Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Nema me više u tvojim molitvama, više me putem ne prate. A noć mi prijeti, ponoć i pusta tama, kad me se samo dohvate. Više me ne voliš, kad se vraćam nisi budan, ne goriš, gasne naša zvijezda čudna, lažna srebrna stvar. Daleko putuješ, vjetar nudi neke rime, kupuješ, pristaju uz moje ime, dva-tri stiha na dar. Ne slušam više šta šapćeš dok snivaš, plaši me koga spominješ. I sve si dalji, a sve mi bliži bivaš, kao da opet počinje... Ali me ne voliš, to se uvijek drugom desi, govoriš, ali više ne znam gdje si, da li netko to zna? Šta sam uradila? Kakva tužna humoreska! Gradila ispod gradova od pijeska dubok bezdan bez dna.
(Balašević-malo sjetno)

Samo je jedan kutak svemira kojeg sigurno možemo popraviti, a to smo mi sami.

U mramornom podzemlju naslonila sam se na zid. Vrijeme je za početak drugog poglavlja života. Magnet srca još uvijek privlači pogrešne ribare koji bacaju mreže u moje more i uvijek me žele uhvatiti privlačnim bojama svojih obećanih svjetova. Tvoj potonuli red u neredu mi se objavljuje i nastanjuje se u šumama mojih snova koji gospodare noćima punog mjeseca. Okružio si mi tijelo neprekidnim lancem neprilagođenosti drugim muškarcima, zaobišao si sva pravila dobrog ukusa i odvojio me od stvarnosti u neka davna vremena, stavio svoj žig i nestao. Kamen uronjen u dno teško se otkopava, a da ne ostavi svoj trag u pijesku. Što dublje silazim, bliža sam padu u nepovrat. Zavladao si jezikom ptica u mojoj svijesti i znaš da ti ne treba puno vještina da bi opet zauzeo svoje mjesto tamo gdje je već dugo nemir novog bića koje nastanjuje šumovite predjele opustošenog srca.

E da knjigu pišem ponovo
sad bih znala gdje sam griješla.
Sad bih znala kojim putem krenuti,
sad bih znala sve.
E da knjigu pišem ponovo
kada bi se vrijeme vratilo,
ti bi tu kraj mene sanjao
ispod svile mjeseca.
Molim te, ne stavljaj mi sol na ranu,
molim te, i bez toga dosta boli...
Sada mi je jasno, sada kad je kasno
Trebala sam ostati, trebalo je hrabrosti...
Trebalo je znati dijeliti,
a ja bila mlada pa nisam znala davati.
Prerano je bilo, dušo, prerano,
a sad se bojim da je prekasno.
E da mogu sada ponovo...
sad bih samo srce slušala...
(Parni valjak)

......da ti tvoja medna usta
još jednom poljubim
pa da se nikada
iz sna ne probudim.
Ništa me ne boli
samo mi se srcu rana
pozljeđuje stara
jer me ti ne voliš
dušo iz njedara.
I onda kada umrem
ostat će mi jedna želja
što dolazi kroz sne,
što ti bar nikada
ne poljubih usne.
(stara pjesma nekog naroda)

On govori moje ime nježno ...kao Ti... donosi smijeh i radost, drhtaje srca.... kao Ti.. i voli moju nježnu kožu dodirivati ...kao Ti. On me noću zove telefonom da bi mi čuo glas i poželio laku noć.....kao Ti. On ljubi božanstveno i daje se poput slapa vode.....ali NE... kao Ti. Kao Ti ....nije nitko...i kao Ti ne zna što meni treba, što me čini sretnom i po čemu znam, da si to.... Ti. Čini se kao da je isto, ali ne… kao Ti... nije me ljubio nitko i nije mi se davao nitko sa toliko ljubavi..... kao Ti.
(srela sam danas u "Mercatoru" moju najveću ljubav i evo - malo prisjećanje na one dane kad smo se voljeli)

nekako s proljeća
uvijek meni doluta
neka čežnja tamna
tiha mudrost davna
spuštam ja stare kofere
na perone sudbine
to je miris zrelih godina
moj kaput baš je težak najdraža
nekako s proljeća
ja se sjetim starih drugova
probude se u meni
svi derneci pijani
tad nosim stare cipele
one znaju moje ulice
to je boja crnoponoćna
moji koraci baš su teški najdraža
i opet taj osjećaj samoće
kad neće nikog mene krene i hoće
i opet mrakom svoje pjesme bojim
pijan od želje, za usnama tvojim
sav sam ti od ludila
nekako s proljeća
...nekako s proljeća
sjeti mene nepravda
na pobjede, poraze
i sve lažne obzire
napravim račun praštanja
popijem pusta maštanja
to je ukus lijepog kajanja
moji kapci baš su teški najdraža
nekako s proljeća
noć mi oči otvara
nemam san da uhvatim
nema dana da ne izgubim
a hoću, da te vodim ja
tragom sunca, jugom maslina
to je dodir tvojih bedara
moja duša baš te voli najdraža
sav sam ti od ludila
bez tebe s proljeća

Ispod kamena kao spomena na prijeđene staze, spavaju vilinske suze koje ne smiju na dnevno svjetlo neba, jer ono mijenja svoju odoru kao što se mijenja sudbina čovjeka. Ispod kamena daha uzmi tri mjerice za mene i otpuhni mi ih da me kao meki plašt zaogrnu tvojim mislima i osjećajem slobodne pjesme u eteru, koji pronosi ovaj noćni mir. Bjelina je okovala moje srce u hladnoj noći kristalne polovice Mjeseca koja se geometrijski ocrtava na tamnoplavom baršunastom svodu, dok neke struje klize niz skrivene tragove želja i pokazuju put kojim trebam poći. Što i kako, gdje i s kim? Ispod kamena kao spomena na prohujale staze, više ne spavaju moje vilinske suze. Esencija životnog prostora se proširila u neke druge smjerove i želje su se uskovitlale u požudi ruku, koje donose dar na vrata malog stana gdje se sjene igraju jedna s drugom.

