Cvijet kraj izvora...je sjena duše

I uvijek se pitam, mogu li zelenim voćem - kao slučajno -pasti na zemlju od zrelosti, koja mi je vječnost mojih trenutaka i koliko dana još moram čekati da bi mi se mlade lastavice ugnijezdile ispod balkona? Imam li okus zrele lubenice ili sam daleko od sebe odlutala u neke sfere, koje ne poznaju sunčana jutra niti blage lipanjske noći pune jagoda, šampanjca i slatkog osjećaja kad gubiš samu sebe, a dobivaš?! Volim tu gorku slatkoću što se hvata za kožu i odijeva me u najljepšu haljinu koja oslikava staklene fasade moje gladi za tobom. I uvijek kad sretnem lice anđela sa srcem zmije, ne može mi ništa uljepšati dan, nego kad prepoznam to lice amebe što želi biti čovjek. Znaš li da me život polako napušta? Znaš li da me ne zanima što će biti sutra, znaš li da zvjezdano nebo donosi više ljubavi i života od svih zemaljskih blagostanja? Ah, znaš li?

U svakoj riječi ...pokrivaš me u razne oblike, kroz trakove svjetla i sjene spajaš se sa mnom i izlaziš kroz nevidljive izlaze, hranim te malim dozama, uzimaš me u velikim količinama. Dobivaš me u navikama odlazaka, odlazim u navikama dolazaka. Noć je topla, meka, podatna. Teška, bolesna, nezaobilazna, proživljena. Kroz slučajnu riječ otvaraš neke zaboravljene pukotine iz kojih izlaze momenti koji me gutaju. Ulovila sam sve leptire ovog svijeta i sakrila ih ispod struka. Ne čuje se nijedan. Još malo i dan će ubiti ovu tešku noć, umnoženu bez tebe, jedinu bez mene. Mekano i nikad više treperit će još leptiri ispod struka… danima.

Oprosti što u odlutalom danu od tvog snježnog daha sad dodirujem nečije tuđe lice i njegovu kosu…Oprosti što te nisam odtugovala kako treba, oprosti jer ću umrijeti smrću sjene i prije toga ti napisati pismo... koliko si me volio. Oprosti što sam te pokrivala valovima mora i zato što sam dodirivala po strunama tvog života neke teme od čega i gromovi zanijeme oprosti što sam te čekala u gradu južnog vjetra i što odlazim bez riječi, jer sam mjesecima bila vjerna nekoj slaboj točki, a ti bosonog i bijedan, mislio si da sam tvoje duše samo sjena. Sačuvaj taj plamen neka u vječnost gleda i na usnama neke druge neka pobijedi tog svjedoka, dok ću ja zaploviti sjevernim morem moje ljubavi i otisnuti jednu bijelu jahtu sa nekog udaljenog doka. Bez glasa nestajem, jer sam usnama dodirnula kožu u koju se ne mogu zavući onda kad mi je hladno i ne želim tvoju naklonosti ovih dana, jer mi više nisi u modi i više tvoje usne ne želim ljubiti gladno. Iza leđa od granita ja sam umorna od ovih snova, koji mi najavljuju život bačen u apetite tame...ti si mnogo više učinio od zore novog dana i vratio si me na početke mene same. I sad ću filozofski završiti ovu priču o nama, dok pamtim naš susret  kad si me kupio slatkoćom, a vrijeme je od onda do sada između nas satkalo mnogo laži, koje se izgovaraju lakoćom. Nedorečena sam u svom plavom snu o priči koju su mi mrtvi pričali iz doba kad si crno vino pio, hvala ti, moj mrtvi šapate, što si ipak u jezeru ljubavi jasne poruke od mene krio...

Smrt života je najprirodnija pojava drugog dijela života. Rađanje života je najprirodnija pojava prvog dijela života. A gdje je tu ljubav? Tko bilježi kad umre tek započeta ljubav? Tko pali svijeću u spomen nečem što nije ni dobilo šansu za uzlet? Tko se sjeća? Možda samo jedna osoba. Možda nijedna. Ima raznih primjera ljubavi, kao što ima raznih tipova ljudi. Odustati od plesa nakon prvih taktova divne glazbe? Ne! Nikada. No, za ples je u svakom slučaju potrebno dvoje. Ništa više. Snažni utisci uz notne zvukove odlaze kroz dvoranu života i nestaju kao sjena u tami rastanka. Iz koje knjige dolaze pravila o ljubavi? Iz koje knjige dolaze pravila o životu? Iz knjige srca. Samo ono što dolazi iz srca je prepoznatljivo i to su zakoni duše. Sve ostalo je nebitno. Možda ponovo sa drugom osobom zaplesati uz druge taktove iste teme – ljubavi.

