Cvijet kraj izvora...je sjena duše

U mojoj arhivi općeg reda nalazi se jedna polica s knjigom koju prelistavam iz dana u dan. Knjga ima naslov «Sve o tebi». Mrzila sam tu knjigu jer kad bih je otvorila, nikada je nisam mogla zatvoriti, a da poneki stih ne ostane u sjećanju. U sveopćem duhovnom mrtvilu nedostaje mi tvoja misao, udaljena milijunima milja od Sunca, zaboravljena u nekom kutku mozga. Izbjegavaš moj pogled. Izbjegavaš ga jer ja te gledam otvoreno i iskreno u oči, a ti lažeš, manipuliraš, petljaš. Bolestan strah se rađa u tebi kako te ne bih razotkrila i kako svijet ne bi vidio tvoje nagrđeno lice.

Uzmi neku bistru kap vode u kojoj se ogleda lice vremena i povedi me u travu gdje ispod kamena spava vilinska suza. Spomeni me pravovremeno u molitvi, možda te čuju anđeli pa te pošalju kao glasnika na moje staze da mi pokažeš moju zmijoliku sudbinu. Probudi me u svitanje sa dvije mjerice svjetlosti i tri mjerice noćnog plašta... donesi mi jabuku pod prozor i zaželi mi tu bistru kap vode u kojoj se ogleda tvoje lice... kao lice vremena.

Utapa mi se glas u tvoj, roni ti pogled mojim zelenilom, svi znaju tajne šifre moga srca i ritmove koji otvaraju vrata paralelnih svjetova između nas dvoje. U virovitim grudima raste toplina, tu je izvor čežnje nezemaljske. Mogu li biti na dva mjesta istodobno, a da pri tom ne izgubim srce, a ostanem svoja? U duši se izrodio nemir iza vrata tame, gdje su zvijezde bile jedini putokaz za prolaz u spoznaju tvog srca. Imam dušu ptice koja drhti na tvom dlanu i otvara ti se polako, svevremenski i delikatno. Znaš li da opet između trepavica odlijeću neki snovi u daljine i spajaju se između dva horizonta sa jutarnjom hladnoćom? Znaš li da su otvorena jedna vrata prema bistrom izvoru u kojem se nastanio nemir i spojio me s tobom, onako... nenametljivo, a nemirno. Znaš li?

....... lovio leptire na praznoj livadi pametnog mozga ni slušao šumove ptičjih krila ili prebirao po tankim žicama nervnog sistema….sa mnom još nitko nije pjevao psalme o izgubljenoj pčeli utopljenoj u medu ni tražio prazan krevet da se odmori ili našao bistar izvor što žubori….sa mnom još nitko nije…vodio ljubav kao Ti...našao krajnji potez spreman za let i... učinio da se osjećam... kao da mi pripada čitav svijet.

Uskoro će se izjednačiti dan i noć. Čista preinaka u jednakost. Na uglu moje ulice protekla noć je plesala ispod uličnog svjetla svoj magični tango. Ljudi su spavali. Mene san nije pohodio. Pročitala sam sve davne zapise sjećanja zabilježenih u nekim kutevima neusklađene sive tvari i nakon nepravilnog disanja položila glavu na jastuk. Kraj mene je netko disao. Pravilni razmaci. Miran san. Spokojno lice. Sakrila me noćna tama od slučajnog radoznalog pogleda. Potekli su mlazovi snova prema meni, ali sam ih zaustavljala i zaustavljala. Dok se vani vjetar poigravao mirisom lipa, to mistično sjedinjenje mene i snova se nikako nije događalo. Svaki tren sam očekivala krilatog prijatelja da mi sklopi umorne oči, ali nije sletio. Taj anđeo sna je lebdio iznad čela, dok su brzinom svjetlosti misli opsjedale umoran mozak. Mirno disanje kraj mene me polako uspavljivalo. Poljubila sam njegovo čelo i umirila se. San je odsvirao zadnje akorde noćnog requiema, a noć je završila svoje korake plesnog tanga negdje na kraju moje ulice. Oblaci i vjetar su donijeli olakšanje i tanak vir sna, koji me povukao iza zelene zavjese.

