Cvijet kraj izvora...je sjena duše

...pitam se, što li bi to bilo? zamisliš se u čokoladi, i tako dalje...

o, bejbe, izgledaš mi danas tako dobro

You look so good to be true, I cann't my eyes of you...

"Iskoristite magični šarm kako biste utjecali na okolinu i postigli ono što ste naumili."

"""...na rubu mraka... sjene izvan prostora... dah do uzdaha zamagljenih snova... on - ovo jutro sjene prepoznaje..."""

Utapa mi se glas u tvoj, roni ti pogled mojim zelenilom, svi znaju tajne šifre moga srca i ritmove koji otvaraju vrata paralelnih svjetova između nas dvoje. U virovitim grudima raste toplina, tu je izvor čežnje nezemaljske. Mogu li biti na dva mjesta istodobno, a da pri tom ne izgubim srce, a ostanem svoja? U duši se izrodio nemir iza vrata tame, gdje su zvijezde bile jedini putokaz za prolaz u spoznaju tvog srca. Imam dušu ptice koja drhti na tvom dlanu i otvara ti se polako, svevremenski i delikatno. Znaš li da opet između trepavica odlijeću neki snovi u daljine i spajaju se između dva horizonta sa jutarnjom hladnoćom? Znaš li da su otvorena jedna vrata prema bistrom izvoru u kojem se nastanio nemir i spojio me s tobom, onako... nenametljivo, a nemirno. Znaš li?

U snove nije došao nemir, kao što me znao pohoditi u proteklim vremenima... ne poričem nemire ... ne tražim mir. Za obnavljanje duše potrebna je bol ili šetnja kroz polja maslina ranim ljetnim jutrom. Gledala sam neke  zvjezdane treptaje na tamnom nebu, uzdigla se blijeda i misli su se opet zaledile. Pogled je lutao daljinama prošlih snova, dok sam stajala u visokoj travi gdje su određena ishodišta nekih pravaca kretanja prema tebi. Proziran mjesec sav u sebi ... ne pamtim takvu sliku na nebu. Tankom niti spojena s tobom, dok mrak i Zemlja šute. Uskoro će tišina donijeti valove kišnih zavjesa, zaklonit će mi vidike i opet odvesti u noć i visoke trave, gdje sam ležala promatrajući tvoje oči kao predivno nebo iznad sebe.

koje prekrasno jutro :)

Nakon ludog dana u dnevnu sobu je dopuzala travanjska noć, malo oblačna... malo nemjesečna, kao u doba davnih kobnih trenutaka i uz molitveni poklon zauzela susjedno mjesto... tanka kao zmija ... hladna kao kamen. Ponadah se pozitivnim predznacima, ali očekivanja nisu ispunjena. Kroz nevidiljivi krug nepostojećeg Mjeseca zakovitlale se neke riječi iza mirnog čela i izlaze poput starih priča iz davnina, romore kao sitna kiša, luče neke raspletene niti i zapliću me sve više u tvoje fine prozračne mreže. Vidim opet buđenje nekih odbačenih kutova sjećanja, bezimenih događaja, kroz vene strujiš lagano... poput otrova... trgaš krhke lance kojima sam vezala svoj ponos i mudro uspravljaš svoje postojanje u mom životu, koje nikada nije prestalo. Neću dočekati jutarnju groznicu užasnuta, već mirna u nastojanju da te ljepljive boli tvog nepostojanja u ovoj stvarnosti pretočim u odbačeno trajanje svakog trenutka kad te ne očekujem... jer te ne želim očekivati.

Moja čežnja spaja naša dva suprotna polariteta u vodenu stihiju i nosi me prema tebi. Znaš da si ocean u kojem žive sva moja pitanja, znaš da imaš krilo sna s kojim me uvijek pokrivaš. Pretposljednji dan nekog mjeseca, sredina nekog doba, vječnost oživljena u jednom trenutku. Ne želim riječi … te lijepe zavodnice. Svjedočiš mi se sam, iako si nestao bez glasa, postojiš u svakoj zraci žutog diska koji mi se objavljuje svakog jutra. Mnogi me pitaju razna pitanja.  Zašto? Piju vino života, gledaju me očima kojima me ne vide. Iza leđa nekog prostora koji ulazi u moju vremensku zonu dišeš ritmom mog života. Mjesec na nebu je uvijek prepun sebe, bez obzira puni li se ili prazni, donosi ono u meni što živi ... ocean burnog emotivnog naboja, koji zalijeva moju dušu poput oceana koji zalijevaju ovaj globus. Dogodilo nam se da su se naše duše spojile sa dva suprotna polariteta i održavaju se u nekom izblijedjelom snu budućeg doba. Živo te osjećam svaki dan, svaki tren i u tom osjećanju stojiš uz mene, ušao si u tamne spilje moje duše, lutaš i tražiš ono što već imaš. Ne znam što će biti. Nije mi ni bitno. Bitno mi je samo to – da postojiš i da smo spojeni pa makar i na suprotnim polaritetima naših života.

