Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Riječ je dio svjetlosnog tijela, a pogled je duboka tama iz kojeg sam sa obala duše krenula prema tebi. Onaj most što spaja plavetnilo dalekog horizonta na dva prostorna kraja i donosi osmijeh na usne, želi spojiti igru jezika i zuba, želi dodir u nama i poljubac vlažan, mekan i čeznutljiv kao pogled koji prati neostvarenu želju. To je igra što traje vječno, dok se želja ne ostvari. Neostvarena želja je vječna do svog ostvarenja, a planeta zadrhti u svakom slučaju kad se moja iskra dotakne tvog tijela.

"... Gdje li si se do sad skrivao? Znam, negdje si uživao. Kad god došao, dobrodošao mi, a jedno za drugo jesmo li stvoreni? Ja odavno nikog ne ljubim, ali nisam spremna sve da izgubim :) Kad god došao, dobrodošao mi, a jedno za drugo jesmo li stvoreni? Podsjeti me što to bješe ljubav i bar na tren biti zaljubljen. Što to bješe ljubav i bar na tren biti  na tren biti zaljubljen.." :)

"nikada ti neću pjesmu napisati, njemu sam sve pjesme napisala…nikad u meni sreću nećeš naći, drugom sam dušu odavno darovala ..." (Toše Proeski)

 


''...jer moj je život igra bez granica, umorna priča, trganje stranica... na kojima ništa ne piše; jer moj je život vječito padanje, kad zbrojim poraze, ništa ne ostane...samo još vučem navike...sve na tome ostane...''

Došao si sinoć sa silnom strujom zraka, što te pratila kroz otvorena vrata. Noć me zaboravila pohoditi i nježne namjere, koje sam imala prema tebi, gibale su se i povijale prema tvom srcu, dok sam sjedila i nijemo željela ukloniti pramenove briga sa tvog čela. Razni su nam putovi do gole istine... život piše svoja slova... mi kreiramo u snovima neke krhke priče kojima odlazimo preko granica i tražimo svoje lađe da nas prevedu preko te rijeke života. Teško je kad se u srcu rađaju sasvim druge zore, plave i hladne, a život prostire druga jutra... druge stvarnosti. Uvijek u sukobu sna i života... dodajem zrnce sna u korist mog života pa da se ta 'libra' konačno umiri.

Elizabeth David:  "Postoje ljudi koji vam izvade srce i postoje ljudi koji ga vrate na mjesto."

Život je prilika - iskusi je.

Na graničnom području zadnje misli dolazim do tebe da bih sebe objasnila. Dok sam izrastala iz sebe, hranio si me ljubavlju, prepoznavao među posrnulim siluetama u neko gluho doba noći, među onima što ne žele pravocrtna gibanja. Tražio si u meni krajnji smisao svog postojanja…. volio si me. Iz rukopisa iskustva zrelijih godina, kroz neukusne konverzacije, dolazili smo do preklapanja puteva, križanja putanja i zaobilazili se u širokom luku. Pokrivala sam se čežnjom i preko glave, samo da te ne nazovem. Davno naslućeni posljednji mrak ostavio je tek jedva otvorena vrata za tračak svjetla. Brisao si moje ime sa svojih usana svakim gutljajem žedne vode, ali… volio si me. Dok su se drugi okretali za mnom, ti si me volio. Išao si usporedo sa mnom, ali u drugoj dimenziji postojanja. I dok sam još uvijek među onima što ne žele pravocrtna gibanja, tvoje je postalo tako patetično predvidljivo da sam shvatila…nema te više… iako si me volio.

"Kad ljubav i strast postanu prijatelji, prinose za žrtvu i srce i dušu."

 "Odavno već nisam mislio o tebi,
među nama dani i godine stoje
nikada te više pronašao ne bih
da se jučer nismo vidjeli nas dvoje...
Stigao sam kasno,  stajao na cesti
i slučajno tebe ugledao tada
ni slutili nismo da ćemo se sresti
pod svjetlima ovog bezimenog grada...
Pričaš mi o svemu,  hodamo polako
odavno se nismo isplakali tako...
Ostala si uvijek ista
i ove suze na licu tvom
Ostala si uvijek ista
Jedina žena na putu mom..
Ostala si uvijek ista.....
Stigao sam kasno,  stajao na cesti
i slučajno tebe ugledao tada
ni slutili nismo da ćemo se sresti
pod svjetlima ovog bezimenog grada
Pričaš mi o svemu hodamo polako
odavno se nismo isplakali tako
Ostala si uvijek ista........."
(Mišo Kovač / Toše Proeski)

