Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Polako sam shvatila da si mogao otpasti iz mog života, kao slomljena karika čvrstog lanca sjedinjenja koje traje i traje. Kako mi je jučer nebo bilo milostivo!! Tvoje kretnje nisu ispunile jučerašnje jutro. Sve je bilo čudno. Prazno. Tiho. Sablasno. U tom kišnom jutru, bila sam samo ja i ovaj neumorni globus koji se tako uporno vrti sam oko sebe! Zaledila sam jučerašnje jutro i otpuhnula ga kao tanku koricu neka se izgubi u beskraju vremena. Moje jutro je počelo drugačije. Danas. Život teče venama, urgentno najavljujući kako više nema onakvih stanja kao jučer. Mlado lišće se okitilo divnom svijetlozelenom bojom ranog proljeća, a zvjezdani krug je noćas bio sakriven gustim sivim oblacima, prepunim vode, prepunim nepomiješanim ludim jutrima i još luđim noćima. Njihov put, put tih sivih oblaka, otpuhnuo me danas na ove bijele stranice gdje izlazi dio pocijepane jezgre preplašenog srca. Tu si. Sve je opet dobro.

Mijanjaju se i donose i odnose kao sve u životu.

Svijet danas ima bljutav okus. Imat će ga još dugo.

Kiša. Oblaci. +11. Rano jutro. Svijet je tako bljutavog okusa.

Iz hladnoće i siline vjetra, kao stupovi nekih stegnutih okova stojimo i nježno se gledamo. Dok se zaljev neke predskazane ljubavi proteže daleko ispred nas, u trenu si bio iza mojih golih ramena, neodlučan i zbunjen. U toj tamnoj prohladnoj noći dodirnuo si mi usne i prisjetio me lakoće pokreta, a ja sam grlila tvoja široka ramena. Misli su mi vezane za tebe, dok osjetljive oči duše polako ispituju predskazanu ljubav. Sneno lutam ovim svijetom, a krv se ledi u tijelu, jer ne znam za kraj.

Osjetit ćeš, približit ćeš se, dugo sam te čekala. Hodala sam niz rijeku... volim te nježno dodirivati, volim kad si tih pod mojim rukama iza plavih zavjesa, dok uzimaš zadnje tragove svog žiga s mog vrata. Po snovima me pohode neka ljubičasta lica, dodirujem tvoju kožu glatkim prstima i slušam tvoj teški dah, dok mi prelama tek započetu riječ. Prođimo još kroz ove tišine, vrati se svom nebu na trenutak, koji te uvijek približava meni. Znam da osjećaš isto što i ja, znam da imaš erupciju iza čela, znam da će ove noći do određenog dana za tebe biti teške, ali bit će dobre prema tebi. Sva milost je na tvojoj strani, bez puno pitanja, bez puno daljina, sa jako izraženom željom za mojim zagrljajem. Gorimo noćima već danima... drhtiš pod mojim rukama i oduzimaš se od života... odavno si mi promrsio već mršenu kosu, odavno si mi ljubio već ljubljene usne. Tajna je ta noć, usne će oprostiti nevinu laž, živjet će nebo iznad nas baš onako kako treba, a ja ću ti pokazati ocean u koji ćeš zaplivati opet sa mnom i dočekat će nas naše duše, koje su se našle u jednoj cjelini iz koje su načinile savršen krug.

U neke dane lijene i snene kad se ništa ne događa, ispod struka zažubore neki potoci, zašume neki uzdasi, uznemire se gladne zvijeri i zatrepere krila leptira. U takve dane teško prelazim u drugo stanje ohrabrenja, misao bi htjela otvoriti oči, ali gladne zvijeri ispod struka pričaju svoje, svi dijelovi tad izlaze iz tijela van na svjetlost, odvajam se od nepotrebnog tkiva i onda ono bitno skupim pa izmjerim težinu svega. U nekoj pjesmi ostaje zapisan trag tvog postojanja oko mene, dok se ne umirim... mutna od snova i želja, dok oba života ne obojim u bijelo. I dok smislim ime za tvoje novo prisustvo, dio života iz mene izmiče, a zvijeri gladne i bijesne nervira treptaj leptirovih krila, poneki uzdah i žubor potoka. Čudna je stvar ta glad. Uvijek otvori oči baš tada kad ih treba otvoriti.

