Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Pamtim prve obale po kojima sam hodala i dodirivala tvoje svijetlo lice. Tih dana smo plovili našim snovima i pokazivao si mi zvijezde na tamnoplavom baršunu ... "kao tvoje oči" govorio si pri tom. Šetali smo Gornjim gradom, osjećajući erupciju boja u nama i približavao si svoje usne mom vratu, a ispod struka su se javljali cvrčci dok si svoje usne pretakao u moje. Moja sjećanja na te trenutke su preživjela. Tvoja su uništena. U tvojima nas nema. Tvoje noći su gorke, prazne, tamne. Rekao si "ne", rekla sam "da". I … otišla sam. U posrnulim jutrima nije me bilo. Prolazila sam kroz razne koridore hladnoće tvog plavog pogleda, na trenutak tražeći onu toplinu. Nije je bilo. Zvala sam te riječima "Posjeti sa mnom tvoju dušu, ozdravimo je. Nađi njen grob u svom srcu i ponovo oživi neke slike. Bit će ti lakše živjeti." Pitao si me "kako to učiniti". Nemam odgovor na tvoje pitanje. Ja i dalje sama hodam i divim se mladom jutru, osjećam neke vjetrove sa sjevernih mora i sa istim žarom palim neke vatre u svom srcu, kojeg više nemam. Ostala je samo njegova sjena... ja trajem i umirem po nekim mračnim ulicama, u nekim sumnjivim društvima, postavljam svijeću na sredinu stola i očekujem gosta koji neće doći. U sedmoj noći spojit će mi se misao s nečijom i zalelujat ću prema njegovim usnama da mu u sunčanom jutru zaronim u dubinu pogleda.

Gotovo. Još samo balkon. Sitnica.

Ovaj vikend - sve je gotovo!!!

A joj! Još malo...

Kad se kule ruše... ne čuje se glas. Iz zlatnog oka visećeg sunca hladnoća obavija bezuspješan pokušaj spajanja sa svim dijelovima tvoje svjetlosne godine, koju prizivaš za nas. Raspadam se na dijelove...svaki put kad otvorim oči, odlazim u nepovrat vremena što lomi tvoje riječi i servira ih na pladnju, onako slatke i medene, a tako daleke...Kad bih ponovno mogla voljeti .... nasmiješila bih se samo tebi, kojeg sam vidjela sinoć u snu...hoćeš li biti moja romantika, sanjana i nedoživljena, nerealna i stvarna? Ti ...budi mi romantika na mekoj travi i uvelom lišću od prošle jeseni.... budi romantika moje duše, onih divnih planina iz mašte i završetak jednog dugog puta....za početak nove staze, neotkrivene, šumovite, neprohodne, toliko različite... a opet toliko mi bliske....

Iz ovog jutra u sljedeću noć... uz šalicu kave, gorke kao ovaj život, ponijet ću slabi sjaj i izliječiti tijelom tvoju ranjenu dušu, položenu uz mene poput misterioznih velova, koji obavijaju razgolićenost svetkovine ljetnih noći. U sljedeću noć, iz ovog beživotnog jutra, donijet ću ti morsko dno mojih želja što plove poput školjkaša sa teškim teretom na svojim slabim ramenima. U tu noć slavlja ovih ljetnih trenutaka zalutat ću s tobom u neki piktogram magičnih oltara tvojih ljubavnih riječi, koje uvijek slome moj otpor i povedu me u te noćne šetnje visokim travama i kroz toplinu ruke u ruci dovedu tamo gdje me osvijetli polarna svjetlost mog bezdana. Zato, pusti me da ove zlatne zore, danas tako beživotne, a sutra tako mekane, čitam iz knjige tvog života i u sljedeću noć dođem na izvor ovog što sam tako dugo čekala i dočekala – tebe.

More than I can say...

Just a few words.

Tvoje kretanje su najjednostavnije kad djeluješ razdvojeno od mene. Tada ideš pravocrtno i kao slučajno ušetaš danas u moj dan. Kako te dugo nisam vidjela! Razdvojio si moje jezero mira i spokoja na dva suprotna centra i kroz prolaznost proteklih godina opet me približio k sebi. Kako sam te samo voljela! Potopila bih te u tim osjećanjima koja su izmicala tvom pogledu. Pokušavao si me godinama oblikovati u savršenstvo za sebe, ali nikad nisi uspio spojiti moj ritam srca sa svojim plavim pogledom. Nepomiješanim pravilima znala sam se kretati između svijetova i zaleđena ti se vraćati u zagrljaj, tražeći tamo spokoj koji sam uvijek nalazila. Padale su želje požude po meni, a ti bi ih samo obrisao i prigrlio me takvu, ranjenu od drugih koji su bili otpadnici iz raja i pokušavali kroz neku ljubav oponašati život. Nije im uspijevalo. Znali su svi, da moja ljubav samo si ti. I sad, dok se krećem između ta dva svijeta...odvojena od života... iz mene isto tako raste želja, ali je nema tko obrisati i prigrliti me onako kako si samo ti znao. Bila sam u iskušenju da ti se danas objavim, javim, ali… samo sam prošla kraj tebe, u vremenu pouzdana, u srcu ledena, u duši mrtva. Otpadnica od života, nepomiješana sa krajnostima u koje smo došli, ali još uvijek i uvijek ….znaju svi, da moja ljubav… samo si ti.