Više nemam u vidokrugu ta daleka nebeska tijela, koja se eliptično gibaju svojim zacrtanim pravcima. U vodi nečije oči gledaju i traže dno. To je mjesto gdje se uči, priznaje i zaboravlja. Nalaktila sam se na prozor i na dalekom horizontu mladog jutra tražim po oblačnom nebu neki oblačić, koji ima oblik tvojih očiju. Nečiji pogled me promatra, ali postojiš kao prepreka za sve druge što mi žele prići. Rasplinuo bi ih sve u šest smjerova, rasplinuvši tako i mene. Između trepavica osmijeh bi odletio kad se sjetim tebe. U svjetlosni okvir stavljam tvoju sliku i vidim kako ta plava idila donosi blaženstvo kad god te pogledam. U tamnim podzemnim hodnicima još uvijek lutaju naše duše, jer se nisu srele... i kao rajska stvorenja traže se u nepoznatim koridorima, a znam da će im anđeli pomoći da se sretnu.

Dok snovi... na koje moj život polaže pravo... žele uskoro proletjeti između mojih trepavica i obojiti oči bojom svojih laganih prstiju... uspravljam još jedan atom u koji je uhodao poznati nemir i na kraju puta pokazujem ti kako klizi ledeni trag tvoje tišine. Kao tišina koja se u svojoj raskoši ugostila u mojoj sobi osjećam kako i te fine niti lakih snova polako obavijaju tijelo i znam ... odvest će me na neke puteve pune mreža za moju malenkost postojanja. Iako čujem u venama kako krv malo divlje putuje, iza mirnog čela roj uskovitlanih misli polako se stišava i spremam se za nove puteve. Tvoje riječi i dodir kao da su me odbacili u neko trajanje i postojanje gdje se osjećam poput ove baršunaste travanjske noći – lagana od krkih lanaca koji me još uvijek drže za tebe.

baš me zanima taj iskrica-party u petak.-.

U mnoštvu pitanja, pojavilo se ono zadnje. Ne znam što je znanje dok ga ne doživim, proživim. Ti si daleko od mene, ne vladam tvojim mislima i tvojim snovima. Uz tvoje lice više ne lebdi moja sjena, u kišnom dodiru kraj tebe se zavlači druga žena. Pokazao si ocean, pokrio me, zatvorio vrata i tiho izašao. Dao si svoj život kišnim noćima, dočekivao razna mutna jutra, bio si ranjen i ponovno si rađao novog čovjeka u sebi. Mjesecima i godinama si se bacao daljinama, ponorima, čitao gluposti mnoštvu izgubljenih duša i tražio slabu točku u nečijem lutajućem pogledu. Neprepoznatljiv sam sebi, tvoja žudnja te tjerala na još dalje i dalje u još kišnije noći i mutnija jutra, ali... u krilu sna, tvoja duša se uzdigla iznad oceana, oživjela i probudila se... o tome svjedoči slika tvog nestanka sa scene, jer tražeći godinama pravu riječ, našao si odgovore u sebi.

...umorna od svega, lutala sam svijetom nade i očekivanja sve dok me njegov pogled nije dotakao ... nije bilo prijatelja... nije bilo nikog ruku da mi pruži i moju bol podijeli... sve dok me njegov pogled nije dotakao... i rastjero sve moje tame, samo njegova ljubav može učiniti da sve procvjeta i upaliti nova svjetla, samo ta njegova ljubav – o, Bože, hoću li je ikada doživjeti?? Nema takve pjesme, nema takvih riječi, kojima bih mogla opisati tu želju, ali moj život je tu i čekam i nadam se tom čudu, jer samo njegova ljubav je moja jedina želja...