Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Mi smo bića bez mira. Utopljeni u svom dnu. Svjetlo nam rijetko obavije dušu, čeznemo za svijetlim likovima....zato jer smo u vlastitoj tami. U predvorju snova prolaze rasni konji, lelujaju bijele zavjese u stanu bez stanovnika. Na svaki način kršim zakon života pojavljivanjem na ovom globusu. Onog dana kad Mjesec poprimi boju krvi, zaustavit će me čuvar sna na pragu pustoši i pokazat će mi tajna vrata koja vode do bagrema rascvjetalog u proljeće na proplanku svjetlosne planine? Tko će mi reći što stoji na kraju gnjeva, na kraju duge? Moji snovi su opustošili plameno srce i ostalo je samo mjesto za dlanove kojima pokrivam oči, jer nisu i ne mogu primiti toliku svjetlost. Na mekanom jastuku proteklog dana odmaraju se noćne suze sa ledenim komadima srca i otpadaju jedno po jedno u ponore do dna. Dno je mekano, štiti me od prevelike svjetlosti, umorna sam već od bježanja i utapanja u mrtvim vodama praznine. Umorna sam od besmrtnosti ovog stanja i stalno spominjem neznano ime nekog čovjeka, koji diše prvi dah do moga. Nema pitanja. Umor i dalje traje, a grudni koš se diže i spušta u ritmu noćnog otkucaja srca. Tko će mi reći?

Iz srca otkidam neke riječi, uzimam ih u ruke i stavljam da polako kapaju iz zelenog flomastera ... formira se zgusnuta riječ, niz po niz i listovi knjige se pune u priče, koje su počele svoj život izvan ove bijele površine. Sve je to slijepa mreža za snove, čaša vode u pustinji... dok nisam ugledala tvoje lijepe plave oči... kao prazna zvona na katedrali zvale su me da preskočim bijelu sjenu i zarotiram se oko tebe. Uspjele su... čudim se samoj sebi, kako zaranjam u te plave oči, drugačije od onih koje sam voljela... Pokrivaš sve moje oblike točno na onim mjestima gdje su prelomljeni pravci kretanja, pratiš me točno tamo gdje sam zastala i puštaš da se spajamo u mirnim nemirima, u čudnim tumačenjima pojava bez snopova svjetla... Privikavaš me na sebe, učim kako ponovni život nije kruta umjetnost, već ono što je bilo duboko zatvoreno, svileno i mekano pa tek sada dobiva svoje prave oblike ...

Iz proteklih godina izvukla sam šest plavih velova, korištenih u najboljim namjerama zaboravljanja tebe i našeg vremena. Uvijek kad sam bila u nekim dilemama, znao si pročitati taj oblak iznad mog tjemena i jednim osmijehom ga otjerati pa navući sunčani trak i zagrliti me oko ramena. Zbog tebe su svi principi nestajali, zbog tebe je sav život bio slavlje. Lutanja su me odvodila od tebe, ali uvijek i vraćala. Tvoja lutanja nisam pratila. Putovao si u valovima, vraćao se u stihijama. Daleko od tri dana od zaborava uzima me ruka života i vraća me tebi, u zavjetrinu, gdje se uvijek najbolje osjećam. Kao kip skamenjen u mom srcu, svako jutro te ne obasjava više na mojim vratima, ali te duša pamti kao smrtnu oluju, koja je zauvijek oduzela dio mene i odnijela me u neke vode dalekih sumraka gdje mi, kao podsjetnici našeg vremena, nikada nismo nestali.

Poslije Tebe ni voljeti ne mogu više.
Dolaze mnogi trenuci kada mislim
sve je u redu i život teče dalje,
ali poneki stih ili poznata pjesma
dozove one dane kad sam Te voljela.
 Poslije Tebe ne spavam više onako dobro,
mislim da su mi i snovi bolni.
Noći su jednako duge
ili se to meni čini da sam u našem vremenu.
 Poslije Tebe … sunce jednako grije,
ljeto je bilo i prošlo u vrućini,
u sprženim livadama bez kiše
i znam da voljeti ne mogu više,
nego onda kad sam bila s Tobom.
Poslije Tebe ni pjesme nisu iste,
a mislim, muzika je poznata
čak i ona naša pjesma iz kafića,
koju je konobar tako nesebično sipao na nas
uživajući u pogledima,
koje smo mu darivali,
kad smo začuli poznate taktove.
Mislim da više ništa nije isto poslije Tebe.
Mislim da je i moj život stao,
poput punog mjeseca na nebu,
čekajući trenutak da prsne u tisuću boli.

