Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Ti ćeš mi zamrsiti misli riječima kojima me već neko vrijeme ovdje zavodiš, dovest ćeš me do vode u kojoj se teško diše, čistim muškim govorom ćeš mi reći koliko su plave spilje koje si do sada posjećivao i shvatit ću da iz tebe govori čista čulnost tijela, pogled će mi rasplinuti tvoje nedoumice i ti ćeš sklopiti ruke oko mene. Prepustit ću ti se da bih sebe objasnila i onako prelomljena, zaboravit ću svoj izvor, sve riječi koje sam naučila, svako svjetlo koje sam upila, svu muziku koju sam do sada slušala, sva lica koja sam ikada vidjela. Bit će samo tvoje lice, tvoje riječi, kojima me suptilno zavodiš već neko vrijeme i koje će me odvesti duboko pod zemlju, pričat ćeš mi kakva je njezina vatrena utroba i smijat ćeš mi se kad napravim lice kao da te prvi put vidim. Spoznat ću da mi smeta danje svjetlo, da su sjene te koje me uvijek dovode k tebi i tada ćeš mi pristupiti i odvojiti me od stvarnosti jednim dugim energičnim poljupcem odlučnog muškarca, koji želi baš tada voditi ljubav. I....onda ćemo voditi ljubav.

Od davnih dana do danas …. nije bilo slučajnosti. Sjećam se tvojih usana, koje su me liječile u ovakvim bolesnim danima, popunjavale moje mrtve pukotine i gutale me dotičući sa mnom dno naših isprepletenih tijela. Pred srcem smo stajali nagi i čekali da progovori tim specifičnim jezikom, a duše su nam bile u nekoj dnevnoj polutami iz koje smo ih vadili i hranili se plodovima, što su ih te duše rađale. Iz flomastera klize neka zelena slova na bijelu površinu, otkucava se na nebu pomak još jedne minute, ispod sunčane zlataste zrake donosim svoje oči i presijeca ih oštra bol. Još uvijek živim u progonu od same sebe, a o čemu govori moja priča, ne znam. Neispričana je. Na ramena mi slijeću sjene nekih bijelih ptica i rade sa mnom ono što su se sjetile dok su slijetale. Mjesečini ću priznati da te još uvijek poričem, ali da želim tvoj dodir više od osvetničkog zaborava.

Oljušten život cijedi se niz grlo i kaplje na mekane rane od kuda ni prst sudbine ne može ponijeti kapljicu. Tim mračnim koridorima podsvijesti dolutala sam i spoznala kako se iz moje sobe ne vidi Mjesec. Sve se pamti, a zaborav ne donosi zadnji mir. Preko slomljenog krila ptice, koja nikad nije poletjela, vidim satkanu koprenu iluzija, a od njenih tokova i žubora ne diše ni trava ni nebo. U tragovima očiju nakupljene suze, na rubovima usana titra krinka osmijeha. Strana sam sama sebi. Pronašla sam se na trenutak i opet izgubila. Dah na srcu je zaustavljen. Zašutjelo se. Tišina. Ubila me.

To zlatno sunce prosipa snopove svjetlosti po sunčanim likovima i krasnoj planeti. Ah, kako smo hodali onim šumovitim stazama tamnih sjena gdje smo na nekim polumrtvim izvorima zaustavljali trenutke zatvaranja kruga i pretakanja jednog kruga u drugi. Iz tih nepomičnih sfera, tko će mi reći što se stvarno dogodilo? Što je bila stvarnost, a što san? Jesam li sanjala ili sam zaustavila polugolog čovjeka i pozvala ga nekim izmišljenim imenom? U zavjetrini mojih dlanova spavaju prelomljene linije i čekaju opet neko novo buđenje tankih prstiju sudbine, koji pletu nevidljive mreže mašte na slabašnom tlu stvarnosti. Imala sam sjenu mjeseca na čelu, dok sam u sjećanju oblikovala tvoje konture, ali iz nekog drugog sjećanja izrasle su sumnje, nemiri, prolazni snovi. Ne spominjem te više glasno... tek u sebi započnem neko slovo, ali se zaustavim, jer je sve nasukano na oštre hridi, a noćne staze me odvode u neke druge ulice Gornjeg grada. Kad dodirnem ledenu kocku vrućeg neba možda ću, kao umoran mjesec, spustiti svoju pustinju prema moru soli, kako bih napravila ocean i zaplivala u nepregledne užarene praznine.

