Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Tko ništa ne zna, ništa ne voli. Tko ne umije ništa, ne razumije ništa. Tko ništa ne razumije, bezvrijedan je. Ali onaj tko poima, taj i voli, zapaža, vidi... Više se voli ono o čemu se više zna... Tko god zamišlja da svako voće sazrijeva u isto vrijeme kad i jagode, ne zna ništa o grožđu. PARACELSUS

NE RECI PREBRZO: """Uvijek se pitam: zašto ljudi ne izdrže u ljubavi? Zašto je tako teško svaki dan živjeti skupa? Vjerujem, previše rado sami sebe varamo. Kunemo se da druge volimo, a zapravo volimo sebe, svoje JA. Od drugoga tražimo previše: da bude srdačan, da nam se divi, da me drži za ruku, da mi ništa ne uzme za zlo, da mi ništa ne predbacuje. I najmanje razočaranje ranjava ljubav prema meni. Premalo mislimo na to da i mi drugima dugujemo ono što im možemo pružiti, ono što možemo za njih učiniti. Ne reci prebrzo: "Ne voliš me!" ako nisi i sam sve od sebe dao. """" (Phil Bosmans)

Prijevod upozorenja koje smo primili iz austrijskog ureda VISA-MASTER:  POZOR!! Napad na kartice VISA i MASTER . Na žalost nije šala! Već nekoliko dana širi se nova vrlo uznemiravajuća vrsta prijevare s kreditnim karticama. Varalice Vas nazovu kući i predstave se kao suradnik iz VISA-MASTER te Vam kažu da su uočili neobičnu transakciju Vašom karticom i htjeli bi provjeriti broj Vaše kreditne kartice.  Ti ljudi imaju točan broj Vaše kartice koji će Vam i reći kako bi ste Vi potvrdili njegovu točnost i time Vam dokazali da su zaista djelatnici VISA-MASTER, a.nakon toga pitaju Vas za 3 zadnja broja koji su na poleđeni Vaše kartice.  NIKAKO NEMOJTE REĆI TA 3  BROJA!!
Kada primite takav poziv, osobu koja je nazvala zatražite broj telefona i recite da ćete uzvratiti poziv. Odmah nazovite policiju i ured VISA-MASTER kako biste upozorili da varalice raspolažu Vašim brojem kreditne kartice.  Pošaljite ovo upozorenje Vašim prijateljima.
Christina Rabussay Erste & Steiermärkische S-leasing d.o.o.Zelinska 3, 10000 Zagreb Tel: +385 (1) 6311 793 Fax: +385 (1) 6311 741

.. nova TV, film je grozno strašan, neda mi se gledati da si ne pokvarim planove za ljetovanje - Trogir, 3.8.

Sa mnom još nitko nije lovio leptire na praznoj livadi pametnog mozga ni slušao šumove ptičjih krila ili prebirao po tankim žicama nervnog sistema….sa mnom još nitko nije pjevao psalme o izgubljenoj pčeli utopljenoj u medu ni tražio prazan krevet da se odmori ili našao bistar izvor što žubori….sa mnom još nitko nije…vodio ljubav kao Ti...našao krajnji potez spreman za let i... učinio da se osjećam... kao da mi pripada čitav svijet.

Zlatno sunce prosipa snopove svjetlosti po svijetlim likovima i krasnoj planeti. Ah, kako smo hodali onim šumovitim stazama tamnih sjena gdje smo na nekim polumrtvim izvorima zaustavljali trenutke zatvaranja kruga i pretakanja jednog kruga u drugi. Iz tih nepomičnih sfera, tko će mi reći što se stvarno dogodilo? Što je bila stvarnost, a što san? Jesam li sanjala ili sam zaustavila polugolog čovjeka i prozvala ga nekim izmišljenim imenom? U zavjetrini mojih dlanova spavaju prelomljene linije i čekaju opet neko novo buđenje tankih prstiju sudbine, što pletu nevidljive mreže mašte na slabašnom tlu stvarnosti. Imala sam sjenu mjeseca na čelu, dok sam u sjećanju oblikovala tvoje konture, ali iz nekog drugog sjećanja izrasle su sumnje, nemiri, prolazni snovi. Ne spominjem te više glasno... tek u sebi započnem neko slovo, ali se zaustavim, jer je sve nasukano na oštre hridi, a noćne staze me odvode u neke druge ulice Gornjeg grada. Kad dodirnem ledenu kocku vrućeg neba možda ću, kao umoran mjesec, spustiti svoju pustinju prema moru soli, kako bih napravila ocean i zaplivala u nepregledne užarene praznine.

