Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Na otoku moje duše sreli su se neki titraji pa uzbunili novootkriveni osjećaj, što je nastao usred procesa obnove bića. Šetala sam Gornjim gradom, kad je titraj prišao bliže srcu i osjetih preskočene ritmove, koji su bili mali poput mrava, ali čekajući skromno da dođu na red. Pamtim li te prve titraje, komuniciram li s njima? Ne znam. Ne sjećam se više kako izgledaju, kako djeluju, kakve poruke nose. Hodat ću uz rijeku jednog dana, kao što sam to nekada i znam....sjećanje na njih će se vratiti. Zaboravimo često na sebe, počinjemo živjeti neke druge živote, a one naše male titraje zaboravimo i potisnemo ih. No... oni su uvijek u nama, mirni ... čekaju da ih se sjetimo. Ako ih se dugo vremena ne sjetimo, počinju se oglašavati, počinju dozivati, žele nam se javiti. Što su ti titraji? To smo mi.... onakvi kakvi smo došli i onakvi kakvi ćemo jednog dana u sekundi otići. To je život. Život što se objavljuje u svakoj svojoj ljepoti, u svakoj mjeri, u svakoj sekundi. Prijatelji koji su davno otišli iz naših života, odjednom se javljaju... i te vječne teme, koje su uvijek vječne ponovo se objavljuju. Zato... hvala vam, moji titraji, što ste me podsjetili da poslušam vaše strepnje i da se vratim po neke odgovore u vaše odaje.

Noć ... obojena bijelim satenom ... pala je kao plašt i zaogrnula me, pokrila me, potopila me. Dok sam plivala do obala tvoje duše, vjetar je nosio neke pjesme koje su se gubile u mirisima noći i ugasio onu zadnju svjetiljku u koridorima hladnoće. Sa neparnim brojem računam na dobitak u vječnom vibriranju planete i uvijek prelazim mostove, koji spajaju neke prostorne raspukline urezane na dnevnom svjetlu. Jutro se objavilo tiho... bez fanfara... iako pod kamenom spava vilinska suza tek probuđena tišinom pahulja i težinom kristala leda u mom srcu. Tko će mi reći što je na kraju ovog dana? Granica svjetla i tame nazire se u vatri osmijeha i kad se kamen pomakne na svom dnu, zapjenit će se more preko kojeg lete neke zaostale ptice, koje nisu stigle odletjeti u jesen. Sanjam te ... na mekanim jastucima polegle zelene trave, budiš se u praskozorje i nasukavaš na obale moje duše. Jutarnje oči gledaju te, dok s neba padaju neke davno zaostale zvijezde.

I što sada? nemam pojma.

Sačuvaj dušu svoju od hladnih koridora kojima upravo prolazi. Slušala sam priče o tebi. Bili su to vjetrovi koji su razmaknuli plave zavjese u mojoj sobi, lahori koji su posvijetlili zelenilo u mojim očima. Suze su se sakrile ispod trepavica kad su slušale priče o tebi. Srce je preskočilo svoj ritam kucanja dok je potiskivalo želju da ti krene u susret. Zahvatila sam sa dva prsta zrnce mudrosti i pustila ga niz sjeverni vjetar koji je danas čistio ulice mog grada. Mudrost se raspršila slušajući priče o tebi. Razum je ostavio mjesto snovima i opet su me anđeli uvjeravali da si ti nešto najljepše što mi se moglo dogoditi. Mogu li vjerovati anđelima, koji znaju sve priče o tebi!?

Ipak volim gorku šifru tvog imena. Kako je vrijeme kiša svojom sivom koprenom prekrilo i moje oči, tako nema topline u tom mokrom svijetu. Nema zvjezdanog neba, nema mladog sunca u jutarnjoj vožnji prema istoku. Izgleda da je ovo vrijeme tvoje gorčine prekrilo i i moje jutro boje ruže. Još sam uvijek zanesena... prelazim rukom preko čela iza kojeg spavaju tvoje davno izrečene riječi. Ipak volim tu gorku šifru tvog imena koja ima tajni «kod» u mom srcu. Uvijek.... bez dodira ... vidim jasnije nego prije. Gubim te iz vida, ali ostaješ zaključan negdje u tajnim odajama.... u koje ne želim pristupiti. Kad su vrata zatvorena s druge strane, tad nema tajnog «kod»-a za otvaranje i jasan pogled. Znaš da si mi stalno u modi, ne samo ovih dana, već stalno. Najbolji kreator koji te postavio na moj put nestao je, a ti i dalje šećeš kroz kolore mojih vidokruga i ne dozvoljavaš drugom manekenu da donese novo doba.