SRELI SMO SE
(u nekom od prošlih života)
  Koliko puta smo već
jedno kraj drugog prošli
nepoznatim stazama života
i nismo nikada zastali,
jer se nismo ni prepoznali.
  Ti si taj kojeg čekam
sve ove živote i živote
prolazeći sama, jadna i bijedna,
ali još uvijek čvrsto uvjerena
u krajnji odsjaj sudbinske ljepote.
 U jednom životu ... sigurno ćeš doći
zagrliti me i ostati tu,
leći kraj mene i voljeti me,
onako divno... kao u snu.

Suze su zaledile protekle snove u zeleni led. Tamni oblak, koji je noćas prolebdio iznad mog balkona, donio je hladan dah vjetra iz daljine i zalelujao zelene zavjese u mojoj sobi. Zvijezde su se činile kao oči mačke u tami, a tlocrt mog nemirnog sna rastezao se izgubljenim tragom boli i neke neobjašnjive tuge. Ti si plamen plavog oka, što ga pratim i koji mi drži svoje dlanove na vrućem čelu. Mislim da sam sanjala tvoj odgovor. Povedi me opet u neke zlatne zore, dotakni u nekom mračnom koridoru moje usne i šuti. Vjetar će ispisati u svježoj mladoj travi tvoje riječi, kiša će na mokroj zemlji zrcaliti sliku one ljubavi koju poklanjaš. Kroz zeleni led moje suze provući ću tanku nit do srca i nositi je kao najljepši lančić oko vrata. Mjesec noćas nije bio vidljiv onako kako smo ga mi gledali. Lutali smo noćima. To je vrijeme zanesenjaka, pjesnika, lutalica, sumnjivih žena i loših muškaraca. Kroz staklena zrnca misterija crnog sna vidjeli smo kako umiru neki dani, kako se rađaju neke nove noći. Zvijezde su gledale očima mačke sa tamnog neba, dok si smirivao moj nemirni san i poveo me opet istim koridorima, dotaknuo moje usne i zašutio.

Anđeli ne razumiju. Anđeli ne govore. Vidjela sam tri boje, jednu ljepšu od druge. Vidjela sam tvoje oči, jedne noći. Pričao si, riječi su zavađale moje malo srce, mene nije bilo. U sobi … Mjesec prepun sebe i svog sjaja, vratio me na granice nekih krajeva koje nisam pohodila. Pokazao mi umore koje nisam doživjela. Zauvijek gledam tu sjevernu zvijezdu, njen platinasti odsjaj iznad usnule panorame moga grada. Zemlja je opet zadrhtala u meni, oblak je prošao taman i siv predivan i dalek. "Moj put, put bijelih oblaka"… daleko je daleko taj oblak od mene. Oblak moje mladosti, a opet dalek i nedostižan. Vidiš kako sam ostala ista. I te silne godine koje sam dijelila s tobom nisu me promijenile. Pokreti tvojih energičnih usana još uvijek u meni izazivaju one titraje i želje. Znao si potaknuti sviranje harfe u tankim žilicama nervnog sistema, znao si odvesti moj dah daleko od mene i ne vratiti mi ga. Znao si. Znaš i sad. Snovi te donose, dan te odnosi. "Ljubav koja nema kraj"? Postoji li tako nešto? Naravno….

Negdje u očekivanju sam tebe kao gosta mog trenutka radosti. Ne znam koliko bih dugo zadržala ruke u tvojoj kosi, ali u tom trenutku kad slušam šapat tvog srca, u sebi nosim pradavni prkos prema ritmovima rastanka. Spuštam se u ponor tvojih očiju i kao pravednik u takvom neumornom stanju poželim čuti glazbu tvoje duše, tako tihu, delikatnu i lijepu. Postoje neke riječi koje te diraju ... ma što ja učinila... promijeniti ih ne želim. Budi uvijek takav, pretvoren u želju, čiji dobar znamen osjećam kako progovara ispod glasa i zoveš me da ti polako, polako prilazim.

Ispod kamena kao spomena na prijeđene staze, spavaju vilinske suze koje ne smiju na dnevno svjetlo neba, jer ono mijenja svoju odoru kao što se mijenja sudbina čovjeka. Ispod kamena daha uzmi tri mjerice za mene i otpuhni mi ih da me kao meki plašt zaogrnu tvojim mislima i osjećajem slobodne pjesme u eteru, koji pronosi ovaj noćni mir. Bjelina je okovala moje srce u prohladnoj noći kristalne polovice Mjeseca, koja se geometrijski ocrtava na tamnoplavom baršunastom svodu, dok neke struje klize niz skrivene tragove želja i pokazuju put kojim trebam poći. Što i kako, gdje i s kim? Ispod kamena kao spomena na prohujale staze, više ne spavaju moje vilinske suze. Esencija životnog prostora se proširila u neke druge smjerove i želje su se uskovitlale u požudi ruku, koje donose dar na vrata malog stana gdje se sjene igraju jedna s drugom.