Promiješane su karte mog tarotha, ali meni ne govore ništa. Ne mogu si otvoriti taj put u neke druge sfere.... Ponoć je ušla u sobu, provukla se lagano između zelenih zavjesa, kliznula kao voda niz obalu i zauzela svoje mjesto na mojim grudima. Dok je carovala mojim bićem, rep noći se povijao kao crne zmije, koje odlaze niz visoku travu i gutale su ponoć i noć moje tijelo, dušu. Taložile su se u kutku jednog zaboravljenog svijeta i u nemirnom stanju probile mi lijevi kralježak s desne strane bolnim kopljem da bi me priviknule na tamu. Takav putokaz donosi samo nemiran san, a u prvom danu od tvog udisaja, duša opet izvršava svoj izbor. Aura se napunila drugačijim bojama, bez žurbe se suzila pa proširila. Uplaših se zlatnih boja sunčevog diska, koje će me dočekati ujutro. Osjetljiva na svjetlost, zlatna boja mi je presjekla bjelinu očiju i zadala nezaboravno presjecanje jednog jutra na dva dijela. Odvojih ta dva komada jutra, zagrizoh jedan, a drugi ostade nenamiren. Time je začet novi korijen starih blizanaca, koji su ukradeni iz tvog oka i nekim tajanstvenim rukama doneseni u moj svijet. Odvojeni od tijela, oslobođeni rađanja i umiranja, traju u mojoj svjetlosnoj tami, u tim tamnim zlatnim bojama, pomiješanim igrama Sunca i bolesnog Mjeseca. Aura ima neke druge boje, boje koje su ipak moje.

Od mladih leptira nije ostalo tragova. Izgubila sam iz vida njihov let, njihove kretnje, jer na kamenom zidu nema praha s njihovih krila. U stupnju iznad boli duša u kasne sate ispraća ukus morske soli s tvojih usana. Kroz dlanove su prošle nečije ruke, kroz oči su neke svjetlosti probile svoj put i nestale u beskraju. Miris mladog proljeća uvlači se u blaženstvo ovog jutra i otvara vrata za nova hladnija prostranstva. Nebo sjevera sprema svoj plašt, kojim će prekriti moj grad u kojem dišem sama. Još uvijek dišem sama i silueta na zidu je samo moja. Na stolu se čežnja bori sa razumom i odvaja svijest od podsvijesti bez luči, koja bi bar na tren osvijetlila koridor kretanja. More svjetlosti, kao bezimeni ratnici, napada osjetljive oči duše. Ona se povlači sve više u svoju tamu, u tu zavjetrinu iz koje će opet gledati mirno, spokojno i nakon nekog dana izroniti svježa, kako bi nekog dočekala otvorenih očiju i srca.

Jedne noći obuzeo nas je žar magije, obuzeo nas je san svih snova. Doživjeli smo ljubav. Nije bilo teško rukom dodirnuti ni nebo ni pakao. Lutali smo našim pustim stazama, na centru nebeskog svoda gledali smo žuti disk, koji nam je davao svoju zlatnu boju, povezali smo se s našim demonima i razoružali ih. Vodio si me dalje u neke tišine tvog djetinjstva, pratio me u mojoj predsmrtnoj samoći i nisi me dozivao svijesti, pratio si me u tom komadanju srca na dvoje. Podijelili smo taj obrok, dok su bijele ptice nadlijetale naše nebo i nisu mogle ništa. Vilinske suze bile su tek bajka. Razrušeni grad je bio najljepša metropola sazidana od našeg kamenja ljubavi. Nakon toga, demoni su postali presamotni, počeli smo ih dozivati, vjerovati im. Nakon toga sa zlatne litice skočila sam u beskraj dalekih snova, nisi me slijedio. Ostao si na toj litici, sam … poguren… umro si u sebi sam. I dalje te vidim, kao veliki čarobnjak mi šalješ te bijele ptice koje odlijeću ispod trepavica, vilinske suze su stvarnost, a ja gledam razglednicu razrušenog grada, čuvajući samo taj jedan kamen ispod kojeg sam spavala, sklupčana kao zmija. Tvoja duša me i dalje prepoznaje, ali se ne usuđuje dočekati tu novu zoru. Demoni su zavladali tvojim bićem i ti si njihovo novo carstvo.

