Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Ako mi nakon sedam dana bol proteče tijelom i odnese nemire, ako i opet bacim sjenu na naše staze kojima hodamo, molim te povedi me u baršunastu noć i pokaži mi kako gori srce u očima, kako se tom tvojom dušom luta pustim beskrajima i zagrli moja ramena pa me upoznaj do kraja. I kad na grebenu svojih nedosanjanih mladalačkih snova zastaneš i pogledaš iza sebe, vjeruj mi, to su samo stare staze koje su te vodile u neke krive puteve. Mirnom molitvom sam zamolila Boga neka mi pomogne da tebi pomognem. Ako more ljubavi pretvoriš u sol, znat ćeš kako je bijela boja tužna, znat ćeš kako je suha noć teža od gomile neprospavanih godina i kako ništa teže ne boli, nego ovo kroz što prolaziš. Nemiri, koje nosiš, rasvjetljavaju tvoje puteve u mračne koridore po kojima ni sam ne znaš raspoznavati ono što u tebi spava, a ne pokazuješ. Imaš samo sebe, imaš mene u sebi. Kreni i pod luninim baršunastim okriljem izmisli neko novo vrijeme za mene i tebe.

U mom svijetu na dnu vode.... teško se diše. Uzimam dlan i tražim tvoju liniju nacrtanu, neizlomljenu, nestvarnu. Ovo je mjesto riječi, dlan je mjesto nekih pravaca, koji me dovode do tvog hladnog mraka gdje postoji prepreka iza mirnog čela. Zaboravili smo se negdje na sredini puta, u nekim plavim spiljama tamnih koridora iz kojih ne vidim izlaz. Obuzela nas bijela zimska idila, izgužvala mi srce kao meku finu tkaninu, dotakla uzorak svjetla moje duše i nestala. U snovima nema sjaja modrog neba ... u noćima nema snova o snovima. Nečiji pogled klizi prema meni, ali ga ne osjećam. Ti si prepreka za sve poglede i sve tuđe pohotne ruke, koje bi me željele dodirnuti, imati, posjedovati. Probudila sam se ovog jutra sa očima u nekom tamnom okviru, iako je žuti disk rasipao svoju rapsodiju svjetlosti, nisam doživjela njegovu punoću. Objavljuješ mi se tiho, prolaziš kroz sobu ne dodirujući ništa i odlaziš rasplinut u tisuću pravaca. Ne želim više riječi iz dna sjena. Želim samo tebe.

'''Bambina mia sono l'ultimo poeta che s'ispira ad una stella. Bambina mia, sono l'ultimo inguaribile malato di poesia. E voglio bene a te perché sei come me, romantica. Tu sei romantica, amarti e' un po' rivivere, nella semplicità, nell'irrealtà di un altra età. Tu sei romantica, amica delle nuvole, che cercano lassù un po' di sol come fai tu. Tu sei la musica che ispira l'anima sei tu il mio angolo di paradiso per me. Ed io che accanto a te son ritornato a vivere a te racconterò, affiderò i sogni miei perché romantica tu sei. Tu sei la musica che ispira l'anima sei tu il mio angolo di paradiso per me. Tu sei romantica, amica delle nuvole, a te racconterò, affiderò i sogni miei perché romantica tu sei.'''

«Tko mi to kuca na vratima, u ovim kasnim satima?» neki stih iz neke pjesme.Tko mi to stoji pred vratima, a ja ih ne otvaram? Stoji li već dugo? Ne znam. Nebitno. Glasovi u sobi....TV...ili radio...ili su to moji unutarnji glasovi?...Kapi na putu... putokazi...bez ljudi....samo glasovi... od mene na tri koraka... do mene....od vječnosti pa natrag. Tko započinje dan bojom tvojih očiju? Samo ja. Od istoka sivoplavo jutro...kao tvoja posljednja 'igra leptira' ....bio si bogat u namjerama, siromašan u djelima. Ne vrijedi.... mjesec se ne vidi, ali mene uveseljavaju prolaznici.... jutarnji ljudi koji ne vide dalje od svog čela.... jer je svanulo jutro boje tvojih očiju.

Iz mog pitomog srca dopiru divlji zvuci. Činiš meni ono što ne želiš sebi. Pamtim vrijeme kad si mi činio samo ono što si želio sebi. Vrijeme nam je razdvajanju. Pitao si me kako pada Sunce kad rađa noć. Rekla sam ti ...u točno vrijeme kad ti stane srce. Nakon jutarnjeg buđenja, uredila sam se samo za obred koji sam sama odabrala. Tiho je u mom spokoju. Burno je u tvom miru. Kad okusiš nešto što si želio, a znaš – nisi smio, tad se pitaš…. jesam li bliže stvarnosti ili snu? Ne znam. Pijem vino iz bezdana i …. kad pogledam u bezdan i bezdan uzvrati pogled…očaravaju me njegovi odgovori... očarava me uzvraćeni pogled bezdana. Promakla mi je tajanstvena opomena mog neprijatelja, mislio je da je očarao neke moje drage misli svojim otrovnim riječima. Pogledala sam u bezdan milijun puta. Nikad nije uzvrtio pogled. Sinoć mi je bezdan uzvratio pogled i rodila sam se taj tren. To su odgovori. To su odlasci na pragu novog vremena. To je – TO.

... i razmišljam nešto ... sinoć ... MoviePub--- nekih 45 minuta i već mi je bilo dosta i ... ma rekoh Davoru i Lothariu: "idemo dalje"... ja i Davor = kompatibilni 100% - Lothario? Ah, kaj ćeš... Lothario ko' Lothario... I'm disapointment... Tolerancija... kompromis? ... nekima je to nepoznato, a uzimaju... daju... prijatelju A., prijateljici N. do pol 5... za mene je bilo: ''pa bil sam 4 sata..''. Jel' se prijateljstvo mjeri na sate? Tko je što za koga učinio? Pa ako smo frendovi... pa daj malo kompromisa i tolerancije... ako je sa prijateljima A. i N. bilo do pol 5 ujutro, zar nije moglo biti i još možda 40 minuta za - ove prijatelje? za Shad i Davora? ....Ili?? ili fakat sam neke ljude smatrala za prijatelje, a ispali su.... ma kajgod! Idemo dalje.... Show must go on, ali publika se mijenja... :)

yes, bilo je ok, društvo je odlično i drago mi je da sam bila na susretu u MoviePub-u :) thanx, everybody :)

...neke ptice nikad ne polete ...cijeli život čekaju na to... tako i ja čekam Tvoju ljubav ... čekam... al' mi nije suđeno.

.... jedan pogled lijepih očiju, dobra glazba, topla soba, udoban ležaj, fino piće....:)  stvarno nam malo za sreću treba, a imamo toliko želja za koje unaprijed intuitivno znamo da nikad neće biti ostvarene ili će biti.... tko zna? :)

Blijedo lice razbijeno... cakli se na dobro olaštenim crnim cipelama finog skupog kroja, a srce grize zmija bijelog osmijeha i plavog oka, ustreptala u njedrima i neda se van. Zašto tako šume krila preplašene ptice? Zašto mi ovo malo velikog života ne kapne na dlan pa da se konačno i ja ponovno rodim u nekome kao što su se mnogi u meni rađali? Ljuto, bolno, teško, zatvoreno. Suze vlasitite nemoći kapaju niz lice, suze bijesa, suze vlastite smrti. Iz tog jutarnjeg pakla sinulo je jutro boje ruže koje nisam vidjela. Prošla sam kroz taj dan... došla do Mjeseca kojeg ne vidjeh, opet te suze niz blijedo lice, a suzu nitko živ nije vidio. Kapaju unutra. Oblažu to malo srce u mekani baršun, taj plavi baršun, taj prolistani dah koji oblaže svojim velovima uplašeno lice i te velike lijepe plave oči. Neću te iznevjeriti, dušo moja. Imaš sve… samo trebaš htjeti. Ali to moraš ti, to ne mogu ja za tebe odraditi. To moraš sam. Lopta je kod tebe.

Velikim očima promatram ovaj svijet koji se vrti ispod mene. Ovo je vrijeme dolaska novog doba, završetka nečeg starog. Tvoj portet u mom oku zauzima jedan ugao iz kojeg se vidi cijeli prostor. Na dan te pogledam bezbroj puta. Izabranu, primit ćeš u naručje i odlutati s njom iz mnoštva ljudi. Tamo je moj bijeli grad, izgubljen u jutarnjoj magli. Šetala sam jučer po našem mjestu gdje sam prvi put vidjela tvoje lice. Od mene su mnoge duše jače, od mene su mnoga srca dalja. Nema to veze s mojim  apetitom u tiha predvečerja, dok sam ti se prikradala s leđa. Nestajali smo bez glasa, a ti si na koži nacrtao svoj znak i postao jedan od mnogih u mom snu. Jedan od mnogih koje sam imala, jedan od mnogih za kojeg znam da nikad neće više zakucati na vrata. Dodirnuo si moje lice, usnama si zapečatio srce, posvjedočio si svojim prisustvom tok vječnosti i probudio u meni davno zaboravljenu igru ruku koja polako ustupa mjesto igri leptira.

Znalački igramo odabrane uloge, svatko ima svoj izbor u životu. Jutros je niz lice klizila hladnoća neba, oči su nakon tame vidjele plavi led koji je raskošno pohodio ulice mog grada. Novi svijet, pust... nenaviknut na davanje jutarnje topline, zaledio je i ono malo mira u meni. Nad licem prolijeću neke ptice, između trepavica odlijeću stari snovi u nova prostranstva. Bez ljudi...ulice se čine sablasno mirne. Glasovi jutarnjih ptica fino putuju mojim slušnim sustavom i kao da znaju probuditi to mlado jutro sredine ovih sedam dana. Bezimeno šuštanje po davnim sjećanjima vraća u budućnost i dotiče prošlost, da bi u sadašnjosti zastalo i zaogrnulo me mekim pokrivačem stvarnosti za početak novog dana.

Jutro mi se uvuklo između trepavica, nakon prosanjanih snova u bijelom. Bezimeni muškarac smeđe kose s iskrama u očima i bez osmijeha na usnama pohodio je neke zarasle staze mojih snova. Vrijeme se provrtilo i ove noći, burno... nošeno kišom i vjetrom. Ove kapi donijele su na vidjelo mnoge sjene kojima se pokrivah tijekom noći, mnoge sudbine koje vidjeh tijekom ovog sna. Kao uspomene pojavili su se bijeli likovi, utopili se u moj pogled i prošli smo nekim prostorima nikad dotaknutim, nikad na dva mjesta istovremeno posjećenim. Bijelo sanjano ... nema te. Nisi bio u tom snu, nisi iznikao iz topline osjećaja. Ne dotaknuh te, jer ne osjećamo isto. Zaostaješ u hodu ... nema te. Iza vrata čeka neka tama u koju ćeš ući i slutim ... bit će to ptica... koja odlijeće zauvijek.

13 mjeseci s njim.

On govori moje ime nježno ...kao Ti... donosi smijeh i radost, drhtaje srca.... kao Ti.. i voli moju nježnu kožu dodirivati ...kao Ti. On me noću zove telefonom da bi mi čuo glas i poželio laku noć.....kao Ti. On ljubi božanstveno i daje se poput slapa vode.....ali NE... kao Ti. Kao Ti ....nije nitko...i kao Ti ne zna što meni treba, što me čini sretnom i po čemu znam, da si to.... Ti. Čini se kao da je isto, ali ne… kao Ti... nije me ljubio nitko i nije mi se davao nitko sa toliko ljubavi..... kao Ti... (1995.).