Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Uvijek sve završi bliže boli, uz rijetko sjećanje... skidam crni "niz" sa svog vrata.... rekao si mi "oprosti, ne mogu", vidjela sam... mogli smo imati nas, ali sad te se i ne sjetim, vrijeme mi leti i kao da nismo zajedno sanjali....često se pitam gdje si sada ti... hladno je ...grije slabo svjetlo sunca, mjesec je opet pun samog sebe i prsnut će jednom za ne znam čije boli... ali ovaj put ne za moje :)

........nebo šalje slabu svjetlost
da u tvojim rukama probudi mrak
i odnese ga na neke nove staze
neprohodne za moje korake.
Tražila sam svijetom slične vatre
nad vrućom siluetom jednog pitanja
koje je u meni rađalo novi početak....
prepustila sam anđelu da me zaobiđe
i krene nekim drugim dušama
koje ga više trebaju nego ja.
Priželjkujem krila sna na svoje oči
jer znam da ću jutrom opet moći
tražiti sklad sa planetom
koja se tako neumorno vrti oko sebe
i pokazuje tu stazu koja joj je namijenjena.
Između dva horizonta nebo je objavilo svjetlost
i nije probudilo mrak u tvojim rukama,
ali te odnijelo na neke nove staze
neprohodne za moje korake.
Neću više tražiti svijetom slične vatre
niti ću loviti siluete ispraznih pitanja,
koja u meni ne rađaju novi početak.
Zamolit ću anđela da mi ipak dođe
i krene malo mojom dušom,
jer ja ga trebam sada više nego ikada
uz san koji ne zastire oči, ali pokriva dno
iz kojeg ću jednog jutra krenuti
tražiti sklad sa ovom planetom
koja se tako neumorno vrti oko sebe
i pokazuje tu stazu koja mi je namijenjena.
(22.1.2004.-neke nove misli)

Osjetiš li?.....prije sna... dah Ti lebdi iznad usne....preko obraza Ti klizne sve do tvoje kose guste, pa se zaigra u trenu labirintom tjemena i kad pokupi Tvoj miris odleprša tad u mrak...to sam ja...to Te moje ruke grle iz daljine prije sna...ja Ti dođem tek onako da Te dirnem i prevarim samu sebe da sam tu kraj Tebe... da Ti gledam oči sklopljene.....za nas...
(Lvky, 2003.)

Ulazi Hercegovac u autobus i pita vozača: "Je li tako da cvijeće ne plaća autobusnu kartu?"  "Tako je." -reče vozač. "Uđi, Ružo!" - ma, nije samo vic :)

Time can never mend
the careless whispers of a good friend
To the heart and mind, ignorance is kind
there's no comfort in the truth
pain is all you'll find
Should've known better
I feel so unsure
as I take your hand
and lead you to the dance floor
as the music dies, something in your eyes
calls to mind the silver screen
and all its sad good-byes
I'm never gonna dance again
guilty feet have got no rhythm
though it's easy to pretend
I know your not a fool
Should've known better than to cheat a friend
and waste the chance that I've been given
so I'm never gonna dance again
the way I danced with you
Tonight the music seems so loud
I wish that we could lose this crowd
Maybe it's better this way
We'd hurt each other
with the things we'd want to say
We could have been so good together
We could have lived this dance forever
But noone's gonna dance with me
Please stay  ...and I'm never gonna dance again
guilty feet have got no rhythm
though it's easy to pretend
I know your not a fool
so I'm never gonna dance again
the way I danced with you...
(George Michael)

Donošenje odluke u svijetu oskudnosti traži od nas da nešto žrtvujemo, tj. košta nas prilike da činimo nešto drugo i to je izgubljena mogućnost jer nismo  koristili nešto, a mogli smo.

.... jedan pogled lijepih očiju, dobra glazba, topla soba, udoban ležaj, fino piće....:)  stvarno nam malo za sreću treba, a imamo toliko želja za koje unaprijed intuitivno znamo da nikad neće biti ostvarene ili će biti.... tko zna? :)

Nedostaje mi naša ljubav, zlato... bez nje se život kruni uzalud...nedostaješ mi ti, kakav si bio... nedostajem si ja... onako luda...znam da vrijeme ne voli neke nagle poteze... i da je svaki hram uprljalo...ali meni, eto, osim nas dvoje ništa nije valjalo...

