Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Vrijeme je za početak drugog života, za izlazak iz tamne komore dosadašnjih dana i noći. Kroz znakove tumačim svoj hod mramornim podzemljem i oslanjam se na svoju intuiciju. Nebeska područja su odavno napustila svoja stara mjesta, jezikom ptice objašnjavam tu promjenu, koja se dogodila u meni i poluslijepim očima dozvoljavam dotok svjetla i boja što okružuju moje tijelo. Tvoji potonuli svjetovi nek' potonu sve dublje, ali ti ostaje nemir bića kojeg nikako ne možeš smiriti. Pusti snu neka zavlada tvojim nemirima i bit će lakše živjeti. Vrijeme je za početak drugog života, za izlazak novog sunca.

U neke dane... lijene i snene ... kad se ništa ne događa... ispod struka zažubore potoci, zašume uzdasi, uznemire se gladne zvijeri i zatrepere krila leptira. U takve dane teško prelazim u drugo stanje ohrabrenja, misao bi htjela otvoriti oči, ali gladne zvijeri ispod struka pričaju svoje... svi dijelovi izlaze iz tijela... van na svjetlost... odvajam se od nepotrebnog tkiva i ono bitno skupim pa izmjerim težinu svega. U nekoj pjesmi ostaje zapisan trag tvog postojanja oko mene, dok se ne umirim... mutna od snova i želja... i dok oba života ne obojim u bijelo. Kad smislim ime za tvoje novo prisustvo, dio života iz mene izmiče, a zvijeri... gladne i bijesne ... nervira treptaj leptirovih krila, poneki uzdah i žubor potoka. Čudna je stvar ta glad. Uvijek otvori oči baš tada, kad ih treba otvoriti.

... nisam znala, ali sam saznala 15.8.2004. :)

U mramornom podzemlju naslonila sam se na zid. Vrijeme je za početak drugog poglavlja života. Magnet srca još uvijek privlači pogrešne ribare što bacaju mreže u moje more i uvijek me žele uhvatiti privlačnim bojama svojih obećanih svjetova. Tvoj potonuli red u neredu mi se objavljuje i nastanjuje se u šumama mojih snova, koji gospodare noćima punog mjeseca. Okružio si mi tijelo neprekidnim lancem neprilagođenosti drugim muškarcima, zaobišao si sva pravila dobrog ukusa i odvojio me od stvarnosti u neka davna vremena, stavio svoj žig i nestao. Kamen uronjen u dno teško se otkopava, a da ne ostavi svoj trag u pijesku. Što dublje silazim, bliža sam padu u nepovrat. Zavladao si jezikom ptica u mojoj svijesti i znaš da ti ne treba puno vještina da bi opet zauzeo svoje mjesto tamo gdje je već dugo nemir novog bića, koje nastanjuje šumovite predjele opustošenog srca.

Zvjezdano nebo krije se iza olujnih noćnih oblaka dok se globus nečujno vrti sam oko sebe sve sporije i sporije. U jednom slovu kriju se školjke iz kojih se čuje šum još neviđenih mora. Slutiš da ću te danas nazvati. Slutiš da mi glava rotira u kovitlacu vode koja traži svoj ponor, traži svoje jutro. Iznenadila sam i sebe i tebe kad sam te nazvala. Bilo je to jedno novo iskustvo, jedna točka koja se ne mora završiti opet u toj točki. Bilo je to bez slike, samo ton, neka sudbinska zavjetrina u koju sam se sklonila danas poslijepodne. Reci mi "zaboravljam da te poznam" ponovi mi "zaboravljam tvoje postojanje". Tvoje oči su zalutale u neka daleka stradanja tvoje duše, ne prepoznaješ vlastite nemire, hraniš se mojim pjesmama, kupaš se u mojim riječima, želiš me u mojim erotskim igrama. Kad se otrijeznim od tebe, kad se otrijeznim od ovih dana od kada sam okusila nešto daleko, a tako u blizini, izgubit ću lice u nekoj staklenoj fasadi moderno uređenog izloga gledajući neke nove krpice, neke nove cipele, neki novo-izrađeni CD sa new age glazbom koju sam htjela slušati samo s tobom. Ne očekujem kolebanje... ne očekujem ništa. Svijet se rodio iz pjene... iz vječnosti trenutka za koji sam mislila da će biti – trenutak. Bio je jako dugo trenutak. Prisluškivala sam šapat zanesenjaka i uzimala sam njihove uzdahe, liječila sebe i doplovila preko nekih dalekih uznemirenih oceana do jednog prostora bez kraja. Nisam navikla na takve metode. Doplovljavala i otplovljavala sama u tišini bez glasa. Sad sam tu. Ne prepoznajem vlastite nemire, ne prepoznajem vlastite želje. Sve je tu, povezano s dobro uređenim izlogom new age glazbe koju sam htjela slušati samo s tobom.

Konačno!

I najhladnije srce se na kraju istopi.

Podsjetio me sad jedan blog na ovu rečenicu: "prijatelje ne treba zvati - oni dolaze sami." Dolaze li stvarno?... ili se nazivaju "prijatelji", a to nisu?? :) ili??? :)

Ritmovi spoznaje žive od mene i u meni, a iz svemira tame javlja se mir realnosti i nedosanjanih snova. Topla noć unutar nemirnih virova moje duše raznježila me jutros do kraja i pokazala ti da postoje trenuci kad smo blizu i daleko, kad smo tu i kad nas nema. Ovozemaljska mjesta će večeras biti burna, a u mojoj duši ukorijenio se nemirni mir koji zna, da samo sa jabukama i grožđem može spojiti težište sna i stvarnosti. Taj mirni nemir stoji kao bedem između tanke linije što nas dijeli i spaja, koja govori da u svemu tome prepoznajem sebe i znam kako osjećam lijepo prikradanje iz dalekih kutova tvojih očiju, koje će jednog dana ušetati u moj život ... (naravno, već su ušetale prije 3 godine)...

Na nekom od izvora sudbina mi je nacrtala svoje putokaze kojima je odredila dalji tok mog života. U tom položaju... kad sam ugledala Mjesec iznad mog balkona... znala sam da je u ovoj prohladnoj ljetnoj noći tako staklen i u takvoj opoziciji, tako hladnog pogleda, da jednostavno nisam mogla ispustiti ni dah, a da me ne zagrije oblak što se zaleđuje na tim potučenim temperaturama. I onda, nakon tog sudara mog daha i prohladne noći, sa neba sam pogledala očima mačke i srela svoju pamet kako se još uvijek sukobljava s titrajima srca. I tako do…..?

Kad se sjetim ja moja Juliška,
kako si mene ljubila.
Kako smo samo ludo plesali,
dok su čardaš svirali.
Tvoje male slatke čizmice,
zemlju nisu dirale.
Nije bilo ljepše curice
od tebe golubice.
Meni čini se da su noći te,
zvijezde sve nama sijale.
Pokraj čarde trava polegla,
nama pamet pobjegla.
Samo Bog to zna moja Juliška,
gdje si sad, u čijim snovima.
Meni duša uvijek zaigra
kada čardaš zasvira.

tako mi je drago što na iskrici ima krasnih ljudi, a posebno moja ponovno pronađena virtualna frendica; zna ona na koju mislim :)