Pobjegnimo koji dan na more, pobjegnimo sat il' dva ...loše mi se piše, ide mi sve gore, pobjegnimo ti i ja. Ovdje ima malo neba, ovdje ima manje ptica...sjene nam se vječno slažu meni preko srca, tebi preko lica. Ovdje nema ničeg pravog, televizor, lica ista...tamo kasna zvona zvone, svježa posteljina, tijelo tvoje blista. Pobjegnimo koji dan na more, nek' sve ovo nosi vrag, ovdje samo stariš i sakupljaš bore, zametnimo svaki trag. Mi bismo tamo jednog jutra kao zmije kože svukli, popili svoju kavu, a udarci su ovdje potajni i mukli...

Kad dođeš, zatvori vrata i ostani tu. Možemo li imati sve? Još nije kasno, ali moram ti reći da je bez tebe sve glupo. Hajde, ne budi zao, sjedi kraj mene, pričat ću ti što sam sve živjela bez tebe. Kako sam se budila jutrima i nisam nalazila razloga za buđenje, kako sam hodala putevima i nisam vidjela ima li im kraja. Pričat ću ti kako sam uvijek željela znati misliš li na mene kao i ja na tebe. Hajde, ne budi zao, sjedi kraj mene i saznat ćeš koliko me truješ i koliko ćeš u mom dodiru tražiti spas od svog života i lutanja. Možemo li imati sve? Znam, možda naivno zvuči, ne mogu ti reći baš sve što sam radila u proteklim životima. Rano je, ne moraš ići, jer tvoji putevi isto kao i moji nisu i ne vode nikuda. Hajde, ne budi zao, sjedi kraj mene i saznat ćeš sve ono što si do sada slutio i čemu si se nadao. Saznat ćeš koliko si me dozivao i tražio u drugim ženama, osjetit ćeš da si se vratio na izvor i zajedno ćemo se okupati u toj bistroj tekućini i …..hajde, ne budi zao, zagrli me i poljubi. To sam i čekala.

Oh-oh, yes I'm the great pretender
Pretending that I'm doing well
My need is such I pretend too much
I'm lonely but no one can tell.
Oh-oh, yes I'm the great pretender
Adrift in a world of my own
I've played the game but to my real shame
You've left me to grieve all alone.
Too real is this feeling of make-believe
Too real when I feel
what my heart can't conceal.
Yes I'm the great pretender
Just laughin' and gay like a clown
I seem to be what I'm not, you see
I'm wearing my heart like a crown
Pretending that you're still around.
Too real is this feeling of make-believe
Too real when I feel
what my heart can't conceal
Yes I'm the great pretender
Just laughin' and gay like a clown
I seem to be what I'm not, you see
I'm wearing my heart like a crown
Pretending that you're still around.....(The Platters)

Podsjetila me jedna zimska ptica na riječ "valentinovo". Ubacila mi je taj kukac u uho i ne mogu, a da se ne sjetim kako je lijepa ta riječ... i taj dobri svetac Valentin koji je kao štitio zaljubljenike. Mediji se taj dan raspričaju o sv. Valentinu, zavrte se mnoge ljubavne pjesme, (isto kao i svaki dan), a već se i sad po shopping centrima "crvene" razna srca sa "I love you", "you're my everything" šalice sa istim natpisima (iz jedne takve obvezno ujutro popijem prvu kavu), kuhinjske krpe sa "I love you" i kako onda ne sjetiti se zaljubljenih i sv. Valentina. Na svakom koraku probodena srca iz kojih izlazi strijela, cijedi se krv u neku posudu, prozirni anđeli pozivaju "love me tender" i naravno... moram kupiti bar jedan artikl i podsjetiti se "što to bješe ljubav i kako je lijepo biti zaljubljen" :) šteta što traje samo jedan dan :)

Gdje li si se do sad skrivao?
Znam, negdje si uživao.
Kad god došao, dobrodošao mi
a jedno za drugo jesmo li stvoreni?
Ja odavno nikog ne ljubim,
ali nisam spremna sve da izgubim :)
Kad god došao, dobrodošao mi
a jedno za drugo jesmo li stvoreni?
Podsjeti me što to bješe ljubav
i bar na tren biti zaljubljen.
Što to bješe ljubav
i bar na tren biti zaljubljen :)

Ne želim znati ni gdje si ni s kim si. Ne želim znati ništa o tebi. Ne želim ti čuti ni glas ni vidjeti tvoj lik. Ne želim ni tvoj dah na vratu, ne želim ništa što dolazi od tebe. U ovom danu koji ima 24 sata želim taj 25. sat tebe ili ništa. Sve ili ništa. Ne želim više biti ono što nisam niti raditi ono što ne želim. Ne želim više ni željeti. Ne želim ni da mi se želje ostvare. Želim da ne želim. Samo trenutak kad si tu... a kad odeš, nije me briga ni gdje si ni s kim si, niti želim gledati te mutne oči koje ponekad nisu takve kakvima se čine. Nesretan si. Nemaš korijen nemaš sebe. Kad pronađeš sebe, možda ćemo se sresti negdje na sredini puta.

Na Marsu je "spirit" pronašao vodu .... Selimo li se na "mušku" planetu :)