Iz sna o stvarnosti izronio je blijedo lice mog portreta sa ožiljcima ugriza zmije sa tvojih usana. Kaže mi zelena zmija kako me voli, a vidjeh da su joj krila pluća slaba i uz svaki krik nenamirene duše bijele ptice još uvijek lete ispod spuštenih trepavica. Bijelo nosi smrt. Sanjati bijelo znači smrt. Iza Mjeseca... oblika neke davno potpoljene amfore... ujutro ću popiti svoju kavu sa bljutavim okusom svježe opranih zuba mirisa nekog skupog kalodonta. Želim da mi kažeš: "uzmi me za ruku i potoni sa mnom". Želim. To su nježne breze, koje luduju za proljetnim vjetrom i nekim lipanjskim suncem. To je ono prigušeno svjetlo svijeće, koje baca odsjaj naših tijela dok vodimo ljubav u kadi punoj vode i pjene našeg prebrojavanja i čupanja iz nekih pseudo odnosa u kojima smo se utapali kao utopljenici bez slamke. Još uvijek sanjam o prvoj ljubavi. Iz one razbijene amfore curi crno vino moje ljubavi za tebe i želim te više od života, što ga  poklanjam mliječnom svjetlu koje se  probija  kroz moje osjetljive – oči duše.

U jednom trenu kad iz finih pojedinosti izlučim onaj prostor u kojem se osjećam kao netko tko je duboko prošao kroz srž, vidim kako ipak vidim neke stvari, koje su mi postale tako drage. Tim apstraktnim shvaćanjima u stvari puno spoznajem. Ti, kao tvoje oči, gledaš me, ali me još ne vidiš. Preko oblika zalaziš u moj svijet, dok mi dozvoljavaš šetnju tvojom tamom i svijetlim stazama.  Nebo mi je naklonjeno ovih dana, iako se jutros nekako rastužilo. Moje krhotine priznaju kako su ipak povezane u neku cjelinu i pokušavam ti osvijetliti te mračne kutke u kojima ne vidiš trak svjetlosti. Stojiš na sredini, a oko tebe je tama i to je tvoja stvarnost. Ne vidiš dalje. Ako je ljubav zauzela mjesto u tvom srcu, ne lutaj očima preko oblika, već kod svakog pogleda znaj, kako se nešto događa. A događa se...

Bilo me po mnogim stazama, neprohodnim putevima tuđih osjećaja, misli i nadanja. Uz hrid sam stajala i mračnom vodom me oblijevalo more tuđih suza. Zbog tih bura i oluja nisam mogla prepoznavati tanki trak svjetla što se uvlačio u nabreklu tamu i probijao njenu moć. Pamtim vrijeme ruža u mojim očima, pamtim korijen trave kako daje mladu vlat spremnu primiti vrelinu sunca. To zrno sjemena posijano u naše duše počelo je nicati, satkano krhkim dodirima ruku i usana. Kad ti na usni zaleluja moje ime, a u oku ozrcali zelenilo mojih, ugasit ću žeđ na tvojoj duši i odvesti te tamo gdje nas samo ptice mogu slijediti. To je taj svijet, koji ti još nitko nije pokazao.

I kao dvije zvijezde na nebu, čije suze polako kapaju u zemaljske oceane, čekamo da se dogodi susret između vječnosti i sada. Iznad koraljnih usana lebdi zrak tek da se udahne, a usne se ne otvaraju. Hoće li taj zrak ostati i čekati te usne da se otvore i udahnu ga ili će prolelujati dalje? Oči duše su osjetljive… vide daleko i ponovo se sklapaju, a iza mojih golih ramena stoji muškarac – neodlučan i zbunjen. Kako prići i ostati? Možda iza četvrtog dana, prvog od snijega, osjetim njegove ruke na golim ramenima. Možda.

