Cvijet kraj izvora...je sjena duše

autumn

... bilo jednom...

U mislima tisuću pitanja. Odgovora nema. Zapalila se vatra s mjerom i bez mjere i ne gasi se, ali tamo na nekoj obali sjevernih mora oblaci su se zbližili više nego mi. Ponekad osjetim kako zadrhtiš pod mojim prstima. Ponekad. Još uvijek moje ime leluja na tvojim usnama, a pod trepavicama čekaju zelene oči kako bi uronile u taj plavi bezdan. Noćima sam razmišljala i izmišljala sama za sebe neke scene, pokrete, nastupe i, vjeruj mi, ništa nisam smislila. Neka u novom danu sve potekne i protekne onako kako bi valovi crtali na pješčanoj obali skladne apstrakcije. Dočekat ću rađanje te dvije zvijezde.

James Boswell: "Nemoguće je točno odrediti trenutak rađanja prijateljstva. Kao što postoji kap koja prepuni posudu kad je punite, tako nakon niza prijatnih gesti postoji ona koja vam prepuni srce."

U trajanju od trajanja, u noći što kao razgolićena tajna obavija tijelo na krevetu i odnosi ga u svijet bez snova,  zbližava me nešto toj noćnoj priči, toj razgolićenoj tajni. Znam da u drugom danu od nekad dočekuješ taj san, znam da na tvojim usnama nema osmijeha. Sudbina je opet promiješala naše životne karte i nekome oduzela nekog, nekome dodijelila nekog. Kome li je mene dodijelila? Neki prolaznik u mom životu daje svoj odraz u zrcalu mog oka i pokušava hodati tragom mojih stopa. Polako mi prilazi i podiže dlanove na kojima se ocrtavaju linije duše što je prošla svoj put. Mnogi prolaznici prolaze i zastanu, okrenu se i nestanu. Čekanje nema smisla, ako se ne zna koga se čeka. Zvijezde bi mogle pokazati put onom tko zna čitati znakove neba i tko je hodao nekim usamljenim cestama ovog globusa. Opet crtam u pjeni neke konture nečijeg lica za koje ne znam je li moje ili čije li je? Jutarnje Sunce, veće od mog uma, zasjenilo je tamno nebo i presjeklo osjetljive oči duše, što gledaju i mudro šute. Ostajem tu, na istom mjestu...gdje me je pronašao neki prolaznik i možda kao pretposljednji čuva taj plamen srca što još uvijek gori istim sjajem.

Uveo si me u kult centra svog bića. Poništio si mnoge težine i sjene moje duše, tvoj jezik je imao ukus prijekora. Ljubio si me dok se nisu oglasili leptiri ispod struka. Na kraju tih izvora jednoznačnosti stvaraju se dimenzije traženja zlatnih nijansi i ostajem bez težine u centru. U dubokim svjetovima pritajene vatre pohode me snovi pozitivnog predznaka, laki i lepršajući.. kao leptiri ispod struka. Plesali smo između mojih zelenih zavjesa, raširio si ruke kao da ćeš u sebe primiti cijelu noć ovog svijeta. Nismo pomiješali vino i vodu. U dnu čaše ostali su naši zadnji udisaji. Grlio si moje tijelo i rekao «da», odgovorila sam «da». Tada smo sazrijevali uz rub života, tvoj jezik više nije imao ukus prijekora. Ljubio si me dok se ponovno nisu oglasili leptiri ispod struka. Podsjetio si me da mi je vrijeme za povratak.