Iz nekog tlocrta, iz određene ptičje perspektive obrisala sam prašinu sa djelića kockice mog srca i u ovom plavokišnom jutru zazidala najveću tajnost kako bih je prenijela u sljedeće jutro. Kroz mene je prošla noć bez snova. Nije ih bilo. Tragovi su ostavljeni, a u očima između tisuću imena nisam pronašla niti jedno. Pročitala sam u nekoj knjizi mudrosti najveću glupost. Nakon promjene stranice, učinilo mi se da sam promijenila i svoju stranicu, da sam krenula drugom sjenovitom stazom prema izvoru u tami. Lutanja duše se nastavljaju, a nepristupačne hridi miruju, dok uz jutarnju kavu zavirujem u neka zelena slova, pokušavajući iz te mase znakovlja prepoznati nešto svoje. Odbila sam lažni sjaj, dobila sam zlatnu zoru u jednim plavim očima. Vječno sam se vraćala na tvoje obale dalekih mi voljenih plavih očiju. Te obale su još tamo i zovu me, kao albatrosi iznad oceana. U tom piktogramu, koji tako lijepo definira naše ostavljene godine, pronalazim tvoju davnu zakletvu mojoj smrtnoj majci. Ah, zakletve su zakletve, ako ih se držimo! Zakleo si se još jednoj umirućoj majci. Održao si samo jedan zavjet. Ovaj drugi si napustio. Od tada tvoji glasovi stižu do mene, kao albatrosi iznad oceana, čuvaju te u tom usnulom vremenu, a ja između tisuću imena ne nalazim niti jedno. U centru svijeta tvoj odgovor visi kao Damoklov mač i više me ne interesira. Sjećanja su prekrila moj ispovjedni prostor, a taj nadnaravni sjaj se ogleda u drugim plavim očima jedne čiste duše, koja mirno spava i diše kraj mene. Ne slušam više zov albatrosa nad oceanom. Ne lutam više pustim ulicama Gornjeg grada. Mirno sjedim uz jutarnju kavu i dopuštam ovim zelenim slovima da polako klize preko bijele površine. Znam. To je bila samo masa nekog znakovalja u kojem nisam prepoznala nešto svoje.

Iz te nijeme tišine, odjednom je progovorio glas nekog zla, neke duše koja se dovukla sa rukama bez vena i nasukala na moje obale. U riječima bez smisla bio je naglašen strašan smisao moje zablude, moje iluzije. Dok su rane na duši disale isprekidano, boje su se polako smirivale i ocrtavale jasnu sliku. Čula sam kako se komad moje boli lomi i puca nadvoje. Kao iznad otvorenog groba stajala sam i gledala pokapanje nečeg u što sam vjerovala. Što to gasne u mojim očima? Što se to odvaja od mene i odlazi u nepovrat? Vjeovanje u njegovu ljubav. Korakom laganim, a tako teškim.... prekoračila sam otvoreni grob i dotakla se prvog naslona da bih odmorila užasnuto lice i na tren zaboravila grube riječi zle duše. Ostalo je sve isto. Stranice sudbine su opet omeđene nevidljivim maglama, a kad u vrtlogu vjetra osjetim hladni dah plave sjene... znam, sve smo mogli mi, da sam tvoja bila ja. Nisam i plave sjene plešu ples zlokokobne tuge, neiskrenosti, laži.... mreže koju pleteš oko mene, a cijeli svijet se rasipa na komadiće zbog tvojih laži... opsjena... iluzija... magle... te   nevidljiive magle....

U ovoj poluplavoj zori kišna koprena prostire se nad gradom. U protekloj noći bolesni um se hranio tvojim pričama i pamćenjima tvog pamćenja. Anđeli na zemlji gledaju me u oči i prate pokrete mojih usana, no ništa ne razumiju. Ne odgovaram ti na pitanje, dalek mi je još put do tebe. Ljudi su me ostavili na blijedim obalama mog života da skončam razvezanu dušu i položim je kao pred oltar nedosanjane sreće. Nebo mi se nagnulo, opet mi je dodirnulo trepavice između kojih više ne odlijeću ni ptice ni snovi. Svakog trećeg dana spustiš se sa svoga obronka i obgrliš me mirisom svog osmijeha, magija tvojih riječi me uvijek uznemiri, a globus i dalje pokreće svoj ples uvijek u istom smjeru. Očekuje li i mene sreća jednog dana na blijedim obalama mog života gdje su me ostavili da skončam razvezane duše?