U bjelini hladnog jutra, kao odbačen kamen na dnu rijeke, bez smisla gurnut u zaborav i tamu, jedna skitnica sa poderotinama duše još uvijek razasute po tamnom nebu, skuplja svoje krhotine u jedan mozaik, vječno nesloživ, vječno pust u tim dalekim prostorima. Korakom laganim, kao drhtajem srca, odbacila sam i posljednje nade i zatvorila jedan putokaz prema nekim zelenim daljinama u koje su me vukle moje misli i moji snovi. Tim tihim disanjem zatvorila se stara rana koja je budna podsjećala na dubinu podsvijesti i neke nedosanjane snove. Zamrle su pjesme pustinjaka i mistika, koje sam slijedila u svojim lutanjima tim opsjenarskim svjetovima. Bio je to pad duše u bezdan i bezdan je uzvratio pogled. Nisam strepila nad sudbinom. Nisam. Samo sam se pustila i dolutala mi je neka skitnica, koju prigrlih kao najljepši cvijet pored puta, neubran, živ, a opet tako lijep. Ah, kako je bilo divno lebdjeti iznad bezdana, ne znajući padam li ili ostajem na mjestu! U tom trenu, kad se crni omotač noći obavio oko mog tijela, znala sam da je lutanju kraj. Bar za sada. Hoće li me opet dozivati zaboravljene pjesme opsjenarskog svijeta i lutanja kroz maštu i snove? Ne znam. Samo znam, kako moja snena duša odijeva svoje tamne sjene poput najljepših haljina i ponekad... ali samo ponekad zaviri kroz maleni otvor u taj svijet. Bio je lijep taj svijet.... Ali buđenje je još ljepše.

Došao si sinoć sa silnom strujom zraka, koja te pratila kroz otvorena vrata. Noć me zaboravila pohoditi i nježne namjere koje sam imala prema tebi gibale su se i povijale prema tvom srcu, dok sam sjedila i nijemo željela ukloniti pramenove briga sa tvog čela. Razni su nam putevi do gole istine... život piše svoja slova... mi kreiramo u snovima neke krhke priče kojima odlazimo preko granica i tražimo svoje lađe da nas prevedu preko te rijeke života. Teško je kad se u srcu rađaju sasvim druge zore, plave i hladne, a život prostire druga jutra... druge stvarnosti. Uvijek u sukobu sna i života... dodajem zrnce sna u korist mog života pa da se ta 'libra' konačno umiri.

Prije neki dan izjednačili se dan i noć. Čista preinaka u jednakost. Na uglu moje ulice protekla noć je plesala ispod uličnog svjetla svoj magični tango. Ljudi su spavali. Mene san nije pohodio. Pročitala sam sve davne zapise sjećanja zabilježenih u nekim kutevima neusklađene sive tvari i nakon nepravilnog disanja položila glavu na jastuk. Kraj mene je netko disao. Pravilni razmaci. Miran san. Spokojno lice. Sakrila me noćna tama od slučajnog radoznalog pogleda. Potekli su mlazovi snova prema meni, ali sam ih zaustavljala i zaustavljala. Dok se vani vjetar poigravao mirisom mladog proljeća, to mistično sjedinjenje mene i snova se nikako nije događalo. Svaki tren sam očekivala krilatog prijatelja da mi sklopi umorne oči, ali nije sletio. Taj anđeo sna je lebdio iznad čela, dok su brzinom svjetlosti misli opsjedale umoran mozak. Mirno disanje kraj mene me polako uspavljivalo. Poljubila sam njegovo čelo i umirila se. San je odsvirao zadnje akorde noćnog requiema, a noć je završila svoje korake plesnog tanga negdje na kraju moje ulice. Oblaci i vjetar su donijeli olakšanje i tanak vir sna, koji me povukao iza zelene zavjese.