Oprosti što u odlutalom danu od tvog snježnog daha sad dodirujem nečije tuđe lice i njegovu kosu…Oprosti što te nisam odtugovala kako treba, oprosti jer ću umrijeti smrću sjene i prije toga ti napisati pismo... koliko si me volio. Oprosti što sam te pokrivala valovima mora i zato što sam dodirivala po strunama tvog života neke teme od čega i gromovi zanijeme oprosti što sam te čekala u gradu južnog vjetra i što odlazim bez riječi, jer sam mjesecima bila vjerna nekoj slaboj točki, a ti bosonog i bijedan, mislio si da sam tvoje duše samo sjena. Sačuvaj taj plamen neka u vječnost gleda i na usnama neke druge neka pobijedi tog svjedoka, dok ću ja zaploviti sjevernim morem moje ljubavi i otisnuti jednu bijelu jahtu sa nekog udaljenog doka. Bez glasa nestajem, jer sam usnama dodirnula kožu u koju se ne mogu zavući onda kad mi je hladno i ne želim tvoju naklonost ovih dana, jer mi više nisi u modi i tvoje usne ne želim ljubiti gladno. Iza leđa od granita ja sam umorna od ovih snova, što mi najavljuju život bačen u apetite tame...ti si mnogo više učinio od zore novog dana i vratio si me na početke mene same. I sad ću filozofski završiti ovu priču o nama, dok pamtim naš susret  kad si me kupio slatkoćom, a vrijeme je od onda do sada između nas satkalo mnogo laži, koje se izgovaraju lakoćom. Nedorečena sam u svom plavom snu o priči koju su mi mrtvi pričali iz doba kad si crno vino pio...i....., hvala ti, moj mrtvi šapate, što si ipak u jezeru ljubavi jasne poruke od mene krio...

treća, sedma, 14.-ta godina??? hm, mislim da nisu krize u brakovima, već u ljudima..(najviše zbog ekonomskih razloga)... ja sam prošla treću... krize nema, što se više upoznajemo, to je interesantnije. Zašto? jer nismo sve rekli na početku... pričamo.. malo po malo.... :)

toliko tame koja se skupila na jednom mjestu, pustila je trak života u ... moj život... povratak :)

Iznad mrtvih voda letiš ili kasniš na otkrivanje misterija. Pripremam se u samoći za tvoj dolazak, učim tajne iz zatvorenog oka, tumačim ključne dijelove i brzopleto bilježim kazivanja što mi ih govore tajne. Vraćam se među žive. Umorna sam od umora i nekog neobjašnjivog hlada ovih dana. Spavam i nad mojom glavom visi mrtav mjesec, sa neba mi pruža ljestve za uspon u smrt duše, letim da vidim kamo vrane nose moje vrijeme i vidim vrata što se otvaraju sa dalekog zapada, istoka, sjevera i juga. Živo mi govore tvojim neusklađenim mislima, griju me tvoje oči iz daljine i dozivaju ponovno u hladne dane, ali još toplije srce.

Polako sam shvatila da si mogao otpasti iz mog života, kao slomljena karika čvrstog lanca sjedinjenja što traje i traje. Kako mi je jučer nebo bilo milostivo!! Tvoje kretnje nisu ispunile jučerašnje jutro. Sve je bilo čudno. Prazno. Tiho. Sablasno. U tom kišnom jutru, bila sam samo ja i ovaj neumorni globus koji se tako uporno vrti sam oko sebe! Zaledila sam jučerašnje jutro i otpuhnula ga kao tanku koricu neka se izgubi u beskraju vremena. Moje jutro je počelo drugačije. Danas. Život teče venama, urgentno najavljujući kako više nema onakvih stanja kao jučer. Jesenje lišće se okitilo divnim zlatnim bojama carujuće jeseni, a zvjezdani krug je noćas bio sakriven gustim sivim oblacima, prepunim vode, prepunim nepomiješanim ludim jutrima i još luđim noćima. Njihov put, put tih sivih oblaka, otpuhnuo me danas na ove bijele stranice gdje izlazi dio pocijepane jezgre preplašenog srca. Tu si. Sve je opet dobro.