Mi smo bića bez mira. Utopljeni u svom dnu. Svjetlo nam rijetko obavije dušu, čeznemo za svijetlim likovima....zato jer smo u vlastitoj tami. U predvorju snova prolaze rasni konji, lelujaju bijele zavjese u stanu bez stanovnika. Na svaki način kršim zakon života pojavljivanjem na ovom globusu. Onog dana kad Mjesec poprimi boju krvi, zaustavit će me čuvar sna na pragu pustoši i pokazat će mi tajna vrata koja vode do bagrema rascvjetalog u proljeće na proplanku svjetlosne planine. Tko će mi reći što stoji na kraju gnjeva, na kraju duge? Moji snovi su opustošili plameno srce i ostalo je samo mjesto za dlanove kojima pokrivam oči, jer nisu i ne mogu primiti toliku svjetlost. Na mekanom jastuku proteklog dana odmaraju se noćne suze sa ledenim komadima srca i otpadaju jedno po jedno u ponore do dna. Dno je mekano, štiti me od prevelike svjetlosti, umorna sam već od bježanja i utapanja u mrtvim vodama praznine. Umorna sam od besmrtnosti ovog stanja i stalno spominjem neznano ime nekog čovjeka, koji diše prvi dah do moga. Nema pitanja. Umor i dalje traje, a grudni koš se diže i spušta u ritmu noćnog otkucaja srca. Tko će mi reći?

Kiša. Net. Kavica. Kao u dobra stara vremena. Davor radi, moje vrijeme teče polako, a kad mi dragi dođe doma, tad počinje pravi život. Ovo je odmaranje..... :)

Majka mi je bila smrtna žena, opisana u nekoj legendi o brižnosti. U nekom žestokom mraku ljudi su začeli svoju djecu i odvojili se od njih da bih ih dočekali nakon određenog perioda. U nekim vrućim noćima mjeseca rujna moj otac je začeo mene, kako je i prikazano u šarenici mog oka. S njegovim emisarima ušetala sam na ovaj globus držeći uzde života u svojim rukama. Poput "lava" u zodijaku, što mi je i podznak, iskonska intuicija nadvladava stare strahove i potpuno duboko izražava sve dominantne emocije mog života. Iz neke nečiste krvi rađaju se ljudi, kreću u susret jedno drugom. Tako sam srela tebe, dijete-muškarca rođenog izvan sakramenta svetosti braka. Oca nisi poznavao. Jedino majku-lavicu-dominantnu generalicu. Taj sablasni krajolik tvog djetinjstva proteže se i danas nad površinom vode tvog života u kojoj vidim svetog skarabeja kako u svojim čeljustima pronosi Sunce novog svitanja. Ali… ti si i dalje u najdubljem mraku privida i iluzije. Oprosti što i danas u mojim mislima dodirujem tvoju plavu kosu i spuštam usne na te velike predivne plave oči.  U toj opijenosti tobom, živim sablasni život prepun opsjene i tajni i zaranjam sve više u sanjarenje i, naravno, susrećemo se negdje iznad zvijezda. Otišao si, podvijena repa, povukao se u svoju pasju kućicu i u njoj umro u sebi. Popij otrov s dna mora zakopanog duboko gdje jedino crna tama može doprijeti do nas. Mislim da mi je ovo najmračniji trenutak prije svitanja. Ovo je čaroban trenutak. Znam da predstavlja rub neke važne i dalekosežne promjene. Pisao si mi pisma, koja nikad nisi poslao. Pokrivao si me u snu, a nikad me nisi posjećivao. Dodirivao si moje tijelo poput dalekog oceana, a nikada više nismo zaplivali zajedno. Iz pjene smo nastali, u pjenu odlazimo. Čekam onaj život za koji me moja smrtna majka rodila, koji je otac začeo u nekom žestokom mraku, odvojio se i nikad me nije dočekao na ovom globusu. Tražim i danas taj trenutak prvog udisaja, jer znam da je to jedini put do moga raja. Tražim i danas….