Sa moje kože su izbrisani svi tvoji otisci. Svi oni pogledi, koji su se lijepili za mene kad si me susretao negdje, u prolazu, iznenada ili bez veze. Provukla sam tanku sjenu kroz oči kao koprenu, kako ne bih vidjela to plavetnilo što me još uvijek zbunjuje kao u našim prvim danima. Konvencionalnost nam nikad nije bila jača strana, ali u ovakvim razdobljima je poput mekanog jastuka što  probada tkivo i kroz svjetla velegrada odnosi neko vrijeme u nepovrat. Ledeni požar se širi oko mene kao aura svaki puta kad mi iz prizemlja zazvone telefoni i najave tvoj dolazak. Uronjena u hrpu sjećanja prolazim kraj tebe i pucam poput stakla od loše vibracije. I reče mi on ove subote: «volim te najviše na svijetu». Sledilo se srce od iznenađenja, jer i ja njega volim. Bez obećanja u vječnost. Sada. Taj dan. Tu noć. Kao nepoznata slova iskustvo je napisalo svoju priču i ostavilo te u našem vremenu. U ovom vremenu – koje je sada samo moje vrijeme – netko mi šapće «volim te najviše na svijetu». Netko mi odmiče kosu i nježno govori «volim te». Napokon sam doživjela i njegovo «volim te». Nakon devet mjeseci rodilo se, oživjelo i zarotiralo moju genetsku šifru, izmislilo me kao novu osobu. To «volim te» odvuklo me od tebe, poput sante leda koju odgurnemo i pustimo je prema beskraju. Globus se i dalje vrti oko sebe, a mene je njegovo «volim te» obasjalo kao sunce Afriku. Znaš, I love you.

Sve je tako prolazno. I ovaj tren što je sad... bit će prošlost za sekundu. I ovaj dan... tako lijep... sutra će biti tek prošli dan... neki petak, malo bijel, malo sunčan u zoru ovog ljeta. Prolazi stvarno svaki trenutak, svaka kap vode isparava na suncu i svaka duša je sve bliže nekoj svojoj konačnosti.  Most daleke glazbe dolazi do mene, kroz staklene riječi pokušavam se sjetiti rotacije nekih trenutaka među nama, koji su prošli, a ostali su u sjećanju. Zašto je sve uvijek samo sjećanje? Prolaznost nezaustavljivo uzima svoje, iako su drugi spremni točiti vodu u pijesak, nadajući se da tako pune neko podzemno jezero ... kao rezervoar za buduće sušne dane. Za ovaj dan izmišljene su ove riječi ... kažu da znam kako u galaksiji postoji još jedna duša poput mene, koja je svjesna da nema podzemnog jezera, jer je sve…. prolazno.

i nakon toga-------->

U svakoj duši postoji jedno malo svjetlo koje ponekad izađe i obasja tamu oko nas. Ta mala pojava zaista pokazuje prelomljeni putokaz životu i srcu, da bez žurbe odluči i krene tim putem, bez slučajnih riječi i rijetkih dodira. Iz zaborava stižu poruke, slike, sjene, tonovi. Iz zabarava stiže mir za danas, za sutra. U vjetru noći donosiš mi plodove snova, pokrivaš me plavim velom svojih očiju i odvodiš me na pokretni most prema daljinama u ljubavi. Kakve su to daljine u ljubavi? Čarobno tajanstvene, kad dođu bez očekivanja, promijene sve. Čarobno zavodljive. Da, daljine me vuku prema tebi, iako si tu, uz mene. Postoji taj put, prema tebi, kojeg otkrivam svakim danom, svakim trenom. Riječ teče i proteče. Dodir traje i ne ostaje. Vjerna je ljubav, koja sve to zaokruži u jednu finu cjelinu zvanu život.

Zašto nema sjećanja na život prije života? Pitam se: tko si? Nema odgovora... pokretne slike iz budućnosti rade zbrku mog lijevog čipa između trećeg oka i vrha misli. Magnet života je jak, prejak da bih se maknula i krenula natrag u neku nježnu zavjetrinu iz koje nema povratka. Klizi mi dan, polako, nečujno. Vidim se kako me put pomirenja prema samoj sebi odvodi do tebe, u tebe, oko tebe. Most između dvije stvarnosti i dvije mašte. Bez ravnoteže, stojim, a još uvijek se pitam: tko si ti?

Trag nam se izgubio u prašini vremena. Ostala su samo neka sjećanja urezana u naša kamena srca. Ispod kože još uvijek kuca to nemirno srce, koje zvjezdane kapi prošlosti pretače u gorak kalež gorčine što ga ispijamo svaki dan. Pamtim neke protekle rijeke svjetlosnih snopova što su nam obasjavale put. Pamtim. Zaboravila sam crte tvog lica. Zaboravila sam. Iako je na usnama osmijeh, neka misao nema veze s tim i stalno je prisutna u uzdahu hladnog jutra ili maglovite noći. Možda se lomim danima, mjesecima, godinama. Možda. Jesam li se slomila? Nisam. Možda. Zaogrni taj mrak snopovima svjetlosti pa neka opet pokazuju putokaze prema drugačijem osjećaju. Možda.

Ljiljan (lat. Lilium) je ukrasna i ljekovita biljka porijeklom iz Egipta, poznat i kao simbol nade iz rimskog doba, znak tjelesne nevinosti i čistoće duha kroz monoteističke religije.