Te pogrešne riječi  uzele su sve... razum i srce, dodir istine... a jutro me moli da zaboravim na sve i ništa ne boli kao gorko kajanje. Pusti suze neka govore kad bez riječi ostanem, pusti druge nek' nas zavole ...ljubav tiho umire. U posljednje sate riječi utjehe nikako da vrate to što bilo je, a jutro me moli da zaboravim na sve, okusom od soli što na licu ostaje. Ja moram dalje, s tobom ili bez tebe... ja moram dalje.... osjećam da nebo se bliži, jutro me ne poznaje ...nek' nas drugi sada zavole kad nama ne ide ...ti u meni živiš previše, ali oblak iznad sreće je ....
 

Nešto novo... malo :) Sve ono što slutim u tami...kad je pravi tren... ne znamo ni ti ni ja...hajde, nagovori me da budem tvoja....riječi su sitna zrnca koja nas vode jedno drugome... svi znaju da se krijemo od pogleda...a baš je pravi tren da me nagovoriš .... 03.01.2004. 07:28:05
nešto malo....za reći.... Mirišeš na zelenu travu, na snove i poljupce, odvedi me do tamo, da u noći Punog Mjeseca nađem zaklon u tvojoj zaljubljenosti. 02.01.2004. 12:17:10
 

Es tarde ya
Pero da igual.
La noche es fría
Las manos ni las sentía.
Quietos los dos.
Callándonos
Las horas que pasarían
puede que fueran días.
No hay violines pero estás tu
no hay parolas pero está tu luz
Estamos congelando el amor
Para conservar lo mejor
No te preocupes porque
Nada es imposible
Si se funden los fusibles
Del corazón
Nada es imposible
Podemos hacernos invisibles
Con mi amorSi somos dos.
Nada que ver
Que torpe proceder
Mi timidez repentina
Mi risa de serpentina.
Nada que ver
Un charlatán de ayer
Que diferente sentía
Solo con compañía.
No hay atardecer pero me miras tu
No hay brisa de mar y no suspiras tu
Estamos decorando este rincón
Poniendo a la ciudad en situación
No te preocupes porque
Nada es imposible
Si se funden los fusibles
Del corazón
Nada es imposible
Podemos hacernos invisibles
Con mi amor Si somos dos.
(Ricky Martin)

Kao da se vrijeme zaplelo u kazaljke sata na tornju...ni ljeta ni zime ne dotiču me, što mi znači cijeli svijet otkad znam da više tvoja ne mogu biti. Ja nemam tako lake korake da ti tako krenem kroz tvoje snove, da te usnama probudim, da ti dam sve darove duše svoje, a to je sve najbolje što znam, sve najbolje... i sve ću preživjet na sve sam hladnoće života spremna, ali moram se pomiriti što te više nemam...

Samo ti si znao moj kod, moju narav bolje od svih i kad mi treba sidro za brod, kad mi treba rima za stih...Ne znam kad je krenulo na zlo, sitne laži, sumnje i strah, a kad zvijezda padne na tlo više nije zvijezda... nego prah...Kazna je što pamtim tvoj smijeh...kazna je što previše znam...zločin je što prizivaš grijeh...i još brineš živim li  sama...Kazna je taj život za groš...kazna je žig dodira tvog...zločin je što voliš me još...Bog nek' oprosti... zato je Bog...i još jedan tamnosivi grad...nova prazna ruka uz skut...i još jedan dan kao Had...i još jedan nedosanjan san pred put...a kraj mene opet lik nov...novi izgovor za zlu kob...treba li ti drveće ili krov?, ...treba li ti gazda ili rob?.....

Čekaš me sa srcem na dlanu i čežnjom u grudima, da nas vječnost trenutka spali u jedan tren. Dalek je to put, koliko sam već puta tako čekala. Mjesec se prazni, hladno nagnut na jednu stranu, nebo boje mog kamena obješenog oko vrata pokazuje mi dvojnost toga, koliko mi je dalek put i koliko još noći boje mog kamena trebam proći da bih te našla tamo gdje si oduvijek bio.

"""Gledajući u stranu, strast ti vene sa rukama na ramenu mom. Smješak ti je mio, riječi moje ni nježne, ni grube. Kolike sam voljela do sada? Koje ruke pamtim? Koje zube?? Prošli su ko' sjena kraj mog tijela ne srevši se sa plamenom mojim. Mnogima sam na koljena sjela, sada sjedim na nogama tvojim. Oči su mi poluzatvorene i ja sanjam o drugome nekom, ali ljubav prošla je i mene, pa tonem u dragom i dalekom... i ko' što smo slučajno se sreli, rastanak će biti bez ganuća. Ja ću proći putem pored tebe da prokockam sve te tužne zore, a ti ne diraj one neljubljene i ne mami one što ne gore…"""