Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Somewhere over the rainbow, way up high there's a land that I heard of, once in a lullaby. Somewhere over the rainbow, skies are blue and the dreams that you dare to dream, really do come true. Someday I'll wish upon a star, and wake up where the clouds are far behind me, where troubles melt like lemon drops, away above the chimney tops, that's where you'll find me. Somewhere over the rainbow, bluebirds fly birds fly over the rainbow, why then, oh why can't I if happy little bluebirds fly beyond the rainbow, why, oh why can't I?

Rekoh sebi "nek' bude svjetla"... Pritisnuh prekidač i bi svjetla. I što poslije misliti o sebi?

Mirišeš na zelenu travu, na snove i poljupce... odvedi me do tamo, da u noći punog Mjeseca nađem zaklon u tvojoj zaljubljenosti.

Samoća je pogubna za normalan život. Tko izabere takav način života, teže mu je nego ostalima. Živjela sam tako i sad vidim razliku. Ovo sad je - razlika nebo i zemlja.

... biti... ? Može li se ili ne?

Taj pogled mi leti i diže me s tla prema nekoj crti do spokoja i nemira. Premješta mi dušu u vezivanje pogleda u dodire, iluzorno ocrtava skrivenu želju i dvosmisleni osmijeh. Kroz tu istinu, umotanu u sedam velova, zatvaram pravac kretanja i ostavljam ti otvorena vrata. Ne govoriš, a razumijem te. Gledaš me, a slušam te. Ne diraš me, a osjećam te. To je – TO.

Zašumio je saten.... i kao val, školjka se otvara... ruža je zamirisala, noć se obojila tamnoplavim plaštem i posula zlatnim prahom tek umirućih zvijezda... ništa nije važno.... dok iz tvojih plavih očiju teku potoci dobro skrivenih osjećaja, tako prozirno zagonetnih... sretna sam.

Stvarno mi je dosta godišnjeg odmora. Sutra je novi radni dan. OK, sve ima svoj vijek trajanja. :)

Nečije oči klize niz moj vrat, a bezbroj pitanja još odlazi za tobom….kako odolijevaš tim mirisima noći i kroz kožu primaš signale sa Urana, dok u mekano grlo klizi kap crvenog vina? Jesu li to slučajna poklapanja slatkog okusa vina ili ponuđene usne već ljubljene od ne znam koje žene? Oblačim pjenu povišene groznice i ustupam svoje mjesto hladnijem jutru, koje će na čelo donijeti svježu misao, pametniju od ove večeras.

Od čega živimo? Trajni smo poput leptira, koji provode noć ispod uličnih lanterni, pažljivo gledam kad se noć prelijeva u dan i slušam raznolike kombinacije glasova bez zvuka, vidim pojave i odnose koje se komešaju u molitvi da se riješe saznanja kako je svatko od njih pogriješio u odabiru jedno drugog: riječ je moćnija od izlaska sunca, od svih zidova našeg postojanja. Zar još možeš zamisliti nježno lepršanje dolazećih pahuljica u zraku i njiov let? Ja još ne mogu.

Veliki tamni oblak lijeno ulazi u moje oči i najavljuje kišan dan. Probudile su me tvoje ruke koje su nježno pomilovale moje čelo i ni u najluđim snovima nisam mogla zamisliti da se to može dogoditi. Tvoje medne usne su počele priču o jednoj plaži iz koje se diže jutarnja magla i po kojoj ćeš me voditi ovog kasnog ljeta. Gledala sam te, kroz pukotinu trepavica i bila sam svjedok tvog postojanja, a ritam mojih koljena neumorno je dočekivao svaku tvoju riječ, jer si znao da sunce nestaje u tvojoj kosi, ako se pomakneš milimetar dalje od mene. Spustili smo se u ponor, ali mu nismo dotakli dno. Ostavili smo to za neke kasnije trenutke. Razgalio si mi srce, slušala sam tvoj šapat i onoliko vatre koliko nosiš u svom srcu pretočio si u moje. Ovaraju nam se vrata za put kroz vrijeme, odvajaš taj element cjeline i ostavljaš nam prostor za igru tijela, za igru čuda. Osjećaji čuda rade, zatvaram sve u eter, stavljam ključ na srce i u nekom četvrtom danu ponovno ću dočekati ovakvo buđenje.

