Cvijet kraj izvora...je sjena duše

It’s late in the evening
She’s wondering what clothes to wear
She puts on her make up
And brushes her long blonde hair
And then she asks me
'Do I look alright?'
And I say - yes, you look wonderful tonight
 We go a party
And everyone turns to see
This beautiful lady
That’s walking around with me
And then she asks me:
'Do you feel alright?'
And I say - yes, I feel wonderful tonight
 I feel wonderful
Because I see the love light in your eyes
And the wonder of it all
Is that you just don’t realize
How much I love you
 It’s time to go home now
And I’ve got an aching head
So I give her the car keys
She helps me to bed
And then I tell her
As I turn out the light
I say: 'my darling,
 you were wonderful tonight'
Oh my darling,
you were wonderful tonight.

Varljiv si kao mjesečina, potopljiv u vodi kao sjena, neuhvatljiv kao lahor, stalan kao osjećaj. Ime ti je - Ljubav. Nastanjuješ se u mojim dubokim skrovitim mislima, u dnu srca u kojem oduvijek tinja plam za tebe. Ne izlaziš iz tog skrovišta nigdje, prisutan si u svakom momentu kad te mogu osjetiti i kad me osjećaš. To je i bio dan kad sam se zaljubila u tebe.

Meni nije potreban prijatelj koji se sa svim slaže i na sve klima glavom, jer to isto može moja sjena učiniti još mnogo bolje.

Znam da takvih kao ti na ovom svijetu malo ima
Zato ovu pjesmu samo tebi poklanjam pred svima
I nije važno što te možda nikad neću sresti,
Nek' mi s tobom druge kradu vrijeme,
Ali, vjeruj mi,  za mene
Dovoljno je što postojiš,  samo to mi treba...:)
Pa nek' ti s drugom krene , vjeruj mi, za mene
Dovoljno je što postojiš i nakon svega, hvala ti
što sa mnom dišeš negdje ispod istog neba...
I da s nebom zemlju spojiš, ja bih znala i u snu
Ispod koje zvijezde stojiš, da se zagledam u nju... :)
Nije važno, ti i ne znaš tko zbog tebe diše
Nek' mi s tobom druge kradu vrijeme,
Ali, vjeruj mi, za mene
Dovoljno je što postojiš,  samo to mi treba....:)
Hvala ti što sa mnom dišeš negdje ispod istog neba....:)

Baš me jutros iznenadila ova hladnoća, skoro mi se zalijepila za lice. Ni sad nije bolje, iako je ured temperiran, ali ostala je ipak ona hladnoća zalijepljena, ali sad iznutra.

Zar nije pomalo smiješno dizati se svaki dan ovako rano? Da mi je znati, tko je to izmislio da se radi 8 sati, zabavlja 8 sati, spava 8 sati? Čista matematika, koja nema veze sa mojom stvarnošću.

Latica ruže zalelujala je na jutarnjem povjetarcu, a nježan baršun s njene unutarnje strane zatamnio se, jer je daleka bijela obala na koje će povesti moju dušu da se odmori. Ptice su odletjele i odnijele moje misli negdje prema istoku gdje je žuti disk objavio svoje carstvo i polako osvaja plavetnilo neba, dok jedna rijeka nemira teče ispod njega. Glas kao poklon. Pogled kao život. Oplela sam se u svoje bijele velove, a čujem kako rasplićeš nit po nit ovih mirisa lipa, koje svojim krošnjama bacaju sjenu do mog balkona. Opet ta misao, tanka kao zmija i hladna kao kamen uronjen u dno, izviruje i nestaje u nekim modrim daljinama. Iz magle moje mašte ova duša ipak dolazi do svojih obala pa izbjegavajući oštre stijene odmara se na pustom žalu. Kroz visoke trave neke kišne noći, hoćeš li me naći?