Ajme, kako sam pospana i umorna. Kampiram u vlastitoj sobi na podu, stan je građevinsko zemljište... kad će kraj?!!!

Što znam o dubini srca, o nepreglednim željama, što znam o tebi, što znam o osjećaju kad me uzdižeš svojim pričama i svojim medenim riječima? Što znam o sebi? Bacam sidro u daljine i gledam kako nestaje između dva horizonta, osjećaji čuda rade i jedan glas iz šumovitog predjela mojih misli pamti okus tvojih riječi. Nevidljiva nit proteže se i fino dotiče moje čelo, jutarnje sunce je otopilo ovo ledeno vrijeme, koje je zaledilo moje malo srce i požuri sa istinom u krvi, ali zadrži za sebe komadić tajne, kao što i ja imam taj komadić koji u budućnosti vodi do tvog slatkog poljupca.

Gledala sam sinoć mjesec u oblaku, umotanog prozračnom prozirnošću. Moje oči su zalutale na neke prekogranične ceste, usnula polja i kad se noć razlomila na svoje dvije polovice, u snu su sve linije na dlanu mirovale. Čula sam kako misliš «nisi ona ista». Znaš da sam ostala uvijek ista. Ne prepoznajem tvoje misli. Ne prepoznaješ moj dah. Tješila me hladnoća noći i neka glazba koja se razlijegala uskim prostorom mog automobila. Neke lagane stvari su se vrtjele, a ja sam sve dublje tonula u vodene dubine, kojima kraja nikada nisam vidjela. Ne poznaš detalje odraza u zrcalu. Ne vidiš taj odsjaj mene u svojim očima. Postoji vrijeme za nas. Postoji vrijeme za nadu. Postoji vrijeme za ljubav.

Ne trebam te više - sve do zalaska sunca...

Duše su izvršile izbor nad ljudima i jedna je odabrala mene. Pokretni most između dva svijeta, između jarke sadašnjosti i mračne prošlosti rastjeruje mrak zaborava. Zar sam posljednja koja mora osjećati sve titraje u tvom srcu? Zar sam karika prvog i posljednjeg niza u koji uplićeš svoje prste i zar samo meni gode tvoje riječi? Pijem vodu iz tvoje ruke, a cvijet pokraj izvora uzalud pokušava dobiti malo sunca, kad ga kriju velike krošnje drveća. Hoće li taj cvijet uvenuti? Hoće li izdržati toliku tamu oko sebe? Penjem se prema visokom brijegu gdje me čekaju neke dobre duše. I u velikom i u malom svijetu se događaju iste bitke, usponi i padovi. Moj korijen se nalazi u tvojim rukama. Ti znaš kako ugasiti tu vatru i rastjerati tu tamu. Predivna noć je ustupila mjesto proljetnom jutru u kojem se nalazim još umornija od jučer. Isto udaljena od svega, isto u potrazi za svim. Zašto? ...jer nisi kraj mene. Niti ćeš to ikada biti.

....gledam svoje rascvale usne, jezik pamti gorak okus tvojih usana. Nježan vjetar jutros je pomilovao moje oči, zašumio u trepavicama i spustio mi pogled prema travi zgaženoj u blatu. Bezbrojne želje se uskovitlale u virovitim grudima, koljena su zadrhtala dok sam prolazila tvojom ulicom. U te rane jutarnje sate sjećam se kako je bilo dobro ono vino koje se cijedilo niz moj vrat, dok si me tješio šapatom kojim se tješe rasne životinje i dok si u toj disharmoniji  dignutih ruku naglašavao hladnoću svog plavog pogleda. U takva jutra te se obično sjetim sa radošću rijetkosti i punoćom zapostavljanja zraka u grlu. Napisao si prigodne stihove jednog dana i otpuhnuo ih prema meni , dok sam se ja bacala u noćne mreže tuđih ruku i proklinjala dan kad sam ostala bez tebe. Iz tih mreža se još izvlačim i želim da mi se i dalje cijedi vino niz vrat i da se želje uskovitlaju u još virovitijim grudima i da konačno prestanem željeti ovakva jutra, kad sam kao i onda samo s tobom.