Još iz daljine sam osjetila poznati nemir. Kroz mene se provukla tajanstvena toplina i dok je pogled padao na nečiju siluetu, znala sam da si to ti. U davnim danima označio si moju mladost, ostavio trajni žig svojih otisaka na mom tijelu. Usmjerio si i moju sudbinu nekim drugim skrovitim stazama po kojima duša luta i traži u tom vremenu neku zlatnu knjigu iz koje će pročitati svoj kraj. Dok se udisaj prelamao poput razbijenog stakla, progovorili smo neke demonske riječi. Kao i uvijek, tko nas je slušao – nije nas razumio. Pokušao si mi predočiti svoje postojanje u tom trenu. Samo sam gledala. Osnovne stanice tvog tijela su se raspšile i nisam vijedjela ništa. Grobnica. Taj trenutak – grobnica. Led je pokrio naše vrijeme, ali led je zaledio i poglede. Tvoj plavi pogled – led. Moj zeleni pogled – tamni led u kojem se još uvijek zrcališ ti, zaleđen u neke konture po kojima sam te prepoznavala. Iz te gramatike sam pokušavala izvući neke poznate riječi, vibracije, tonove, pokrete. Samo sam te osjetila. Duboko u duši – osjetila sam besane noći, osjetila sam davnu vatru koja me i sada grije svojom hladnom toplinom. I dok je vani kiša prostirala sivu koprenu nad mojim gradom, ja i ti smo bili sami. U tom trenu – posljednja selekcija mog srca se znakovito raspadala, a svima nerazumljivo – naše tajno raskrižje – ostalo je i dalje sa svojim križem. Zato, dušo, objelodani sve nesporazume i konačno me pusti da iz tog ukletog stanja konačno iz zlatne knjige života pročitam svoju sudbinu.

U zrcalu gledam nedovršene konture cijelog svijeta ispisanog na mom licu. Treba mi malo više rime, da bih u ovoj pjesmi bez posvete za svačiji ukus bila bezbojna, a da o stihovima i ne pišem. Ne znam više tko mi je u modi ovih dana, nosim "casual" lica obješena oko mog vrata poput kamena, koji čini reklamu mog srca. Pruži mi obećanje bez smisla i zagrlit ću te, trguj riječima kao ribom, zabavljaj ove maske koje se smiju i odlaze svaka svojim bezbojnim tragom. U mnoštvu sam pronašla svoj lik, kako besciljno ide nekim stazama i ne zna gdje će se odmoriti, taj lik koji zaboravlja zašto se uopće nalazi među tom masom. I dok sam završavala površno pregledavanje kontura mog lica, zazvonio je telefon….neki glas me okrznuo svojom osjetljivošću, ali ne pronalazim se…u svakom slučaju, zidove gradimo i rušimo sami. A taj glas, milozvučan, mekan i pozivajući ....obećava meni, maestralu duše, da će na nevidljivom mjestu moje kože ostaviti svoj trajni žig.

Ne dodiruje me Mjesec, prozirna sam u opoziciji prema svom polaritetu koji se vrti oko mene, a ne vidi me. Tankom olovkom zapisujem svaki dah koji izlazi iz njegovih grudi, ali kome su dragi ovi zapisi? Samo meni. Iz te suše proizašla je romboidna silueta koja očima mačke pregledava svaki pedalj te ravnice na kojima je bilo dno postojanja i gdje je moj polaritet kružio oko mene poput ovog globusa što se tako neumorno vrti. U odsutnosti nečijih očiju još uvijek kradem neke tanke olovke i pokušavam zapisati svaki dah koji mu iz grudi izlazi, ali sve mi je dalje i dalje. Ne vide se konture, ne osjeća se lelujanje zavjese, ne pamti se glas, ne osjeća se izvor. Zašto? Polaritet je izgubio putanju, odlutala mu je staza u neke zelene morske trave iz kojih ne može naći put kući.. Dom je tamo gdje imam odsjaj tvog oka. Dom je tamo gdje se nalaziš ti ...kao moja suprotnost ...čineći to savršenstvo kruga.