Mjesečev krug lomi moja pitanja na dvoje zaboravljena u dubini noći i sa usnama neba dolazim na korektnu udaljenost do tebe. Nema te. Ostao si zameten negdje u neposjećenim mjestima, neispijenim pićima, nedočekanim jutrima. Bez govora, pločice mog mozaika stvaraju još jednu sličicu koju upućujem u prostor, a ti neupućen u moje tajne pitaš se od kud mi tolika inspiracija – tvojim prisustvom na ovom globusu. Ne slutiš ništa, a osjećaš sve. Neispitan si…. treba još puno vremena proći prije našeg susreta, ulazim u predjele nekih mjesta gdje se ne umire i ne živi – samo se postoji. Postojim... ostajem... zasjenjena za sve... osim za tebe.

"Budi iskren prema sebi kako ne bi bio lažan prema drugima." (Francis Bacon)

"Ne sijeci istinom kao nožem, nego je govori s ljubavlju."(Paramahamsa Swami Mahesvarananda)

Došao si sinoć sa silnom strujom zraka, koja te pratila kroz otvorena vrata. Noć me zaboravila pohoditi i nježne namjere koje sam imala prema tebi gibale su se i povijale prema tvom srcu, dok sam sjedila i nijemo željela ukloniti pramenove briga sa tvog čela. Razni su nam putevi do gole istine... život piše svoja slova... mi kreiramo u snovima neke krhke priče kojima odlazimo preko granica i tražimo svoje lađe da nas prevedu preko te rijeke života. Teško je kad se u srcu rađaju sasvim druge zore, plave i hladne, a život prostire druga jutra... druge stvarnosti. Uvijek u sukobu sna i života... dodajem zrnce sna u korist mog života pa da se ta 'libra' konačno umiri.

Na ovom globusu, toliko starijem od mene i tebe, stojim i zauzimam svoje mjesto... Pitam se, postoji li duša? Ako postoji, što to izvire iz mog korijena i spaja se sa sudbinom pod jutarnjim oblacima, što to na mene utječe da me zatvara crno vino života, koje se prelijeva tamnim sjajem u visokim čašama postojanja? Neki glas tiho iznutra uspavljuje razbacane titraje srca, koje preskače svoje poznate ritmove, a čista duša gleda tim plavim očima ravno, živo i slobodno. Pod sjevernim nebom sjena života ide ispred mene, a plavi velovi obavijaju znatiželjne poglede što klize niz moj vrat. Živi pogledi utječu na sva stanja svijesti, na sve snove, donose dokaz života i odnose tamu ispod trepavica, od kud su jutros odletjele bijele ptice i odnijele neko moje vrijeme. Znam da je tvoje srce uz mene, tvoje tijelo grije moje i traži me u snu. Pitam se, postoji li duša? Postoji i čuva ovo blago mojih dubina ne rasipajući ga na jeftinoj tržnici ljudskih obmana i ne nudeći ga u bescijenje. Na tom pogrebu jeftinih iluzija razotkrilo se mistično sjedinjenje čiste duše i osjetljivih očiju i tako sam postala jedno.

...ne bih više živjela ovaj koji živim, već neki drugi. Bez znanja sam, bez spoznaja. Pod mladim suncem u rana jutra vjetar vrti neke zaostale pahuljice prašine i razotkriva najintimnije misli. Uvijek se vežem za nešto. Za sliku na zidu…cvijet u vazi... pjesmu s radija…za sjećanje. Na glatkoj stijeni zabrinutog čela spavaju rojevi misli i zbog jednostavne kompliciranosti ne odlijeću dalje. Ugnijezdile su se tu. Otišla bih...zamijenila život za neki drugi život. Ostala sam u jednostavnosti tvojih riječi, kratkih minuta, u zavjetrini tvog srca. Nenaviknuta na takav stil, medene riječi, zadrhtim svaki put kad me posjetiš u snovima. Zaboravim, rasplamsava li se moja iskra ponovo od nove vatre u starom snu? Zbog toga, otišla bih... zamijenila život za život. Nestala bih i utopila se u dubinama tvojih najslađih riječi i najdubljih emocija.

