Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Rotirajuće jutro. Hladno. Beskrvno i suho. Komunikacija u takva jutra mi je na 0.

Ovaj hladni bijeli grad u koji sam opet kliznula da potrošim još jedan sivo-beskrajni dan kao da me prelomio na par dijelova i raspršio u ogoljele grane drveća. To neplodno polje moje duše, što jutros ne osjeća ništa, a sluša neke stihove iz svog polusna, treperi i nezaobilazno navlači koprene magle da bi se zavuklo samo u sebe. Dođe tako nekakav neprirodan trenutak i kao odbjeglu dušu me progoni do kraja svitanja. Zasjenim pogled, spustim ramena i zastanem. Uđem u taj trenutak, a tamo bol, tamna kao noć. Dubina je neprozirna. Dubina mi je danas gusta, teška, bolna. To je taj trenutak bez bijelog sjaja kad bol probije dah i zauzme većinu dana pa kao dosadna prijateljica priča uvijek jedno te isto. U srcu prelomljen dan, na dlanu hladna kap života. To je taj trenutak.

Tako mi nedostaješ, znaš li? Znaš....

Sve od magijskog kazališta ovog života do prekrasnih dubina ribljeg svijeta, kroz pustinju srca i rađanje demona, ostala je samo jedna ne-želja. Zbog svega toga, narasla je bol, velika i tamna, gusta i crna poput života. Ona voda sa tri izvora koji su se spajali i tekli u napukli bezdan, mutna je i neprozirna. Sjene, koje je moj život ostavio na svom putu prema centru svijeta, plešu neki ples vrlo razumljiv, ali prelaganog koraka da bih mogla okrenuti glavu i otići. Još ne mogu. Iz neke mirne molitve možda pronađem pravi put. Možda još neću pitati: «tko si ti?». Možda. Možda ću još neko vrijeme dozvoliti da mi miluješ kosu ili odvodiš tamo gdje su mi koljena izgrebana i gdje mi nemir stalno govori da si još daleko od mog trećeg neba. Hoćeš li se ikad približiti? Vjerujem. A to je tako teško.

Od čega živimo? Trajni smo poput leptira, koji provode noć ispod uličnih lanterni, pažljivo gledam kad se noć prelijeva u dan i slušam raznolike kombinacije glasova bez zvuka, vidim pojave i odnose što se komešaju u molitvi da se riješe saznanja kako je svatko od njih pogriješio u odabiru jedno drugog: riječ je moćnija od izlaska sunca, od svih zidova našeg postojanja. Zar još možeš zamisliti nježno lepršanje ovih pahuljica u zraku i njiov let? Ja ne mogu.

..... como si fuera esta noche la ultima vez; besame mucho que tengo miedo perderte perderte otra vez. Quiero tenerte muy cerca mirarmeen tus ojos verte jun to a mi pienso que tal vez manana yo ya es tare lejos muy lejos de ti. Besame mucho como si fuera esta noche la ultima vez; besame mucho que tengo niedo perderte oerderte amor.

Kao kaktus u pustinji – puna života iznutra, puna bodlji izvana – stojim na suncu ove pustinje života i zaustavljam globus na trenutak – ali neće stati. I dalje se beskrajno vrti sam oko sebi, a i ja bih se zavrtila da nemam te bodlje koje prkose i suncu i kiši. Na koji put ishoda okrenuti život iznutra prema van, a bodlje bezbolno otkinuti? 'Nema ništa bez boli srca' pjeva neki glas s radija, a misli pamte svaku riječ, svaki pogled, svaki udisaj tvog bića. Iz dnevne sobe se izvukla noć dočekujući jutro mirisom tople kave, nasmiješena i spremna ponovno doći. Zašto neke duše odu i ne vrate se nikad? Zašto ih ne privuče miris opojnog vina, pogled lijepih očiju, zov nemirne duše? Neke duše ne odgovaraju na pozive drugih duša ... ne čuju. Ponašaju se kao kaktusi u pustinji, a mrkim pogledom pregledavaju sve koji imaju isto takve bodlje. Bliska mi je svjetlost ovog jutra iznad mog bezdana, koji mi svakog dana uzvraća pogled. Ne bojim se više tog pogleda, prihvaćam ga sa znakovitom pažnjom, jer svaki put daje svoj žig novom danu, a suze koje se gomilaju iza trepavica pretvara u osmijeh na licu. Nabacila sam šesnaesti osmijeh ovog 16. prosinca i nadam se da ću ga moći zadržati nezaleđenog, već opuštenog ... bez odraza ranjene duše tamnih dubina.

