti mu se da nešto znači, a sve u njemu smatra se lošim.»
STRATEGIJA BRZEZINSKOG IPAK POBJEDIVA
Slijedom 'naputka Brzezinski' po prešutnom nalogu ustoličenog trećesiječanjskog 'vučjeg čopora' podređeni medijsko-udružbeni 'čoporčići' otpočeli su svoj lov na hrvatskom velikom lovištu uporabom verbalnog streljiva, poput, govora mržnje, fašizama, deset mračnih deset godina,detuđmanizacije, rigidne desnice i to u državi čija je nezavisnost i sloboda izborena s mnogo krvi njezinih branitelja i velikim žrtvama njezinih žitelja. Tim verbalnim streljivom prvo se počelo pucati na branitelje i generale, a potom na sve one koje su oni označili kao protivnike 'demokracije i ljudskih prava'. Po naputku političke ispravnosti politički trećesiječanjski 'vučji čopor' svjesno je pristao da žrtvu i patnju, ali i ponos i dostojanstvo ne samo jednog naraštaja hrvatskih žitelja podaštavaju do mjere da će suicid hrvatskog branitelja tijekom vremena prestati biti bilo kakva vijest.
Za pouku: Svaka je strategija pobjediva, pa i ona ‘vučjeg čopora’ unatoč tomu što je obilježena pridjevom britanski.