Cvijet kraj izvora...je sjena duše

....treba odati priznanje i zbog tog zaustavljam svijet na 6 minuta... želim dobro jutro svim mojim anđelima uz glazbu srca. Kad bi mi se javio moj anđeo iz svog plavog mraka zbrkanog mozga i shvatio da jedino uništavanjem ega može prosanjati kako ga nosi bijela deva pustinjom u raj, iz tog jutarnjeg krvoprolića u trajanju od 6 minuta ne bih osjećala pritisak na tjeme i to tako tiho da mi sve liči na bivši trenutak trajanja.

Kad jednog dana izađem na svjetlost, znam – moje sjene neće biti. Iako u bijelo obučena, iako svim mirisima vode i vina okupana – moje sjene neće biti. Učio si me kako hodati kroz svjetlo bez sjene – nisam naučila. Učio si me kako stati uz rub mora i zaploviti njegovim valovima – nisam naučila. Učio si me kako pozdraviti mlado jutro novog dana – nisam naučila. Od svega toga, učila je moja sjena, ta vjerna prijateljica. Spoznala je značenje svijeta, smisao života, dubinu smrti, rizik ljubavi, težinu bola. Nisam naučila. Ispod maske slavila sam svoja veselja, imala sam svoje momente, tražila sam sebe. Sve ispod maske – i opet nisam naučila. Skidajući masku, ali polako... jako polako, uvodim se u krug opčinjavanja, u slatku jezu otkrivanja... i učim... polako, ali jako polako. Iza mene male, moja sjena polako nestaje, a svjetlost obasjava to lice koje se polako... ali jako polako... otkriva ispod maske. Možda naučim. Možda. Vidjet ćemo.

Čitam i čitam i nikako mi ne idu zajedno stihovi i stvarnost. Drugačiji je stvaran život od svih mojih napisanih stihova. U tim zelenim slovima je uvijek lijepo, dok je u stvarnosti sve u stvari – malo drugačije i to nekad puno drugačije, a ponekad i ta stvarnost liči na bajkovite stihove. Voljela bih izjednačiti te moje 2 «stvarnosti» - zelene stihove i životnu stvarnost, ali znam - to je nemoguće. Čemu onda pisati i odlaziti u taj dreamland? Možda jedino za dušu. O ostalom ću misliti sutra.

Kad ti sa mnom krene, kad i najtiši među nama zagrli tišinu i obuče je na sebe kao neprocjenjivu vrijednost, pokrij me svojom osjetljivošću i položi senzibilnost u moje ruke, jer za svaku našu kretnju tvoja senzibilnost pronalazi pravi put. Kao izvor moje promjene na nevidiljivo mjesto stavi svoj žig i u ovim riječima bez nekog smisla pronađi svoj i moj smisao. Put od istoka prema zapadu je uvijek isti, ali moj put prema tebi je bio tvoj put prema meni. U toj savršenosti nesavršenstva zaiskrila je zraka između nas i bacila svjetlo na mene prema kojem si pošao i našao me... Pjesma crvenih misli i plave ljubavi stoji kao svjećnjak na stolu u kojem je plamen jasan i mekan kao tvoja ljubav, koja tek izranja prema meni.

I don’t wanna talk
About the things we’ve gone through,
Though it’s hurting me
Now it’s history.
I’ve played all my cards
And that’s what you’ve done too,
Nothing more to say,
No more ace to play.
The winner takes it all...
The loser standing small,
Beside the victory
That’s her destiny.
I was in your arms
Thinking I belonged there,
I figured it made sense
Building me a fence.
Building me a home
Thinking I’d be strong there,
But I was a fool
Playing by the rules...
The gods may throw a dice,
Their minds as cold as ice
And someone way down here
Loses someone dear...
The winner takes it all...
The loser has to fall.
It’s simple and it’s plain
Why should I complain?
But, tell me does she kiss,
Like I used to kiss you?
Does it feel the same,
When she calls your name?
Somewhere deep inside
You must know I miss you,
But what can I say
Rules must be obeyed.
The judges will decide
The likes of me abide
Spectators of the show
Always staying low.
The game is on again
A lover or a friend
A big thing or a small.
The winner takes it all...
I don’t wanna talk
If it makes you feel sad...
And I understand
You’ve come to shake my hand.
I apologize if it makes you feel bad
Seeing me so tense...
No self-confidence,
But you see
The winner takes it all......(Abba)

Mirišeš na zelenu travu, na snove i poljupce, odvedi me do tamo, da u noći punog Mjeseca nađem zaklon u tvojoj zaljubljenosti.