Nevidljivi svijet je prepun raznih zvukova i predivne glazbe. Mi nismo u mogućnosti to čuti, jer malo osoba ima tu sreću da mu je razvijeno šesto čulo.

"Nije bilo lako čuti one riječi kojima se naša prekinula veza. Nije bilo lako preko svega prijeći, sjetiti se duge šetnje ispod breza. Nije bilo lako baciti sve one stvari što smo im se skupa radovati znali... nije bilo lako, ali tko da mari sve je bilo spremno i svjetlo se pali. A vani je ponoć, a vani je tama bila sam hrabra kad sam ostala sama. Meni nije bilo lako, al' bolje je ovako. Nije bilo lako okrenuti glavu kao da se nikad poznavali nismo... nije bilo lako, možda si u pravu, nisam smjela zadnje napisati pismo. Nije bilo lako, ono što nas veže, nestalo je kao snijeg na vrelom dlanu nije bilo lako, bilo je tad teže i mišljah, kako da bez tebe radujem se danu. A vani je ponoć, a vani je tama bila sam hrabra kad sam ostala sama..."

Tisuće litara vode pada s neba. A ja bih jutros tako spavala.

Promatram ovu noć koja ima svoju moć. Vidim da je nebo zaboravilo moje puteve koje sam pohodila u nekim davnim danima. Nježnom namjerom da te dodirnem, objavljujem ti koliko mi znače naša zajednička jutra i emocije koje su tako žive i preko 'mrtvih mora' i 'mrtvih stvari'. U jednom trenutku one noći… zastala sam i od tada svijet ne gledam očima u kojima su odsjaji puno zvijezda. Zavladao je ovaj mir koji nije težak. Živim u postelji teškoj kao život, u crnini uklanjam pramenove tog trenutka sa usana i život teče dalje, a i mi tečemo s njim. Morbidno stanje, koje me obuzelo tih davnih jesenjih noći kad smo satima razgovarali, nastavilo se još neko vrijeme. Tada je doletio bijeli leptir zagledan u moje oči i pogodio sve. Shvatio si zašto me vrijeme tog trenutka zaledilo, nakon naše velike gozbe došlo je neko hladno sunce koje nas i danas grije, disharmonija života nas pokreće, a mi se rijetko objavljujemo jedno drugom. Najavila sam ti jednom da je jedna zvijezda padalica pala samo za tebe. Nisi je vidio... ili je nisi htio vidjeti. Nisi ni reagirao na trak, koji je ostavljala na tamnom nebu i kako je počela djelovati sila teža ovog globusa, tako si i ti sve više pogledavao prema tlu, a sve manje prema zvijezdama. Moja nadanja su dogorjela. Anđeo na zemlji me vraća u grubu stvarnost, gost sam ponekad u tvom prisustvu i rijetkim snovima. Gost sam što se povlači sa blijedih pješčanih obronaka i razvezuje dušu, koju više ne razumiješ. Tvoje plave oči su za mene izgubljene. Znam da više nikad neću pratiti tvoje pokrete, tvoje tople ruke oko mog struka. Znam da ćeš, nakon prolaska kroz hladne tamne koridore na čijim zidovima leže neke crvene baklje, ostaviti svoje tragove. Kome? Možda se tad zacrvenim i u tom podzemnom svijetu shvatim: a što će meni baklje, kad sam imala cijelo rasvijetljeno nebo, a nisam ga vidjela.

