Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Oljušten život cijedi se niz grlo i kaplje na mekane rane od kuda ni prst sudbine ne može ponijeti kapljicu. Tim mračnim koridorima podsvijesti dolutala sam i spoznala kako se iz moje sobe ne vidi Mjesec. Sve se pamti, a zaborav ne donosi zadnji mir. Preko slomljenog krila ptice, koja nikad nije poletjela, vidim satkanu koprenu iluzija, a od njenih tokova i žubora ne diše ni trava ni nebo. U tragovima očiju nakupljene suze, na rubovima usana titra krinka osmijeha. Strana sam sama sebi. Pronašla sam se na trenutak i opet izgubila. Dah na srcu je zaustavljen. Zašutjelo se. Tišina. Ubila me.

U nekom tamnom prostoru čistog neba, u nekom kutku staze koja ne završava, u nekom snu koji se ne sanja, u nekoj poetsko-filozofskoj šetnji mozgom, tom neusklađenom sivom tvari... naletjeh na bol, tamnu kao noć. Kako mi te lako mogu oduzeti? Oduzeti? A imamo li jedno drugo? Postoje li neke naše šetnje kroz visoke trave kišnih noći? Postoji li led iz kojeg me gledaju tvoje plave oči, postoji li bijeli grad gdje si me grlio, nepostojan i nemiran, u dubini plitak, na površini dubok? Ne znam. Između dva vala šutnje caruje mrtav mir, kao neko višeglasje što u nama ne odzvanja, ne budi poziv. Tvoj šapat, kao šapat noći! Iz tog mrtvog jezera šutnje izrasla je bol, tamna kao noć.

 
I tako, dok sam pomilovala meka krila crnog anđela, u meni se prelomila svjetlost na tri dijela i nestala. Iz neskladnog sklada u krugu rotiram jednu te istu misao, jedan trenutak. Sa usana, suhih kao život, ne silazi riječ. Ne želim više riječima, tim lijepim zavodnicama, dati ni daha života. Nekom brzinom polako sam zakoračila u novi svijet sjena, drugačiji od prethodnog, ali opet moj svijet. Lijepo je opet biti na poznatom terenu, uz poznate elemente rasipanja daha i zatvaranja duše do kraja zatvaranja. Vrijeme mi je zatvoriti dušu i pustiti je da se odmori. Previše je davala. Umorila se. Uzrok svemu je hladna voda kojom sam oprala lice i te osjetljive oči, dok se kroz ovaj proljetni dan tiho razlijeva plazma kroz krvnu smjesu i odlazi do svog ekvinocija. Vrijeme je za polazak. Bit će još lijepih trenutaka. Vrijeme je odmoru.

U prelomljenom glasu ovog jutra poklopile su se mnoge neizrečene riječi, pitanja su ulazila na vrata bez kucanja, odvodila me u pjenu povišene temperature i kroz mekane pore mog tkiva uvukao se hladan zrak uskomešan nečijim mislima. Tako opustošena trajala sam cijeli dan, izuzeta iz vremena u kojem sam se sama sebi događala te u ogledalu vidjela tvoje usne kako klize niz moj vrat.

Ispod kamena kao spomena na prijeđene staze, spavaju vilinske suze koje ne smiju na dnevno svjetlo neba jer ono mijenja svoju odoru kao što se mijenja sudbina čovjeka. Ispod kamena daha uzmi tri mjerice za mene i otpuhni mi ih da me kao meki plašt zaogrnu tvojim mislima i osjećajem slobodne pjesme u eteru što ga pronosi ovaj noćni mir. Bjelina je okovala moje srce u mojoj hladnoj noći kristalne polovice mjeseca što se geometrijski ocrtava na tamnoplavom baršunastom svodu, dok neke struje klize niz skrivene tragove želja i pokazuju put kojim trebam poći. Što i kako, gdje i s kim? Ispod kamena kao spomena na prohujale staze, više ne spavaju moje vilinske suze. Esencija životnog prostora se proširila u neke druge smjerove i želje su se uskovitlale u požudi ruku koje donose dar na vrata malog stana gdje se sjene igraju jedna s drugom.

