Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Opet sam izašla izvan svojih granica... ostavila sam za sobom narfa što je ležao bezbrižno na krevetu, razmišljajući o svojoj svakodnevici, dok sam ja odlutala uz obećanje da ću se vratiti oslobođena...čije obećanje? Tko mi može obećeti tu slobodu, ako je ne nalazim u sebi i ako si ne dozvoljavam biti slobodna? Besmisleno je ne iskoristiti tu slobodu, besmisleno je iskoristiti je uludo. Iza petog napada na logičnu stranu sive tvari, olakšala sam trnovit odgovor sama sebi. Jesam li zakoračila u svijet obmana, predrasuda, laži i nepovjerenja? Jesam. Definitivno. Sve se to nalazi u jednom domino-pokretu. Pokreneš jednu kockicu, sve padaju. Uranska intuicija je zaustavila taj loš putokaz, a plutonske oči su progledale. «Imaš nešto dragocjeno na dlanu, nešto što ti je otvorilo sebe», reče mi unutarnji glas. Shvatila sam. Imam nečije povjerenje. Zlatnije od sunca i sjaniije od najljepše mlade zore. Dok to imamo, bogati smo. Tada imamo spretnost života, nema uobičajene težine postojanja, ako živiš u tami nepovjerenja. Ponovno sam izašla u ovo jutro ista, ali drugačija. Sloboda je i odgovornost što činimo u toj slobodi, odgovornost za naše postupke. Sloboda ne znači biti neograničeno neodgovoran. Naprotiv. Iz morske pjene rasuli se odgovori i pokucali mi na vrata. Otvorila sam širom ta vrata i pustila prave odgovore da se nastane u mom srcu. Bez sumnje, bez spuštenih pogleda, ako pričam nešto, a i sama ne znam što pričam, morala bih zapisivati da se sjetim kasnije što sam rekla. Prošla je i ova noć. Pitomi čovjek kraj mene jutros je mirno sjedio u autu i razgovarao kao svakog jutra, ali nije bilo isto. Zahvalna sam sebi što sve negativnosti uvijek vraćam sebi, bez da ih katapultiram u srce drugoga. Negativnosti, kao oblak prašine, raspršile su jasnu sliku, odnijele sve amulete u nepovrat, a tajna vrata, kroz koja sam pustila te odgovore što su se rasuli iz morske pjene, ostaju i dalje širom otvorena – za povjerenje. Povjerenje za povjerenje. Dragocjenost. Zlatnik na dlanu. Život iz srca.

welcome to my world ....

Crni san je potrgao razapetu koprenu stvarnosti i poveo me opet u neke prostore gdje sam spojila vrijednost zaborava sa polovicom svog srca i nasmijala se. Nekad, u bijelo umotan život, što je tihim izdisajima klizio iz mene, sada me vodi nečem bliskom – u grumen nekadašnjeg bola zagrabila sam i izvukla zmiju… strepnja da ću ostati u svojoj krtetci nije se ostvarila... čula sam pticu prelomljenog krila kako me zaziva i njen zov je zamro u meni… neupućena u vrijednost zaborava, u buduće jutro ušetala sam ista kakva sam se budila… ma, kome treba moja istina, osim meni samoj?? živim sa spajanjem života i duše, bez odvajanja – u očima još uvijek nosim ono vječno pitanje sa morskog dna, je li stvarno tako mekano kako ga opisuju?? čitam neka slova napisana na nekoj bezbojnoj površini i vidim: to više nisu moja tužna zelena slova… oni koji su dotakli dno, isplivali su na površinu. Oni koji nisu dotakli dno… još uvijek putuju prema dnu… dug je to put, sve ovisi o tome koliko i kako ronimo prema istini… o sebi…Rekla sam mu: ''povedi me''. Rekao je: "kreni"… izvor vječnog polarnog brida, koji je rezao tako oštro, bez prokletstva je promijenio sve što sam do sada znala – o sebi.