Kroz magičnu protočnost onog ispovjednog prostora i nekih davno zaboravljenih puteva teško se probijaju ove riječi, teško izlazi ono što je nekad teklo poput nepresušnog izvora. Odvukli me snovi u ovu magleno plavu zoru hladnog daha i mrtvog srca. To ledeno doba koje se poput lopova smjestilo u naše živote, skuplja ona staklena zrnca postojanja i stvara mrežu nepravilno asimetričnih slika jednog trenutka gdje se duhovi okupljaju i plešu svoje čudne plesove. Noć je bila teška, puna lažnih slova koji odvode na lažne staze gdje se sreću lažni ljudi koji na svojim tezgama nude lažnu ljubav. Ispovjdeni prostor se sužava, istina je naišla na neke prepreke, ali svojom snagom izbija polako van i uz te osnovne čestice stvara taj led koji se hvata oko mog srca. Teška noć teškog jutra. Bože, kakav li će biti dan?

Razvaline na drveću koje je učinio snijeg, ta bijela neman, tijekom noći daju moć da se ne može tako lako pogledati u nebo. Lutala sam noćas snovima, kao što sam jutros dolutala do svog odredišta. Iz visina su na dno duše pale lagane pahuljice i u toj pustinji se nisu snašle. Bila sam samotnjak u napuštanju topline doma, vodili su me duhovi jutra, a ljudi su hodali i nisu se gledali. Bilo je preteško jutros gledati u nebo, koje je imalo drugačije nagnuće prema meni. Nije mi sklono ovih dana. U praskozorju nekog izmišljenog proljeća okovanog bijelim snijegom ovog jutra me razveselila pjesma «Nekako s proljeća». Teške su moje pripreme za proljeće. Otvaram se polako, obuzdavam svoju nemirnu prirodu i pripremam je da se otvori dolaskom toplih vjetrova s juga, bistrog jutarnjeg neba i mekanog plavetnila noći. Do tog vremena, stojim u ovoj snježnoj pustinji i čekam duhove prirode da me povedu u susret snovima... gdje neću dolutati do svog odredišta.

I tako, dok sam pomilovala meka krila crnog anđela, u meni se prelomila svjetlost na tri dijela i nestala. Iz neskladnog sklada u krugu rotiram jednu te istu misao, jedan trenutak. Sa usana, suhih kao život, ne silazi riječ. Ne želim više riječima, tim lijepim zavodnicama, dati ni daha života. Nekom brzinom polako sam zakoračila u novi svijet sjena, drugačiji od prethodnog, ali opet moj svijet. Lijepo je opet biti na poznatom terenu, uz poznate elemente rasipanja daha i zatvaranja duše do kraja zatvaranja. Vrijeme mi je zatvoriti dušu i pustiti je da se odmori. Previše je davala. Umorila se. Uzrok svemu je hladna voda kojom sam oprala lice i te osjetljive oči, dok se kroz ovaj zimski dan tiho razlijeva plazma kroz krvnu smjesu i odlazi do skorog zimskog solsticija. Vrijeme je za polazak. Bit će još lijepih trenutaka. Vrijeme je odmoru.

Slučajna riječ, slučajni dodir, slučajni pogled. Sve je veća svjetlost, koja prolazi kroz mene, sve su dalje one moje sjene. Nikom nisam ukrala tu vatru što je spavala u tamnici duše. Sama me obasjala i rastjerala sjene, koje su se množile zadnjih godina. Između prve i zadnje karike našeg postojanja u ovom vremenu je prostor, koji nas je spojio te predivne noći kad su tvoje oči zaronile u moje i kao nježan cvijet ostale na mojim trepavicama. Uz tebe ponovno osjećam. Uz tebe gospodari plamen i grije. Uz tebe je odsjaj predivnog jutra i mir mekane noćne tame. Uz tebe odlazim iz tog razrušenog grada i ostavljam kamen ispod kojeg me netko pronašao sklupčanu kao zmiju. Pronašle su me skitnice i dovele do tebe pa kao trak svjetla pratim svaki naš trenutak, svako naše lutanje, koje nas vodi jedno drugom. Polako... i slučaj više nije slučaj. Je li bilo slučajno?