... sinoć je doma spojen internet, radovi u stanu su GOTOVI!  Konačno... život će teći mirno i onako kako je predviđeno... prije svega ... kavica na miru ...

Neću više čekati. Zvijezde mi namiguju noćas i odoh se približiti što više i više, idem bez prisutnosti bilo čega. Idem. Neću više čekati. Moje vrijeme dolazi, postat ćemo otrovni. Neka budu prema tebi dobre sve koje te pohode, ti za njih stvaraš, ti se za njih rađaš. Ja neću čekati. Idem svojom obalom neba bitnom za mene. Rijeka nam je brzo protekla ...u svojoj razgolićenosti me još brže dostigla. Ništa više nije na našoj strani. Ja trajem i nisam više milostiva prema dalekim daljinama. Strune života su zatitrale drugim ritmovima.... dok su čekale rađanje tvojih riječi ...dočekale su drugi život.

Zvijezde su pale u bezdan tame, duša se okomila sama na sebe. Kroz moju budnu noć prolaziš kao koraljnim grebenom val, zaustavljaš se i nestaješ. Ako možeš ti spojiti nebo i more zbog mene, mogu li ja... kao maestral ... dodirnuti tvoje vlažne usne i ostati na tren? Mogu li? Želiš li? Sa mojih golih ramena skidaš ruke kao krila mlade ptice i opet u daljini čujem tihe korake sudbine kako najavljuje svoju glazbu srca. Vječnost je između tih naših susreta. Zvijezde su pale u bezdan tame, a duša opet ne zna što će učiniti….

Sve je tako prolazno. I ovaj tren koji je sad, bit će prošlost za sekundu. I ovaj dan... tako lijep... sutra će biti tek prošli dan... neki petak, malo bijel, malo sunčan u zoru ovog ljeta. Prolazi stvarno svaki trenutak, svaka kap vode isparava na suncu i svaka duša je sve bliže nekoj svojoj konačnosti.  Most daleke glazbe dolazi do mene, kroz staklene riječi pokušavam se sjetiti rotacije nekih trenutaka među nama, koji su prošli, a ostali su u sjećanju. Zašto je sve uvijek samo sjećanje? Prolaznost nezaustavljivo uzima svoje, iako su drugi spremni točiti vodu u pijesak, nadajući se da tako pune neko podzemno jezero ... kao rezervoar za buduće sušne dane. Za ovaj dan izmišljene su ove riječi ... kažu da znam kako u galaksiji postoji još jedna duša poput mene, koja je svjesna da nema podzemnog jezera, jer je sve…. prolazno.

Na graničnom području zadnje misli dolazim do tebe da bih sebe objasnila. Dok sam izrastala iz sebe, hranio si me ljubavlju, prepoznavao među posrnulim siluetama u neko gluho doba noći, među onima koji neće pravocrtna gibanja. Tražio si u meni krajnji smisao svog postojanja…. volio si me. Iz rukopisa iskustva zrelijih godina kroz neke neukusne konverzacije dolazili smo do preklapanja puteva, križanja putanja i zaobilazili se u širokom luku. Pokrivala sam se čežnjom i preko glave, samo da te ne nazovem. Davno naslućeni posljednji mrak ostavio je tek jedva otvorena vrata za tračak svjetla. Brisao si moje ime sa svojih usana svakim gutljajem žedne vode, ali… volio si me. Dok su se drugi okretali za mnom, ti si me volio. Išao si usporedo sa mnom, ali u drugoj dimenziji postojanja. I dok sam još uvijek među onima koji neće pravocrtna gibanja, tvoje je postalo tako patetično predvidljivo da sam shvatila…nema te više… iako si me volio.

''Sve ono što slutim u tami...kad je pravi tren... ne znamo ni ti ni ja...hajde, nagovori me da budem tvoja....riječi su sitna zrnca koja nas vode jedno drugome... svi znaju da se krijemo od pogleda...a baš je pravi tren da me nagovoriš ....''

......da ti tvoja medna usta
još jednom poljubim
pa da se nikada
iz sna ne probudim.
Ništa me ne boli
samo mi se srcu rana
pozljeđuje stara
jer me ti ne voliš
dušo iz njedara.
I onda kada umrem
ostat će mi jedna želja
što dolazi kroz sne,
što ti bar nikada
ne poljubih usne.
(Pjesma nekog naroda)