Kaos je raznolik u svojoj istovrsnosti. Kad shvatiš da je u tebi kaos, onda si blizu rasvjetljenja. Zdrav čovjek je veseo, jer je živ. Da bi to osjetio, mora uvijek biti prisutan. Ovaj kaos u nama je naša vlastita kreacija. Udaljavanje od vlastitog bića je udaljavanje od svega. Vlastiti centar je most sa cjelinom. Projekcije u druge osobe su povezane sa snažnim emocijama i u nesrazmjeru su sa stvarnim događajem, koji je za nas bio povod. Kad smo odbijeni, a ne u očekivanju - prate oštri osjećaj boli, muke, tjeskobe, naviru snažni osjećaji čak uz suze, ali uz suze se javlja spirala negativnog emotivnog naboja. Um se priprema u bijesnog advokata, koji priprema opravdanja da je bio nepravedno odbijen. Nakon toga se javlja osjećaj nemoći, koji stvara mračni scenarij.
U nama postoje 2 slike "sjajna" i "sjenka". Sjenku skrivamo, to je društveno neprihvatljivo o nama. Zbog toga ne možemo osjetiti punoću, vitalnu snagu energije. Uvijek očekujemo potvrdu izvana – sliku o sebi želimo dobiti izvana. Gubi se kontakt sa samim sobom, kad ne dobijemo bezuvjetnu ljubav, mislimo da s nama nešto nije u redu. Nijedan roditelj nema povjerenja u život – ne vjeruje svom djetetu. "Živ" roditelj uvijek vraća lopticu misleći "što ja tu ne radim dobro".
Nosimo maske. Svaka maska je pod-ličnost i postoji kao zasebno energetsko polje. Ta su energetska polja međusobno u konfliktu. Svaka pod-ličnost ima "svoj život" koji je najčešće u konfliktu sa životom druge pod-ličnosti. I unutar jedne pod-ličnosti postoji potencijalni konflikt između "sjajne" slike i "sjenke".  Posljedica toga je veliki gubitak energije i od tuda nemogućnost doživljaja vitalnog autentičnog sebe. Od tuda su vrlo rijetki ljudi, koji imaju iskustvo osobne moći. Zato ljudi traže kompenzaciju – kontrola ili manipulacija drugih ljudi i djece.
Treba puno vremena i puno razumijevanja za vlastite polaritete - da ih se prepozna i prihvati. Sve potisnuto čeka svoj trenutak – da prsne van. Ne treba pokušavati potisnuti sud sebe samog – treba ga koristiti kao znak da se okrenemo iznutra. Postoji i dodatni problem – iskrenost i poštenost prema sebi, potiskujemo dio sebe koji je neiskren.
Čovjek je kao glazba koju sluša. Puno toga glazba može reći o nekome. Netko se pravi da voli neku glazbu, a u stvari voli nešto sasvim drugo. No to i nije tako važno. To je tipično licemjerje.
Ponekad vodimo naše unutrašnje razgovore sami sa sobom koji traju cijeli dan. Oni sadrže opise i analize drugih i sebe i njihovog vladanja, drugi su povod našeg interesa. Imamo auto-analize i obračune sa samim sobom. Sadržaj unutarnje konverzacije ovisi o aktivnosti određenog suptilnog tijela. Pokušavaju se izliječiti neke energetske rane od neke bolne situacije. Ali to donosi samo prolazno olakšanje, jer mišljenje ne donosi trajno ozdravljenje naše ranjene suptilnosti. Treba zaustaviti mentalni sklop. Ta aktivnost se ne može zaustaviti kroz napor, već samo kroz svjesnost, treba promatrati procese rada te razine i tada se počinju događati procesi sve do prestanka.
Meditacijom možemo vratiti inteligenciju, ljepotu, mladost. Nezainteresirana opuštenost ne donosi spontana rješenja. Samo trajni napor vodi do ravnoteže.

Mirni beskraj hladnog daha. –7... zavukla se toplina negdje između raspršenih vlasi i snenog pogleda... utorak...