Preskočila sam jutros neke svoje jutarnje navike, dotaknula sam usnama u daljini tvoje usne i prešla na drugu obalu stvarnosti. Sanjala sam plave zavjese, bila sam ovdje …bez tebe. Moje riječi su jedine, moje riječi su moji snovi, noći su ponekad gorke. Rekao si kako voliš čuti moj glas, vidim da voliš prolaziti kroz koridor moje ljubavi, slušati njeno disanje, a ne znati odgovor. Kao kad svijeća dogorijeva – polako dogorijevam i ja, u suton nekog dana. Budi prisutan u svakoj riječi, u svakom slovu. Ja nemam odgovor na tvoja pitanja, samo šećem na rubu tvojih obala, a ti, ljubiš li me u sebi? Vatra se uvijek pali sa nekim intenzitetom žara, a isto tako i gasi.. rijeka brzo teče. Znaš da je život gola tajna, nešto nas zbližava, ja trajem s tobom, ali ne vladam znanjem. U noći žestoke tame dodirujem napukline zidova šutnje, a ispod trećeg sunca dodirujem tvoju kosu. Da možeš, umro bi smrću Senece, kad bi mi usnama mogao pisati po koži. Vodit ćeš me kroz noć, nježno milovati, pokazat ćeš mi taj ocean, crtat ćeš mi u pjeni, dat ćeš mi dio svog dana i dočekat ćemo te dvije zvijezde na nebu kao dvije osobe koje su otišle bez riječi. Rodit će se novi čovjek u tebi, zaboravit ćeš mjesece i godine kad si čitao prazna slova nekih starih knjiga, ali uvijek ostao vjeran svojoj ljubavi. Vjernost, ta stara osobina, uvijek ima slabu točku – iskušenje. Našla sam te cijelog i slabog, kao stranca na nekom sjevernom moru ispod hladnog sjevernog neba. Budi mi naklonjen, znaš da si mi u modi ovih dana, jer je vječnost mrtva, život grije. Godinama tražim pravu riječ, a ona je nestala bez glasa.

Noćas su zvijezde dopratile Mjesec do mog balkona i obasule blijedim svjetlom divan kraj kojim sam došla u tamnu sobu. Nisam slušala neke vječne teme, mislila sam samo na tebe. Prođimo kroz tišinu i vratimo se našem nebu. Rekao si da je samo san, rekla sam da nije. Bezazleno stojim pred tobom i vidim kako je život misterija iz koje uzimam ono najbolje – tebe. Pokaži mi ocean preko kojeg dolaze neke misli, pokaži mi nepregledni kraj po kojem hodaju neki stranci, zatvori jednu vedru noć u svoj dlan i puhni u nju da me obavije svojim mrakom i pod sjenkom tvog oka na trenutke me približi tebi.

Zatražih lomove u pjesmi bez posvete, s malo više rime, ali za moj ukus. Obećanje bez smisla ili smisao bez obećanja trguje riječima kao grožđem i važe ga na vagi života te zabavlja ljude na tržnici. Razmaženo hodaš kroz moje snove i vidiš najmanje potrese u njima, ali te kriju sjenke disanja što mi ga daješ na kapaljku. Pokrivaju me novi oblici i stvaraju novi svijet bez ljudi, blaženo postupam s tim novim vratima i ne dam da mi darovanu raskoš pomuti netko tko stoji na izlazu prema stvarnosti. Niz kožu u noć odlazi med i zna da će jednog mladog jutra potopiti posljednji puta zamućeni izvor.

U noćnom vjetru su ostali moji odsanjani tragovi, prekrilo ih je ljeto novog doba. Nisam spalila sve mostove iza sebe, a kroz šumu emocija što obrastaju oko mog doma lijepo se vidi bršljan tvojih ruku kako se obavija oko mene i odvodi me u neke davno zaboravljene svjetove. Nakon divnih trenutaka u tami, zelene zavjese su lelujale od laganog noćnog lahora, dok su se usne zaklinjale na oltaru tvog pogleda, kako samo za tebe znaju. Jedan leptir će obletjeti ovaj globus i uginuti. Kao da vidim taj let izdaleka, pratim ga i pružam mu ruku da prijeđe taj most, što stoji između mene i neba. Kasno ili rano saznajemo za darove, što su nam bili pred vratima, a nitko ih nije uzeo. Zašto leptir nije uzeo ponuđene darove? Nije ih prepoznao kao svoje. Dok se nebo naginje pokazujući naklonost i ovog jutra, u nekom čudnom stanju moje misli dotiču tebe i pitam se, kako bi bilo da te nisam srela?
"Man's highest persuit is that of knowledge" -Socrates "Man's highest knowledge is that of his own ignorance" -Platon

Finding your soul mate is a journey that begins within you!

Povjerenje je poput stakla - potrebna je mala neopreznost da se slomi. ili : "Priznajem, više povjerenja imam u obraćena grešnika, nego u onoga koji nikada nije pogriješio." -Sándor Petőfi