Probudio me noćas trak Mjesečevog svjetla, dočekao me tiho i uplovio u neki polusvijet tamnih sjena, što su prolazile nepoznatim koridorima moje duše. Noći, te gorke prijateljice, postale su spasiteljice. Svjetlost u modrim danima bolno dodiruje usne i prelama svoje trakove u neke druge boje, boje koje nisu moje. Ostajem tiha. U nepoznatoj vatri prohujalih dana i nadolazeće jeseni, sjećanja... kao stražari na vratima, umiru smrću mojih sjena. Sazidao si u pijesku kule, koje more nije uspjelo razoriti. Sjećanja. Stražari. Kula u pijesku. Padale su i druge kule građene iznad dalekih bezdana, padale su zvijezde. Ne na nebu mog života. Bačena iz nekog razrušenog grada, sklupčana kao zmija ispod kamena, snivala je ta duša svoje snove godinama. Tražila se u nekim psalmima, padala među pale i ponovno se dizala. Ostala je vjerna svojoj istini, svojoj slabosti i snazi. I takva, neprepoznatljiva drugima... i dalje ostaje na svom putu i vidi .... Mjesec noćas nije znao za sebe. Bio je opet prepun sebe, predivan na tom tamnoplavom baršunu. Na prostoru čistog neba vječnosti sekunde života zasjala je i ta duša. Ostala je sa svojim stražarima, nedodirnuta i opet dočekuje svoj san, a u trećoj noći iza nekog spajanja stražari polako spuštaju glave i žele mir. Sjećanja ... stražari pred vratima tih dubina duše već su se umorili. Tako se dogodilo. Dan poslije ... padat će zvijezde i dalje, a tajnoviti Mjesec gledat će dušu, što je prsnula u tisuću boli.

tko zna, možda na mene čeka neki drugi svijet... onaj kraj izvora

Every night in my dreams I see you, I feel you,
That is how I know you go on
Far across the distance
And spaces between us
You have come to show you go on
Near, far, wherever you are
I believe that the heart does go on
Once more you open the door
And youre here in my heart
And my heart will go on and on
Love can touch us one time
And last for a lifetime
And never let go till were gone
Love was when I loved you
One true time I hold to
In my life well always go on
Near, far, wherever you are
I believe that the heart does go on
Once more you open the door
And youre here in my heart
And my heart will go on and on
You're here, theres nothing I fear,
And I know that my heart will go on
Well stay forever this way
You are safe in my heart
And my heart will go on and on
(theme from "titanic")

I uvijek se pitam, mogu li zelenim voćem - kao slučajno -pasti na zemlju od zrelosti, što mi je vječnost mojih trenutaka i koliko dana još moram čekati da bi se mlade lastavice ugnijezdile ispod mog balkona? Imam li okus zrele lubenice ili sam daleko od sebe odlutala u neke sfere, koje ne poznaju sunčana jutra niti blage rujanske noći pune jagoda, šampanjca i slatkog osjećaja kad gubiš samu sebe, a dobivaš?! Volim tu gorku slatkoću što se hvata za kožu i odijeva me u najljepšu haljinu što oslikava staklene fasade moje gladi za tobom. I uvijek kad sretnem lice anđela sa srcem zmije, ne može mi ništa uljepšati dan, nego kad prepoznam to lice amebe što želi biti čovjek. Znaš li da me život polako napušta? Znaš li da me ne zanima što će biti sutra, znaš li da zvjezdano nebo donosi više ljubavi i života od svih zemaljskih blagostanja? Ah, znaš li?

Vidjela sam se u snu, vjerovala sam snu, zaspala sam u snu. Mjesec, zadnji očevidac mog sna, probudio me i ponovo začarao. Nema me. Svjetlo, što prodire kroz zatvorene oči, čini me umornijom... zaboravljam se. Kad je oblačan dan zaklonio moj pogled, shvatila sam da sam u snu… sve oko mene je san, kao nepomična koprena kiše i noći… moje srce zna, da je oko njega san… nema puteva… sve je divljina… otišla sam od sebe tebi.. i nisam se vratila. Još sam uvijek kod tebe, ali mene nema…. hoću li se ikad vratiti, da me Mjesec obasja u svojoj sjeni i da otvorim ove umorne oči?

Kad sam ovako, kao danas, zavezana za neki kup sjećanja, bez unutarnje veze sa  sobom ili bez nekog doticaja sa očima duše, znam, da mi srce puca, kao staklo polomljeno i da tonem u pijesak mog gentskog kod-a, jer je ovaj dan izmišljen, samo da bih napisala par rečenica…kad se sklonim tamo, u zavjetrinu mog života… živim moj-naš san… znaš da sam uvijek tu… probijam se kroz tamu podsvijesti, što je zavladala mojim životom… otvaram oči, ali dijelovi tijela.. eteričnih silueta što lebde… pokazuju druge pravce… odvajam se povremeno … od tebe i vraćam se … tebi, drugom… onom koji živi .. tu… još uvijek…mutan mi je izvor… umirit ću pjesmu…umirit ću sebe…