Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Znaci se vide u očima, ne na nebu. Nebo samo sudi...i nagrađuje. U recima koje pišem obrisi se naziru, oluja ne počinje na obali, već na otvorenom moru. Jesi li bio sposoban vidjeti i treba li uopće gledati da bi osjetio? Homer je gledao, a nije imao vid.

Prah rađanja i spajanja ispod zvjezdanog neba pada po hladnoj jesnjoj noći i ne miješa se sa sluzavom životnom energijom što između oba svijeta provlači svoju tanku granicu bez pouzdanog trenutka u tom vremenu. Potrgana ljepota ogleda se u plitkoj lokvi po kojoj su hodale mnoge bezimene silhuete. Živimo ovaj dan. Drugog za sad nemamo, osim ovog danas. Nedovršene riječi, nedovršeni stihovi, nedovršeni životi. Uzrok svemu nesaglediv je u blizinama, prepoznatljiv u daljinama. Potisnuta slika nekog iz nekih dana. Zamagljen pogled kao prašnjavi kristal. Za mnogostruke susrete ne znam, za iluziju uzimam krhotinu i dijelim je na dva dijela pa je tihim korakom donosim tebi na dar. Mjesec se uhvatio u mrežu suhih grana drveća bez lišća kao što se moje srce uhvatilo u čulnost tvog suptilnog zavođenja. Prah rađanja i spajanja pao je na moja ramena dok se zamagljen pogled ogleda u plitkoj vodi.

Ljubav počinje pogledom, rasplamsava se poljupcem, završava suzama. (Shakespeare)

Zar ćeš se vječno skrivati u nekim sjenama kojima se ne zna niti porijeklo niti korijen? Zar ćeš vječno pružati vrat nekim bijesnim usnama koje će te gristi i ostavljati tragove koje ćeš poslije tako bjesomučno i od sebe kriti? Zar ćeš se vucarati bekrajnim noćima vječne tame i uvijek počinjati priče iz početka? Zar ćeš uvijek polako padati u svoje zanose i iz njih izlaziti gorči od pelina? Hoćeš li se ikad sjetiti kako pada zavjesa i kako je težak taj muk tišine dok ne počne pljesak odobravanja? Hoćeš li uvijek dopustiti da ti vežu oči i hrane te mrvicama sa stola? Hoćeš li? Zar si tako slijep?

... bio je daleko, dozivala sam ga... šutio je... nije htio da se javi... dugo je dugo sneno gledao, volio cvijeće i suton plavi. Dovršava se dan... rumeni nebo.... slično muzici spušta se večer... ja sam sama, on je sam...život pored nas teče... teče... (nešto mladenačko).

.... možda ne tebe.. možda nekog drugog, ali sigurno je... isti je osjećaj... ista bol – ne danas, ali kad utihne glazba, netko će mi drugi pružiti ruke, odvojit će me od tebe pogledom i poljupcem... što mi nosi sutra?... širinu beskraja, bolnu šutnju... ruševine i pepeo...nečeg što se nekada zvalo... ljubav?

... gle, nevidljivi djelići zraka pale se tiho i drhte naokolo. Nebo se razbija u zlaćane zrake, Zemlju potresa veliko veselje. Čujem... plove valovi harmonije, tihi šapat krila i šum poljubaca... oči mi se sklapaju... što se događa? .... to ljubav prolazi....

...pitali su me, što skrivam u ruci?! Rekla sam: "sreću"... otvorila sam dlan i vidjeli su tvoje ime... pitali su me, tko si ti, a ja sam im rekla...- moja budućnost...

Sanjala sam te noćas ... bezimenog ... nemirne kose i življeg od mene. I u snovima si mi se otimao... nisi se htio spojiti sa neizrecivim težištem, nisi htio priznati...i u snu sam morala crvenim slovima pisati u neke dnevnike koliko treptaja niče iz svakog slova, dotaknuti te da osjetiš isto, proniknuti u tvoju skrivenu toplinu i biti na dva različita mjesta u isto vrijeme: sa sobom i s tobom. Kao svjetlosni kip zaiskrile su zvijezde kad sam se probudila i shvatila ... i snovi se ostvaruju ...

Sjedim na Zemlji koja je milijunima godina starija od mene i sneno motrim sudbinu kako me mimoilazi, dok s trga dopiru slabi zvuci ljudskog govora. Uspavana mi je čista duša, ne dotiče je čak ni krivica nedozvane ljubavi, okrećem leđa suncu i gledam u tvoje bistre oči. Naše oči ugrizle su se ljuto i ostavile traga na usnama, stisnula sam ruku bliže srcu, probudio si me ovog jesenjeg jutra. Mrtva zavist druge žene pokušava oduzeti čistoj duši vedar pogled, ali u bijelom snu se ipak događaju moja i tvoja ljubav zajedno. Zaogrnuli smo se tom srećom i mojim imenom si obojio neke svoje dane, a pred tobom sam zastala kao pod sjevernim suncem i utopila svoj zeleni pogled u tvoj. Imam li to sjeverno sunce iznad sebe, može li mrtva zavist neke druge žene oduzeti čistoj duši vedar pogled?

Ma čemu svi oni moji zeleni redovi na ovoj bijeloj površini? Kome to treba? Meni najmanje. Nema izvora. Izgleda - presušio je. :)

-1... hladno... za vikend... cca + 20...

"""Sve je tu, kao nekada... noćas vrijeme je stalo samo za nas... pričaj mi, makar laži sve, znaš da vjerujem kada tako gledaš me ...Priznaj mi, da li i sad sanjaš ti, snove što sto smo skupa sanjali? ...Znam da kasno je, znam da tražim previše, nakon svega što smo prošli mi ... priznaj mi ....Sve je tu, samo ti i ja ... dodir tijela tvog, okus pobjede. Tvoje usne nude prošlost nakon lutanja... tvoje oči bude nemir koji dobro znam... Priznaj mi, da li i sad sanjaš ti, snove što smo skupa sanjali? Znam da kasno je, znam da tražim previše nakon svega što smo prošli mi ... priznaj mi, da me smiriš kada stignu vjetrovi, kad mi more dušu zapjeni .... priznaj mi...."""

Lijepo plavo jutro.

Uvijek mi srce zaigra kad prođeš kraj mene.