U dušu se zaogrnuo drhtaj mog srca i blizak je smirenoj boji. Korakom laganim pohodio me u rano jutro što je zatvoreno u zlatnoj krletci snova. Vodi me prema tvom plavom potoku, koji putuje od nekog tajanstvenog izvora tvoje duše prema grumenu bola nasukanog na sprud bezimene obale. U grudima ti ponor preduboki, u očima ti dugo nošena svijest o nepostojanju. Otvaraš dlan, čitao bi… ne vidiš ništa. U srcu ti zatitraju neki šumovi, misliš ...nešto ti govori ... ali nema požara koji pali jutarnji tren, nema obale koja hladi umorno čelo. Nema tog anđela kojem želiš dati sve, kad se, dušo moja, bojiš tog anđela. U neke spilje, mahovinom obrasle zalutao si - ne možeš naći izlaz. Ne želiš izlaz, a novo svjetlo te mami van….pokušaj slijediti trag anđela, koji ti pokazuje put i bliska svjetlost će ti postati tvoj novi dan.

Iz podsvijesti su dopuzale priče o sudbini, koja određuje sve puteve, staze, pravce kretanja, otkucaje srca. Oči pamte tvoje konture iz kojih si izašao obavijen aurom... neznalica i putnik, skitnica i mistik. Osvanulo je jutro boje ruže, na nebu se pali prvi oganj žutog diska, a blijede zvijezde tonu u nemirne snove. Ovaj dan, proziran i treperav, svojim dahom, suhim od buđenja, zaustavlja na tren tlocrt mojih misli što rotiraju nepromijenjenom brzinom i pravcima kretanja prema trebi. Nebo se naklonilo i pokazalo mi kako je vrijeme sitnih duša još uvijek prisutno, kako se ipak mogu prepoznati prave stvari u pravom trenutku. Naučila sam biti nepristupačna, naučila sam biti zatvorena. Malo od ovog života se pokazuje kao dobro, lijepo, stvarno. U plavom plamenu tvojih očiju ogleda se moja sjena i u ovom jutru boje ruže – kao na morskom dnu – čuva svoje dubine i miruje satima uz izgubljene tragove. Ove spoznaje spremit ću kao adute za dobro proveden dan.

Zaleđenog srca, rastrganog u razne oblike i tako zaleđenog u apstraktne figurice, izmaknula sam otpadniku vremena i shvatila kako se moji otkucaji srca ne stapaju u pravilnom ritmu sa tvojim otkucajima. U tom kretanju između zvjezdanog kruga nepouzdanog vremena do spajanja noći života i smrti, tvoje plave oči zasjale su poput kristala na tamnom nebu i osvijetlile mi put. Između naša dva svijeta nema granice. To je sad jedna svjetlost, koja se grli s mojim sjenama i prosipa zlatni prah na naš put prema svijetu dubina ljubavi i potopljenog svijeta dubokoskrivenih tajni. U meni je iznikao drugi dio tebe, u tebi niče drugi dio mene. Na bolno mjesto Longinovog koplja stavila sam crvenu ružu, kako bi zarasle rane davno zadobivene od onih plavih očiju. Ti si ovdje za mene – ipak drugačiji od svih. Moja duša, toliko delikatna kao i tvoja, pronašla je tajni ključ i pružila ti ga na dlanu, kao mladu pticu. Svijet opsjenarstva, iluzija i ludih snova pokazao se kao loš putokaz… Bile su to samo priče.

...... me lomi poput krila ptice što ga lomi silni vjetar... tajnu šifru si spremio u duboke potoke svojih ritmova i neizrecivim porivom me dotaknuo da osjećam isto. Bezimena sam hodala poslijepodnevnim sjenama sutona, u kojem su se zaiskrile moje oči i u nizu treptaja jedva prepoznavale razna mjesta po kojima sam kročila. Unutar grudi počela je sazrijevati zlatna jabuka čiji zov muške duše slutim i kao statua od zrcalnog svjetla utopio si se u moj svemir sa svim čežnjama i žudnjama prelomljenim na prometnoj aveniji preko koje sam prelazila. Zaželjela sam da moja toplina nikne na dva različita mjesta: u tebi i u meni.  Tko spaja dva težišta, moj s tvojim i tvoj s nečijim drugim... ne zna, ako ne osjeća isto. Ako osjeća tako, kako je u virovitim grudima objavljeno, znat će da muškarac i žena mogu postati sa dva različita mjesta – jedno....kad se tvoj glas utopi u moj.

