Cvijet kraj izvora...je sjena duše

On govori moje ime nježno ...kao Ti... donosi smijeh i radost, drhtaje srca.... kao Ti.. i voli dodirivati moju nježnu kožu ...kao Ti. On me noću zove telefonom da bi mi čuo glas i poželio laku noć.....kao Ti. On ljubi božanstveno i daje se poput slapa vode.....ali NE... kao Ti. Kao Ti ....nije nitko...i kao Ti ne zna što mi treba, što me čini sretnom i po čemu znam, da si to.... Ti. Čini se kao da je isto, ali ne… kao Ti... nije me ljubio nitko i nije mi se davao nitko... sa toliko ljubavi..... kao Ti.

...i na prvi dan proljeća - tres, bum! lupim drugi auto, mom autu i meni - ništa... i da nema Boga! ima, ali 600-700 kn van iz džepa ... ma da! ima Boga! a moglo je biti i puno lošije, zar ne? Još se uvijek pitam, je li sve slučajnost ili je to neka poruka? :) ali od koga? :)

Ah, kako je doma lijepo! :)

Jutro mi se uvuklo između trepavica, nakon prosanjanih snova u bijelom. Bezimeni muškarac smeđe kose s iskrama u očima i bez osmijeha na usnama pohodio je neke zarasle staze mojih snova. Vrijeme se provrtilo i ove noći, burno... nošeno kišom i vjetrom. Ove kapi donijele su na vidjelo mnoge sjene kojima se pokrivah tijekom noći, mnoge sudbine koje vidjeh tijekom ovog sna. Kao uspomene pojavili su se bijeli likovi, utopili se u moj pogled i prošli smo nekim prostorima nikad dotaknutim, nikad na dva mjesta istovremeno posjećenim. Bijelo sanjano ... nema te. Nisi bio u tom snu, nisi iznikao iz topline osjećaja. Ne dotaknuh te, jer ne osjećamo isto. Zaostaješ u hodu ... nema te. Iza vrata čeka neka tama u koju ćeš ući i slutim ... bit će to ptica... koja odlijeće zauvijek.

... ni voljeti ne mogu više. Dolaze mnogi trenuci kada mislim sve je u redu i život teče dalje, ali poneki stih ili poznata pjesma dozove one dane kad sam Te voljela. Poslije Tebe ne spavam više onako dobro, mislim da su mi i snovi bolni. Noći su jednako duge ili se to meni čini da sam u našem vremenu. Poslije Tebe … sunce jednako grije, ljeto je bilo i prošlo u vrućini, u sprženim livadama bez kiše i znam da voljeti ne mogu više, nego onda kad sam bila s Tobom. Poslije Tebe ni pjesme nisu iste, a mislim, muzika je poznata čak i ona naša pjesma iz kafića, koju je konobar tako nesebično sipao na nas uživajući u pogledima, koje smo mu darivali, kad smo začuli poznate taktove. Mislim da više ništa nije isto poslije Tebe. Mislim da je i moj život stao, poput punog mjeseca na nebu, čekajući trenutak da prsne u tisuću boli.

Do jezera mrtvih listova od prošle jeseni sišla je sjena jednog pjesnika. Sjena njegova spustila se do obale, razasute na mjestima gdje je prosipao svoje stihove i pohodio osamljena mjesta pa ih tamo sakrivao. U očima mu lijepa njegova ljubav. Osjećam prazninu kad vidim bijelo. Osjećam muklost kad sanjam bijelo. Na nebo se propinju moje ruke, dotakle bi oblake, zaronile u dubine. Kraj rijeke što je tiša od najtišeg leta orlove sjene, između neba i zemlje, doplivalo je jedno malo srce i zaustavilo se u tom davnom zimskom danu. Ugrijalo se to srce na toplom dlanu pjesnika i okrenulo se Mjesecu i nasmiješilo. Ugrijala se duša ...i snagom tih očiju, što su je pratile izdaleka, zanijela se tom ljepotom osjećaja. Iz mračnih komora srca nisu više klizile kristalne suze i skrivale se ispod kamena, koje su drugi pronalazili i mislili kako su to vilinske suze. To su bile suze tuge. Pomaknule su se zavjese prošlosti, neke davne zakletve su se ispunile i odslužile ono zadano i postale su besmislene. Duša je sačuvala biserne riječi usamljenog pjesnika, sagrađen je zlatni otok i čeka se proljetni vjetar da bi pokrenuo ta bijela jedra za jedno lijepo putovanje. Ako usamljeni pjesnik pronađe te oči koje traži, neka mu vjetar bude sklon i njegovim jedrima podari nezaboravan doživljaj. Neka te oči, što ih usamljeni pjesnik traži, zarone duboko u njegove i vidjet će beskraj noći, vidjet će dubinu duše. Te oči, ako znaju gledati, u pjesnikovoj duši će vidjeti sebe. Zato, usamljeni pjesniče, kroz tri noći moja duša će moliti za tvoju sreću i kroz snove ćeš naći te lijepe oči u koje toliko želiš zaroniti.

