Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Skončava se i ovaj čudni dan. Odlazim, no nadam se da ću ponovno ujutro izroniti u novu zoru, drugačija, a opet ista.

Krhotine polako dobivaju neke oblike, a njihove konture bacaju sjenu, koja se proteže negdje u daljine.

Boli me zvuk neba dok mu sunce otvara tamna vrata, boli me sjećanje rastanka. Sjeverna strana mog srca uspostavila je potez zaleđivanja. Južna strana gori u vatri. Ne mogu protumačiti te simbole što su poput bisera prosuti pred mene. Ne mogu vidjeti svoju sjenu, ne mogu vidjeti onaj početak, koji me uvijek vraća – meni samoj. Nekako se izgubih, u tom vremenu, u tom čudnom životu. Možda bih trebala pozvati svog anđela, ali mislim da me i on zaboravio. Prolazi vrijeme u čekanju, raspravama o muškim principima i ženskoj pasivnosti. Obuzima me san i magla, ne čujem pjev ptica ranom zorom, ne mirišim jutarnji zrak. Oči su slijepe. Zelene i slijepe. Bliži se smiraj dana, ali ja sve dublje i dublje tonem u ništavilo, koje tako boli. U moj potonuli svijet ne mogu doći, jer sam zaboravila gdje mi je ključ tih tajnih vrata. Osjećam nemir jer ostajem pred tim vratima, a brezove šume i dalje dozivaju moju dušu što neprilagođena lebdi između mene i neba.

Teška noć, san bez snova. Tama, neprijateljica... noć. Dogmizali snovi poput zmija tek izleglih iz bijele ljuske. Dozivala sam te. Život me razbijao na tvojim obalama, nemilosrdno me nasukavao na oštre hridi tvojih obala, dok su bijele ptice osjećaja odletjele u daljinu i nisu se više vraćale. Probijalo se neko svjetlo kroz gustu tamu, ljuto i nelogično sam odrezala ostatak te razderane snene koprene i bacila je tebi pod noge. Prebrojavam pitanja ... ne dobivam odgovore. Uzela sam od duha oblik i dolutala do tebe, ali iz središnje trijade kliznula je suza. Negdje u ovom jutru skupljam krhotine razbijenog života, skupljam biserne suze i trakove razderane haljine, koju je duša nosila svih ovih godina. Nije bilo Mjeseca. Samo teška noć, bez snova. Krhotine polako dobivaju neke oblike, a njihove konture bacaju sjenu, koja se proteže negdje u daljine.

Pamtim taj prvi susret s nama u nama. Pamtim svaki susret s nama u nama. Ne pamtim sebe. Ne vidim sebe u sebi. Samo se vidim u tebi. Gubim svijest od prejakog svjetla, a ti budi otok, ljubičast i dalek, budi lakat na koji se naslanjam ujutro kad se budim bez tebe. Osjeti zvijezde u očima i zapali ih neka gore na nebu umjesto mojih. Povedi me Gornjim gradom u neko ljetno predvečerje, jer želim slušati crkvena zvona kako odzvanjaju između starih žbuka što opadaju. Želim doploviti do tvojih obala i tamo ostati. Približi mi onu polovicu mjeseca što je sinoć tako stidljivo prošetala nebom i ostala do nekih ranih jutarnjih sati. Čekaj me uz zelenu zavjesu i umotaj me u svoje poljupce, zatvori sve tihe vode, a pusti bujicu osjećaja neka prosanjana proleti kroz tvoje plave oči. Utopi u vodi sve moje propale ideale i pokaži mi svijet kako izgleda u svojoj istinskoj slici.

Obećanja se pretočila kao magla što klizi niz ulicu. Bijeli led ispire zadnje misli, a bolestan strah ponovno rađa neke čudne snove. Neću pokoriti obećanje, što se pretvorilo u maglu, neću zaustaviti ruke što odlaze sve dalje od sunca. Neću ništa učiniti. Imam samo tu jezgrovitu misao, isključenu iz svevremenskog, uhvaćenu u kapi vode. Nedostajem si ponekad, nedostajem. Ima me svugdje, nema me nigdje. Ptica bi proletjela, da može, ispod trepavica, ali čvrsto su sklopljene. Čudan je taj moj svijet sjena i magli, razvalina i visokih trava. Još držim sve atome snage na malom skupu, ali vidim da se rasprušuju. Skončava se i ovaj čudni dan. Odlazim, no nadam se da ću ponovno ujutro izroniti u novu zoru, drugačija, a opet ista.

... je završena. Propustila je mlado jutro kroz vrata sobe, a iznad mene se nadvili bijeli oblaci razlivenih misli koje me pokrivaju kao sjene. Ritam srca opet preskače svoje uhodane staze... kad se sjetim tebe. Novi svijet je pust. Bez ljudi. Ulazim u ovu ulogu svjesna kako moram pažljivo postupati, jer ova raskoš, što se nudi... nije vječna. Dan mi je začinjen lijepim obećanjem o Suncu. Noć je prošla ...predivno mirna... bez snova, ali sa tvojom sjenom... negdje u uglu... zamagljenog pogleda. Kad se nebo opet zamrači, primit ću te u svoj svijet.