zabadanje nosa   - Dakle, članica sam iskrice već 2 godine. Već dvije godine izbjegavam zelene i ljubičaste blogove napisane ispod spuštenih trepavica sa osjetljivim očima. Svatko ima pravo biti ono što želi, ali tvoje pravo nije da drugima dijeliš krivnju ili pomilovanje. Koja si ti osoba shadow-of-sole ili red-rose ili imaš neko ime i prezime. Svaki nick koji je obrisan je slobodan! O caliviti imam super mišljenje, ali tebi treba pomoć!
--''Draga'' nepoznata (''dragi'' nepoznati) 0001234, ili kojeg si već spola :), koji/koja se odmah "delete"-aš :) mogao/la si dozvoliti da ti odgovorim na pvt, ali ovako, znam da čitaš i zelene i ljubičaste blogove pa ćeš vjerojatno pročitati i  ovaj odgovor. Prije svega, nije shadow-of-sole, već shadow-of-soul. Sole je u talijanskom prijevodu sunce, a soul je u engleskom prijevodu duša, no kako ti ipak voliš čitati obojene blogove :), moram ti odmah naglasiti, kako se 'super mišljenje' o nekome ne stječe zauzimanjem nečijeg nicka, jer to ti je isto kao da ti sad umreš, a netko na općini-matičnom uredu rođenih, isti tren podnese zahtjev za promjenu svog imena i prezimena u tvoje :) Zar to ne bi bilo malo čudno i "twisted"? :)))))))))))))))

Oblačno, malo kiše. Veliki Petak. Jedna od spoznaja moje buduće osamljenosti zakucala je na vrata. Samo trebam biti jaka. Moram izdržati!!

Što će muškarci učiniti ako žene jednog dana izumru? Pa vjerojatno će pripitomiti neku drugu živinu.

... AIDS se može dobiti preko WC školjke ako sjedneš, a onaj prije tebe nije ustao.

Bilo je to šaptanje duše zanesenjaka, romantičara opčinjenog dubokim pogledom moga zelenog oka… bila sam mu ključna tema to vrijeme, bila sam mu razbijena čaša slučajno pala na pod…. bila sam mu strast na koju je slijetao kao jata umornih ptica na putu prema jugu… bila sam mu sve. Mirisao je opojno eterično ulje mediteranskih borova i nosio mi njihove iglice na dar. Opisivao mi je leptire, koje je sretao na svom putu, pokušao mi je dočarati šum vjetra dok mu je lelujao kroz kosu… Gledali smo te slike, zajedno smo topili svoja tijela u eteričnim uljima, dok su ljetne kiše ispirale i posljednju kap prašine s naših tijela, brisali smo bez dodira jedno drugo… iznad bola postojanja, iznad naših uznemirenih duša… iznad strasti susreta… još uvijek zalutam u te mirise eteričnih ulja…

Žuti disk jutros raskošno visi na nebu i u toj svojoj blistavoj samoći priprema jutro duhova. Ta misterija ne želi biti otkrivena, ali kod povratka među žive opet sam duh, sjena... Neka se cijeli svemir uznemiri zbog jednoličnog preskakanja ritmova disanja, ali primljeno tajno znanje o tvojim prozirnim stazama ostaje još uvijek netaknuto. Ne želim zaroniti u tu prozirnost. Ptice su odnijele moje vrijeme, umorna sam od takvih naglih promjena. Moram skupiti razderotine srca razbacane na sve strane svijeta i polako ih sastaviti u neki oblik, tako da ih nanizane opet mogu staviti oko vrata poput najljepše ogrlice. Provela sam ovu treću noć nekog četvrtog dana u nekoj bezvremenskoj pjeni, zanesena tamnim oblacima i opijena crnim vinom mog života. Za koga sam izlila to crno vino života u čašu? Kako su nebeske razine različito postavljene, u ovo mrtvo jutro slijedit ću vodiča zvijezda, dok se bijeli sjaj osjetljivih očiju napije žutog diska i zatvori od umora i nekog neobičnog hlada.

Ovdje je nečiji pogled... u nekoj protekloj vodi... neka mi svi odu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem.... neka! Ovdje je crno vino, pretače se na stolu samo u sebe u toj proizrnoj čaši, prozirnoj kao moja duša... Uzorak svjetla pada na dno i ostavlja tamni trag daleke glazbe, koja se opet rasplinjava u nekoliko pravaca. Krajem jutra hodam podzemnim hodnicima, tražeći one koji su otišli...neka mi svi odu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem... neka! Iz flomastera klize moja zelena slova, stavljam ih u zlatne okvire i gledam kao sliku bez likova... slova orošena bistrim kapima što padaju i razumućuju napisane riječi... neprepoznatljive oku, oštre u srcu... neka mi svi odu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem...Pustinja, izgubljena sama u sebi, prazna, skriva svoje postojanje kao zmija, koja se krije ispod kamena. U čaši vina na stolu ogleda se mjesec po bijelom danu.... pa neka mi svi odu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem....