Cvijet kraj izvora...je sjena duše

"E da knjigu pišem ponovo sad bih znala gdje sam griješla. Sad bih znala kojim putem krenuti, sad bih znala sve. E da knjigu pišem ponovo kada bi se vrijeme vratilo, ti bi tu kraj mene sanjao ispod svile mjeseca. Molim te, ne stavljaj mi sol na ranu, molim te, i bez toga dosta boli...Sada mi je jasno, sada kad je kasno trebala sam ostati, trebalo je hrabrosti... Trebalo je znati dijeliti, a ja bila mlada pa nisam znala davati. Prerano je bilo, dušo, prerano, a sad se bojim da je prekasno. E da mogu sada ponovo... sad bih samo srce slušala..." ('Parni valjak')

...samo zrelo voće pada na zemlju...

...gdje živjet bih htjela... ima jedan svijet gdje riječi su djela... u tom svijetu živi čovjek od soli ...sjajem sunca rođen ...kamen kojeg voli......iz njega čujem glas bez riječi ...ćutim snagu golog tijela ...ja slaba, svakodnevna  ... kroz igru riječ sve bih htjela....voliš me nježno, znam to si ti - tako mi trebaš, trebaš mi ti ...u jednom trenu sve bih htjela ...kroz igru riječi, a riječi su djela ... oprosti mi, molim te, vrati me svijetu mom..." ('stijene')

Mjesec već dugo nije gost u mojoj sobi. Linija života na mom dlanu teče prema zelenim  dolinama u kojima me netko čeka. Dalek mi je put, a možda i nije. Opet otvaram dušu nekim mislima, koje lutaju praznim otocima gdje budućnost još nije ispisala ništa. Ili je ispisano, samo ja ne vidim? Ovo što čitam u sadašnjosti primam s rezervom, jer poruke sa sjevernih zvijezda ne djeluju sa pozitivnim predznakom na moj zaokružen osmijeh. Pitam se, stižem li uskoro na odredište.... obećano, a nedoživljeno? Prolazi period zamora i istrošenosti. Uvjerena sam u tvoju pomoć, u tvoje plave oči. Zacrtat ćeš mi neke pravce kretanja prema sebi, prema granicama zemalja koje zajedno nismo pohodili. Osjećaš li isto što i ja? Probudio me jutros tvoj ugriz za srce, tvoje ime me dotaklo. Napravilo je pukotinu u ovom danu, sa nebeskog zvonika sam čula neko zvono, ali nisam to dočekala kao dragog gosta. Otvori mi srce, kao što gledaš u moje otvoreno. Otvaraju nam se putevi, svima kroz radost i pomućeni razum. Ponekad pretvaram želju u iracionalnu požudu prema imaginaciji i zarumenim se od stida. Čak i sada, u preobraćenom šapatu slušam ono za čime čeznemo svi od reda: 'želiš li me? voliš li me?' Toliko pitanja.... a još više odgovora, koje ne vidimo ni ti ni ja.

... u 14 dana ako se papa samo grožđe skida se do 7 kg... ja sam već na toj dijeti 7 dana i otišlo je 3,5 kg :) fantastično! :)

Onog dana kad budem nazočila vjenčanju pakla i neba, nastupit će novo razdoblje ledenih komada srca što se otkidaju u nepravilnoj gramatici izdisaja i otkrivaju misteriju crnog sna. Godinu dana plovim tim morem izvan granica postojanja i bez ikakvog osvrta ... kroz mene pulsiraju druge plazme, zadržavam dah kao da neću više nikad disati. Zeleni led u očima je nastao iz krhke morske pjene i bio otopljen u 6 dana, kao što je Stvoritelj stvarao Svijet. Sedmi dan ga je stvorio i odmorio. Sedmi dan – godina dana. Je li ovo odmor prije novih bura, neoplemenjenih ljubavi, brojnih obećanja sudbine? Kroz ovo mitsko kretanje kroz vrijeme i izvan vremena, pripremljena sam na buđenje iz tog transa i spremna za ulazak u novo balzamirajuće razdoblje. Ipak, besmisleno je silovati sudbinu, jer ona nikad ne dolazi mlada... uvijek u poodmaklim godinama, poput old lady koja iz spremišta života uzima ono pitko zlatno doba i uvijek je «in». U 6 dana mogu staviti svojih 6 godina bez ravnoteže i smisla... Sedmi dan, kao sedmi znamen vječno popularne – sudbine.

Ispustila sam iz ruku dugih 6 godina života, proklizile su niz prste kao biseri rasuti po snijegu i nisu se u toj bjelini vidjeli. Umorne oči nisu zapažale te bisere u snijegu, jer su zvijezde poprimile bijelu boju turobnog pejzaža moje osamljenosti, koja mi je bila najbolja pratilja. Iz nekog trenutka vječnosti istrgnulo me vruće sunce prošlog ljeta i naplavilo na oštre hridi nepoznate obale. Našla sam mekan kutak i tu se sklonila. Nakon nekog vremena to je postala najljepša plaža ovog globusa, najzelenija dolina mog vilinskog vrta i najljepši maslinik na obali mora. Smokve tog života su slatke i preslatke, skupe su ... ali život je tako i tako jedan, a ispod masline se još uvijek okupljaju mlade lastavice i nose mi izgubljene bisere na dar. Svaki novi dan je novi biser.