Prva faza je započela rođenjem, s kartom "lude" – novorođeno dijete je došlo na svijet, nevino i nesvjesno sebe kao odvojene individue. Tada se rađa samosvijest i nužnost stvaranja pojedinačnog ega, razvijam se u četiri oružja svjesnosti s kojima se odupirem svijetu ("magus-čarobnjak"). Intuicija, osjećaj, osjet i intelekt. Prva značajna odluka u životu je odbacivanje obitelji i pronalaženje budućeg partnera u cilju stvaranja vlastite obitelji. Time kao  pojedinka postajem odgovorna za svoje akcije i svoju budućnost ("ljubavnici"). Uviđa se potreba prilagodbe zahtjevima i zakonima društva te stvaranja 'persone' koja me pronosi kroz svijet ("kočija"). Zrelost podrazumijeva ponovno uspostavljanje ravnoteže ("pravda"), koja je bila narušena jednosmjernim razvojem svjesnosti, a  na štetu nesvjesnog. Progovara glas savjesti, duboka analiza mora uslijediti ("samotnik-pustinjak"),  jer vlastiti kapaciteti i težnje moraju biti pravilno odmjereni. Na vrhuncu životne putanje počinje proces opadanja i okretanje vrijednosti ("kolo sreće"). Kako me "pustinjak-samotnik" preusmjerio na analizu svh ovih 6 godina, suočavam se sa svojim unutarnjim strahovima i prastarim silama nesvjesnog, koje moram pokoriti i asimilirati u procesu reintegracije ("snaga"). "Obješenik" je okretanje vrijednosti i ciljeva, koji se događaju u drugoj polovici života – žrtvovanje starog je nužno za nastavak psihološkog procesa razvoja. Preobrazba svijesti je nužna posljedica nadilaženja dosadašnjeg ega. Smrt starog  oslobađa unutarnje zatočene energije i rezultira se u obnovi novih kontakata sa životnom energijom. Sjedinjuju se svjesni i nesvjesni tokovi ... kao voda i vatra ("umjerenost"). Sile nesvjesnog su oslobodile Lucifera ("đavo"), ali đavo nije 'vrag...– to je Lucifer...– lučonoša ... onaj koji nosi svjetlo – kad su psihološke blokade između nižeg i višeg premoštene, poput munje podsvijest pogađa svijest i dolazi 'lučonoša' te se ruši "kula" (ili kuća dotadašnjeg Boga). "Zvijezda" kao simbol više svjesnosti, je intuitivna sa kozmičkim tokovima, duša je prožeta božanskim nadahnućima. Posljednje veliko iskušenje, tamna noć duše gdje sve izgleda kao tama i iluzija, mora se proći prije konačnog stupanja na svjetlost ("mjesec"). Tada noć prolazi, dolazi "sunce" rađa se novi dan, a "sunce" je izlazak na svjetlost, integracija osobnosti putem izmirenja suprotnosti. Rađanje integriranog je "sud" ili Eon. Zadnje je "svijet" – postignuta je cjelovitost bića, ali isto tako i dijete u utrobi jer se ciklus vraća na svoj početak – reinkarnacije. Samo skrivena riznica naše duše može prevesti ovaj jezik simbola, a taroth je samo sredstvo kroz koji govori duša, taroth je samo put koji nas povezuje sa svijetom duha te uz pažljivu meditaciju možemo vidjeti njihov tajanstveni dizajn.

Ušetala sam u novostvoreni dan zahuktalog daha, a između trepavica bljesnule su oči i pozdravile pjev ptica, dok je kamen temeljac životne snage polako počeo svoj ritam. Skoro kao u bijegu došla sam na odredište i pogledom obavila žuti disk na istoku. Tamo ... iza nekog horizonta još budan sanjaš, oslobođen mog postojanja u trenucima svojih snova. Saznat ćeš kako nam se opet bliže naši trenuci, riječ ti je uspavana, svijest ne vidi, snovi te obmanjuju. Darujem si toplu šalicu jutarnje kave i u mislima ti šaljem znakove za mirne sate, koji će te večeras dovesti do mene.

Ispod kamena kao spomena na stare staze, spavaju vilinske suze i ne smiju na dnevno svjetlo neba, jer ono mijenja svoju odoru kao što se mijenja sudbina čovjeka. Ispod kamenog daha uzmi tri mjerice za mene i otpuhni ih da me kao meki plašt zaogrnu tvojim mislima i osjećajem slobodne pjesme u eteru, što pronosi ovaj noćni mir. Bjelina je okovala moje srce u hladnoj noći kristalne polovice Mjeseca, što se geometrijski ocrtava na tamnoplavom baršunastom svodu, dok neke struje klize niz skrivene tragove želja i pokazuju put kojim trebam poći. Što i kako, gdje i s kim? Ispod kamena kao spomena na prohujale staze, više ne spavaju moje vilinske suze. Esencija životnog prostora se proširila u neke druge smjerove i želje su se uskovitlale u požudi ruku, koje donose dar na vrata malog stana gdje se sjene igraju jedna s drugom.

Što se je dogodilo s onom vrećom kamenja što su je donijeli s Mjeseca? Što se čeka? Gdje je veliki uspjeh? Ili treba čekati vreću kamenja s Marsa, pa da bude sve riješeno? Danas se sve očekuje od genetike.