Da li se bar ponekad sjeti? Plašim se da ne... Jednostavno... kao u opereti, sklopilo se sve: violinist, tužni pajac, lijep muškarac i tokajac...a kulise.. zavijani grad. Vodio me kud je htio.. Dobra sam ja pratnja... Veresmarti, Citadela, i lančani most.. i Vegeta :) .... zavijani Trg Heroja, gdje poželjeh da je moj, i da uvijek bude kao tad...Zvonio je cimbal neku tužnu staru stvar, molio me da mu pišem jednom bar...zateklo nas jutro snježno, same zvijezde dvije, ljubio me nježno, k'o nijedan prije. Pogledom sam poslije dugo pratila njegov trag, zavijanom ulicom Szentharomsag... plašila me slutnja neka, znala sam od prije, sve izdaleka izgleda drugačije...srce malo jače kuca kad se sjetim njega, a Lisztove rapsodije bude stare sne...Eh, da mi je znati gdje je? Da li se sjeti kad snijeg vije? Ili u inat drugu ljubi sad? ... :) naravno da ne ljubi :)

''Rijeka donosi jesen, dugo umire grad i u nama toliko ljeta... mi smo siročad svijeta. Reci, da li ćeš noćas moći ostavit' sve?...svoju kuću, navike, ljude i poći, a ne znati gdje?...Neka svi mržnjom isprate nas, ali dragi, život čeka...sad je čas...čitav svijet bit će tvoj novi dom....neka kažu 'avantura je to'. Nikad žaliti nećeš svoje stvari, ime i grad...i u hladnoj sobi hotela bit ćeš slobodan sad. Duga očajna kiša, magla zastire grad...nekim putem, tijesno kroz jesen....nas će odvesti vlak...''

.... i počet će opet one prelijepe igre leptira nisko ispod srca... one igre i oni titraji koji najavljuju proljeće... i ljubav :)

To je samo šminka što čini moje oči ljepšim i ruž za usne čini ih poželjnim. To je samo lak za kosu što je oblikovao bistu, a i tkanina uz tijelo čini tu čaroliju istu. Kad svega toga nema, kad se skine i šminka i sjena, tu... ispred prozora u noći... stajat će samo jedna gola žena.

Kao što iznad dubokog oceana mjesec visi i raspaljuje svoje blijedo svjetlo, razgaljuje me zaljev vječne ljepote koja se objavljuje svaki puta kad udahnem tvoje ime. Proteže se u daljinama jedan pravac besprijekornih linija i vodi do tebe, dok mi se noć zavlači u grudi, dodiruje usne i zakriljuje oči. Živim sama u tom rascvalom cvijetu snova, krv se ledi i sneno padam u moje bezdane, dodirujući negdje tvoje ruke. Ne znam za kraj. Kao što iznad dubokog oceana mjesec i dalje raspaljuje svoje blijedo svjetlo, uvlačim se u bijelo, zamotavam svoje srce i u tankoj svili finih emotivnih niti poklanjam ga samo tebi.

.... itekako ga osjećam, jer stiže :)...

Postoji mnogo konfuzije u svezi anđela, koji su obično prikazani u kršćanskoj religiji kako nose bijele odore i imaju krila i aureole. Ne postoji takvo stvorenje, ili bar biće koje sliči na ovako nešto, iako postoje bića koja funkcioniraju na način koji se pripisuje anđelima. Ovaj mit je nastao za vrijeme rane kršćanske ere kao reakcija na ljude u tradicionalnoj nošnji iz tog vremena koji su viđeni kako lebde. Odora, koja se vijorila na vjetru, izgledala je kao krila. Sunčeva svjetlost, koja se reflektirala u njihovoj kosi koju su mazali uljem, i koju nikada nisu prali u onim vremenima, izgledala je kao aureola. Anđeli.
Kako su ovi ljudi bili lebdjeli, i to pred drugim ljudima, kada se levitacije koje činimo mi i drugi izvanzemaljci registriraju samo u podsvijesti? Potiskivanje sjećanja je rezultat straha i anksioznosti populacije. Mi se trudimo ne činiti ništa što bi povećalo strah i anksioznost. Ako promatrač može promatrati neku scenu i primiti nevjerojatna iskustva bez uzbuđivanja, onda je to dozvoljeno. U ranim danima, kada su ljudi više vjerovali u magiju, to je bio slučaj. Danas, ljudi su više znanstveno usmjereni, i shvaćaju da se događa nešto što smatraju za nemoguće. Panika lako izbija na površinu, i Buđenje se odvija brzinom koja uzima ovo u obzir.
Kako su ovi ljudi bili bliski Isusu, u stvari dio njegove grupe, ljudi su smatrali da su oni bliski Bogu. Dogodila se tipična reakcija na bilo koji relativno nepoznat fenomen - ljudi su popunjavali praznine. Tako su nastale priče o postanku anđela, priče o palim anđelima, o djelima anđela, o različitom izgledu anđela, o njihovim osobama, i o podvizima anđela koji su postajali veći svaki put kada bi priča bila ponovo ispričana. Jednostavno, postoje duhovi, i ljudski opisi anđela predstavljaju način opisivanja dobra i zla, suosjećanje i naklonjenost prema drugima koja karakterizzira one koji su orijentirani na Služenje-drugima, ili naklonjenost samome sebi koja karakterizira one koji su orijentirani na Služenje-sebi. Postoje anđeli među ljudima koji nikada nisu napustili Zemlju. Oni intenzivno razmišljaju o drugima. Oni se žrtvuju. Zar oni nisu anđeli?

.... osjećam ga. :)...

...cijeli vikend me savladala tuga. Zar ni nakon «dexaforta a 50», «vitamina ad3e a 100 ml», «b-neurona sol a 50 ml, »sulfapiridazina 25% a 50 ml» te nekih aplikacija i obrada površinske rane, moja mala Mikica još uvijek trpi nesnosne boli? pitam se, postoji li na Vet. fakultetu dovoljno stručan kirurg da joj ublaži ove boli, a ne samo da me šalju od jednog do drugog? pitam se cijeli vikend i nemam odgovora, a bol traje i traje...