Sa moje kože su izbrisani svi tvoji otisci. Svi oni pogledi, koji su se lijepili za mene kad si me susretao negdje, u prolazu, iznenada ili bez veze. Provukla sam tanku sjenu kroz oči kao koprenu, kako ne bih vidjela to plavetnilo što me još uvijek zbunjuje kao u našim prvim danima. Konvencionalnost nam nikad nije bila jača strana, ali u ovakvim razdobljima je poput mekanog jastuka što  probada tkivo i kroz svjetla velegrada odnosi neko vrijeme u nepovrat. Ledeni požar se širi oko mene kao aura svaki puta kad mi iz prizemlja zazvone telefoni i najave tvoj dolazak. Uronjena u hrpu sjećanja prolazim kraj tebe i pucam poput stakla od loše vibracije. I reče mi on ove subote: «volim te najviše na svijetu». Sledilo se srce od iznenađenja, jer i ja njega volim. Bez obećanja u vječnost. Sada. Taj dan. Tu noć. Kao nepoznata slova iskustvo je napisalo svoju priču i ostavilo te u našem vremenu. U ovom vremenu – koje je sada samo moje vrijeme – netko mi šapće «volim te najviše na svijetu». Netko mi odmiče kosu i nježno govori «volim te». Napokon sam doživjela i njegovo «volim te». Nakon devet mjeseci rodilo se, oživjelo i zarotiralo moju genetsku šifru, izmislilo me kao novu osobu. To «volim te» odvuklo me od tebe, poput sante leda koju odgurnemo i pustimo je prema beskraju. Globus se i dalje vrti oko sebe, a mene je njegovo «volim te» obasjalo kao sunce Afriku. Ah, Davore, - volim te!

Navukoh čednu rukavicu na bestidnu ruku i pokrih se njom kao tamom. Pila sam male gutljaje tvog daha, odvijala se gozba ispod neba, koje nam je bilo naklonjeno te noći. Želje su se množile poput tamnoputih žena na tržnici punoj zrelog voća, nježan vjetar zanjihao je zelene zavjese u mojoj sobi, dok sam ispijala te male gutljaje i hranila se tvojim tijelom, kao što se mistik hrani vjerom u pustinji u kojoj živi. Na tom jelovniku je bilo raznih delicija, ali uzeh samo ono što samoća u tebi nije ostavila. Zaboravila sam skitnicu, poželjela sam ljubavnika. Albatrosi su letjeli u nekim dalekim zemljama, oči su zasjenila krila tvojih prstiju, mene nije bilo. Pokrila nas je tama nas samih, zaplivali smo tim podzemnim morem požude i nekih čudnih vibracija u srcima. Možda proljeće, možda južni vjetar, možda kiša…nešto je utjecalo na to da te tako silno poželim.

Ima jedna mala soba, toplija od topline, hladnija od hladnoće. I u neko vrijeme, u njoj se teško disalo, u njoj se teško nastanjivalo. Hranili smo rakove u nama, oni su se povlačili, ali su bili u tom hladnom mraku i nisu se vidjeli. Prepreke su nestajale jedna za drugom, zaboravio si svoj izvor i počeo citirati riječi iz knjiga. Čula se glazba dalekih meridijana, čulo se more u tvojoj ušnoj školjci dok sam ti šaptala "volim te". Tvoj pogled uvijek je znao otopiti ledenu masku uredno složenu u mojoj ladici donjeg rublja. Rekao si "probudit ćemo noć", rekla sam"nećemo". Rekao si "da", tad sam rekla "ne". Zgusnuta u crvene ruže, koje si stalno donosio svakog ljetnog dana, dobio si naše zube, naše vlažne tragove. Umjesto crvenih ruža, rascvjetala sam tvoje usne i potrgala listove do tada ispisanih stranica tvog života. Zapalila ih i pustila niz Mjesečev trak, neka otprhnu kao latice crvenih ruža koje su padale po meni iz tvojih plavih očiju.

Teška noć, san bez snova. Tama, neprijateljica... noć. Dogmizali snovi poput zmija tek izleglih iz bijele ljuske. Dozivala sam te. Život me razbijao na tvojim obalama, nemilosrdno me nasukavao na oštre hridi tvojih obala, dok su bijele ptice osjećaja odletjele u daljinu i nisu se više vraćale. Probijalo se neko svjetlo kroz gustu tamu, ljuto i nelogično sam odrezala ostatak te razderane snene koprene i bacila je tebi pod noge. Prebrojavam pitanja ... ne dobivam odgovore. Uzela sam od duha oblik i dolutala do tebe, ali iz središnje trijade kliznula je suza. Negdje u ovom jutru skupljam krhotine razbijenog života, skupljam biserne suze i trakove razderane haljine, koju je duša nosila svih ovih godina. Nije bilo Mjeseca. Samo teška noć, bez snova. Krhotine polako dobivaju neke oblike, a njihove konture bacaju sjenu, koja se proteže negdje u daljine.