U zaklonu od raznih iskušenja, nudi mi se velika gozba, koja pamti gorak okus nečijih usana. Nježan vjetar promjene lomi mi koljena i oči bljeskaju od želje za tamnoputim lovcem koji daje hrabrost da me kao rasnu životinju dovede u harmoniju neba. Znam da su mnoge od tebe digle ruke jer si loše postupao sa njihovim zvijezdama padalicama. Nisi ni jednoj skinuo zvijezdu s neba. Ispod velikog osvježenja ovog jutra, dok osjećam tvoj dah, znam da si u mom centru... nevidljiv, prisutan, bezbojan. Bez okusa si. Bez mirisa. Bez boje. Malo si lud, malo nesretan, malo poluzaljubljen u sebe i u ljubav. Dobro je da si prema meni takav - kakav si, jer bi me mogao naviknuti na sebe i tada vrijeme postaje beznačajno.

Znam da te imam kao tamnu siluetu na obali mog života, dok se strmina spušta u tvoje dlanove. Ispod ljubičaste bluze krijem srce u samo jednom komadu, nerasječeno i nepodijeljeno za mnoge neprohodne ruke, koje nisu donijele čar noćnog neba niti smo zajedno potražili odgovore na odloženo bogatstvo ljubavi, koje čeka samo da bude pronađeno. Želiš da u tvojim rukama doživim tebe i upravo vladam tim stanjem kao jutarnjim buđenjem, dok između trepavica odlijeću one ptice i odnose tvoje brze pokrete usaglašene sa dnevnim svjetlom rađajuće zore. Dogorjela je svijeća od sinoć, mrak je ustupio mjesto ludoj zori, koja se još luđe objavljuje neizrečenim pitanjima. Nebo mi te šalje da kroz tebe nešto vidim, ali ti još uvijek imaš svoje odgovore na pitanja koja i ne znaš postaviti. Potraži me tamo  u predgrađu snova.... i sigurno ćeš me naći.

Namijenjeni su mi novi putevi starih znakova. U suglasju sa ostalim svijetom, iza zelene zavjese promatram kroz prozor noćno jutro, neprohodno za moj pogled. Još se mrak provlači preko usnulih krošnji drveća, još se čuje ranojutarnji pjev ptice. Snena, brzim pokretom odbacujem san između dva prsta i zaustavljam se između nedorečenih pokreta. Tvoj lik me pohodio u snu, a završio u stvarnosti priču gdje smo tražili suglasje između mira i nemira. Levitira pitanje u zraku, poput svjetla koje obasjava sobu punu mene i nezavršene noći. Prekinut mi je san. Zadrhtalo mi je srce jutros...ne znam zašto.

Čekaš me sa srcem na dlanu i čežnjom u grudima, da nas vječnost trenutka spali u jedan tren. Dalek je to put, koliko sam već puta tako čekala. Mjesec se prazni, hladno nagnut na jednu stranu, nebo boje mog kamena obješenog oko vrata pokazuje mi dvojnost svega i koliko mi je dalek put i koliko još noći boje mog kamena trebam proći da bih te našla tamo gdje si oduvijek bio.

Tražila sam u praznim zagrljajima najljuće zime, vidjela sam kad su dvije rijeke izmiješale svoje virove i uživale u najvećim blaženstvima. U tim virovima moja duša nalazi tebe i prolazeći kroz slapove prolaznosti pogledom klizi na unutarnju skicu života. Stojim pod nerasvjetljenim suncem u vrijeme budnih snova i padam na oštricu noža koji lomi moja rebra nadvoje, a sa Gornjeg grada u suton lete neke egzotične ptice u mom oku i u toj igri vidim radost.

Trag nam se izgubio u prašini vremena. Ostala su samo neka sjećanja urezana u naša kamena srca. Ispod kože još uvijek kuca to nemirno srce, koje zvjezdane kapi prošlosti pretače u gorak kalež gorčine što ga ispijamo svaki dan. Pamtim neke protekle rijeke svjetlosnih snopova što su nam obasjavale put. Pamtim. Zaboravila sam crte tvog lica. Zaboravila sam. Iako je na usnama osmijeh, neka misao nema veze s tim i stalno je prisutna u uzdahu hladnog jutra ili maglovite noći. Možda se lomim danima, mjesecima, godinama. Možda. Jesam li se slomila? Nisam. Možda. Zaogrni taj mrak snopovima svjetlosti pa neka opet pokazuju putokaze prema drugačijem osjećaju. Možda.