Dajem 3 kune za 3 mutna neba iznad sebe i liniju života, koja će me odvesti u neki drugi život. Još uvijek se na nebu ocrtava geometrijska polovica mjeseca, pamtim i pričam o tvojim očima, pratim te u snovima. Ponovno smo zajedno. Bio mi je dalek put do tebe, ali uz tebe mi je otok naseljeniji, uz tebe mi je duša razvezanija, uz tebe su i strmine blage. Nekako... tu si ....primaran... kao sjeverna zvijezda što je svako jutro vidim, kao to nebo što mi se naginje i dodiruje poluzatvorene oči. Opet između trepavica odlijeću neke ptice, stižem u predjele dobrog predviđanja svih ljudskih nadanja. Zatvorila sam oči. Pratim tvoju siluetu i objavljuje se da si tu, uz mene, iako dalek i promijenjen, ali.... tu si. Nisam uvjerena u neke ljubičaste noći, u neka bijela jutra. Nije mi dovoljno što ću ispod plavog neba sanjati da me grle tvoje ruke. Očekivat ću te još uvijek na praznim hodnicima, tražit ću te po nekim stranicama raznih medija i opet ću ti razvezati svoju dušu kao što sam ti je otvorenu davala na dar sve one protekle godine. Znao si i znaš, da si mi uvijek u modi i da su sve spore i polujasne riječi uvijek i samo uvijek .... samo za tebe.

Probudih se jedne noći kao u jutarnjem pepelu... plava zora me donijela na zgusnute listove zelenih knjiga i nekih vjetrova, koji su mi prohujali plućima. Neka bezimena stvorenja lutala su mojim tamnim podzemnim hodnicima i pokrenula su razdore prošlih staza, kojima sam hodala godinama. Otapaš neki led zaboden u bijelu površinu mog oka… ostavljaš svjetlosni trag svog glasa u mojoj podsvijesti… Polako mi otvaraš neka svoja vrata nekog svog života… Pun mjesec polako se prazni kao što prazniš moju pustoš punoće usijanja srca koje ti se daruje u rukavici … Preskočit ćeš tu sjenu, kao zmija ćeš kliznuti do mojih usana i uzeti ih kao muškarac koji poznaje svoj prostor, zakloniti to Sunce što prži oči i odvući me u sjenu rotiranu točno oko mene…Dozvali smo se…za vrijeme punog Mjeseca...u nekim iluzijama, u koje vjeruju samo izgubljene duše...

I tad sam ušetala u vrijeme zanesenjaka, dlanom pokrila mjesto na kojem se ocrtava puls na ruci. Razbijena u spektar raznih boja duša je ispod daha osjetila kako "i u tami nikne divan cvijet". Krenula je, prošla kroz vrata i ostavila ih otvorena. Tijelo se spojilo s tijelom i procvjetala je tama. Želiš li biti dio jata, slijedi ista pravila. Želiš li biti dio sebe, iznad boli se uzdigni i zatvori vrata za sva opravdanja… Teško je letjeti sama, bez dodira i mira… iako se tada jasnije vide slike i duša, koliko god bila uzburkana, sjećanjem zaustavlja naučena pravila i slijedi svoj put. Zato, ptico mala, odleti sa dlana i pronađi se…

Razvezat ću dušu. Umotat ću je u bijeli saten i s povjerenjem je pokloniti tebi, jer znam koliko vjeruješ u otklanjanje zidova sa temelja davno postavljenih oko nas. Svjedočiš mojem zadnjem vatrometu. Progovorio si sa sjevernog neba punog mjeseca. U bijelom satenu stoji dragocjeni znamen mog bića kojeg ti s povjerenjem dajem. Sunce nestaje u tvojim očima i zamijenit će ga plava tama, što uz glazbu silazi s neba i plaštem pokriva tvoje stanište u kojem trenutno boraviš. Te 'noći u bijelom satenu' plavog odsjaja su duge usamljenosti, neumorna dočekivanja i odlasci. Zadrži bijeli saten... dušu mi vrati izliječenu i spremnu za nove plave 'noći u bijelom satenu'.