I dok bijelu prazninu monitora polako ispunjavaju zelena slova, obilje valova donosi oblake kroz noć i kišu, da bih na pola puta zastala, kao srna na livadi između lovaca koji su joj na tragu, nemoćna dignuti pogled i nastavila bijeg prema dubokoj šumi podzemnog oceana. Tiša od spominjanja tvog imena, spremna na taj udisaj kišnog zraka, zaranjam u samozatajnost i nestajem. Zelena slova su ispunila bijelu prazninu ovog monitora, a na tebe se više ne oslanja moja duša. Zaronila sam i ne slušam više kako dišeš, jer mjesec ne ispunjava svojim sablasnim svjetlom tvoje oči.

Hoće li se polovičan čovjek zaustaviti kraj mjesta gdje je zastalo plavo jutro? Hoće li njegovo hladno srce, hladnije od ovog jutra, odbrojiti zadnje otkucaje jedne tamne noći i krenuti prema tragu mjeseca, koji se još nazire na tamnoplavom baršunu neba? Vjetar u njegovoj kosi poremetio je savršen sklad njegovih misli. Mislio je kako je besmrtan u trajanju trenutka, ali sa prvim naletom mog nemira stvoreni su tragovi nemira u njegovom miru. Svakog četvrtog dana pohodiš me iz svojih mekanih prostranstava hladnog srca i šapćeš mi u praskozorje o jutarnjem nebu, koje ostaje pustinja nakon tvog odlaska. Pitam se, jesam li previše vjerovala anđelima, koji su mi pričali priče o tebi?

Probudio me noćas trak Mjesečevog svjetla, dočekao me tiho i uplovio u neki polusvijet tamnih sjena, koje su prolazile nepoznatim koridorima moje duše. Noći, te gorke prijateljice, postale su spasiteljice. Svjetlost u modrim danima bolno dodiruje usne i prelama svoje trakove u neke druge boje, boje koje nisu moje. Ostajem tiha. U nekoj nepoznatoj vatri prohujalih dana i nadolazećeg ljeta, sjećanja kao stražari na vratima, umiru smrću mojih sjena. Sazidao si u pijesku neke kule, koje more nije uspjelo razoriti. Sjećanja. Stražari. Kula u pijesku. Padale su i druge kule građene iznad nekih bezdana, padale su zvijezde. Ne na nebu mog života. Bačena iz nekog razrušenog grada, sklupčana kao zmija ispod kamena, snivala je ta duša svoje snove godinama. Tražila se u nekim psalmima, padala među pale i ponovno se dizala. Ostala je vjerna svojoj istini, svojoj slabosti i snazi. I takva, neprepoznatljiva drugima, i dalje ostaje na svom putu i vidi .... Mjesec noćas nije znao za sebe. Bio je opet prepun sebe, predivan na tom tamnoplavom baršunu. Na prostoru čistog neba vječnosti sekunde života zasjala je i ta duša. Ostala je sa svojim stražarima, nedodirnuta i opet dočekuje svoj san, a u trećoj noći iza nekog spajanja stražari polako spuštaju glave i žele mir. Sjećanja ... stražari pred vratima tih dubina duše već su se umorili. Tako se dogodilo. Dan poslije ... padat će zvijezde i dalje, a tajnoviti Mjesec gledat će dušu, koja je prsnula u tisuću boli.

U nebeskoj sivoj haljini obavijen moj grad još je snivao, dok sam na balkonu udisala mirise noć i kiše u zraku, koja neće doći. Značenje svijeta u tom trenutku mi nije bilo bitno, odstranila sam korijen težine duše i pustila neka me noć opčinjava svojim mirisima, neka kiša koja ne dolazi izaziva moj nemir. Kao bijeli prah osjetih par kapi na licu i to je bilo sve. Tako provodim petu noću u odmaku od tebe, a tko me stalno vraća tebi, osim same sebe. Lutala sam po daljinama mojih misli, poslala sam ih među tvoje, neka se spoje i neka mi te ne odvoje. Zasjenjena oblacima, noć je polako odmicala, nebo se spuštalo sve niže, a tama je uzimala dio po dio mog tijela. Krilati san zatvorio je trepavice, između njih više nisu mogle doletjeti neke ptice. Grad  nije živio tu noć, od njegovih zidina ostale su samo sive nebeske haljine oblaka, koje su vijorile na tom vjetru što mi je donio sladak zvuk tvog imena.