otvarati sebe na ovakvom mjestu? dobro pitanje ... u principu, možeš se otvarati, ali uvijek umotano u asocijacije, tako da samo ti ili najbliži prijatelji u stvari znate o čemu se radi... glupost je tražiti od drugih sve ono nenamireno što imamo u sebi... jer drugi nam ne mogu dati onu esecijalnu stvar koja nam nedostaje – mi sami sebi... drugi mogu biti samo suputnici na tom putu života, idu usporedo s nama, ali i razilaze se s nama – kako u mišljenju, tako i u životu... dok nisam imala «sebe u sebi», bila sam – recimo ovako: malo čudna i sama sebi :) otkad sam počela živjeti život izvan okvira monitora, virtuale... od tada osjećam da sam se i ja promijenila, ali na ono bolje... i dalje se imam :) sebe u sebi... ali nisam više nenamirena i nisam više ljuta na čitav svijet, jer čitav svijet mi i ne može dati ono što sam uporno pokušavala naći – sebe... kad sam se promijenila, i ostali iz moje sredine su se promijenili prema meni – jer nitko ne voli «crne rupe», a to su nenamirene osobe – osobe koje uporno tjeraju svoje – poznam to, jer sam to činila recimo nekih 6 godina, ali sam se opametila... a kako to da sam se opametila? pa dopizdilo mi je više takvo stanje bez promjene, ta frustriranost, samoća u gomili, prolaz godina u ništa i prijelaz nikuda ... kraja nema, a ja uporno tjeram svoje :)... od 2.12.2003. sam član iskrice i nagledala sam se svašta, ali samo iza monitora :) nisam nikuda izlazila, prije nego sam otvorila ovaj nick 'shadow-of-soul' zapalila bih se virtualno ko' budala i emotivno i prijateljski, brisala nickove, blogove; đizus, stvarno je to vrijeme bilo kao vrijeme punog Mjeseca – nekontrolirano bih zapadala u iluzije, predrasude, lutanja, zastranjivanja od stvarnosti.... spas sam nalazila u pretakanju tih misli u blogove i malo po malo počela se kristalizirati jasna slika – želim van iz tog svog zlatnog zatvora u koji sam se sama zatvorila...dok jednog dana nisam otišla u život – otišla sam na ples i počela živjeti. Dosta mi je bilo mene onakve – sjene duše :), ali zadržala sam ovaj nick čisto iz zadovoljstva da se više nikada ne vratim u onakvu sebe – u tu sjenu duše :)

"Je li sebičnost vrlina ili mana? Svi znamo da to nije nešto veoma pozitivno i svi znamo da sebičnost nije baš vrlina, ali je jedna od osobina koja čini svakog čovjeka i dio je njegove osobnosti. Kod nekih je izražena, kod nekih manje, ali smatram da smo svi mi u određenim situacijama sebični. Sebičnost je nešto što usmjerava čovjekovu pozornost na samoga sebe. Npr., vjerojatnije je da ćemo sebi izabrati nešto bolje, ako već imamo mogućnost biranja, nego da ćemo to velikodušno dati drugome. No, ipak je nekad lijepše imati nekoga s kim ćemo podijeliti određene stvari i osjećaje. Tu dolazim do ljubavi, koja je također sebična, a iz takve sebičnosti vjerojatno proizlazi i ljubomora. Normalno je da, kad nekoga volimo, želimo sve podijeliti s tom osobom, ali i u ljubavi postoji sebičnost. Želimo tu osobu samo za sebe, nismo je spremni dijeliti s drugima i za tu osobu čuvamo ono nešto posebno. Sebičnost u onom lošem smislu je česta i može nam ići na živce, ako netko doista misli samo na sebe. Ipak je ponekad potrebno učiniti nešto za druge, bili to prijatelji, poznanici ili netko iz obitelji, jer, čovjek je društveno biće. U nekim situacijama nam sebičnost može pomoći, a u drugima odmoći. Pa koliko smo puta u tramvaju prepustili mjesto nekome tko to možda i ne zaslužuje, no možda smo i sami bili sebični pa se zbog toga nismo htjeli dignuti.Nitko nije savršen, no moramo paziti da od prevelike samosvjesti ne izgubimo nekoga do kog nam je stalo, jer možemo završiti sami u kutu svoje sobe, ne shvaćajući gdje smo pogriješili."

Vrijeme je opet za početak drugog života, za izlazak iz tamne komore dosadašnjih dana i noći. Kroz znakove tumačim svoj hod mramornim podzemljem i oslanjam se na svoju intuiciju. Nebeska područja su odavno napustila svoja stara mjesta, jezikom ptice objašnjavam tu promjenu, što se dogodila u meni i poluslijepim očima dozvoljavam dotok svjetla i boja, koji okružuju moje tijelo. Tvoji potonuli svjetovi nek' potonu sve dublje, ostaje ti nemir tvog bića, kojeg nikako ne možeš smiriti. Pusti snu neka zavlada tvojim nemirima i bit će lakše živjeti. Vrijeme je opet za početak drugog života, za izlazak novog sunca.

Prolazna usijanja srca bljesnula su i nestala, poput munje na nebu.

''Počni slušati tišinu! Ubrzo ćeš naučiti da značenje ne prenose zvukovi ili riječi, već baš – tišina! Tišina je vrlo dragocjena. Za razliku od zvukova, tišina je područje stvaralaštva. Zvuk je val, a tišina je more. Kada su nam potrebni mali valići, oni će nastati u moru naše tišine. Ako nam je potrebna oluja, i nju ćemo stvoriti samo ako poznajemo tišinu..''

U tamnom moru podsvijesti mogu zaplivati u svoje beskraje i više se ne vratiti. Kad vidim ovako lijepu ružu, život mi se čini - pun ruža.