Albanac na granici Kosovo/Srbija. Srpski carinik ga pogleda i pita: "Nešto za prijavit'?" A: "Ne, nemam ništa!" C: "Što imaš u gepeku?" A: "Samo jedan kaljkuljator!" C: Pogleda auto i kaže: "Otvori gepek!" On ga otvori, a u prtljažniku carinik ugleda mitraljez. C: "Ma kakav ti je to kaljkuljator???" A:  "Eeee, imam neke račune da sredim!!"

Zaljubljenost je slabost. Tad nas mogu dobiti na neke stvari na koje nikad ne bismo pristali, da nismo zaljubljeni. Kad nas to prođe, vraća nam se i životna snaga i jakost za reći "ne". Kako tko! Ali može se stisnuti srce i u najvećoj zaljubljenosti reći "ne".

'Zastrašujuća ekskurzija u najgoru noćnu moru u kojoj se nitko od nas nikad ne bi htio naći'

Nalazim se u prijelaznom periodu iz jednog doba u novo. U ljubavi treba različitosti. Zbog toga nećeš zalutati u neke druge ulice, nećeš dodirivati pogrešne osobe. Ljubav je vodič kroz koji ćeš naći put, čist odsjaj vatre u noći... zbog nje ćeš imati osjećanje u momentu svog otvaranja. Ljubav te pohodila mnogo puta. Nisi je prepoznao. Je li to bila ljubav? Možda da .... možda ne. Neću reći ništa. Sklanjaš mi pramen kose sa usana, htio bi doći do mene... do mog srca. Želiš, ali se i dalje ludo zabavljaš s nekim prolaznim ženama svog života. Ili  nisu prolazne? Možda da.... možda ne. Takve su kakve su... poput jegulja iskliznu iz ruku, gibaju se nepravocrtno i ostavljaju tvoju dušu u tišini sebe samog. Nebo nije zaboravilo tvoj put. Zvijezde mog sjevernog neba će te dovesti na pravu stazu, obraslu visokom travom. Uz pratnju noći i kiše možda zakucaš na zaboravljena vrata. Nježnim namjerama možeš pokušati riješiti tu zagonetku srca, možeš mi pričati o prošlim ljubavima, možeš popiti čašu crnog vina. Prebacit će te u drugi svijet, nimalo muževan i pohotan, ali užaren i željen. Možda da.... možda ne. Hoćeš li ipak naći put do mog srca?

""""Samo su riječi svuda oko nas i samo su odjeci skrivenih dubina. Samo su iluzije tvorci naših snova, samo je pepeo naša enigma....U zimski suton, tihi plač se čuje. Koraci što žure, stadoše... "Tko to plače?"... 'Ja.'... "Tko si ti?" ...'Ja sam tvoja savjest.'... "Zašto plačeš?"... 'Zato što me više nema'... """"

... i opet krenuh s vodom pročišćavati organizam, ali i duge dane zime, magle, nekog dima i ostalih nejasnoća...

.....je otpočelo s vjetrom, kao da je znalo da nas dijeli  i dok drugi zajedno su bili, mi se nismo pogledati smijeli. Proljeće je otpočelo s kišom, vlakovima koji kasno stižu i dok dani umorno se nižu, mi se opet pozdravljamo krišom. I pamtit ću dugo ono vrijeme, kad još nismo znali što nas čeka ...kad su šume ostajale nijeme... kad je modra nosila nas rijeka... i pamtit ću dugo one sate što ne mogu više da se vrate... Proljeće je otpočelo s nadom, da će jednom drugačije biti ...da od ljudi nećemo se kriti i bez riječi lutat ćemo gradom...i pamtit ću dugo one sate što ne mogu više da se vrate ...sve mi kaže uzalud te volim, ali sama još uvijek se borim..."" (Ksenija Erker)

Mrvice sa stola ili kompletna gozba? U životu se ponekad zadovoljavamo baš tim mrvicama...Kako tko...

Idu Mujo i Haso kroz New York u sitne sate, kad ugledaju iz jednog kontejnera vire noge. Priđu oni bliže da vide što je unutra, kad tamo mrtva plavuša u kontejneru. Gleda Mujo i vrti glavom: - Ccc... moj Haso, što ovi Amerikanci bacaju - ovo se u Bosni moglo guzit' još 10 godina.