.... ljepši od svih neprosanjanih snova .... iznad oblaka se objavljuje jutarnje svijetlo...vraća me na granice međupostojanja .... uzima dio duše i odnosi sa sobom. Tvoj osmijeh .... ili njegova sjena .... na blijedom licu daje bogat odraz ... lutam otokom svojih staza preko kojih pretrčavaju neke male misli i žele postati sve veće i veće.  Nebo mi se naginje ... prijateljski dodiruje najbliži oblak i obasjava samo sebe. Ljepše od neprosanjanih snova, ljepše od potvrde tvog dolaska ... ljepše od magije boja ... jutro je u kojem me dočeka ... tvoj osmijeh.

...je li ikada viđena vatra koja je gorjela iz ničeg? moj vatreni podznak zbilja izgara dok poseže za zvijezdama...  istovremeno se lomi u plavim morskim dubinama...

...kad ih poljubim, prepoznat ću ih. Tajna te spoznaje sanja u tebi mene, za uspon u život treba ti par koraka. Znaš da se polako približavam tvojoj samoći, znaš da znalački odabirem pravi tren i znaš da nikad ne kasniš na otkrivanje tog misterija. Uvijek se pojaviš kad treba, uvijek sa istim žarom pohodiš već prohujale staze kojima su prošle neke tvoje legije, uvijek sa istim nadama odjekuju tvoje jadikovke u noći, uvijek, uvijek, uvijek. Znaš da ćeš iznad nekih prohujalih vremena, iznad nekih "uznemirenih voda" sijevnuti kao munja i pohoditi me jednog ranoproljetnog dana  i tek tada znati da su naše obale stoljećima bile udaljene, a bile su samo dio iste rijeke koja je tekla među njima. Uzleti sve do pustinjakove oaze, preleti te dvije obale. U ranoproljetnom danu spojit ćeš svoje dlanove s mojim, donijet ćeš vodu na žedne usne i svoje strašne demone položit ćeš pred moja koljena da ih zajedno ukrotimo. Tom žestokom igrom dat ću mira tvojoj duši da se odmori pod mojom sjenom.

... je tamna i u nju riječ ne može doći do kraja, san je stražar tih dubina koje se kreću među obalama duše. Most, koji spaja dva plavetnila, dijeli usne na jedan slatki osmijeh kad pročitaš neke riječi sa pozitivnim predznakom. Tad se dodir raznježi nad noćnom tamom i postaje mekan, podatan i ne bježi pred udaljenosti vibracije srca. Znam da ću uvijek ostati na istom mjestu, rastući između divljih trava i punog mjeseca. Kretat ću se polako kroz vremenske zone do nekih mojih stihova, davno napisanih, već zaboravljenih, koji se kao slučajno opet ponavljaju. Koliko smo samo osmijeha ostavili pokraj puta, osmijeha koje smo poklanjali drugima? Koliko li je samo ostalo budnih snova i prospavanih stvarnosti u udaljenim kutovima očiju? Opet sam nekog čudno usnila. Opet sam sa s njim otišla u neke magle, oprane kišom i osušene zelenim lišćem. Dubina je tamna i u nju riječ ne može doći do svog kraja jer kraja nema. Čudna je ta riječ "dubina". Može li se doći do nje ili se uvijek vraćam na početak početka? Vraćam li se uvijek na početnu st(r)anicu i uvijek čitam iste tekstove istih emocija, ali različitih poruka? Vraćamo li se ili idemo u krug?

...boje kose... blond više nije blond, već light brown ... vidjet ćemo, proba je proba.... što li mi to govori da sam htjela promjenu?

Ako sam je osjetila… osjetila sam je… bol, tamnija od noći, probila me oštrim kopljem ispod desnog rebra i bacila mrtvu sjenu na crvenu ružu mog svjetla. Nije mi svanulo jutro boje ruže. Nije. Oči ne zrače toplinom, a ispod mjesečevih velova prekrila sam probodeno mjesto i stavila crvenu ružu na ranu da postane još crvenija. Nemir te najavio, nemir te i odnio…bilo bi dobro probuditi mrtve duše rasute po nebu i zapaliti taj cijeli beskraj. Upoznao si me, potrošio zelenu boju u nekom plavom snu, zatvorio vrata i bacio ključ.  Pretačem sol i dobivam more. Iz mora izranja lice sjene, koja baca drugu mrtvu sjenu na moj život.

Slova mi klize iz flomastera u plavom jutru...koči me riječ... i neka misao... nemam sliku, već neko prisustvo, koje me danima prati, a ne zna kako bi se objavilo. U ovom jutru pišem i na usnama mi je osmijeh, a onaj tko me vidi nek' mi se ne raduje jer zna ...da nema ničeg izvan okvira koji su postavljeni. Trag mi se gubi u plavom nanosu kose i raznim etapama nanešenog hidrogena-superoksida :). Moje oči su zalutale u duboke neprepoznatljive obrise. Tu i tamo podsjećaju me neki glasovi na šumove. Nisam protumačila znakove neba, no imala sam sreće – ostala sam na jednom mjestu s kojeg mi klize slova iz flomastera u ovo plavo jutro.

... rano jutro... kavica... iskrica.... ja..., ali ništa više nije kao nekad... i to je ... fantastično... :)